Nama ideja nije profit, već srećne porodice koje vide budućnost u ovoj zemlji za sebe i svoju decu.

Izjava tek izabranog predsednika naše najveće socijalističke partije, mene građanina, blago rečeno, zabrinjava. Poslednjih nekoliko godina gradonačelnik Đilas učestalo pominje decu. I to je u redu. Nije, međutim, u redu kako gradonačelnik predstavlja decu u svom političkom delanju. Naime, gradonačelnik Đilas uspeo je da decu izdigne iznad politike. U puno prilika novi predsednik Demokratske stranke najavio je tako kraj politike i političkog organizovanja kakve poznaje savremeno društvo. Gradonačelnik prestonice republike govorio je o tome da u određenim stvarima „nema politike“. Takve stvari su na primer vrtići. Ako ste primetili, gradonačelnik Đilas ima dve strasti, drumove i decu, a vrtići su kuće za decu a deca su ukras sveta a pilon je ukras Beograda i dalje već znate.

U svojoj tehnokratskoj koncepciji javne uprave, predsednik stranke članice Socijalističke internacionale vidi vrtiće kao pitanje koje je iznad politike. Slično je i sa ormarićima u beogradskim osnovnim školama, davanjima grada za veštačku oplodnju ili platama vaspitačica. Kada su vrtići i vaspitačice u pitanju, nema tog zakona koji ograničava gradonačelnika sve dece beogradske. Iako Đilas to možda iskreno misli i oseća, problem je u tome što deca, vrtići a ni drumovi nisu iznad politike. Naprotiv, drumovi i deca su najvažnija politička pitanja. Možemo se zapitati: ako to nije političko pitanje, ako vrtić nije res publica, šta jeste? Presuda Gotovini i Markaču? Kosovo? Ako izuzmemo ta visoka nacionalna politička pitanja, šta nam preostaje? Po gradonačelniku Đilasu ne ostaje nam ništa, jer sva pitanja iz domena lokalne samouprave prosto nisu politička. Biću kranje jasan: to je laž. I, bez obzira na iskrena osećanja i nepolitičke moralne stavove predsednika DS, to je opasna laž.

Pre svega, pitanje svakog javnog izdatka je političko pitanje. To da li će deca grada Beograda ili Republike Srbije ići u vrtiće, u kakve vrtiće, privatne ili javne, koliko će ih i ko plaćati, pod kojim uslovima će te institucije biti subvencionisane, na koji način će se decom baviti, za šta će mlade građane pripremati, ko će i kako kontrolisati te institucije, u njima raditi, sve su to politička pitanja par excellence. Na njima se prelamaju političke ideologije i koncepcije razvoja društva. U političkim zajednicama, stadijumu društvenog razvoja koji mi polako prevazilazimo, jedni će sa razlogom smatrati da vrtići treba da budu privatni, drugi će želeti javne vrtiće, jedni će iznositi ekonomske razloge, drugi i treći će govoriti o vrednosnim aspektima sistema javnog vaspitanja sve dok se ne dođe do rešenja koje će se popravljati, unapređivati i ponekad, sa razlogom, drastično menjati. Isto je i sa vantelesnom oplodnjom, odnosno zdravstvenim osiguranjem ili osnovnim obrazovanjem. Gde će se ulagati novac poreskih obveznika i kakve predškolske ustanove želi naše društvo i naša lokalna samouprava, jeste suština politike.

Izjave gradonačelnika su opasne, jer građane bez demokratske političke kulture navode na pomisao da postoje javni domeni koji su nepolitički. Jedina pitanja koja su nepolitička u savremenom društvu mogu biti parada ponosa, manjinska prava ili pravna država. Ta su pitanja nepolitička utoliko što se njima, i pored javne rasprave, epilog zna. Međutim, ta osnovna evropska, ako hoćete moderna, koncepcija u našem društvu i mom gradu stalno se izvrće. Četiri zida predškolske ustanove su političko pitanje. Građanin ima pravo da zna koliko ta četiri zida koštaju i šta se unutar njih dešava i ima pravo da sve to iznova preispituje. Četiri zida spavaće sobe neheteroseksualnog para nisu političko pitanje. Zato je kvazitehnokratska koncepcija političkog koju gaji predsednik Demokratske stranke krajnje opasna. U društvu u kojem je Porodična šetnja kontramiting Parade ponosa, u kome je, prema svim istraživanjima, jako prisutno nasilje u porodici, floskule o porodici poput onih koje čujemo od Dragana Đilasa nisu puki politički populizam. Ako se na to dodaju javno izneti stavovi o Romima, licima sa invaliditetom i homoseksualnim osobama, korišćenje dece kao političkog živog zida je jako opasan populizam i jasno je da je politika Dragana Đilasa opasna na način koji prevazilazi načelno razglabanje o republici.

***

U iščekivanju smrti države, setio sam se svojih vaspitačica iz vrtića, Savke i Ljilje. U penziji su, još uvek se povremeno čujemo i ja ih volim. Ali to nije političko pitanje.

Peščanik.net, 26.11.2012.