Prikaz knjige: How to Run a Country: An Ancient Guide for Modern Leaders, by Marcus Tullius Cicero, edited by Philip Freeman, Princeton University Press 2013

Državnik je, da parafraziramo Harija Trumana, samo mrtav političar. Po tim merilima je Marko Tulije Ciceron – izabran za rimskog konzula 64. pne – državnik već vrlo dugo.

Ciceron je za života bio uspešan u mnogim stvarima. Bio je briljantan advokat, majstor jezičkog stila, uvaženi filozof i – po mnogim svedočenjima – najveći govornik antičkog doba. Kao rimski Klajv Džejms, bio je sjajna gomila ljudi. Ali tom čoveku su uspesi bili samo sredstva za postizanje cilja. Po sopstvenom shvatanju, Ciceron je bio pre svega ona najomraženija vrsta čoveka: bio je političar. Želeo je moć i voleo je da komanduje. Što je najvažnije, smatrao je svoju političku karijeru plemenitim pozivom. U stvari, toliko plemenitim da je bio spreman da umre za svoja politička uverenja.

U godinama nakon Ciceronove vladavine, Rim je skliznuo u despotizam. Ogorčen što se republika koju je toliko voleo uništava, Ciceron je u nizu govora lakomisleno počeo da osuđuje novog vladara Rimskog carstva, Marka Antonija. Godine 43. pne. Antonije mu je došao glave. „Nedolično je to što činiš, vojniče, ali pokušaj da me dolično ubiješ“, navodno su bile njegove poslednje reči. Zatim mu je odsečena glava i tim činom je, prema manje poznatoj od dve Trumanove doktrine, političar postao državnik.

Preko 2000 godina, političari širom sveta kroz vekove pamte Cicerona kao jednog od starih mudraca, nekoga ko je obrazovan, dostojan divljenja, hrabar i podesan za citiranje. Od careva do zamenika gradonačelnika, politički lideri pozivali su se na Državnika Cicerona da bi i najdosadnijem pozdravnom govoru dali često neopravdanu glazuru učenosti. Čak i u naše vreme, kada poznavanje klasične misli više ne znači da je neko podoban za visok položaj, Ciceron i dalje ima istaknuti štand na tržnici ideja.

Prošle godine je Filip Frimen, profesor klasičnih jezika na Luteranskom koledžu u Ajovi, zabeležio neočekivani izdavački uspeh knjižicom pod naslovom Kako dobiti izbore, koju je Inside Story prikazao prošle godine. Frimen je preveo pismo koje je Ciceronu napisao njegov brat Kvint – o crnoj magiji izborne politike. Uprkos tome što je davno napisan, taj cinični ali praktični traktat o tome kako ljude navesti da glasaju za tebe, čiji je autor faktički bio menadžer Ciceronove kampanje, još uvek je aktuelan.

Frimen ponavlja taj uspeh svojom novom knjigom o vladanju, koja se nastavlja na prethodnu o izborima. I ovoga puta je posegao za delima samog Velikana. On očigledno duboko poštuje Cicerona kao državnika – i to bez ikakvog trumanovskog cinizma.

Kako Frimen tvrdi, Ciceron je bio „umereni konzervativac“, neko „ko je verovao u saradnju sa drugim strankama u korist zemlje i naroda. Umesto političkih, njegove ideje su bile državničke, što ga smešta u potpuno drugu kategoriju ljudi kojih je sve manje“. Od Cicerona bi, kako Frimen očigledno smatra, mnogo toga mogli da nauče republikanski predstavnici u američkom kongresu i sve neumereniji konzervativci iz pokreta Tea Party.

Po rečima samog Cicerona: „U politici je neodgovorno zauzeti nepromenjivo čvrst stav dok se okolnosti neprestano menjaju i dobri ljudi menjaju mišljenje. Držati se istog stava bez obzira na cenu nikada se nije smatralo vrlinom među državnicima“. Ako ima života posle smrti, možda baronica Tačer sada gnjavi sirotog Cicerona o prednostima njene alternative, „politike iz ubeđenja“.

Frimen je napravio široki izbor iz Ciceronovih sačuvanih eseja, govora i pisama i od njih sastavio neku vrstu top liste deset najvećih državničkih hitova. Poput američkih očeva nacije, Ciceron je smatrao da pojedinci uživaju osnovne slobode, piše Frimen – slične čuvenim „neotuđivim pravima“ koja se spominju u Deklaraciji nezavisnosti. (Obratite pažnju da se Frimen ne osvrće na činenicu da su i imperijalni Rim i Amerika 1776. bili robovlasnička društva.)

Ciceron je pritom verovao u ustavnost, međusobnu kontrolu grana vlasti, dvopartijsku saradnju, politički integritet, zdrav kompromis i inteligentan diskurs – što zvuči kao zbir opštih mesta, dok se ne prisetite da je Ciceron živeo u društvu gde su se neistomišljenicima odsecale glave. Kao što je Malkolm Frejzer u drugom kontekstu primetio: „Život i ne treba da bude lak.“

Ciceron se takođe zalagao da svaki državnik koji zaslužuje da ga tako zovu nikada ne treba da pokreće nepravedne ratove. Ratove vođene pohlepom umesto nužnošću nacionalne odbrane treba osuditi, govorio je on. Takođe je savetovao da državnik nikad ne treba da povećava porez – ukoliko to nije apsolutno neophodno. (U Frimenovoj knjizi, koja je istina kratka, ne govori se o Ciceronovim stavovima o smanjenju poreza i stvaranju deficita.) I na kraju, državnik uvek treba da podržava imigraciju, jer novi građani društvu donose novu energiju i nove ideje.

Ako vam Frimenov izbor pouka koje nam nudi Ciceron zvuči kao osuda današnjeg američkog političkog sistema, onda ste na pravom tragu. Njegova knjiga je kolekcija crtica, naravno, ali ako uspe da čitaoca pošalje na putovanje Ciceronovim svetom onda će ostvariti Frimenov glavni cilj: stvaranje građanina-čitaoca koji shvata politiku promišljenije nego pre.

Ciceron je bio možda prvi pripadnik onog retkog soja – intelektualaca u politici. Bio je knjiški moljac koji je uživao u uzbuđenju političke igre. Ali istovremeno je tu igru shvatao dovoljno ozbiljno da zna kako ona ne može biti prepuštena jednoj osobi, frakciji ili klasi. Svi smo u toj igri zajedno, smatrao je Ciceron. U svom političkom životu – za razliku od pisanih dela – Ciceron je bivao nedosledan, ponekad zaveden i povremeno prevaren, ali verovao je u neke stvari. I možda je to najvažnija Ciceronova poruka našim današnjim političarima. Kada je kucnuo poslednji čas, kada je igra završena, otkrio je vrat oštrici mača u ime jedne ideje. Može li se tako nešto reći za većinu naših današnjih vođa?

 
Brett Evans, Inside Story, 18.04.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 23.04.2013.