Kada Katolička crkva staje u zaštitu slobode govora možemo biti sigurni da se u blizini raspada neko truplo. Možda se radi o crknutome štakoru, možda o loše balzamiranim ostacima svetaca, a možda o ideji koja se predstavlja živom zato jer se na njoj okupljaju crvi i zbornim gmizanjem simuliraju puls. Uglavnom, poprištu zbivanja preporučljivo je pristupiti sa začepljenim nosnicama.

Kod pomisli da „tu nešto smrdi“, doduše, ne treba biti isključiv. Što ako su dostojanstvenici pod crnim haljama samo prdnuli u vidu službenoga saopćenja? Ili to ipak zaudara iznevjerena tradicija: religijski koncern koji u svojoj aktivi bilježi veličanstvena postignuća u obrani dogme, od stoljetnog djelovanja inkvizicije, preko križarskih pohoda, spaljivanja vještica i kamenovanja heretika, pa do njegovanja obredne biblioklastije, sada vitla zastavom slobode i zaklinje se u sveto „pravo javnosti da bude informirana“?

Kardinal Josip Bozanić primio je u prošli ponedjeljak suspendiranu urednicu HTV-a Karolinu Vidović Krišto, čija je emisija „Slika Hrvatske“ ukinuta nakon emitiranja priloga pod nazivom „Pedofilija kao temelj spolnog odgoja?“, prenio joj izraze svoje pune potpore i fotografirao se s njom u nekoliko dovoljno intimnih i dovoljno čednih poza.

U saopćenju što je potom uslijedilo veli se da ukidanje spomenute emisije – u kojoj je, podsjetimo, gospođa Vidović Krišto uvođenje spolnog odgoja u hrvatske škole poistovjetila sa seksualnim zlostavljanjem maloljetnika, znanstvenika Alfreda Kinseya proglasila pedofilom i nacistom, a drage gledatelje pozdravila s „Hvaljen Isus i Marija“ – predstavlja „izravni udar na slobodu govora i na slobodu javnog djelovanja novinara“.

Nije isključeno da Katolička crkva u dogledno vrijeme pokrene proces beatifikacije gospođe Vidović Krišto, za koju dosad nitko nije čuo, da sastavi prigodnu epiku o neustrašivome suprotstavljanju staljinističkoj strahovladi, golorukom jurišanju kroz večernji televizijski program, da istraži križni put i opjeva muke koje je dotična snosila pod suspenzijom, pa još ako se pokaže da je čudesnim moćima izliječila dva-tri mlada bića od maligne onanije ili poneku nezaposlenu trudnicu odvratila od abortusa, eto nove blaženice: Sveta Karolina, zaštitnica slobodnih medija i nezavisnih novinara.

Projekt uopće ne mora biti ekskluzivno katolički. „Čekam prijem i kod ostalih vjerskih vođa u Hrvatskoj“, izjavila je gospođa Vidović Krišto nakon što je utisnula oproštajni cjelov u ruku Uzoritog. Kada se, dakle, svi ti prijemi zbiju, pa televizijska urednica u svojoj duhovnoj ekspediciji apsolvira patrijarhe, rabine i muftije najvišega nacionalnog ranga, borba protiv kontrole javnosti mogla bi poprimiti multikonfesionalni karakter.

Ne znam kako je s tobom, bogobojazni čitaoče, no prizor vjerskog fanatika koji gine za slobodu izražavanja meni se čini grotesknim otprilike koliko i pokušaj vlasnika bordela da preuzme dužnost zagrebačkog nadbiskupa, ili – da snizim doživljaj – kao napor predsjednika hrvatske države da u bilo kojoj prigodi izusti bilo što osim šuplje fraze. To što je scena nabijena komikom ne popravlja raspoloženje, jer je dosta komplicirano prasnuti u smijeh ako si prethodno začepio nos.

U devedesetima, kada je tajna policija prisluškivala telefone i uhodila stotinjak hrvatskih novinara, kada su kritički raspoloženi žurnalisti bili izloženi javnome linču i sudskim progonima, kada su nezavisni listovi bili ritualno spaljivani na gradskim trgovima, društvo s Kaptola ukrašeno grimiznim kapicama ne samo što nije registriralo „udare na slobodu govora i na slobodu javnog djelovanja novinara“, nego je izdašno podupiralo režim koji je te slobode zatirao gdje god je mogao. U duhu kršćanske milosti, državna batina bila je obilno poškropljena svetom vodicom.

Sada, slučaj gospođe Vidović Krišto pokazuje da crkvi može biti važna i „sloboda govora“, uz uvjet da se govori kako je masturbacija smrtni grijeh, homoseksualnost moralna i mentalna devijacija, a pobačaj kriminalno djelo zbog kojeg će počiniteljica gorjeti u paklu, kada joj već zemaljski pravni sustav nije namijenio robiju.

Stoga je prijem u intimnim odajama prvostolnice podrazumijevao lažno predstavljanje i odisao ugođajem mrtvački ozbiljnih poklada, jer medijske slobode koje se cijede s kardinalovih usana moguće je pojmiti samo kao kardinalni nesporazum. Sudbina urednice HTV-a, pak, na svoj je način zapečaćena okrutnom rečenicom iz „Priručnika za borbeni žurnalizam“ što ga je prije skoro stotinu godina objavio irski anarhist Stuart O’Neill. Ona glasi: Novinar u službi Boga je bogalj!

Na drugoj strani barikade, međutim, s nešto manje strasti i stvaralačke paranoje, također se njeguje ples pod maskama. U aranžmanu Koordinacije za sekularnu Hrvatsku, na zagrebačkom Cvjetnom trgu održat će se 16. siječnja prosvjedni skup u znak „javne potpore Vladi Republike Hrvatske u kreiranju školskog programa“.

Karnevalizacija društvene scene tako se čini potpunom: Katolička crkva koja se zalaže za slobodu govora i ulične demonstracije kojima se podupire Vlada! U predlošku je program javnog obrazovanja o kojemu – uz obavezu svete građanske borbe protiv agresije zatucanih vjerskih komesara – ne može biti suvisle rasprave, a poželjno je da se u jeku bitke ne debatira ni o bilo čemu drugom.

Da se netko usudi pitati za mišljenje građanke i građane školskoga uzrasta, vjerojatno bi rekli da im je puna kapa i kršćanskih dogmi i sekularne mitologije, pošto se u oba slučaja, sasvim sinkrono, propovijeda da najvažnija od svih važnih vrlina ima biti poštivanje autoriteta.

Kao nedoraslome člankopiscu, to mi je mišljenje blisko. Od zadrtih fundamentalista iritantniji znaju biti jedino lažni prosvjetitelji, pogotovo ako principe koje su sami proglasili čvrstima pronose uz politikantsku zaštitu od rizika i uredno navlačenje prezervativa.

Iskreno govoreći, državna vlast koja nije imala petlje protjerati katolički vjeronauk iz svjetovnih škola, nego mu – u natjecanju za ideološku prevlast nad mliječnim naraštajem – „parira“ alternativnim vidovima indoktrinacije, zaslužuje da joj se crkva napije krvi na svim frontovima.

Građanke i građani školske dobi, kao i njihov zastupnik u „Novostima“, drže kako bi bilo ljekovito da se ove dvije sile međusobno smlave, ili si barem nanesu toliko teške ozljede da opstanu u invalidnim izdanjima, no to je, naravno, utopijska zamisao. Suprotno tome, dogodit će se (i već se događa) antagonistička kohabitacija – nalik onoj između „službene Hrvatske“ i „službene Srbije“, gdje je razmjena neprijateljstava u funkciji uzajamnog snaženja – a školski program ustrojit će se (i već je ustrojen) na ideji „produktivne šizofrenije“, kako ju je svojedobno definirao Georgij Viktorov.

Ni jedna od zajapurenih strana uistinu ne želi razdvajanje crkve i države, već se partneri hrvanjem nadmeću tko će za vrijeme spolnoga čina biti gore, a tko dolje. Gospođa Vidović Krišto, u skladu sa svojim novinarskim nagnućima, brinut će da se kršćansko sjeme ne prosipa uzalud.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 13.01.2013.

Peščanik.net, 11.01.2013.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić

Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)