Radio emisija 29.09.2006, govore: Vesna Rakić-Vodinelić, Nenad Dimitrijević, Ljubiša Rajić i Biljana Kovačević-Vučo.

Svetlana Lukić: Srbija je velika tajna. Sećate se one pesmice Desanke Maksimović – ne zna dan šta noć kuva, niti noć šta zora rađa. Srbija je saznala da je ova noć skuvala novi ustav, neka od narednih zora će poroditi podršku narodnih poslanika, a onda braćo i sestre, sledi takozvani referendum. Imena svih nas koji na njega ne izađemo biće osramoćena, pored imena svakog od nas stajaće ime manastira i broj parcele koji su zbog nas lično pripali albanskim separatistima i šiptarskim teroristima.

Kada svane dan takozvanog referenduma ljudi će u svečanoj, takoreći komemorativnoj tišini poći na glasačka mesta. Kada toga dana Koštunica na ulicu pusti puste nade i puste snove, za razumnije ljude je bolje da zaključaju vrata, zamrače prozore i pritaje se dok komemorativna euforija ne prođe. A kad referendum prođe, skupština će po ugledu na francusku zakonodavnu skupštinu iz hiljadu sedam sto devedeset i neke, doneti uredbu da se svuda po zemlji podignu oltari s natpisom – građanin se rađa, živi i umire za La patri, a naša La patri je naravno kosovski zavet.

Za malo trezvenije ljude nije tajna da je ovo nastavak preobraćanja praktičnih, dnevno političkih ciljeva u svete stvari. Tako će naša vlast, naši poslanici ostati raskrečeni između kosovskog zaveta i krađe para preko naduvanih računa za benzin.

Koštunica Vojislav je rešio da ponovo homogenizuje Srbe i da uspe tamo gde je njegov prethodnik pao. Njegovi ministri i savetnici će podgrevati uspavani srpski nacionalizam, a njegovi istoričari i pesnici nas ubeđivati da nacionalizam po sebi nije nikakvo zlo. Kažu da neverovatna modernizacija Japana verovatno ne bi bila moguća bez obnoviteljskog duha japanskog nacionalizma. Rađanje islamskog nacionalističog pokreta Kemal Ataturk je iskoristio da preko noći modernizuje Tursku. Mi smo videli, a bogami i naši susedi, šta je sve u stanju da stvori srpski nacionalizam.

Dakle, dobijamo na poklon novi ustav, dobijamo najviši pravno-politički akt koji treba da postavi temelje nove, moderne srpske države koju nismo hteli, ali su nam je Crnogorci uvalili. Kako stvari stoje sa ovim ustavom, nova srpska država imaće temelj jak koliko i crkva na Rumiji, koju je vojska spustila sa neba, a onda je radnici konopcima vezali za klinove da je vetar ne odnese.

Mnogo je ljutih i uvređenih ljudi zbog načina na koji se donosi novi ustav. Ljut je Vuk Drašković, jer ga niko ništa ne pita. On nema pojma šta piše u ovom ustavu, ali će ga naravno podržati. Žali nam se, opet, Ivana Dulić-Marković, jer kao podpredsednica vlade i podpredsednica stranke koja čini vladu nema pojma šta piše u ustavu koji će, naravno, i ona i njena stranka podržati. Ljute se predstavnici vojvođanskih Mađara. Ljuti se poniženi predsednik vojvođanske skupštine, Bojan Kostreš, jer čuje da se ustvotvorci noću domunđavaju o statusu Vojvodine. Teši ga od jutros Dušan Petrović iz Demokratske stranke koji je sa noćašnjeg bdenja, na kome je usaglašen tekst ustava, izašao sa vešću koja će sigurno umiriti Vojvođane – Demokratska stranka je odbranila finansijsku autonomiju Vojvodine.

Ko se još ljuti? Ljute se sandžački muslimani, ljute se Albanci sa juga Srbije, ljuti se međutim i Koštuničin savetnik Vladeta Janković što trabunjamo o nedostatku javne rasprave. U svom toplom, paternalističkom tonu objasnio nam je da se javna rasprava o ustavu vodi već šest godina.

Jedino nije ljut, od juče bivši, sudija Ustavnog suda Slobodan Vučetić. On ide u penziju i obećao je da će nam i ubuduće biti na raspolaganju njegove mudre misli. Pomagao je Vučetić Miloševiću da napiše žabljački ustav. Ovima je pomagao ne zna se na koje sve načine i sada izlazi sa scene u trenutku kada mu najviše odgovara – pre donošenja ustava, da ne bi slučajno morao da se izjašnjava o njemu. To se zove dobar tajming, a ne ishitren i loš kao onaj Marka Kljajevića.

Danas, sutra i prekosutra nevladine organizacije, političke stranke pokušavaju da nadomeste nedostatak javne rasprave i organizuju silne tribine o novom ustavu. Dakle, svi se ponašaju kao da je sve u najboljem redu, kao da ima neke nade da će ova vlada makar nekoga poslušati. E, tako se ponaša i Vesna Rakić-Vodinelić i mi u ovoj emisiji, pravimo se kao da ima smisla razgovarati o novom ustavu.

Vesna Rakić-Vodinelić: Radi se o dokumentu koji javnost nikada nije videla, a referendum se najavljuje već za novembar i ta činjenica govori po sebi veoma mnogo o vrednosti ovog ustava. Koraksova karikatura u listu Danas je najsažetiji komentar svih radnji povezanih sa pisanjem tog ustava. Iz te karikature se vidi da nije u pitanju ustav nego fast food. Jasno je i ne treba mnogo raspravljati zašto naša vlast misli da je brza i nekvalitetna hrana potrebna našem građanstvu.

Nisam videla usaglašeni tekst ustava i o njemu ne mogu da govorim. Čak sumnjam da postoji konačna verzija i reći ću otvoreno da taj tekst uopšte neće biti rezultat konstitucione volje građana, već rezultat trgovine između stranaka, koja se odvija pred našim očima. Dakle, pošto ustav treba da bude rezultat trgovine koja još nije okončana, čini mi se da u ovom trenutku konačnu verziju ne znaju ni moje kolege koje rade redakciju, profesori Dragor Hiber i Zoran Lončar iz Novog Sada.

Verzija koju sam videla u julu ove godine bila je takva da mi je prva misao bila – kolega Ratko Markoviću, care, vrati se! A verujem da oni koji slušaju ovu emisiju znaju šta mislim o političkom angažmanu kolege Markovića.

Da ovo ne bi bila prazna priča, želim da kažem nekoliko rečenica o bitnim  elementima teksta koji sam videla u julu ove godine. Kao prvo – u normativnom delu taj tekst se bitno ne razlikuje od ustava iz 1990. godine – razlike su vrlo male, tako da uopšte nije jasno zašto se donosi. Mogli su se doneti amandmani. Drugo – odeljak koji se odnosi na ljudska prava je dosta lošiji od Povelje o ljudskim i manjinskim pravima bivše državne zajednice, što naše članstvo u Savetu Evrope može da učini prilično problematičnim. Dalje – vrlo je opasno što se ne vidi kakav će biti položaj vojske, kakva je kontrola nad njom i ko njome komanduje. U tom tekstu nije bio raščišćen ni način izbora sudija, kao ni garantije položaja sudija, pre svega njihova nezavisnost. Potpuno su nejasne i nadležnosti Autonomne pokrajine Vojvodine. Izostavljen je i deo o budućim integracijama. U Povelji nema ni naznaka o tome da ćemo u doglednom roku ispuniti standarde, ako uopšte težimo ulasku u Evropsku uniju.

Nezavisno od toga što nismo videli tekst Ustava, možemo da govorimo o proceduri. Dakle, ne samo što je u julu tekst bio smandrljan, nego postoji očigledna namera da se smandrlja i procedura i da se potpuno isključe javne rasprave. Kao što vidimo isključene su neke vrlo važne institucije ovoga društva, koje se inače u svakom normalnom društvu pozivaju da daju svoj doprinos prilikom izrade ustava: stručna javnost, sudska javnost, Ustavni sud, neke nevladine organizacije i tako dalje. Zbog svega ovoga, a pre svega zbog načina njegovog donošenja, mislim da će ovo biti dokument koji neće ulivati poverenje.

Da zaključim, postoje brojni deficiti. Kao prvo, postoji legitimacijski deficit – ustav predlaže vlada koja jedva da ima potrebnu većinu u skupštini. Može se dogoditi da čak ni tu većinu nema, jer je jedna od stranaka koalicije rekla javno, vrlo jasno i glasno da će napustiti vladu ukoliko se do 1. oktobra ne nastave razgovori o zaključenju Ugovora o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji. Znači, može se dogoditi da to bude vlada u ostavci. A to smo već imali, kada je posle bombardovanja Srpska radikalna stranka podnela ostavku u vladi Slobodana Miloševića i naravno, ostala u toj istoj vladi.

Drugi deficit je međunarodnog karaktera, jer u poslednjoj verziji ustava koju sam videla nema vrlo važne formulacije o primatu međunarodnog prava nad domaćim pravom. A uvek je bolje kada se normativno i faktičko stanje poklapa nego da bude u raskoraku. Naravno da međunarodno pravo ima primat, priznali mi to ili ne, sem ako Srbija ne želi da se totalno  izoluje. Budući ustav ima i ozbiljan deficit na demokratskom planu, jer je vidljivo da će biti rezultat najprizemnije političke trgovine, a ne volje građana. Posle svega mogu da kažem da je čitava ta priča oko ustava izgubila svaki smisao i da bih  više volela da ostane onaj Miloševićev ustav iz 90, da znamo da imamo njegov ustav, na našu sramotu ili zadovoljstvo, kako koga, a ne da se pravimo da smo doneli nekakav demokratski ustav.

Unošenje u preambulu da je Kosovo sastavni deo Srbije je ili potpuno naivno ili treba da zamagli, zabašuri nešto drugo. Ako se okončaju pregovori o statusu Kosova pre donošenja novoga ustava, a očekuje se da će ti pregovori biti završeni katastrofalno po poziciju Srbije, odnosno sadašnju vlast, onda sadašnja stranka na vlasti verovatno gubi šansu da posle sledećih izbora ostane na vlasti, jer će se njihovo biračko telo okrenuti Srpskoj radikalnoj stranci. Mi smo, nažalost, došli u takvu situaciju da biramo između dve opcije. Jedna opcija je nekakva depresivna stabilizacija. Ta opcija podrazumeva prikrivenu ili javnu koaliciju Demokratske stranke i Demokratske stranke Srbije i nekih manjih stranaka, ako eventualno uđu u parlament, poput G17 plus ili Nove Srbije. A druga opcija je koalicija Srpske radikalne stranke i SPS-a, koju smo imali prilike da isprobamo više puta i od koje se nekima od nas diže kosa na glavi, a neki drugi je jedva čekaju. Nažalost, mislim da bi za Srbiju bila bolja depresivna stabilizacija nego turbulentna koalicija radikala i socijalista.

Ja ne pripadam ni jednoj od te dve opcije. Pripadam nekoj trećoj, koja je ovde gotovo potpuno ugušena. Ali se mi čini da ne treba padati ni u kakvo očajanje, ni u kakvu depresiju.  Ako se već nalazimo pred tako oskudnim izborom, moramo se opredeliti za onaj koji je koliko-toliko demokratski, ma koliko bili nezadovljni, jer u ovom trenutku, kao ni u narednih nekoliko godina, u našem društvu nema energije za neku treću opciju. Za bolju, treću, opciju potreban je stabilniji razvoj – prvo ekonomski razvoj, a onda i političko i demokratsko sazrevanje. Nema drugog izbora, ili nam ostaje da kukamo ili da tu i tamo pokušamo da posejemo nekakvo seme iz kojeg će iznići normalno građansko društvo za deset, petnaest ili dvadeset godina.

U aferi Hitna pomoć direktor je na konferenciji za štampu, koliko sam ja shvatila, optužio neke svoje kolege za neetički odnos prema porodicama preminulih osoba, tako što su neki lekari bili u dosluhu sa pogrebnim preduzećima, uz novčanu naknadu. Meni se ne čini da je direktor postupio neprofesionalno. Pre bih rekla da je možda suviše neoprezno govorio i dao neke neprecizne formulacije. Ministarstvo zdravlja nas je posle toga obavestilo da je on smenjen i da će se opravdanost optužbi ispitati i cela stvar je zabašurena. Znači direktor je smenjen a nije jasno zašto optuženi lekari nisu makar suspendovani do okončanja istrage. Jer to bi trebalo da znači da se njima veruje na reč, iako bi i njihova reč i reč direktora trebalo da imaju istu težinu.

Kada je u pitanju pad profesionalnih vrednosti, ne vredini da govorim kakva je situacija u mojoj profesiji – profesiji pravnika. Javnosti je poznato da se sada vodi postupak protiv jednog sudije Vrhovnog suda zbog primanja mita. Poznato je, a izgleda da ima i dokaza, da je bilo prisluškivanja bez sudskog naloga. Zatim uzmite najnovije obraćanje javnosti sudije Marka Kljajevića, iz kojega se vidi da je on imao osećanje da je sam, da je ugrožen, da mu nije bilo omogućeno da slobodno sudi. Očigledno je da država ni u jednom trenutku nije stala iza njega i rekla – znate šta, ovo je moj sudija, on sudi u ime ove države. To opadanje profesionalnih vrednosti višestruko ugrožava ovo društvo. Kao prvo, ugrožava ga fizički. Kada su u pitanju doktori ili građevinari, ili ćete da umrete ili će nešto da vam se sruči na glavu. Na isti način čovek je ugrožen i kada je u pitanju elementarno funkcionisanje države.

Ako ne postoje nikakvi kontrolni mehanizmi ili ako postoje, a država ih ne sprovodi, pa gde je onda tu država? Države ima tamo gde uopšte nije potrebna, ona je tu da vas kazni zato što niste stavili povodac svome psu, a nema je tamo gde vam je neophodno potrebna. Čini mi se da tendencija pada profesionalonih standarda nije zahvatila samo naše društvo već, nažalost, i razvijeni svet. U razvijenom svetu profesionalni standardi su mnogo niži od očekivanih, bar kada su u pitanju njihovi predstavnici u našoj zemlji. Zaista mi smučilo kada gledam ambasadore nekih vrlo važnih zemalja kako svojim prisustvom i čak aktivnim pomaganjem na svečanostima i svetkovinama koje organizuju pojedini ministri daju podršku njihovoj politici, tvrdeći da ovi sprovode reforme iako znaju ili bi morali znati da su to samo prazne priče i papiri koji lepo zvuče.

Svetlana Lukić: Vraćam se na proslavu 165 godina Pravnog fakulteta na kojoj je ministar Stojković direktno optužio sudiju Kljajevića da je odugovlačio suđenje tri godine i da je eto sada prilika da to suđenje počne da teče normalnim tempom.

Vesna Rakić-Vodinelić: Pa lepo, neka podnese ostavku. Ako je imao indicija da se postupak odugovlači, mogao je da izvrši nadzor na koji ima pravo i da predloži mere. Pošto je ministar Stojković propustio da to uradi, neka podnese ostavku. Ne mogu drugačije da ga utešim. Inače mislim da je skandalozno da je u našoj zemlji takav čovek ministar, njegovo ponašanje je sve skandaloznije. Zaista treba imati jako mnogo strpljenja, pa ne reagovati na sve što taj čovek sebi dozvoljava. Mi smo se već navikli da se zadovoljavamo malim stvarima. Mogli ste da preživite samo ako nemate suviše velike ambicije, jer ako biste ih imali, vaši saplemenici ili sanarodnici vratili bi vas na pravi put, to jest sklonili bi vas ili biste jednostavno morali da odete odavde i da te svoje ambicije ostvarujete u tehnološki razvijenijem svetu.

Mi smo strašno okrenuti sami sebi. Uzmite naše novine i pogledajte koliko prostora zauzimaju rubrike koje se odnose na unutrašnju u odnosu na međunarodnu politiku. A onda uzmite Figaro, Frankfurter Allgemeine Zeitung ili Times pa ćete viditi da se međunarodnom aspektu posvećuje bar isto onoliko prostora koliko unutrašnjem. Vi u našim novinama skoro ništa ne možete da nađete. Pa pokazalo se koliko smo mi neostetljivi i na primeru cunamija koji je odneo onoliko života. Sve je to toliko daleko od nas da je čak i ta elementarna ljudska solidarnost potpuno prigušena – nije se desilo nama, ma dobro, pitanje je da li ti ljudi tamo uopšte i postoje. Znate li da ima mnogo ljudi koji ne veruju da je čovek bio na Mesecu? Pa šta se onda čudimo. Možda je taj tamo neki Tajland država koja je totalno izmišljena i možda se sve to uopšte nije ni dogodilo.

Svetlana Lukić: A provincijalizacija?

Vesna Rakić-Vodinelić: Ne bih to zvala provincijalizacijom, jer ona je ipak neki malograđanski život, ima tu neke ljudske solidarnosti. Ne, to je nešto mnogo gore i teže. To je nedostatak osnovne humane solidarnosti sa bilo kojim ljudskim bićem koje pati. Ne znam šta je uzrok, a šta posledica. Ne znam da li je to rezultat naše dugogodišnje izolacije, tako da više nemamo svest da smo deo čovečanstva. Sve to stvara ksenofobiju, rasizam i nacionalizam, pa čak i nacizam. Hajde da uzmemo ovakav primer – probajte da usvojite dete koje je drugačije boje kože. Recimo da uspete u tome, zaista se pitam kako bi izgledao vaš svakodnevni život sa tim detetom drugačije boje kože u bilo kojem beogradskom parkiću, a da i ne govorim kako biste prošli kada biste otišli, na primer, u Jagodinu. Baš bih volela da vidim kako biste se tamo proveli.

Svetlana Lukić: Bila je ovo Vesna Rakić-Vodinelić. Svetlana će vam sada pročitati tekst o ustavu profesora Centralnoevropskog univerziteta u Budimpešti, Nenada Dimitrijevića, koji će u celini biti objavljen u oktobarskom broju časopisa Reč. Možda ste delove ovog teksta videli u listu Svedok. Ako jeste – to nije taj tekst: kolege iz Svedoka su ga kreativno prepravile. To je kao film Big blue, koji u holivudskoj verziji ima srećan kraj.

Svetlana Vuković /čita/:

Nenad Dimitrijević
Rodoljupci pišu ustav

Vreme neposredno posle promene režima najpovoljnije je za donošenje ustava. Akteri promene još uvek su ujedinjeni i zato se u ovom periodu može realno očekivati da će oni biti u stanju da se slože oko aranžmana koji bi bio podjednako prihvatljiv za sve. Ako se ustavotvorna šansa propusti, posle će biti mnogo teže doneti ustav. I takav zakasneli ustav će verovatno biti izložen legitimacijskim i sadržajnim rizicima koji su mogli da se izbegnu njegovim pravovremenim donošenjem. U Srbiji je takav ustavotvorni momenat propušten i rezultat je bio zadržavanje državno-pravnog provizorijuma opterećenog višestrukim nasleđem prošlosti. Ta strategija nečinjenja svela se na odbranu pravno-političkog okvira koji je Milošević kreirao kao fasadu autoritarnom režimu i njegovim praksama. Zašto se to dogodilo? Odnosno, zašto je posle oktobra 2000. godine izostala temeljita reforma pravnih i političkih institucija. Mislim da razloge za nepristupanje promenama treba tražiti u odnosu prema nacionalističkoj ideologiji i prema nasleđu prošlosti. To je na tragičan način postalo očigledno u martu 2003. godine, kada je ubijen premijer Zoran Đinđić.

Okolnost da odnos prema prošlosti nikada nije eksplicitno politički tematizovan, već da se on stalno iznova implicitno iskazuje u pervertiranim oblicima, među kojima su najistaknutija zalaganja za odbranu nacionalne časti i za legalizam, odlučujuće je doprinela vrednosnoj i političkoj konfuziji u posleoktobarskoj Srbiji. Ta konfuzija je posle marta 2003. godine stabilizovana u stanje nacionalistički legitimiranog bezakonja. Zašto su se legalisti koji su toliko pričali o nužnosti donošenja ustava, da bi naglo umukli čim su došli na vlast, danas najednom setili datog i davno zaboravljenog obećanja? Zašto su svi oni koji su nominalno u opoziciji, tako spremno prihvatili da se pridurže vladajućoj koaliciji u pisanju ustava? Od čega se sastoji taj konstitucionalni konsenzus? Mi ne znamo gotovo ništa o sadržaju onoga što se tako skrupulozno i uspešno usaglašava iza komitetskih vrata. Kako će se definisati država, kako će izgledati katalog osnovnih prava, da li će ustav garantovati pozitivnu diskriminaciju za predpolitičke manjine? Da li će i na koji način ustav garantovati socijalna prava? Kakav oblik državne vlasti se predviđa? Da li će se zadržati postojeći polupredsednički sistem ili ćemo dobiti parlamentarnu vlast? Kako će se birati šef države? Kako će biti definisani načini izbora, položaj i ovlašćenja Ustavnog suda? Kako će biti organizovano redovno sudstvo? Kakav će biti oblik teritorijalno-političke organizacije države, a posebno koliku će autonomiju imati Vojvodina? Da li će ustav predvideti mehanizme usaglašavanja sa pravnim, političkim i ekonomskim sistemom Evropske unije?

Izgleda kao da se parlamentarne stranke slažu da je ovo što danas živimo neki prelomni trenutak, ali mi ne znamo u čemu se sastoji konsenzualno stranačko tumačenje veličine istorijskog trenutka. Ako nađemo odgovor na ovu zagonetku mogli bismo da shvatimo zašto se baš danas pristupilo pisanju ustava. Setimo se da je skupština Srbije na svom septembarskom zasedanju, posvećenom raspravi o stanju pregovora o statusu Kosova, zatražila da se što pre okonča rad na novom ustavu u kome bi Kosovo i Metohija bilo definisano kao deo Srbije. U ustavno-pravnom pogledu Kosovo više nije sastavni deo Srbije, ali ovome nasuprot stoji premijerov uvid da se – svaki Srbin rađa i umire sa svešću da je Kosovo uvek bilo i da će zauvek biti sastavni deo Srbije. Može se primetiti i da pravne norme imaju smisla samo ako predstavljaju obavezujuća pravila ponašanja, te da će u slučaju međunarodno-pravne formalizacije nezavisnosti Kosova, ova norma ustava biti jednostavno nesprovodiva. Reč bi bila o deklarativnoj odredbi, kakve nisu nepoznate u ustavima.

Najbliža analogija je ona iz osnovnog zakona Savezne Republike Nemačke, gde je u preambuli zapisano da je najviši akt donet i u ime onih Nemaca kojima je bilo onemogućeno učešće, pri čemu je celi nemački narod pozvan da – slobodnim samoopredeljenjem ostvaruje jedinstvo i slobodu za Nemačku. U članu 23. piše da se – osnovni zakon privremeno primenjuje samo na teritoriji Savezne Republike, te da će u drugim delovima Nemačke on stupiti na snagu nakon njihovog prisajedinjenja. Valja međutim primetiti da su ove formulacije nemačkog ustava sročene na način koji doduše izbegava priznanje druge nemačke države, ali istovremeno prihvata njeno postojanje i kao faktičku i kao pravnu realnost. Predlog iznesen u srpskoj skupštini je drugačiji. Formulacija o Kosovu kao sastavnom delu Srbije, ako se usvoji, funkcionisaće kao simbolička deklaracija lišena pravnog značaja za sve u svetu, izuzev za samu državu Srbiju. Država Srbija imaće izbor, ili će i sama ovu normu tretirati kao deklarativnu ili će doneti odluku da joj priđe kao istinskoj, pravnoj normi koja zahteva poštovanje. Poštovanje ove pravne norme biće moguće samo na jedan način, kao odluka o prekidu svih političkih i pravnih veza sa svima u svetu koji prihvataju nezavisnost Kosova. Ukratko, poštovanje ovakve norme bilo bi jednako odluci o samoizolaciji zemlje.

Svetlana Lukić: Bili su ovo delovi teksta Rodoljupci pišu ustav Nenada Dimitrijevića, stručnjaka za ustavnu teoriju. U nastavku Peščanika slušate profesora Filološkog fakulteta u Beogradu, Ljubišu Rajića.

Ljubiša Rajić: Moram priznati da sam juče bio najneprijatnije iznenađen kad sam video da je ministar prosvete Vuksanović bio na nekom skupu o obrazovanju, koji je finansirala fabrika duvana Filip Moris. Filip Moris je fabrika koja Evropskoj uniji tokom narednih dvanaest godina treba da isplati milijardu dolara, zbog toga što su uhvaćeni u švercu duvana na njenom području. Osim toga, ta fabrika u svoje cigarete stavljala aditive koji povećavaju zavisnost od pušenja. Dakle, ministar prosvete prihvata da bude na skupu koji finansira takva fabrika, čime u stvari reklamira njihove proizvode. A istovremeno je zabranio pušenje u svim prosvetnim institucijama. Od ovoga bi bilo gore jedino da tom skupu prisustvuje ministar zdravlja.

Drugi utisak je bio moje sopstveno Nastavno-naučno veće na kome sam sinoć bio, gde se pokazalo da mi i dalje razmišljamo kao da živimo u vremenu od pre trideset godina, a ne da obrazujemo ljude koji će raditi u narednih trideset do četrdeset godina. Ali naravno, ova nedelja je bila  prepuna najrazličitijih zbivanja, počev od mladog potporučnika koji je pozdravljao Mladićevu sliku, preko naših tunjavih reakcija, do ne znam čije ideje da ćemo sačuvati Kosovo, samo ako mi njega unesemo u ustav. To je otprilike kao da smo seli i počeli vračanjem da prizivamo kišu. Pa neće kiša pasti zato što je mi prizivamo, a ni Kosovo neće ostati u sastavu Srbije samo zato što je stavljeno u ustav.

Jutros sam pročitao u norveškim novinama veliki članak o tome kako mnoge nevladine organizacije protestvuju zbog postupanje norveške policije, sa izrazitim rasističkim elementima, kad su u pitanju stranci koji rade u Norveškoj, kao i sa otezanjem istraga kad se takvi slučajevi dogode. Sve je podstaknuto time što su pre dve, tri nedelje, dok su hapsili nekog starijeg čoveka, crnca, norveški policajci postupali na takav način da je on prilikom hapšenja umro. Jednostavno su ga udavili dok su ga hapsili. A to zvuči naročito grubo u norveškim uslovima, jer je poznato da je danas tamo obrazovanje policajaca izuzetno humano i moderno, sa malim učešćem tehničkih veština, a velikim etike, psihologije i sličnog. Problem je u tome što komandno osoblje, oni koji naređuju kako će da se postupa i oni koji vode patrole, čine ljudi koji su obrazovani pre dvadeset, trideset godina u jednom sasvim drugačijem duhu.

Rezultati onoga što se sada uči u našem obrazovnom sistemu videće se tek kroz petnaest ili dvadeset godina. Imaćemo probleme zato što će studenti Pravnog fakulteta u Beogradu koji danas diplomiraju, u sledećih trideset godina donositi odluke na osnovu toga što su  danas naučili. Mi se vadimo na našu intelektualnu lenjost kada kažemo – ma Bolonjska deklaracija svašta nameće. Ne, ona nam uopšte ništa ne nameće. Ona je jedan prilično neobavezujući opšti dokument, ali nama promene nameće društveni razvoj. Ako neko osnuje privatnu školu, i u toj privatnoj školi hoće da ima profesora srpskog jezika sa heklanjem, onda ćemo mi sa univerziteta morati da naučimo tog profesora i srpskom jeziku i heklanju, inače neće moći da se zaposli. Mi nikako nećemo da shvatimo da mi više neproizvodimo kulturu. Mi proizvodimo akademski obrazovanu radnu snagu koja izlazi na tržište i pokušava da nađe neki posao. Na mom fakultetu mi studentima uzmemo 90.000 dinara godišnje za neku robu o čijem kvalitetu, količini i načinu provere mi odlučujemo, a šta student misli – pa ko njega šljivi.

Trenutno u Srbiji ima preko osamdeset firmi iz skandinavskih zemalja. Mnoge sam testirao i pitao šta je njima potrebno od kadrova koje mi obrazujemo u Srbiji. Nije im potrebno skoro ništa. Mi odbijamo da obrazujemo studente ili grublje rečeno da pravimo akademsku radnu snagu koja je u stanju da se zaposli, dakle, koja ima tu vrstu znanja koja je nekom potrebna. Ne, mi studentima damo gomilu stvari koje nikome nisu potrebne, a pri tom i u školama imamo te iste predmete jer je cela školska struktura, u stvari, preslikana univerzitetska struktura. U našim osnovnim i srednjim školama udžbenici su pojednostavljeno univerzitetsko gradivo. U školama se istorija književnosti predaje istim onim hronološkim redom kao i na univerzitetu. U osnovnoj školi, u najnižim razredima, nudimo usmenu narodnu književnost, recimo, pesma o starcu Vujadinu ili koje god da je sada gradivo, na jeziku koji oni ne razumeju, umesto da im uvedemo savremenu književnost za decu. Jednostavno nismo u stanju da se prilagodimo svetu koji se u međuvremenu promenio, uključujući i nas.

To je isto kao kada počnemo da postavljamo uslove za ulazak u Evropsku uniju. Pa izvinjavam se, ako hoću da uđem u neku organizaciju, ja podnosim molbu i prihvatam sve uslove te organizacije, a tek kada postanem njen član, imam pravo da se nešto bunim. Ne traži Evropska unija da uđe u sastav Srbije, nego Srbija traži da uđe u sastav Evropske unije. Ne traži NATO da uđe u Srbiju, nego Srbija hoće u NATO. A ni NATO ni Evropska unija nisu baš preterano zainteresovani da Srbija postane njihov čan. Mi smo ti koji to hoćemo, a oni onda kažu – u redu, može, prvo ispunite sledeće uslove. Veliki deo naše političke elite jednostavno ništa ne zna. Neobrazovani su, ne znaju strane jezike, ne prate medije, nemaju savetnike. A ako ih imaju, dobri su samo oni koji će im govoriti – da, da, gospodine ili gospođo, vi ste najpametniji. Dakle, oni vole ono ogledalce na zidu koje će na pitanje – ko je najpametniji i najlepši i najplemenitiji na svetu, uvek odgovoriti –  vi ste. Ta ogledalca su uvek oportunisti. To je u velikoj meri slučaj sa našom intelektualnom elitom. Isto važi i za ostale strukture. Neki naši oficiri, generali ne bi mogli ni portiri da budu. Ima izuzetaka, naravno. Slušajući i čitajući kako i šta govori i kako savremeno izgleda, načelnik generalštaba. general Ponoš, mogao bi da bude načelnik generalštaba u bilo kojoj zapadnoj zemlji. Ne bih ga ni poredio sa Adžićem, Panićem i svim ostalim čudnim likovima koji su bili generali.

Kada govorimo o našoj privrednoj eliti, možemo imati pozitivno ili negativno mišljenje i o Miškoviću i o Beku i o Cepteru i o mnogim drugim – ja uglavnom imam negativno mišljenje o njima – ali oni su shvatili kakva je privredna stvarnost. Čini mi se, ili bar tako izgleda, da nije vlada ta koja donosi odluke, nego najmoćniji ljudi u privredi – i to sprega između službe bezbednosti, koja je kontrolisala ogromna sredstva stečena na krijumčarenju tokom devedesetih, i nekoliko najmoćnijih privrednika. Čini mi se, takođe, da ovde veću težinu ima Miškovićeva reč nego reč Vojislava Koštunice.

Ustav i nije toliko bitan, bitnije je silno vreme izgubljeno oko njegovog donošenja i očekivanja da će se ustavom nešto rešiti. To je ista ona logika kao i kada je donet Zakon o restituciji crkvene imovine. Tada se mislilo da kada se Srpskoj pravoslavnoj crkvi vrati imovina koja je sada na Kosovu, onda će veliki deo teritorije Kosova da postane vlasništvo Srpske pravoslavne crkve čime će da postane vlasništvo Srbije i Kosovo neće moći tako lako da dobije nezavisnost. To je otprilike kako mali Đokica zamišlja međunarodne odnose. Kosovo će dobiti nezavisnost zato što su najmoćnije zemlje na svetu odlučile da Kosovo dobije nezavisnost u datom trenutku, jer njima to tako odgovara. Nas na zapadu niko posebno niti mrzi, niti voli. Naravno, uvek ima nekih ekstrema poput Petera Handkea koji je prosto bespomoćno bio zaljubljen u Miloševića i u Srbiju. Ili ministra spoljnih poslova Austrije, pokojnog Alojza Moka, koji jednostavno nije voleo Srbiju. Ali većini ljudi je potpuno svejedno da li mi postojimo ili ne postojimo, jednostavno ih ne zanimamo. Dakle, neće Kosovo dobiti nezavisnost zato što svet što mrzi Srbe, nego zato što je to tako. Kad se raspiše tender za fabriku, prvenstveno se razmišlja o vrednosti te fabrike, a ne razmišlja se o ljudima koji u njoj rade, niti o porodicama koje žive od tog rada – to jednostavno nije stavka u privrednom razmišljanju. Isto važi i za međunarodna politička razmišljanja – to nije stavka. A mi gubimo silno vreme na stvari na koje ne možemo da utičemo, umesto da rešavamo mnogo ozbiljnije probleme, kao što su na primer, velika nezaposlenost ili drastični pad zdravstvenog stanja stanovništva ili odliv mozgova. Jedan od glavnih preduslova da se u ovoj zemlji nešto uradi jeste zdravo i obrazovano stanovništvo. Mi neprestano gubimo iz vida da većina mladih obrazovanih ljudi želi da ode iz zemlje, a ukoliko mladi odu, nema nikakve šanse za normalan razvoj društva.

Naravno, ima i pozitivnih stvari. Dovoljno je da čovek izađe na ulice Beograda pa da vidi da se one menjaju. Ali i u tim pozitivnim promenama treba gledati da li je moglo da bude urađeno bolje nego što je urađeno. Naš aerodrom lepo izgleda, ali propašće za dve godine zato što je rađen ošljarski i to niko ne krije. Fakultet na kom ja radim, imao je tokom leta veliku restauraciju: malanje zidova i zamena podova, ali je to toliko loše urađeno, iako je skupo plaćeno, da evo, nepune dve nedelje pošto smo počeli da radimo, po podovima se već javljaju neravnine, boja se ljušti sa zidova, sve je već počelo da propada. Umesto da se usredsredimo na važne stvari, mi mlatimo praznu slamu oko toga da li će Kosovo biti ovakvo ili onakvo. Nije bitno da li će Vojvodina imati ustav. Bitno je da li će neko u ovoj državi da izdvoji novac da se kanal Dunav – Tisa – Dunav konačno sredi, što je jedan od preduslova da Vojvodina može da bude veliki poljoprivredni proizvođač. Da li neko u ovoj zemlji ima nameru da očisti sva ona drastično zagađena mesta? Umesto da o tome razgovaramo, natežu se radikali i DSS – radikali bi da se vrate na vlast, pa da opet pljačkaju kao ranije – i zbog njihovog natezanja mi ne razgovaramo o kanalu Dunav – Tisa – Dunav, koji je za mene neuporedivo bitniji od ustava ove zemlje. Mi i sada imamo ustav koji niko ne poštuje već dvadeset godina, a pretpostavljam da ni novi niko neće poštovati u narednih dvadeset godina.

Svetlana Lukić: Slavili smo 160 godina pravne države u Srbiji, Vrhovnog suda, imali smo 165 godina Pravnog fakulteta i svi su bili tamo, čak i šef BIA-e, nije mi baš jasno zašto.

Ljubiša Rajić: Zato što je ceo obrazovni sistem po načelu podele vlasti unutar vlade pripao DSS-u. Znači finansije su pripale G17 plus, a obrazovanje DSS-u. DSS praktično kontrolišu celu vertikalu obrazovanja i svi koji su iz DSS-a idu na sve što ima veze sa obrazovanjem. Dakle, Rade Bulatović kao član DSS-a ide i na Pravni fakultet, iako s tim nema nikakve veze. Možda bi jedina njegova veza sa pravnom državom bila da on i još neki odatle budu na nekom suđenju kao optuženi.

Značaj Pravnog fakulteta je prenaduvan. Pre Drugog svetskog rata taj fakultet je bio vrlo radikalan i studenti su odatle kretali na demonstracije. Od tada pa do danas Pravni fakultet  je stub svakog režima – vrlo su se vešto prilagođavali. Ne treba zaboraviti da je Oliver Antić u svoje vreme bio veoma tvrd komunista – radio je sve što se od njega tražilo, pa je posle bio veoma tvrd za vreme Miloševića, pa je sada uz radikale ili gde već. Većina njih ćuti o stvarima koje se događaju na njihovom fakultetu, zato što su plate toliko velike da im je ipak bolje da ćute, nego da se bune i izgube taj posao. Na Pravnom fakultetu je, posle mog Filološkog, najviše ljudi dobijalo otkaze. Ipak je sramotno što imaju studentsku organizaciju kao što je Nomokanon, sramotno je da Kosta Čavoški svojim studentima drži politička umesto predavanja o pravu, jer odatle izlaze studenti koji će upravljati ovom zemljom na mestima gde je nužno pravničko znanje, pre svega u državnom aparatu, a dobijaju obrazovanje koje je u mnogo čemu protivpravno. Sam način na koji im se prenosi znanje pokazuje da nije bitno da li se pravo poštuje ili ne, već da su bitne političke odluke.

U Srbiji se danas lako prepoznaju dve razvojne linije; jedna moderna, kojoj se sigurno može zameriti ovo ili ono, ali koja je shvatila kako svet danas izgleda, i ova druga, široka konzervativna linija koju čine, pre svega radikali, SPS, DSS, Nova Srbija i slične stranke. Ili stranke bez razuma kao što je SPO. Videli ste ovaj ispad Danice Drašković u vezi sa prikazivanjem serije Otpisani. Ljudi više uopšte nisu u stanju da razlikuju svoj lični interes, lično osećanje povređenosti od nekog opšte-društvenog interesa. Ona jeste govorila neke vrlo pametne stvari, ali istovremeno ona nije u stanju da izađe iz toga da je ona poreklom iz četničke porodice i do kraja svog života će iz tog ugla da posmatra stvari. Ona nije u stanju da vidi šta je ta serija u televizijskom smislu. Nije ona jedina. Ni mnogi naši političari nisu u stanju da izađu iz tog sistema mišljenja – bolje da ja napravim put do moga sela, pa će onda ljudi da me vole i da glasaju za mene, nego da napravim jedan regionalni put koji je od značaja za čitavo područje, jer na tom području je neka druga stranka koja ima veći broj glasova od mene, pa zašto bih ja njima pomagao.

Kod nas još uvek ne postoji ni javnost rada, ni odgovornost u radu. Kad je u pitanju javnost rada, dovoljno je slušati i čitati Rodoljuba Šabića i ono što on neprestano govori. Kad on, kao poverenik za slobodan pristup informacijama od javnog značaja, koji ima pravo po zakonu o dostupnosti informacija da traži i dobije sve informacije – ne može da ih dobije, šta možemo da očekujemo mi, obični ljudi? Ispred moje zgrade postoji parking na trotoaru, ali je i ostatak trotoara popunjen kolima. Pre nekoliko dana moja supruga pita policajca koji tu stoji, zašto ne skloni ove druga, nepropisno parkirana kola. A on odgovara – pa to su direktorski automobili, ko će njih da skloni. On oseća da će da odgovara ukoliko bude postupio po zakonu. Dakle, nema odgovornosti.

Pre dve godine napravljeno je istraživanje na Medicinskom fakultetu, koje je radila Studentska unija. Istraživanje pokazuje da je 34 posto studentkinja bilo izloženo nekoj vrsti seksualnog uznemiravanja. Taj procenat je tako strašan da bi kriminalistička policija morala da dođe na fakultet i da sprovede vrlo detaljnu istragu, a da dekan istog momentana podnese ostavku. Ništa se nije dogodilo. Jedino sam čuo komentar jednog kolege – pa znaš, mi radimo sa ljudskim telom. Da, ali ne na taj način.

Svetlana Lukić: Vi živite u blizini i setila sam vas se kada je ispred bivše savezne skupštine bila ona vojna parada. Neko mi se javio i pitao me – šta je ovo, kakva je ovo vojska? Valjda je bila proba noć ranije. Naravno, ta priča ima nastavak sa salutiranjem mladog oficira posteru Ratka Mladića. I opet nam dolazi Karla del Ponte i mi smo i dalje u večitoj temi Mladić. Ljudi prestaju da veruju da taj čovek postoji i da će ikada biti poslat u Hag. Izgleda kao da više nikome nije stalo do toga.

Ljubiša Rajić: Za ljude koji nemaju od čega da žive, za onih 15 posto koji žive na granici ili ispod granice gladi, za grdne izbeglice – sve to postaje nezanimljivo, oni pokušavaju da prežive ovaj dan. Ali je nešto drugo daleko problematičnije, to što pravimo heroja od jednog prilično prgavog, lošeg, nesposobnog vojnika kao što je Ratko Mladić, koji je izgubio skoro svaku bitku kojom je komandovao – ja ne znam da je on igde pobedio. On je pokazao apsolutnu nesposobnost za bilo kakvu vrstu strateškog razmišljanja, on je hemijski očišćen od vojne sposobnosti. Svi ti slavljeni generali gube sve bitke u ratovima od 91. na ovamo, oni nigde nisu pobedili. Onda se u Beogradu napravi velika fešta ako pobedimo na nekom sportskom takmičenju. Ali to su profesionalini sportovi, ti ljudi su dobro plaćeni. To je kao kada bi napravili feštu zato što smo pobedili u proizvodnji kvaka za vrata. Kvalitet asfalta na centralnoj ulici mnogo je bitniji nego da li je naša vaterpolo reprezentacija pobedila ili nije, ali to je jako teško objasniti ljudima. Oni to neće da slušaju. Neće, zato što neće ni političari, jer izlazak sa sportistima na plato ispred skupštine prenosi televizija. A niko neće praviti veliku priču, pa čak ni televizija B92, kada neki mladić pobedi na takmičenju iz matematike. Ali zato se mi pravimo važni Pupinom, Teslom, a zaboravljamo da, da su oni slučajno ostali u Srbiji ili u Hrvatskoj, svejedno, nikada ništa ne bi uradili. Bili bi kažnjeni. Ajnštajn ovde ne bi dobio posao na fakultetu, zato što je suviše dobar. Ali opšti razvoj u Evropi uticaće i na nas, čak i ako mi to nećemo. Po principu – kad kiša pljušti po popu, nešto kaplje i po crkvenjaku. Pa kad kiša bude počela da pada i po Rumuniji, Bugarskoj, Makedoniji, Hrvatskoj, moraće nešto i na nas da kapne.

Polako ulazimo u atmosferu koja vlada u SAD, gde je postalo skoro nemoguće kritikovati politiku prema Iraku, Avganistanu ili podršku Izraelu zbog politike prema Palestincima i tako dalje. Kod nas je tu u pitanju kombinacija nasleđa iz doba socijalističkih dinosaurusa sa novim pravilima koja donose kapitalistički krokodili, ali moramo da se borimo protiv toga. I ma koliko relativno malo bilo nas koji hoćemo naglas nešto da kažemo ili učinimo, moramo, jer ako mi zaćutimo, onda se baš nigde ništa neće čuti i nigde ništa neće objaviti.

Ljude ne možeš naterati samo na dve stvari, a to je da budu hrabri i da se zaljube. I mi ne možemo naterati ljude da budu hrabri i da pokrenu pitanja koja ih muče, jer se boje. Mi to primećujemo na univerzitetu. Veliki je strah. Takvo nam je i nasleđe: epska poezija, ratne priče, poruke da se sve rešava nasiljem. Ne sluša te dete, opali mu šamar, ne sluša te žena, opali joj šamar, ne sluša te sused, pucaj u njega, ne sluša te susedna država, napadni je. To je mentalitet na Balkanu, ne zato što smo mi gori od drugih, već zato što smo bili ratno-prometno područje. U policiju su godinama regrutovani uglavnom ljudi koji sve probleme rešavaju nasiljem. Nikada neću zaboraviti kako na pitanje o raspuštanju JSO-a Dušan Mihajlović, tadašnji republički ministar unutrašnjih poslova, u emisiji Jedinica kaže – a šta ako tih 200 ljudi ode na ulice? Ma oni ne treba da odu na ulice. Oni su počinili krivična dela i treba da sede u zatvoru. E, ali ako takve tipove staviš u zatvor onda gubiš podršku koju ti oni pružaju –  ti štitiš njih, oni štite tebe –  i oni će da biju narod po ulicama da bi neki političar mirno sedeo u svojoj fotelji.

Mi još nismo raskrstili sa tim da policajac samo u krajnjoj nuždi sme da udari građanina. Mi još uvek štitimo državu od građanina, umesto građanina od države. Da bi država funkcionisala, prvo treba da postoji poverenje između građana i državnog aparata, između građana i političara. Ovde niko nikome ne veruje. Ja sam jedanput otišao da prijavim da je neko falsifikovao moj potpis i moj pečat, a u policiji su me optužili da sam ih ja falsifikovao. Pitao sam ih –  ljudi, kako možete mene da optužite da sam falsifikovao sopstveni potpis? Kako čovek može da falsifikuje svoj potpis. Odgovore mi – pa znate, mi policajci tako razmišljamo. I to jeste problem – nema osnovne, razumne i shvatljive komunikacije na relaciji političar – država – građanin.

Ne treba zaboraviti koliko su gradovi počeli da se menjaju na bolje krajem osamdesetih i posebno za vreme Ante Markovića – a onda smo šutnuti nazad. Naša ukupna proizvodnja još uvek je na svega 60 do70 posto onoga što smo imali 89. Ja sam tek sada na svojoj sopstvenoj katedri na fakultetu uspeo da dođem na nivo na kome sam planirao da budem školske 90/91. Izgubljeno je šesnaest godina u ukupnom razvoju društva. I tu cenu plaćamo. To ne može besplatno. Može da postoji besplatni ručak, u smislu da ga nisam ja platio, ali ovaj gubitak svi plaćamo i plaćaćemo ga još dugo vremena.

Svetlana Lukić: Ne znam da li ste videli vest da je javni tužilac odbio zahtev ministarstva kulture da reaguje povodom napisa Kurira o porodici Ivane Dulić-Marković. U obrazloženju piše da se postupak može pokrenuti samo ukoliko dođe do direktne pretnje, odnosno ako neko nekoga ubije na osnovu poziva na linč koji je objavljen na stranicama novina. Za sada još nema mrtvih. Iza Ratka Mladića je ostalo 8000 mrtvih. Jedan vojnik je, kao što znate, salutirao njegovom posteru na vojnoj paradi, kojoj su prisustvovali predsednik države i predsednik vlade. Glas javnosti je objavio tu fotografiju i imamo vest da je Treće opštinsko tužilaštvo pokrenulo postupak protiv tih novina. Slušate Biljanu Kovačević-Vučo, ona počinje sa predistorijom priče o salutiranju Mladiću.

Biljana Kovačević-Vučo: Nismo pisali ni Glasu javnosti, niti govorili – to je govor mržnje, nego smo u ime naše organizacije napisali pismo Borisu Tadiću kao predsedniku države i Vojislavu Koštunici kao premijeru, i zahtevali od njih da se kao ličnosti na najvišim državnim funkcijama, u kom svojstvu su i prisustvovali paradi, ograde od čina salutiranja posteru Ratka Mladića. Naravno da ni jedan ni drugi nisu odgovorili. Namerno kažem naravno, zato što je to postao njihov manir – da nam se ne odgovara. Posle dva dana Glas javnosti je ponovo objavio istu fotografiju, ali ovog puta uz naslov Biljani Kovačević-Vučo smeta salutiranje, a ne smeta joj ranjena starica u Klini. Poruka je sasvim jasna. Državni vrh ćuti umesto da reaguje i osudi taj čin koji znači samo jednu stvar – podršku onome za šta je Mladić optužen. Kod nas se vrlo često manipuliše prezumpcijom nevinosti. A ljudi koji salutiraju Mladiću ili ga brane, ne brane ga zato što misle da je nevin, nego pravdaju ono što je učinjeno u ime Srba i srpstva. U stvari se salutira Srebrenici i zločinu. U tom kontekstu svejedno je da li postoji pretpostavka nevinosti, jer zna se šta simbolizuje Mladić, i u tome i jeste problem. Onda je krenula kampanja; od Brane Crnčevića pa do raznih imenovanih i neimenovanih kolumnista, po ovom trešu od medija svako je imao šta da kaže povodom ovog incidenta. Bila je to kampanja u slavu Mladića, a protiv njegovih dželata, tužilaca, glavoseča i revolucionara. Sve je delovalo vrlo besprizorno.

Pošto nije bilo odgovarajućih reakcija organa vlasti, Glas javnosti je zaključio da je vreme da se objavi i poster Ratka Mladića, jer su ocenili da i to može da prođe. Sad, stranci možda ne znaju srpski, ali znaju da gledaju i očigledno su oni reagovali. E, onda su se probudili i šef Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim sudom, Rasim Ljajić, i tužilac za ratne zločine Republike Srbije, Vladimir Vukčević, i počeli da jure Glas javnosti i da kažnjavaju tog vodnika. O čemu se ovde radi? Pa taj vodnik je verovatno vaspitavan da salutira Ratku Mladiću, nije to njemu samom od sebe palo na pamet. Ali to nije ništa novo. Tu postoji kontinuitet, čak i pre tribine koju je orgranizovao Nomokanon na Pravnom fakultetu. Onda nam Rasim Ljajić i koordinatori Akcionog plana za lociranje i hapšenje Ratka Mladića priznaju da to rade pod pritiskom međunarodne zajednice. Meni ne odgovara da se dobre stvari rade samo pod pritiskom međunarodne zajednice. I zato mislim da su tu odgovorni Koštunica i Tadić zbog svog nečinjenja. I moram da dodam, objavljivanjem postera podržava se jatački mentalitet koji se ovde duboko ukorenio i nije tačno da smo svi mi taoci Ratka Mladića, kako se ovde priča. Ja ću da izokrenem tu priču. Nismo mi taoci, mi smo jataci Ratka Mladića, jer se taj duh solidarnosti konstantno neguje.

Svakog dana u svim novinama se glorifikuje srpski duh jataka, preko koga se racionalizuje politička nespremnost države da se Ratko Mladić uhapsi i pošalje u Hag. I to je vrlo poražavajuće i teško ćemo iz toga izaći, jer se na takve pojave ne reaguje tako što se kažnjava vodnik, niti tako što se pokreće postupak protiv Glasa javnosti. Takva reakcija izgleda kao gašenje šumskog požara protivpožarnim aparatom iz automobila. Nadovezaću se i na ovo suđenje optuženima za pomaganje u skrivanju Ratka Mladića. Teško mi pada kada moram da se složim sa nekim izjavama advokata njihove odbrane, koji su potpuno u pravu kada obrazlažu zašto to suđenje ne sme da bude tajno. Našli smo se u situaciju da ne možemo da se zalažemo za javnost suđenja, samo zato što ljudi koji su direktno pomagali Ratku Mladiću traže da to suđenje bude javno. Možemo da pretpostavimo neke od razloga optuženih. Verovatno se na javnom suđenju može čuti da su u skrivanju Mladića učestvovali i ljudi iz državnog vrha ili ljudi čija imena ne smeju da budu otkrivena i koja međunarodna javnost i javnost Srbije još uvek ne sme da zna.

Sve je to ista priča, i slučaj tog vodnika i optuženih za skrivanje Mladića – kao i obično biće kažnjeni najniže rangirani izvršioci državnog zadatka. Mislim da moramo da insistiramo da suđenje bude javno, jer je bitno da se otkrije ko stoji iza svega toga. Imam opravdane sumnje da iza toga stoji dobro organizovana državna politika i da je sve to takođe povezano i sa ubistvom premijera, jer kao što znamo, kod nas su ratni zločini i organizovani kriminal sijamski blizanci. I ovo suđenje jatacima moglo bi, kao neki lakmus,  mnogo toga da pokaže. Prvooptuženi za skrivanje Mladića, Marko Lugonja, imao je u pasošu važeću vizu kada je seo u avion, a onda se sve pretvorilo u veliku državnu akciju hapšenja odmetnika koji je hteo da pobegne. To je verovatno trebalo da pokaže pregalaštvo naše zemlje u hvatanju Ratka Mladića. Ja sam čula tog čoveka kada je u telefonskom obraćanju na nekom televizijskom programu rekao – išao sam na put kao i obično. Nije mi uzet pasoš, nije mi zabranjeno kretanje. Tu opet imamo sličnu situaciju kao sa onim vodnikom – zar je neko ikada zabranio salutiranje Mladiću. Kad su ga hapsili, i Lugonja je verovatno rekao – ej čoveče, šta se sada dešava? Zašto sada ne mogu da putujem, kada stalno putujem. U ovoj državi još uvek su mnoge stvari uvezane i zatvorene za nas, a povezane su sa zločinima i sa organizovanim kriminalom. Slučajevi Lugonja i suđenje Mladićevim jatacima, vodnik salutira Mladiću i Glas javnosti pokazuju dubinu patologije ovog društva, koja je neminovna posledica saradnje vladajućag DSS-a sa radikalima i socijalistima. Nama sve to može da izgleda bolesno i nenormalno, ali to su normalne pojave u sredini koja je patološka. Iznenađeni smo i šokirani zato što je na proslavi Pravnog fakulteta bio i Rade Bulatović, šef BIA-e. Hajde, po protokolu je tu bio Koštunica kao premijer, pa Stojković kao ministar pravde i logično, ministar prosvete Vuksanović. Ali šta će tamo Rade Bulatović. E, upravo u tome i jeste stvar. Mislim da je Rade Bulatović najprikladnija ličnost na proslavi 165 godina Pravnog fakulteta zato što je Pravni fakultet u Beogradu simbol kontinuiteta sa Miloševićem. Osim što su odande izbacili Šešelja, ništa se nije promenilo. I dalje imaju udžbenike koji služe za indoktrinaciju studenata. Moja je slobodna procena da je Pravni fakultet rasadnik onoga što mi nazivamo legalistima srpskog tipa. Bila sam u savetu Pravnog fakulteta za vreme prethodne vlade. Pravni fakultet školuje jednu celu generaciju pravnika koji su indoktrinirani tim nazadnjačkim legalizmom, koji treba da verifikuje zločin. Na Pravnom fakultetu se nije dogodila tranzicija, niti se dogodio 5. oktobar, i u tom smislu je boravak Rada Bulatovića na njihovoj proslavi potpuno logičan.

Na Pravnom fakultetu održana je rasprava o Kosovu i mene je pozvala jedna srpska organizacija sa Kosova da učestvujem u tome. Tamo su bili Branko Rakić, Kosta Čavoški, Dušan Janjić, ja i jedan čovek sa Kosova, koji je bio najpristojniji od svih. Amfiteatar, čuvena Petica, je bio prepun. Odjednom je počelo negodovanja – ua! uz zviždanje i galamu, da sam pomislila – evo, sad će svi da skoče na mene, pregaziće me tu na licu mesta, gotova sam. Bila sam toliko šokirana da nisam znala kako da reagujem. U prvim redovima su sedeli popovi, bio je tu onaj pop Ulemek. Bili su tu i ljudi iz Obraza. I onda se javio jedan, verovatno pesnik, sudeći po njegovom vrlo nadahnutom govoru, koji je između ostalog, rekao da nevladine organizacije ne treba ništa da govore o Kosovu, jer to su i onako – pet srpskih krava iz šiptarskih štala. Nisam bila uvređena, jer mene takvi ne mogu da uvrede, meni na neki način i pripada ta uvreda, zahvalila sam se na pozivu i napustila tribinu. Posle smo seli u kafić da popijemo piće i da se malo smirimo i sve vreme sam imala utisak – sad će da upadnu, jer je tamo vladala užasno siledžijska atmosfera. Eto to je taj Pravni fakultet. I kada je Nomokanon organizovao sledeću tribinu, Deset godina od oslobađanja Srebrenice, svi naši su otišli tamo – mi smo napravili asocijaciju od osam nevladinih organizacija koje se, svaka na svoj način, bave tranzicionom pravdom – ja sam odbila da učestvujem. Rekla sam –neću da idem zato što znam na šta će to da liči. Nataša Kandić je tada prošla onako kako je prošla, neko je čak i pljunuo.

Na Pravnom fakultetu pedeset i jedan profesor potpisao je peticiju protiv saradnje sa Haškim tribunalom. Ti profesori predaju studentima o tome kakva je institucija Haški tribunal i zašto treba biti protiv saradnje. To piše i u fakultetskim udžbenicima. Oliver Antić je bio dekan Pravnog fakulteta, on je jedan od najviđenijih predstavnika Pravnog fakulteta i član Srpske radikalne stranke. Kosta Čavoški je jedan od glavnih organizatora tih naučnih tribina. Ni jedan pravnik, ni jedan advokat ne sme da brani zločin. Može da brani učešće konkretnog optuženog u konkretnom zločinu, ali ne može da brani zločin. Ti profesori koriste i Pravni fakultet i tribine na Pravnom fakultetu i svoje pravničko znanje, koje nije malo – Kosta Čavoški ima ogromno znanje – da bi manipulisali javnim mnjenjem i da bi branili zločin, zato što je to njihovo ideološko opredeljenje.

Diskontinuitet sa režimom Slobodana Miloševićem trebalo je da se dogodi preko ustavne deklaracije, koja bi bila pročitana u vidu proglasa posle petog oktobra i tako bi se napravio rez. Međutim, pobedila je ova druga, legalistička struja, a svaki legalizam isključuje prekid i zalaže se za kontinuitet. Tako i da bi se usvojio novi ustav, moraju da se poštuju odredbe starog ustava. A važeći ustav spada u takozvane tvrde ustave i namerno je tako napravljen od strane Miloševića, Vučetića i te ekipe, da bi bio nepromenljiv. Da bi referendum o ovom ustavu uspeo, podrazumeva se konsenzus u skupštini i izlaznost 50 posto plus jedan od ukupnog broja upisanih birača. To je gotovo nedostižna većina, jer po ovom još važećem ustavu, u ukupan broj upisanih birača, naročito ako u preambuli bude pisalo da je Kosovo deo Srbije, spadaju i građani koji žive na Kosovu. Najbolje bi bilo kada bi Albanci mogli ponovo da se isele, bar na taj jedan vikend, pa da nemamo taj problem.

To što Albanaca nema u biračkim spiskovima je nastavak politike etničkog čišćenja, jer etničko čišćenje može da se obavi i administrativnim putem. Oni mentalno čiste Kosovo od Albanaca – nema ih u biračkim spiskovima. Vojislav Koštunica je prvi pre desetak dana opet ispalio sintagmu – albanski separatisti, što u javnosti znači da je isto biti Albanac i  albanski separatista. I ta sintagma je izrečena u funkciji rešavanja problema potrebne većine da bi ustav mogao da se usvoji, jer potrebnu većinu nije moguće dostići ukoliko se ne napravi administrativno etničko čišćenje srpskih teritorija od Albanaca, što pokazuje doslednost naše antialbanske rasističke politike i pravi odnos koji imamo prema Albancima.

Drugi važan problem je čuvena nepostojeća javna rasprava i fingiranje demokratije, da bi se sakrilo da je ustav rezultat najvulgarnije političke trgovine nereprezentativne, nelegitimne skupštine, koja ne predstavlja prave želje birača. Sledi još jedna igra – fingiranje referenduma o ustavu gde će taj referendum biti predstavljen kao najdemokratskiji način izjašnjavanja o najvišem pravnom aktu. Svi koji budu bojkotovali referendum neće biti zreli da budu državljani. Međutim, stvar je u tome što to uopšte nije referendum, nego ono što se u pravnoj teoriji zove – plebiscit. Referendum je čin neposrednog odlučivanja građana o nekim pitanjima. Ovo što se sada radi je kvazipatriotski plebiscit, koji je maskiran u formu referendumskog izjašnjavanja. S druge strane, može da postoji oktroisani ustav, koji može da bude i dobar, ali onda se to tako i naziva. Dakle, ako imamo oktroisani ustav, onda mora da se zna da politička elita preuzima na sebe odgovornost da donese takav akt i da ga nameće građanima i od njih zahteva od se ponašaju u skladu s takvom odlukom vlasti. Ali ne, mi imamo jedno fingiranje demokratskog ustava, koji je oktroisan, koji će se još uvaljati u referendum, koji, ponavljam, neće biti referendum, nego plebiscitarno, propatriotsko ili antipatriotsko izjašnjavanje. I pošto je to tako, ljudi će se ustručavati da ne izađu, bez obzira šta da misle i to je strašan pritisak. Sve podseća na već viđeni Miloševićev referendum o tome da li smo za uključivanje međunarodne zajednice kao medijatora u rešavanje kosovskog problema.

Ako ustav bude usvojen pre završetka pregovora o Kosovu i ako u tom aktu bude pisalo da je Kosovo sastavni deo Srbije, svaka rasprava o tom pitanju tog trenutka prestaje, jer postaje pitanje nacionalne i državne izdaje, a ne pitanje političkog stava. Ako se ponašaš protivno ustavnom određenju u odnosu na Kosovo i raspravljaš o pitanju za koje smo utvrdili da o njemu nema šta da se raspravlja, onda je to antidržavno ponašanje. Kosovo iz kosovskog mita konačno prelazi u ustavnu preambulu i postaje pitanje diferencijacije na patriote i izdajnike, bez obzira što preambula nije normativni deo ustava.

Marko Kljajević se nalazio u poziciji da sudi u najozbiljnijem procesu, veoma značajnom  za celu Srbiju, u kojem treba da se utvrde svi uzroci ubistva premijera, a on sam je bio u poziciji nevladine organizacije – kao Sonja Biserko ili Nataša Kandić: bio je meta svakavih napada, a nije imao nikavu zaštitu. Da li si nekad čula da je neko rekao neku pozitivnu stvar za Marka Kljajevića? Ne. I država je svima jasno pokazivala da ne stoji iza njega, to je bilo vidljivo. I da li je neko mogao da pomisli da Marko Kljajević može da lupi rukom o sto kao predsednik sudskog veća i kaže – biće ovako i ovako. Svi bi se nasmejali, jer se videlo da on ima samo fingiranu moć predsednika sudskog veća. Marko Kljajević nije imao nikakvu moć kao sudija zato što se niko nije potrudio da zaštiti integritet tog čoveka. Pre svega mislim na državu, udruženje sudija i na specijalni sud. Taj čovek je ostavljen sam sa svojim sudskim većem na ledini. On je na neki način idealna žrtva. I sada se nastavlja lešinarenje nad njim, koji je hrabro rekao – ja neću više. Jako mi je žao što on više ne sudi i jako mi je žao što se to lešinarenje nad njim nastavlja. Imamo šenlučenje ministra pravde – ma neću ime više da mu spominjem – koji na proslavi 165 godina Pravnog fakulteta, sram ga bilo, kaže – šta Kljajević ima da govori za novine, umesto da je ostao da sudi, sad ja treba da popravljam štetu koju je napravio. I to kaže čovek, koji je svakim svojim gestom, u svakom svom nastupu, gazio Marka Kljajevića što direktno, što indirektno. Pa dokle doseže sposobnost ovog sveta da trpi da mu neko na taj način vređa inteligenciju i zdrav razum.

Ministar Stojković optužuje Marka Kljajevića da je otezao proces i da sad on mora da vadi kestenje iz vatre i da sanira štetu koju je Kljajević napravio svojim nerazumnim ponašanjem. Pa dokle ćemo mi da podnosimo da nam jedan Zoran Stojković na tako bahat način vređa inteligenciju. Ne mogu o tome ni da pričam, a da se ne uzbudim i ne iznerviram. Marko Kljajević nije simbol neodgovornosti, on je žrtva ove mašinerije koja se ustremila da suđenje za ubistvo Zorana Đinđića pretvori u suđenje Zoranu Đinđiću. Svi o tom procesu govore kao o suđenje Zoranu Đinđiću. Retko ko kaže suđenje za ubistvo Zorana Đinđića. Lakrdijaškim ponašanjem prema pravdi i utvrđivanju istine i odgovornosti, sada se pokušava da se svali krivica na Marka Kljajevića, koji je pokušavao koliko-toliko da to suđenje drži pod kontrolom, ali bez autoriteta koji mu država nije dala, kao što se vidi  po svemu ovome što je izvršna vlast radila. Sve se čini da suđenje za ubistvo Zorana Đinđića ne bude proces stoleća, nego jedan rutinski, svakodnevni i obični proces. Jedino što mi sada možemo da uradimo je da pamtimo i da skupimo sve te izjave za prilog istoriji beščašća u Srbiji.

I tako ćemo se mi zamlaćivati zato što smo anestezirani, zato što imamo za predsednika vlade Vojislava Koštunicu, koji je pravi, i mentalni i politički, sledbenik najtvrđeg krila Miloševićeve politike, i u tom smislu ova podela uloga će ostati kakva jeste. Mi ćemo malo da gunđamo, moraćemo da poštujemo konvencije lepog vaspitanja, da budemo na zajedničkim skupovima, da pokazujemo da smo konstruktivni i da ćemo svi zajedno pregalački da radimo na ovome što nam je dala vlada Vojislava Koštunice, a što sigurno nije Srbija u kakvoj želim da živim. Predaleko je otišlo. Ti možeš da se baviš političkom demagogijom u razvijenom svetu, ali ne možeš u državi koja je stradala od populizma, i gde se videlo kako lako može da se manipuliše javnim mnjenjem preko Gazimestana, ratova i srpstva. Kada se vide sve tragične posledice takve politike, zločin je baviti se i dalje demagogijom u ovakvoj zemlji. To se jednostavno ne sme raditi. Dopustivo je demagoški reći – uradićemo sve da uđemo u Evropsku uniju za tri godine, a drugo je kada kažeš – ko ne voli Guču, ne razume Srbiju. To su potpuno različite stvari i kada Koštunica to kaže, on podilazi blatu i prljavštini. Evo, sad sam zaustila da se pravdam za Guču. Ne, neću da se pravdam. Ne, ne volim Guču, ne volim i ne razumem Guču i ne želim da idem tamo. Strah me je od svih onih mladićima sa krstačama. Ne, ne mogu da idem tamo, prebiće me neko. I sad, to treba da voliš da bi razumeo Srbiju. Ako je tako, ja stvarno ne razumem Srbiju. Neka uvedu institut proterivanja državljana koji ne razumeju Guču, pa da svi budemo srećni.

Svetlana Lukić: Bila je ovo Biljana Kovačević-Vučo iz Komiteta pravnika. A na proslavi, kako je Koštunica rekao, svetih i časnih i velikih 165 godina postojanja Pravnog fakulteta, ministar Stojković je rekao da je iznenađen onim što je Marko Kljajević rekao u listu Danas. Ministar Stojković se čudi njegovoj drskosti i smatra da je Marko Kljajević upropastio tri godine suđenja i sada će on, Stojković, da se potrudi da sve to nadoknadi. Za kraj Peščanika slušate tonski upotrebljive delove telefonskog razgovora, koji je naš kolega iz Danasa, Bojan Tončić, vodio sa gospodinom Kljajevićem.

Marko Kljajević: Dolaskom nove vlasti i formiranjem nove vlade ja lično, i to pouzdano znam, i moj brat smo označeni kao državni neprijatelji. Znam pouzdano i postoje brojni svedoci o tome da smo bili na merama praćenja. To je bilo isklučivo urađeno zbog toga da se ne bi otkrili inspiratori atentata na predsednika vlade Srbije.

Bojan Tončić: Kako znate da ste bili praćeni i po čemu ste vi i vaš brat to mogli da zaključite?

Marko Kljajević: Znam informacije od mojih prijatelja koji su radili i u BIA-i i u MUP-u i u tužilaštvu, te ne postoji sumnja, nego postoje pismeni dokazi. Ali nadam se da će jednog dana i to biti obelodanjeno, ako ne i krivično gonjeno od strane novog tužioca. A jedan od ključnih razloga zbog čega sam otišao jeste upravo to što vlast Srbije, pre svega mislim na vladu i na dva nadležna ministarstva, kako ih zovu, sile, a što znači primitivizam, jer sila ne može biti osnov vladanja, nego pravo, i činjenice da više nisam mogao slobodno da odlučujem. Jedan od razloga jeste i to što mi je uhapšen brat, na nezakonit i brutalan način. Zamislite da predsedavajući veća najznačajnijeg postupka u zemlji, za atentat na predsednika vlade Srbije, doktora Zorana Đinđića, sudi i treba da donese odluku u situaciji kada mu je na nezakonit i brutalan način uhapšen rođeni brat, čime je došlo do otvaranja prostora da se utiče od strane kriminalnih krugova na mene, a pomoću državnih struktura.

Način na koji je lišen slobode moj brat Goran, to je po mojoj oceni bio jedan akt državnog terorizma, po načinu na koji je izvršeno navodno pretresanje stana, sa korišćenjem faksimila istražnog sudije. Sva ta dešavanja praktično i napisi u medijima, bez adekvatnog reagovanja državnih organa su kod mene stvarali jedan osećaj konfuzije, a kasnije i osećaj nezaštićenosti. Državni organi, mislim pre svega na vladu i nadležno ministarstvo, su me praktično tretirali kao neprijatelja. Nije bilo razgovora sa ministrom, u kojem bi on rekao da ja imam podršku u svom radu. Zatim, u stručnom smislu nisam imao saradnika već godinu dana. Bukvalno sam sve sam radio; i rešenja i pripremao pretrese i radio odluke, obrazloženja, dakle, apsolutno nikakvu pomoć više nisam imao. A da vam ne govorim o načinu promene obezbeđenja, koji je bio katastrofalan i bez mog pitanja. Ja sam bio već štićena ličnost i postoji pravilnik o tome, dakle, oni su u obavezi da mi kažu ko su ta lica, njihovu biografiju, da ja vidim da li je on možda u sukobu interesa, vezano za postupak koji vodim. A moj prvi telohranitelj je bio hapšen zbog otmica. Eto, to je jedna od činjenica, pa neka vidi policija na koji način su oni mene obezbeđivali.

Bojan Tončić: I konačno vam je obezbeđenje ukinuto?

Marko Kljajević: Jeste, ono je promenjeno na nezakonit način i ja sam reagovao na jedino moguć način, da više ne tražim obezbeđenje, jer mi takvo obezbeđenje i ne treba. Oni su obezbeđivali sebe od mene, da ja ne bih tragao za istinom.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Marko Kljajević. Bio je ovo Peščanik. Montaža Ratko Ristić, realizacija Marko Perunović, a vama se na pažnji zahvaljuju Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Emisija Peščanik, 29.09.2006.

Peščanik.net, 29.09.2006.