Radio emisija, 25.06.2004, govore: Slobodan G. Marković, Teofil Pančić, Ivana Spasić, Dubravka Stojanović, Vojin Dimitrijević, Biljana Srbljanović, Miljenko Dereta, Végel László, Desimir Tošić i Mrđan Bajić.

Svetlana Lukić: Dobar dan vam želim. Ja sam dobro, što i vama želim. Nekad je u Francuskoj bio običaj da kad se dva prijatelja sretnu jedan drugog upitaju: Vous etes hureu? To jest jeste li srećni ? Verovali su, tada glupi Francuzi, da je biti srećan normalan, neophodan uslov za život. Nešto kao biti zdrav. To smo prevazišli i mi i Francuzi, mi doduše za nijansu više i sada se optimizam smatra nedostatkom ukusa. A mi taj prostakluk u ovoj emisiji nikad nećemo dozvoliti.

Na Vidovdan ćemo, blago nama, dobiti predsednika države. To će biti još jedan značajan Vidovdan u našoj istoriji. Da se podsetimo – na Vidovdan 1921. godine dobili smo Vidovdanski ustav. 1991. je počela intervencija Jugoslovenske narodne armije u Sloveniji. 1989. godine je Milošević održao onaj čuveni govor na Gazimestanu, koji je posle u Hagu ocenio kao “jedan vrlo dobar govor, rekao bih čak odličan.” I onda je zamolio sudiju da ga pusti na slobodu, jer on “ne namerava da pobegne”.

Da ne zaboravim 1914.. Tada je naš Gavrilo Princip ubio Ferdinanda i započeo Prvi svetski rat. Pre neki dan su Austrijanci negde iskopali pištolj kojim je Princip pucao. Nedavno su Egipćani iskopali mumiju žene staru više od tri hiljade godina i ustanovili da je gospođa imala ugrađeno veštačko stopalo. Eto, svako iskopava ono što ima, ono što je zakopao. Iza nas će iskopavati kosti i kalašnjikove.

Pitanje je šta ćemo u nedelju odlučiti. Odrasli smo sa glupim uverenjem da neprijatelj ide okolo sa nožem u zubima, a budale sa praporcima oko vrata. Zato smo i posle 5. oktobra ostali žrtve svojih pogrešnih predstava o zlu.

Mislili smo da je problem u otadžbini rešen, jer je Milošević poslat da živi i radi u dijaspori. Šta smo onda uradili sa osvojenom slobodom? Onda smo potvrdili tezu onog slavnog Rusa koji je rekao: “Ako slabom čoveku daš slobodu, on će je sopstvenom rukom vezati i vratiti je nazad”.

Ali dobro, i to je demokratija – pravo da pogrešno odlučite, da pogrešno izaberete. Jedino što ne mogu da shvatim to su oni ljudi koji neće da biraju, jer veruju da su “svi oni isti”. To me podseća na onu priču o Buridanovom magarcu, onom magarcu koji stoji između dva ista plasta sena i ne može da odluči na koju stranu će da krene. Na kraju naravno manjka od gladi. Priča je, doduše, nešto drugačija, ali mi trenutno ne ide u prilog, pa ne mogu da je se setim.

Da vam ne ostanem dužna pominjanjem predsednika vlade, koji se opet negde zaturio. Čovek je još uvek u šoku od rezultata prvog kruga izbora. Bio je naravno siguran u svoju pobedu, kao i uvek. Verovao je da niko normalan ne može biti protiv njega. U prvom krugu izbora narod je proigrao poverenje predsednika vlade i sad kolektino treba da mislimo kako da se iskupimo. Ljudi, nemojte se šalom šaliti, u raj se ne ulazi bez volje svetaca.

Eto, ništa nije bilo strašno. Poštovala sam predizbornu šutnju. Sad sve one tužibabe Jece mogu da odahnu. Nećemo pominjati ništa više, možda.

Na početku ovog Peščanika govori istoričar Slobodan Marković. Sad ćemo da “udarimo” po Bogoljubu Kariću.

Slobodan Marković: Za mene je lično najneobičnija pojava prethodnih nekoliko meseći u Srbiji politički uspon Bogoljuba Karića. Postavlja se pitanje – zašto bi neko ko je stalnom ekonomskom usponu, već otprilike 25 godina, povukao ovakav potez? Meni lično padaju na pamet dva razloga. Jedan je psihološki, drugi je politički. Mislim da za njegov psihološki portret je najzanimljivija njegova izjava iz sredine 90-tih godina, da će jedan od članova njegove porodice – Janićije Treći Karić, ako se sećate, rođen u Sjedinjenim državam – jednog dana možda biti predsednik Sjedinjenih država.

Jedan njegov intervju dat NIN-u iz tog vremena nosi naslov “Iz Peći u Belu kuću”. Neko ko u javnost izađe sa tako megalomanskom izjavom mora da je u ličnom životu opsednut time da dođe na vlast. Međutim, kako to biva kod takvih ličnosti, želju za vlast obično prati želja za slavom. Tako je jednom prilikom rekao: “Moja inspiracija, moja vizija, moja želja, moj cilj je Nobel.”

Treća megalomanska komponenta je želja da se pokaže velika porodična prošlost. I opet kažem, neko ko je počeo kao prodavac sode, dakle vrlo skromno, on sad misli da treba da se predstavi celoj javnosti kao da ima neku veliku porodičnu lozu. I onda, rećimo, 1999. je proslavio 235 godina od osnivanja kompanije Braća Karić. Inače, do sredine XIX veka nije ni bilo preduzeća, ali Karići nam tvrde da su imali kompaniju pre nego što je moderna srpska država počela i da se rađa. Zapravo hoće da kažu da je kompanija Karić starija od moderne Srbije.

Ali da bi upotpunili njegov psihološki portret treba da se setimo koji je omiljeni filozof kandidata Bogoljuba Karića. Tako je u intervjuu za NIN jula 1997. godine rekao: “Sledeći vek će sigurno biti u znaku žena, o čemu govori i piše Mira Marković.” Dakle, čovek koji kada ima potrebu nekog da citira, onda citira misli velikog požarevačkog filozofa.

Njegova opčinjenost Mirom je, međutim, rasla. Nije se zaustavila na tome što je on nju ponekad citirao, nego je decembra ’98. putovao sa njom u Rusiju da promoviše njene knjige i sa ponosom izjavio da je on u tome imao velikog udela. A onda je izjavio: “Zar takođe nije čudno da neko bude uvažen član ruske Akademije nauka, a da pritom nije član domaće Akademije nauka?” Bez Mire nije mogao ni žiri BK fondacije, buduća Nobelova nagrada, pa onda ona ’98. postaje član žirija za humanitarne aktivnosti zajedno sa jednom književnicom i jednim vladikom.

Sad se postavlja pitanje – koji je njegov omiljeni političar? Naravno, kod Karića je to bio njegov komšija Slobodan Milošević. Ali, pored njega njemu je kao privredniku bio blizak drugi privrednik. Tako da se krajem ’98. odlučio da bude ministar bez portfelja u vladi Srbije i sledeće je rekao o ličnosti premijera: “I ovom prilikom moram da istaknem veliku umešnost i sposobnost premijera Marjanovića da u takvim uslovima upravlja privredom poslednjih pet godina.” To, dakle, on kaže krajem ’98. Svi se sećamo šta se dogodilo ’99. A za one njegove naprasne obožavaoce, čisto da ih podsetimo da je on postigao veliki uspeh zaista u tom prodoru u svet Srbije ’99. i on i Marjanović. Naime, našli su se na listi 600 ljudi koji ne smeju da uđu u Evropsku uniju i Sjedinjene američke države.

Kako se od prodavca sode i muzikanta stiže do milijardera u državi u kojoj jedna trećina živi ispod granice siromaštva? Kako se dolazi do kapitala u vreme kada je zemlja pod međunarodnim sankcijama, kada penzioneri gladuju ’93, kada se ljudi hrane iz kontejnera? To je pitanje na koje nismo dobili odgovor. A još krupnije pitanje – kako neko pravi bogatstvo u desetleću kada realni bruto domaći proizod Srbije pada za polovinu?

Mislim da nas ne treba da čudi, obzirom šta smo sve videli u Srbiji, i ovaj sada njegov najnoviji uspon. Ne treba da nas čudi ni da petina građana Srbije ima iluzije da takva politika može da dovede nekuda Srbiju. Ali ono što treba da nas iznenadi, to je mlitava reakcija intelektualne zajednice, koja sve ovo zna. Nijedan od ovih podataka koje sam ja izneo nije tajna. Posebno čudi nereagovanje onog dela zajednice koja nije imala “čast” da ih Karić fondacija obaspe milionima. Oni koji su imali tu “čast” logično je da neće da dopuštaju takve komentare.

Šta je neobično u Karićevom bogatstvu? Mislim da je prva neobičnost ta što se ne zna koliko njegovo bogatstvo iznosi. Jer, kada bi se znalo morao bi da plaća porez naravno, koji odgovara tom bogatstvu. Postoje samo procene da ono prelazi milijardu dolara. I sad, da li je ovo čudno – ima neki čovek preko milijardu dolara. Pa tolikih ima i u svetu. Bil Gejts ima oko 52 milijarde. Džordž Soros kaže da ima oko sedam, nekad je imao i više. I onda naizgled se čini – pa dobro, imamo i mi jednog milijardera.

Ali moramo da sagledavamo bogatstvo jednog čoveka u odnosu na zemlju u kojoj živi, u odnosu na ekonomske potencijale i mogućnosti te zemlje. I kada tako sagledamo zaista vidimo da je u njegovom bogatsvu nešto neobično. Jer, Gejts kao najbogatiji čovek na svetu, on ima negde oko 0,5% godišnjeg bruto domaćeg proizvoda SAD. Džordž Soras ima ispod 0,1%istog američkog bruto domaćeg proizvoda, znači – manje od hiljaditog dela onoga što proizvede Amerika, on je zaradio tokom celog života.

Međutim, ako procenimo bogatstvo Bogoljuba Karića na milijardu ili nešto više, ono čini preko 7%, a možda i preko 10% bruto domaćeg proizvoda. I onda dolazimo do podatka da Karić može da utiče na ekonomske tokove u Srbiji, a time naravno i na političke, otprilike 20 puta više nego Bil Gejts. I ovaj podatak naravno govori o zabrinjavajućoj snazi njegovog uticaja.

Da li srpska istorija ima neki primer koji je u ovom pogledu poučan? I moram da kažem da na žalost ima, pa ću vam ja ispričati još jednu tužnu priču. Znači, vraćamo se u 1878. Ta Srbija XIX veka, ona postaje nezavisna 1878. godine na Berlinskom kongresu. Ali još pre nego što je taj kongres održan, obavezuje se da će da izgradi železnicu, železnicu koja će da spoji otomansku železnicu sa ostalim delom Evrope, preko Beča i na dalje.

I naravno, jedna tako mala zemlja sa vrlo niskim budžetom nije mogla da finansira železnicu. I sad se postavilo pitanje – gde naći novac, jer postoji obaveza. I po prvi put je Srbija izašla na međunarodno tržište kapitala i potražila novac. I onda je našla jednu špekulantsku firmu koja je bila u velikom usponu, čije su akcije naglo rasle. A ta špekulantska firma zvala se Generalna Unija i nju je vodio jedan špekulant Bontu. Taj špekulant imao je svog agenta u Beogradu, koji se zvao doktor Rozen, koji je govorio srpski, koji je odlično poznavao naravi našeg vladara, naših ministara i koji se ovom prvom Bontuu pokazao od najveće koristi.

Kada je došlo do toga da treba da se potpiše ugovor, vlada se jedno vreme premišljala, ali je na kraju, početkom 1881. potpisala ugovor sa Generalnom Unijom. Kako bi se danas reklo današnjim rečnikom – vlada je to uradila bez tendera. I na kraju krajeva, vlada je prihvatila manje-više sve uslove Generalne Unije, ukljućujući i jedan uslov koji danas zvuči neobično, a tad i nije zvučao toliko neobično. On se sastoji u tome da formalni iznos pozajmice nije odgovarao realnom iznosu pozajmice ili kako bi to rekli ekonomisti, nije bio po paritetu.

Drugim rečima, Srbija se zadužila realno sto miliona dinara, što je bilo sto miliona franaka, a faktićki je dobila nešto malo iznad 70 miliona. I već tada smo imali javno mnjenje. Javno mnjenje je reagovalo vrlo nepovoljno na ovaj ugovor. Skupština je trebalo da prihvati ovaj zajam, da ga izglasa. Međutim, skupštinu su počeli da okružuju nezadovoljni građani. Toliki je bio pritisak da je morala žandarmerija da reaguje. Činilo se da neće proći u Narodnoj skupštini ova odluka.

Bilo je dovoljno samo da se poslanici opozicije povuku iz Skupštine i ona ne bi imala kvorum, samim tim on ne bi bio usvojen. Nije se baš tako dogodilo. Dogodilo se da je deo opozicije ostao u skupštini i da je, na kraju krajeva, taj zakon usvojen. To je sve izazvalo iznenađenje, ali nekako se situacija smirila, dok nije došla naredna godina.

Na nesreću, početkom januara 1882. Generalna Unija je bankrotirala, a srpska država našla se u velikim problemima. Već tokom skupštinske rasprave bilo je aluzija na to da su neki poslanici, neki ministri primili novac. Međutim, to su bile samo aluzije. Sada kada je Generalna Unija propala, sada je počelo mnogo otvorenije da se o tome piše.

Optuženi su gotovo svi naprednjački ministri da su primili mito. Ukazivano je i na kneza Milana, na njegovog ujaka. Ukazivano je na mnoge poslanike i opozicije i vlade. I mi zapravo ni dan danas ne znamo ko je sve primio novac. Ali ono što pouzdano znamo, to je da je Generalna Unija ovlastila svog sposobnog agenta u Beogradu, doktora Rozena, da bez ikakvih restrikcija podmićuje koga god je potrebno podmititi, kako vladine tako i opozicione poslanike, pa i sam dvor, i dvor u stvari na prvom mestu.

Čini se kao neosporno da je knežev ujak bio jedan od onih koji je primio najveću sumu. Radilo se o ogromnoj sumi za to vreme. Suma je iznosila šest miliona dinara. To je bilo šest miliona franaka. O celoj ovoj aferi najviše nam podataka daje Slobodan Jovanović. A evo kako on sumira stanje nastalo posle ove afere: “Savremenici su zlurado razbirali ko je sve i koliko primio od Bontua.

Za istorike nije važno utvrditi poimenično mitoprimce. Ima nešto drugo što je za istorike važno. Bontuova koncesija dovela je prvi put našu zemlju u vezu s velikim zapadno evropskim kapitalom. Taj kapital prosuo je među naše političare sume koje su po našim ondašnjim pojmovima bile ogromne, ali koje za velike pariske i bečke banke zainteresovane o ovoj koncesiji nisu značile tako mnogo.

Kvarenje naših politićkih naravi počelo je odmah pod uticajem stranog zlata. Ni knez Milan ni naprednjačka vlada nisu stali na put tom kvarenju naravi. Milan, štaviše, davao je Bontuu potrebna uputstva u raspodelu mita. Da li je on šta lično primio od Bontua, to se ne zna. Ali da je potkupljivanje naših političara vršeno s njegovim znanjem i saučešćem, to izgleda vrlo verovatno. Makar i lično čist u ovoj stvari, on ostaje kriv što se kao vladalać udružio sa stranim kapitalom u prvom pokušaju korumpiranja našeg javnog života.”

Tako se, dakle, završila ta naša prva epizoda izlaska na svetsko ekonomsko tržište. Država je tek postala nezavisna, odmah jurnula u jednu ekonomsku aferu. A možemo reći, značajan deo njene političke elite na ovaj ili onaj način je bio potkupljen.

To nije epilog cele priće. Epilog je da sada kada se država našla u toj situaćiji da ima zajam, ona je morala da se nekako izbori, da izađe na kraj sa tim. I onda je, kako se to sa dužnikom dešava, jurila iz jednog zajma u drugi zajam i dovela finansije Kraljevine Srbije u vrlo težak položaj, položaj iz kojeg se kasnije Kraljevina Srbija izvukla tek početkom XX veka.

Moramo da se zapitamo da li se i nama nešto tako dešava. I naravno, ja ću da podsetim na izjavu u to vreme ministra Svilanovića datu u Utisku nedelje – da neko kontroliše te naše poslanike, neko ko nije iz vlade. On ih nije imenovao, ali svejedno je njegova zasluga da je makar jedini to pitanje pokrenuo.

Sad se postavlja pitanje – zašto je od svih kandidata pre dve nedelje jedino Karić slavio? Mislim da je on uputio u osnovi dve poruke. Prva je opšta poruka. Na manifestnom delu te poruke, ona bi otprilike glasila – ja sam bogat i uspešan, zato glasajte za mene. Ali, latentan deo te poruke glasi nešto drugačije – ako sam kupio cele strateške sektore u Srbiji, ako sam preživeo sve moguće režime od Josipa Broza do Vojislava Koštunice, ako sam utvrdio tarifu za kupovinu intelektualaca, valjda mogu da kupim i birače u Srbiji.

Međutim, on je uputio jednu pojedinačnu poruku svom najvećem protivniku, ministru finansija lično, ali posredno i premijeru i celoj vladi. A ta poruka glasi – možete da pričate o vladavini prava, možete da uvodite finansijsku disciplinu, ali ja imam petinu, ja Bogoljub nekadašnji sodadžija, imam petinu glasača iza sebe, imam svoje prijatelje u vašoj vladi koji to otvoreno pokazuju i ne kriju, imam svoje simpatizere u vašoj skupštini i zato mi ne možete ništa. Blokirajte koliko god hoćete moj račun, ja ću uskoro da blokiram vas.

Ova vlada ima tesnu većinu, a i neka koja bi eventualno bila formirana takođe će imati tesnu većinu. A u utorak je važna sednica skupštine. Ako se pokaže da vlada nema većinu da izglasa neophodne zakone sledi veliki problem sa Svetskom bankom, sa Međunarodnim monetarnim fondom, jer je uslov dalje saradnje sa ovim ustanovama da se izglasa jedan niz zakona, a to znači jedan veliki problem za finansijsku stabilnost Srbije.

Ko profitira ako Srbija ponovo postane finansijski nestabilna? Pa profitiraju oni koji su već pokazali da mogu da profitiraju u takvim stanjima i kojima bi u situaciji finansijske nestabilnosti bilo lakše da kupe ono što još nisu stigli.

I mene lično ne čudi da se glasači nadaju čudu. Ali ono što zaista čudi, to je da Kariću stiže podrška čak i iz intelektualnih krugova, a što je još crnje i gore čak i iz nevladinih krugova, što ipak ne bismo mogli da očekujemo. I sad se postavlja jedno pitanje – kako može da bude proevropski nastrojen čovek onaj koji je zajedno sa Mirom Marković tvrdio da je budućnost spoljne trgovine Srbije u razvoju ekonomskih odnosa sa Kinom?

Mislim da se sada vodi borba za to da li će Srbija ponovo da izgleda kao u doba Bontua i doktora Rozena. Vodi se borba za to da se raščisti da li jedna kompanija može da kupi dovoljno političke moći, da stekne kontrolu nad vitalnim tokovima društva, a u tom slučaju sasvim je svejedno ko je na vlasti. I ono što najviše zabrinjava, to je da se vrlo neozbiljno posmatra sukob Ministarstva finansija i kompanije Karić. Vi možete da volite ili ne volite gospodina Dinkića, to je lični stav. Ali bude li on poražen u ovom sukobu Srbija može da postane jedno feudalno dobro.

Stalno se govori da su frekvenćije javno dobra. Da li neko ko traži nacionalnu frekvenciju sme da koristi deset minuta svakog Telefakta za ličnu promociju i napade na političke protivnike? To je već radio TV Pink i ništa mu se nije dogodilo. Sada to radi BK Telekom i opet intelektualci ćute. Za mene je to ipak zapanjujuće.

Kaže se – Nešto je trulo u državi Danskoj. A meni nešto deluje trulo u državi Srbiji, a to je jedan zapanjujući podatak da vladajuća koalicija, koja drži miting svog kandidata u isto vreme kad i Bogoljub Karić, nije u stanju da obezbedi prenos svom kandidatu na Radio-televiziji Srbije. Da li vam taj podatak govori da čak i državna televizija, odnosno da čak i na državnu televiziju veći upliv imaju neki ljudi sa strane nego sama vlada?

Ako jedan čovek kontroliše vrlo važnu televiziju, ako je njen vlasnik, ako je u strateškom sektoru komunikacija jedan od monopolista, ako je njegova kompanija potpisala specijalni ugovor sa najtiražnijim dnevnikom Večernjim novostima, ako je ključni čovek Večernjih novosti jedan od laureata nagrade BK fondacije, znači tu postoji očigledno jedan sklop interesa, onda se postavlja pitanje – gde je tu kraj?

Da li uopšte sme u jednoj demokratskoj državi jedan čovek da ima upliva u toliko različite segmente? Da li je potrebno doneti antimonopolski zakon koji će prosto ograničiti velike bogataše i reći – u redu, možete da imate stotine miliona i normalno je da možete, to se uopšte ne dovodi u pitanje. Ali se postavlja pitanje – da li neko može da ima toliki monopol?

Amerika je jasno odgovorila Microsoft-u da ne može i kaznila ga kada je procenila da je krenuo u stvaranje monopolisanog tržišta. I u tom smislu, pred našom je intelektualnom javnošću još jedna bitka, a to je bitka za donošenje valjanih antimonopolskih zakona, koji će sprećiti da Srbija postane privatno vlasništvo jednog čoveka, jedne kompanije ili nekoliko ljudi i nekoliko kompanija.

Mene sada živo zanima kako se osećaju ljudi iz DSS-a, sa čijim je predsednikom on putovao avionom, sada kada im je on potopio njihovog predsedničkog kandidata. Eto, to je prosto nešto što me živo zanima, a što prosto ne mogu da znam.

Znači, ovo je već suviše otišlo daleko. Potpuno je očigledno da jedan čovek hoće da stane iznad zakona. I besmisleno je shvatati ovaj sukob na ličnom nivou. Neće Mlađan Dinkić ni G17 plus ništa profitirati ako pobedi u tom sukobu, pošto će imati još više hiljada neprijatelja koji su bili vezani za Bogoljuba Karića.

Ali ukoliko u tom sukobu bude poraženo Ministarstvo finansija, dakle ne samo Mlađan Dinkić lično, nego institucija kao institucija, onda znaći da ovoj zemlji institucije ništa ne znače.

Naravno, postavlja se pitanje i da li je neko namerno donosio one odluke o porezu na taj način da sud može da ih ospori i to je nešto što treba da se utvrdi. Ali svejedno, prosto ako neki građanin ne bi platio porez, on bi odgovarao. Kada je reč o kompaniji, nju štite direktno ministri iz vlade, odnosno jedan ministar iz vlade. I to je nešto što zaista zabrinjava, jer pokazuje, što bi se reklo, da je vrag odneo šalu.

Svetlana Lukić: Ovih dana izgleda kao da su od vlade ostali samo Labus, Dinkić i naravno, večni gazda Velja. Ne znam gde su ostali. Međutim, jedini koji zaista ima opravdanje jeste Maršićanin. Čovek negde luta hodnicima vlade i traži sobu Ministarstva za privredu. Nije izvesno da će u tom poduhvatu uspeti, sem pod pretnjom da ponovo bude predsednički kandidat.

Dakle, ministri iz G17 plus manje-više sami ratuju sa našim prvim tajkunom koji se nameračio na državu. O tome govori i Teofil Pančić.

Teofil Pančić: Bogoljub sad kaže: “Kako vi mislite da od mene koji ima 20 posto glasova u Srbiji, naplatite ekstra profit? Odakle vam takva ideja?” Ako se na kraju pokaže da on ne mora da plati taj ekstra profit, to će definitivno biti pobeda najgore moguće, najgmizavije dnevne politike. To će biti pobeda čiste moći nad idejom bilo kakvog zakona.

Dinkić u ovoj stvari zaista izgleda kao Don Kihot, u boljem smislu te reči, bez obzira što opet neko može da kaže da se on napenalio na Karića i da je to odavno njegov lični rat. Mislim, rat sujeta i odmeravanja moći, sve to stoji, ali to je na kraju kolaterarna stvar. U ovoj stvari je opet najbitnije što, voleo neko Dinkića ili ne, zaista ispada da u toj konkretnoj stvari Dinkić zaista govori u ime svih. Zato će eventualno odustajanje države od toga da od Karića to naplati, definitivno biti veliki poraz države, pravde, zakona i svega toga, a ne zato što je Karić najveće zlo Srbije.

Ne, nego naprosto, čoveče, tebi je rebnut jedan porez. Ako ga ti ne platiš, zašto bih ja morao? Zašto bi bilo ko bilo šta plaćao? Neki su se sprdali, recimo, kad je ovaj Miodrag Kostić, ovaj MK postavljao uslove policiji, ne znam ovo, ono –a ja ću da dođem, ja ću da se predam, ako to, to i to. I sad je kao to bilo strašno.

A tebi se šeta Nebojša Pavković po Srbiji, šeta po Beogradu, ide od televizije do televizije i postavlja svoje uslove državi, policiji, bogu ocu, planeti, Hagu, Briselu, Vašingtonu. Čoveče božiji, to je onaj čovek sa ozbiljnom poternicom jednog legitimnog Međunarodnog suda, čiju nadležnost priznaje ova država. I on ide okolo i popuje i kaže – ja neću ovo, ja hoću ono, ja mislim ovako, ja ne dozvoljavam onako. Pa dobro, ako može Nebojša Pavković, onda može i Kostić, onda možeš i ti, mogu i ja, može bilo ko.

Ako meni sutra neko kaže da sam ja nešto uradio protiv zakona, ja mogu da kažem – a ko vas šiša? Evo, Nebojša i ja se slažemo da ubuduće ljudi koji su za nešto optuženi sami treba da procene da li je to OK ili nije. Uostalom, da li da navodim sad i primer Legije i to kako je on tretiran kao… To što Miša Vasić kaže, to što stalno navode da je svedočenje to što on govori. To uopšte nije tako naivno. Nije to samo nekakav puki terminološki problem ili neki lapsus, nego zaista postoji jedan deo ljudi koji njega zaista tretiraju kao svedoka. I to uopšte nije tako naivno.

Svetlana Lukić: Taj dijapazon ljudi koji je nagrađivan… Čovek je pokrio sve, napravio je celu mrežu. Od Akademije nauka pa do….

Teofil Pančić: Da, da. Pa to pokazuje koliko je on na svoj način ozbiljan igrač. On je naprosto uvek, on je i za vreme Miloševića… On se uvek približavao Miloševiću onoliko koliko je morao, a uvek je gledao da ima otvorena vrata na drugu stranu, neku rezervnu opciju. Uvek je malo finansiruckao i ove druge.

A posle 5. oktobra je naravno nastavio to isto. U stvari, na neki način se to proširio utoliko što njemu, kao personifikaciji cele Karić, kako to da nazovem, to je više od familije, to je Karić life style, ne znam ni ja šta je, sad treba verifikacija da će on biti dobrotvor i filantrop i prijatelj nauka i umetnosti.

Čovek, hvala bogu, ima dovoljno para da može to da sve to isfinansira. I evo, on to i radi. Uostalom, to je onaj koji kupuje. A zašto su ljudi kupljeni tako lako? Pa ja ne znam šta da ti kažem. Naprosto, ovo je zemlja gde su ljudi, a pre svega intelektualci, užasno siromašni i to traje jako dugo. I ta količina očaja i nekakvog nagomilanog besa ili će da te totalno ogorči ili će na kraju da te dovede u tu situaciju da kažeš – pa daj, ako neko već nešto nudi i ako hoće da kupi, evo, tu sam.

Hoću da kažem, meni to nije nerazumljivo i nije nešto što se nije dešavalo i u drugim kapitalizmima u određenoj fazi. Tako da te velike bogataške familije dobiju svoje kućne intelektualce. Ja u principu uvek gledam šta ko radi, manje mi je važno kako se zove onaj ko mu daje platu. Dakle, ako neko radi za tog Karića a ne radi gadosti, hajde i to mogu da shvatim, ako čovek ima stomak da mu to ne smeta. Hajde, neka mu bude. Nije lako odoleti, pretpostavljam, tako velikom novcu za koji ti kao nekakav bedni intelektualac, kad razmisliš šest sekundi, znaš da ga u životu nećeš zaraditi na bilo koji drugi način.

Svetlana Lukić: Tri miliona dinara stvarno nije malo…

Teofil Pančić: A, pa mislim… Uopšte neću da računam koliko meni treba vremena da zaradim te pare.

U aktuelnom broju Vremena pisao sam o pojavi marginalnog, ekstremnog desnog pokreta, koji se zove Omladinski pokret 64 županije. Njegovo sedište je u Segedinu, dakle u Mađarskoj, blizu granice. I on onako polako širi pipke pre svega po severnom delu Vojvodine, a imaju slične namere i u drugim zemljama tipa Rumunija, Slovačka, gde postoji velika mađarska zajednica, koje su nekad pripadale Ugarskoj.

Oni idu okolo i distribuišu nekakve mape, ništa što mi nismo već gledali.To su već radili razni svesrpski, svehrvatski, svealbanski i ostali ludaci. Ali ono što je meni bilo fascinantno jeste koliko se sad neka moralna panika digla oko tog pokreta u Vojvodini. Nije tu problem samo što ovi srpski desničari ne razumeju šta se dešava, nego i ono što se zove srpski demokratski mainstream, i on uopšte ne shvata – kako sad to, šta je to, zašto mi? Pa mi smo fini, mi smo dobri, mi smo demokrate. Zašto sad ovi Mađari nama tako?

Ti smatraš da je normalno da ti unutar vlastite zajedniće imaš i ekstremiste. Ti ćeš reći – Ekstremisti su ružni, prljavi, zli i tako dalje. – a negde im ne odričeš legitimnost postojanja, nego kažeš – pa dobro sada, bože moj, pa nemojte sad da nas gledate kroz njih. A drugome na neki način odričeš pravo na ekstremizam. Mi smo za toleranciju prema Mađarima. Mađare ovde možeš da shvatiš i bukvalno i kao metaforu, sasvim svejedno.

Ali oni moraju da budu fini, moraju da budu dobri, moraju da budu normalni. Pa ne, ali čekaj, ako ti tolerišeš fašiste u svom okruženju ili u svom nacionalnom korpusu – ako već govorimo u tim etnokategorijama – pa onda isto tako moraš da shvatiš da i oni drugi takođe imaju neki procenat stanovništva koji takođe naginje tim idejama i to je takođe podjednako legitimno, odnosno podjednako glupo kao i ovo tvoje.

Ne, ali kod nas je uvek bilo strašno da na onoj drugoj strani postoje nekakve ustaše. To je uvek bilo strašnije od ovih naših ludaka sa kamama u zubima se slikaju… To je nama kao folklor, a ustaše su strašne. A ovi hrvatski malograđani su doživljavali te ustaše – pa dobro, to je više onako, to su pijani klinci, to je folklor, ali ovi četnici, to je sačuvaj bože, to bi sve poklalo, pa i dete u kolevci.

To stalno gledanje na te ekstremizme iz dva potpuno različita ugla, ili kako se to nekad govorilo sa dvostrukim aršinima. E, ti stalni dvostruki aršini, to je ono što te zapanjuje i to pogotovo kad se to dešava u jednoj situaciji gde na primer, na tom severu Vojvodine, neke izborne statistike pokazuju da srpsko stanovništvo, u tim mestima gde se Srbi uglavnom u manjini, mahom glasa za stranke starog režima zlih 90-tih i tako dalje.

Potpuno je bizarno da se ti sad zgražavaš nad činjenićom da su se negde tamo u Bečeju pojavili nekakvi plakati, možeš misliti i pojavila se nekakva marginalna organizacija. Ja se čudim da se sve to nije pojavilo mnogo ranije. Čudim se da tih ljudi nema mnogo više. I čudim se da oni nisu mnogo nadrkaniji nego što jesu. I upravo na tome insistiram u tom tekstu. Ovde ljudi generalno imaju problem sa uživljavanjem u poziciju drugog. Mislim to je strašno.

Hajde zamislite situaciju nekog ko, na primer, živi negde tamo u Senti, u Subotici, u Kanjiži i on gleda kako ta zemlja, koja je po tom nekom etnočentričkom kriterijumu njegova matična zemlja, već 15 godina – što za mladog čoveka znači od kad on zna za sebe – gigantskim koracima napreduje, ekonomski, politički. Hajde, neću sad da idealizujem – ali kako ta zemlja, u svakom slučaju, u odnosu na ono što mi pamtimo iz vremena sovjetske okupacije, ta zemlja realno cveta.

A zemlja u kojoj se on nalazi propada na sve moguće načine i to traje ne samo za vreme Miloševića nego traje i nakon Miloševića. A on kao građanin te zemlje ne samo da deli propast sa drugim svojim sugrađanima nego je sve vreme još nekome sumnjiv, nekome nešto nije po volji. Zašto govori tako? Zašto se tako zove? Zašto ima takve ideje? Naprosto, toga je malo too much.

I šta bi taj čovek trebalo da misli kad vidi da mu matična zemlja napreduje, a da se ovde nastavlja ovaj glib? Pa šta on treba da misli? Pa treba da pošalje sve u pičku materinu. Realno, to je ono što bih ja uradio u toj situaćiji, što bi ti uradila, što bi svako normalan u toj situaciji uradio. Tako da kažem, ja se divim tim ljudima što nisu sto hiljada puta više i nadrkani i besni, jer bi imali za to izvesnih motiva koji su drugačiji od motiva koje mi imamo. Kako da kažem, mi nemamo drugu opciju. Tu smo gde smo. A na neki način, ti kao pripadnik neke manjine, naprosto nisi čak ni kriv za to što se desilo. A pritom su još terani u te ratove. Jedino što je strašnije od toga da ideš da ratuješ u ime nacionalizma je da ideš da ratuješ u ime nacionalizma nacije koja nije čak ni tvoja.

Ispadnem ja sad kao neki dežurni zaštitinik manjina. Ne radi se o tome. Radi se naprosto o tome da ovde postoji strašno jak raširen sindrom potpunog odsustva imaginacije da se shvati pozicija drugog.

Prvo, iz perspektive Beograda Vojvodina ne postoji. To su tamo neke Lale u nekim širokim gaćama, koji otežu u govoru, slušaju tamburu, jedu slaninu i tačka. Iz perspektive same Vojvodine, vojvođanskog mainstreama, manjine postoje isto kao nekakva folklorna činjenica, ima ih, govore nešto drugačije, ali mi zapravo ne znamo ni šta oni hoće i o čemu se tu sve skupa radi.

Iz perspektive samih tih manjina opet postoji nerazumevanje prema većinskom stanovništvu, a i prema matici od koje se stalno očekuje više nego što ona može da im pruži. Tako da su i manjine deo tog sindroma. Tako da smo mi kao društvo do te mere isparcelisani, atomizovani ili što bi se stručno latinski reklo – razjebani. Naprosto, mene to zgražava i ja pokušavam da malo zvirnem u taj čarobni svet Drugoga.

Svetlana Lukić: Preksinoć je predsednik Republike Srpske, Čavić održao onaj govor. Ne znam da li si ga čuo. Pljuje 20 minuta….Ovde to ni kao vest ne postoji uopšte.

Teofil Pančić: To je neverovatno kako su ljudi generalno zaboravili sve što je zapadno od Drine. Ja se sećam da je ’91.-’92. godine na RTS-u bila emisije “Srbija danas”. Pazi, emisija se zove “Srbija danas”.Ponavljam, to nije Dnevnik nego… “Srbija danas”. Pola emisije je bilo posvećeno tome šta se dešava u Bosni i u Hrvatskoj. E onda kad je to puklo, kad se taj san dosta neslav no završio, onda je još Milošević, dakle to se dešava još za vreme njegovve vladavine, zaklopio tu knjigu i proglasio svečani opšte nacionalni zaborav.

Mi smo se iskrali iz te priče onako na prstima, nogu pred nogu. Mi smo zatvorili vrata za sobom, ugasili svetlo. I mi ni luk jeli ni luk mirisali. Tako se ponašamo i poslednjih godina Miloševićeve vlasti. Tako se ponašamo preko DOS-ovog perioda. Tako se ponašamo i dan danas. Ovde više nije problem ni to da li se sad negira ili se ne negira postojanje Srebrenice, da li su u Dubrovniku ustaše palile gume ili je stvarno bilo.

Ne, važno je samo da mi, ne daj bože, ne budemo proglašeni krivim da smo mi nešto učestvovali u tome, jer ćemo onda morati da plaćamo odštetu, mi ćemo biti… I sad ti da nekome kažeš – ali, čoveče, Srebrenica, vidi šta se dešava! On će reći – pusti, nemoj o tome. Jebi ga, ovi u Hagu nas već ganjaju. Šta ako to ode pred Međunarodni sud pravde u Hagu? I šta na kraju ako mi budemo…?

Pa čoveče, centralno pitanje je da li si ti razbio prozor ili nisi. Ako nisi razbio prozor, onda u redu, ne treba da plaćaš odštetu, je l’ tako? Ali ako si razbio prozor, pa šta očekuješ?

To što je Čavić govorio, to je definitvno prva vest. To nije 20. minut, to je prva vest. Ali kako ti sad to odjednom da staviš kao prvu vest kad se ovde sve radi naopako i virtuelno. S jedne strane imaš prećutkivanje onoga što i te kako postoji. Dakle, da vidimo šta smo mi ono…

Dolazi konobar i pita šta smo ovde imali. Račun za Bosnu, račun za Hrvatsku. S druge strane, naduvavaju se virtuelne priče tipa Kosovo. Šta misli Čović? Šta misli ovaj? Šta misli onaj? A sve to zajedno je potpuno virtuelno, jer to veze s mozgom nema, jer se to sve dešava u jednoj – ja ne znam kako da je nazovem – u zemlji, na jednoj teritoriji, jednom entitetu, u nečemu. To se dešava u nečemu što više – pazite šta vam kažem – nikada neće biti pod upravom Beograda, naprosto neće biti.

Pa bio taj Beograd demokratski, liberalan, radikalan, levičarski, desničarski, prljav, čist, potpuno je nevažno. Ta istorijska knjiga je zatvorena, ali ti ovde nemaš nikoga ko će jednostavno da kaže – aman ljudi, pa nemojte se više zezati, nema ništa od toga. Tu se stalno proizvodi nekakva virtuelna stvarnost.

Ono o čemu bi mnogo više trebalo da se govori, to se baca u stranu. Priča se o onome o čemu, u suštini, nema šta da se kaže. Jer kad je trebalo da se govori, da se misli i da se radi pametno, radilo se ludo. Ali to je nekad bilo i gotovo, završena priča. Evo, mi se time bavimo. Tako da je sve nešto okrenuto naglavačke i ti gledaš i kažeš – bože, da li ovde postoji neko ko ima, ono o čemu ono vole da govore, neke nacionalne odgovornosti. To nacionalisti najviše vole da koriste takve termine. Upravo ono o čemu govore toga oni najmanje imaju.

Oni nemaju hrabrosti da svoj, tobože, toliko ljubljeni narod suoče s elementarnim činjenicama. Isto ti je sa Crnom Gorom. Ovde se govori kakve ćemo mi modalitete, ne znam, neke nepostojeće federacije i neke zajednice koje nema, koje neće biti. Mislim tamo je stvorena jedna generacija političke elite, delom intelektualne elite, koja za svoju životnu misiju ima stvaranje nezavisne Crne Gore.

Ti i ja možemo sada da filozofiramo i teoretišemo i da kažemo – šta to znači nezavisnost u današnjem svetu? Ko je nezavistan? Pa svi ćemo biti u EU itd. Tačno. Ali kad oni kažu nezavisna Crna Gora, to znači nezavisna od Beograda. To ne znači nezavisna od Brisela, nezavisna od Vašingtona, nezavisna ne znam od koga. To znači nezavisna od Beograda. I to će da bude, odnosno to već jeste. Radimo sve ono što zapravo izgleda kao izbegavanje krucijalnih tema.

Za mene je sto puta značajnije to što smo dobili onako nakazno Ministarstvo prosvete i onako nakaznog ministra i Ministarstvo kulture. Za mene je to sto hiljada puta značajnije nego sve te, tobože, državotvorne priče. Čoveče božiji, šta su oni uradili? Oni su skinuli one famozne crteže Vuka Karadžića kako je isplazio jezik i Svetog Save kako namiguje pčeli, što su sjajni, zgodni, duhoviti crteži, ni po čemu uvredljivi ni prema Savi Nemanjiću, ni prema Vuku Karadžiću, ni prema mozgu bilo kojeg normalnog čoveka.

Ne, ali ovim mrtvacima duhovnim, koji sada ponovo vladaju Srbijom, samo što se više ne zovu kako su se zvali do 2000. nego sad imaju malo drugačiju skraćenicu, njima je to strašno, njima je to skandalozno. Oni su odmah čim su zaseli, prvo to gledali da uklone. Da li strani jezici loše utiču na mozak sedmogodišnjaka i slične budalaštine? E to je ono što pokazuje kuda jedna zemlja ide.

Otprilike kod nas već postoji nekakva socijalna stratifikacija i tu se jako malo šta menja. I mislim da će najgore da prođe, što ne mogu da kažem da ću ja zbog toga da plačem, ova među politika, kako je ja zovem, ova politika našeg aktuelnog premijera i njegove stranke…. Mi imamo predizbornu ćutnju za drugi krug a nemamo je za prvi, je l’ tako? E, molim lepo. Prvi je prošao.

Zato sam se ja obradovao rezultatima prvog kruga i što su baš Tadić i Nikolić prošli u drugi krug. Zato što to znači da ti imaš čiste opcije. Pa molim lepo ti imaš glasanje koji je čisti test inteligencije, tu nema finesa, nema nijansi, nema onog – više mi se dopada kako ovaj začešljava kosu.

Ne. Stvari su potpuno čiste, A ili B, dža ili bu, molim lepo. Mislim da je dobro da Srbija polako na tim budućim izborima ide ka definitivnom profilisanju stranaka, gde će upravo ta, kako je ja zovem, malograđanska međuopcija polako da se utapa. Nešto će da otplivava prema desno, nešto će da otplivava prema levo. Levo i desno naravno uslovno govoreći. Ta Srbija stajanja u mestu, Srbija neke prazne zamišljenosti, zamišljenosti u kojoj ne zapravo čuči nikakva misao, ta će Srbija polako da kopni i mi ćemo možda kroz izvestan broj godina imati nekakvu čistiju situaciju. Imaćemo s jedne strane taj nekakav građansko liberalni korpus i socijal demokratski, a s druge strane taj konzervativističko-narodnjački korpus i možda tu može da uleti neka treća opcija. I to je to.

Svetlana Lukić: Veoma često ljudi koji slušaju ovu emisiju prigovaraju da u njoj učestvuju ljudi poput tebe, koji nemaju tolerantncije prema drugačijem mišljenju, koji, kako kažu, preziru narod…

Teofil Pančić: Tu ima jako mnogo mistifikacije. Ja sam dosta o tome pisao, i ono što mi je, ako moram da se samocitiram iz toga šta sam o tome pisap, do čega naročito držim, jeste dijagnoza takve politike kao ideologije lažnog centra. Dakle, ta tobožna ekvidistanca, gde su, recimo, zagovornici zločina ekstremisti jedne vrste, a oni koji su za dosledno kažnjavanje zločina, ekstremisti druge vrste. E, pa na to ne pristajem.

Ima nečega fundamentalno bolesnog u takvom načinu razmišljanja, koje sebe još pritom onako umišljeno, bez razloga, proglašava opcijom nekog centra. Kojeg centra? Šta je centar između zločina i suprotstavljanja zločinu? Šta? Tako da je cela ta priča o ekstremizmu, fundamentalizmu naprosto iskonstruisana, i to loše iskonstruisana, bedno.

Ja uvek imam svoje uslove kada negde govorim. Nikad ne govorim u društvu određene kategorije ljudi. Sećam se da sam na jednoj tribini u Podgorici slučajno spomenuo Vučelića. Rekao sam da, na primer, ja s Vučelićem nikad ne bih razgovarao. Nemam ja šta s njim da razgovaram. Mi sad dođemo u neki tv studio i mi sad polemišemo. Možeš misliti. Sad ću ja s njim da polemišem je li bilo Srebrenice ili nije, na primer. Pa neću. To bi bilo podsticanje, negovanje i tetošenje ljudske gluposti.

Postoje stvari koje su apsolvirane i na koje neću da se vraćam. I onda je neko rekao iz publike: “Ali to nije u redu. Treba da budeš tolerantniji. Treba s njim da polemišeš.” Ja sam rekao da su ti ljudi krivi, da su ti ljudi pripadnici zločinačkih organizacija. Nisu to tako nekakve benigne stvari. Na kraju sam rekao: „OK. Evo, slažem se da postignemo kompromis. Prvo, da odleže u zatvoru svi, a onda idemo da polemišemo.“ Kad se vrate iz Haga ili iz Zabele, meni je sasvim svejedno, onda možemo da razgovaramo. Not before that.

Ako je to ekstremizam – OK, ja sam ekstremista. Ali budimo ozbiljni, to nije ekstremizam. To je elementarno poštovanje žrtava, poštovanje pravde. Ako je to za nekoga mnogo, ako on misli da je to ekstremno, onda je to problem njegove mere, onda je to problem njegovih merila. To je pitanje toga – što ti kažeš – da ljudi prigovaraju ljudima poput mene i Peščaniku i ovo i ono, te prezir prema narodu ili čak mržnja.

Mene to potpuno fascinira i to je jedno gotovo klasno pitanje. Ako zaista prezirem taj narod, tobože, onda ga prezirem iznutra. A šta to znači da ga prezirem iznutra? Ne u smislu – i ja sam Srbin, pa mogu o Srbima tako. Dobro i to je tačno, ali ne mislim na to. Mislim na to da ako taj narod smrdi, onda on meni smrdi neposredno. Jer, ja se ljuljam i lelujam u vozilu gradskog prevoza zajedno sa njim, i ja sam deo tog naroda i možda i moj pazuh nekome smrdi kao što meni smrdi njegov, jer smo svi znojavi i nikakvi, izmaltretirani i naprosto odvratni, jer živimo tako kako živimo.

Meni je smešno kad ti likovi iz tih Akademija, iz svojih senovitih dednjskih vila ili iz visoko plafonskih građanskih stanova po Palmotićevoj, Vlajkovićevoj i ne znam gde – govore tako romantičarski nadahnuto i što bi rekli neki Bosanci – uzbihozoreno o narodu sa velikim N, idealizujući ga. A zapravo su to ljudi koji žive u svetu koji se ne razlikuje mnogo od života engleske aristokratije. Oni nemaju veze s tim narodom. Ja sam sto hiljada milijardi puta više deo tog naroda, s kojim zajedno obitavam po tim autobusima, pijacama, prodavnicama i sto hiljada puta više znam o tom narodu. Pa zato imam pravo i da ga pljujem i da ga psujem i svašta da mu kažem, jer ne govorim sa stanovišta idealizacije jednog apstraktnog entiteta, nego govorim kao socijalni opservator stvarnosti, koji pritom u toj stvarnosti najneposrednije učestvuje na dnevnoj bazi.

Svetlana Lukić: Za Vidovdan su nam obećali Ustav, ali ne bi ništa od toga. Kako nam ide sa Ustavom pre ćemo na referendum koji ovih dana ima nameru da raspiše general Pavković nego na referendum o Ustavu.

Ali ima raznih generala. Ezer Vajcman, izraelski general, pa potom političar, dva puta je podnosio ostavke u svojoj karijeri. Prvi put iz uobičajenih generalskih razloga, protivio se pokušaju premijerke Golde Meir da započne pomirenje Izraelaca i Arapa.

Interesantna je druga Vajcmanova ostavka. Kada je došlo vreme da sopstvenog sina Šaula pošalje u rat, Vajcman se zamislio i napisao sinu pismo u kome kaže: „Pa gde smo mi roditelji pogrešili, pa vi, naša deca, morate u rat?“ Sin je otišao u rat i poginuo a Vajcman je podneo ostavku citirajući svoje pismo Šaulu i govoreći o užasima rata.

Da li je moguće da je stvar tako prosta, da je za mir dovoljno samo to da generali svoje sinove šalju u rat? Hipici su izgleda bili u pravu.

A mi ćemo pred ovu letnju pauzu, kao i obično, da napravimo mali izbor snimaka iz cele prošle sezone. Čućete ponovo Ivanu Spasić, Dubravku Stojanović, Vojina Dimitrijevića, Biljanu Srbljanović, Miljanka Deretu, Lasla Vegela, Desimira Tošića i po prvi put predsednika Republike Srpske Dragana Čavića, koji je pre neki dan održao govor koji smo čekali devet godina.

Dragan Čavić: Poslednjih gotovo devet godina o srebreničkim događajima govorio je cijeli svet. Jedino srpska strana do formiranja komisije nikada zvanično nije otvarala istragu. Srebrenički tragični događaji postali su planetarni sinonim stradanja i zločina na kraju XX vijeka, polarišući učesnike srebreničkih događaja na žrtve – Bošnjake, Muslimane i počinioce – Srbe.

Iako je od 1992. godine do tragičnih događaja 1995. godine u i oko Srebrenice ubijeno oko 1.760 Srba, velikim dijelom civila, iako je zbog svega ovoga Naser Orlić u Hagu, stereotip o žrtvi i počiniocu kada je Srebrenica u pitanju nije ni do danas promijenjen.

Srpsko institucionalno ćutanje svih ovih proteklih godina podgrejavalo je stvaranje stereotipa, jer se u pravilu ćutanje razumije kao priznanje. Pretpostavka da uzrok po pravilu proizvodi posledice i da je posledica opravdan odgovor na uzrok je u stvari uzaludno traženje nenapisane pravde da se zločin opravda zločinom.

Ako je istorijski koncept srebreničkih događaja motivisan traženjem istorijske ravnoteže u zločinu, onda se može očekivati da je 1995. godina uzrok za neku buduću godinu u začaranom krugu zločina čoveka nad čovekom.

Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebreniće u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine formirana je odlukom vlade Republike Srpske 15. dećembra 2003. godine.

Teško je bilo naći Srbe koji će raditi u Komisiji, jer su bili svijesni istorijske odgovornosti pred vlastitim narodom zbog istrage kojom treba da se utvrdi što više dokaza za istinu o devet dana srebreničke tragedije i ulozi Srba u stradanju Bošnjaka.

Citiraću neke delove izveštaja: „Najdramatičnije je 12. i 13. jula u Potočarima. bilo je sistematsko razdvajanje vojno sposobnih muškaraca od porodica. Bolna je činjenica da je među njima bilo dosta vojno nesposobnih i maloljetnika. Razdvojeni vojno sposobni Bošnjaci u Potočarima, njih najmanje hiljadu, odvezeni su iz Potočara na druga mjesta zatočenja, u Bratunac 12. i 13. jula, gdje su dovođeni zarobljenići iz mješovite kolone u šumi, a odatle na mesta pogubljenja. Iza njih ostala je velika gomila ličnih stvari i dokumenata koji su spaljeni kasno uveče 13. jula 1995. godine”.

Zatim: “U toku dana je do 17:30 zarobljeno najmanje 6.000 muškaraca koji su raspoređeni na nekoliko lokacija. Najveći broj zarobljenih odvođen je na sabirna mjesta u Novoj Kasabi gde je zatočeno između 1.500 do 3.000 ljudi i u selu Sandići na jednoj poljani gde je bilo zatočeno između 1.000 i 4.000 ljudi. Jedan broj zarobljenih kod Nove Kasabe i Konjević polja ubijeni su na obali Jadra ujutru 13. jula 1995. godine.“

Dalje u izveštaju piše: “Kasno poslepodne 13. jula 1995. godine više od 1.000 zatočenih u selu Sandići odvedeno je u Kravicu i zatvoreno u skladište osnovne organizaćije kooperanata Kravica, u zemljoradničku zadrugu. Nakon što se desio incident u kojem je jedan zarobljenik ubio jednog policajca čiji su se pripadnici snaga MUP-a razbjesneli i oko 17 sati počeli su likvidirati zarobljenike zoljama, ručnim bacačima, ručnim bombama i puščanim mecima.“

Dalje piše: „U Grbavcima je po nekim procenama bilo oko hiljadu zatočenih. Oni su iz Grbavca prevoženi kamionima do stratišta u Orahovcu. Pobijeni su odmah zatrpavani u masovne grobnice, pa je kasnije vojska Republike Srpske prekopala i prenjela tijela na druge lokacije.“ Dalje takođe piše: „Komisija je prikupila informacije o postojanju 32 do sada nepoznate i neobrađene masovne grobnice sa tijelima Bošnjaka, žrtava događaja u i oko Srebrenice.“

Dubravka Stojanović: Živeti u jednoj zemlji u kojoj je sve otvoreno znači živeti u jednoj zemlji u kojoj je sve moguće, a živeti u zemlji u kojoj je sve moguće često se loše završi i često u istoriji ima tendenciju da se završi u autoritarnim režimima, jer se onda pojavi neko ko objasni da on ima rešenje za sve te probleme i da će ih za dva meseca rešiti, da se ta rešenja nalaze u džepu, da su vrlo jednostavna. Vrlo se jednostavno ona formulišu u tri rečenice, a to je uvek podloga autoritatarnom i vrlo opasnom poretku.

Mi nemamo u našoj istoriji nijedno iskustvo mirne smene vlasti i zapravo sve do ovih izbora sada nijednom u Srbiji nije opozicija došla na vlast izborima. A kad vi nemate to iskustvo da je vlast normalna, da ste vi sad tu pa onda posle više niste, da se to dešava jednim normalnim redom, onda ćete vi da naučite da se ponašate i kad ste vlast i kad ste opozicija.

Pošto mi nemamo to iskustvo, onda vlast ide do krajnjih granica i opozicija ide do krajnjih granica i to neprestano stvara jednu frustraciju otvorenog građanskog rata. Dakle, mi neprestano živimo u jednoj psihozi da taj građanski rat može sutra da izbije. I zbog toga se mi plašimo recimo kada vidimo prekid televizijskog programa. To je prosto nešto što je tokom 90-tih ušlo čini mi se za sva vremena u svakog od nas, jer smo mi neprestano suočeni da može u svakom trenutku da se desi nešto najgore.

Problem je u tome što mi nemamo vremena, eto to je problem Srbije, a još je veći problem što ona nema vremena već čitav vek ili vek i po i što se stalno čeka da se to desi i da se to krene, ali se to nije desilo i nije se krenulo. Ako vi osećate da nemate vremena krajem 19. veka, a to isto osećate krajem XX veka, u međuvremenu je prošao najburniji vek i najbrži vek u svetskoj istoriji, onda vi stvarno imate problem jer ti vaši problemi su se degenerisali dok je svet otišao dalje. Dakle, vi jeste znači ušli u neki vrstu patološkog stanja jer niste rešili nijedno od tih pitanja.

Dragan Čavić: Kao čovek i Srbin, pa onda kao otac, brat i sin, a tek onda kao predsednik Republike Srpske moram reći da je ovih devet dana jula srebreničke tragedije crna stranica istorije srpskog naroda. Učesnici ovog zločina ne mogu se opravdati nikome i ni sa čim.

Onaj ko je činio ovakav zločin i pri tome se možda pozivao na narod kome pripada po imenu i prezimenu, činio je zločin i prema vlastitom narodu.

Onaj koji se možda pozivao na Boga čineći zločin očekujući od Svevišnjeg blagoslov, činio je zločin protiv Boga u koga vjeruje.

Onaj ko je činio ovakav zločin zbog osvete osvetio se vlastitom narodu. Čuveni srpski vojskovođa iz Prvog svetskog rata, vojvoda Živojin Mišić je rekao: „U ratu se lako gubi glava, ali se lako gubi i obraz.“ Preko 20.000 Srba izgubilo je život u poslednjem ratu časno se boreći za svoj narod i Republiku Srpsku.

Oni koji su u ratu čineći nedjela izgubili obraz ne mogu očekivati da zbog njih cijeli srpski narod ostane bez obraza. Ko je od Srba u ratu izgubio obraz sami moramo utvrditi. Istina, ma kako ona teška bila, mora se ustanoviti, jer ako je sami ne utvrdimo istinu će nam ukazivati i utvrđivati drugi.

Ne mogu znati da li će srodnicima postradalih Bošnjaka koji su žrtve ratnih zlodjela počinjenih od strane Srba ovo moje obraćanje značiti bilo kakvo olakšanje. Razumijem i saosećam bol onih koji još uvek traže svoje najbliže. Svi imaju pravo na pravdu, ali vjerovaće u pravdu ako saznaju istinu o sudbini svojih najbližih i ako budu kažnjeni oni koji su počinili zlodjela.

Kao predsednik Republike Srpske, Srbin, građanin Republike Srpske, Bosne i Herćegovine, otac dvoje dijece koja budućnost vide ovde, pozivam svakog pojedinca bez obzira na nacionalnu, vjersku, partijsku ili neku drugu pripadnost da istinom i poštovanjem za druge pomogne da nam istorija počne da biva hronika humanosti i preporoda, a ne sukoba i destrukćije. Hvala.

Dubravka Stojanović: Neke ljude koje smo mi kao istoričari posmatrali kroz političku istoriju – znamo ih kao predsednike vlada, kao ministre spoljnih poslova itd – mi smo sad njih otkrili u neverovatnim nekim oblastima. I mi smo sada jednog Jovana Žujovića, kojeg smo znali kao samostalnog radikala, pa smo ga znali kao ministra, pa smo ga znali kao predsednika vlade, pa smo ga znali posle u Demokratkskoj stranci i tako dalje, znali smo njegovu političku ulogu.

Mi smo sad njega otkrili kao osnivača katedre za geologiju u Beogradu, za osnivača silnih udruženja uključujući prvo planinarsko udruženje u Srbiji, na primer. Ili Vladana Đorđevića koga smo takođe znali kroz politiku, ali sad smo ga videli da je on osnovao sve – Srpsko lekarsko društvo, sve moguće institucije do te škole za medicinu i tako dalje.

I to je strašan zaključak, zato što mi vidimo te neke ljude koji su školovani na Zapadu, koji su došli sa tim idejama ovde, koji su imali beskrajnu energiju, dakle, oni su pisali knjige, bili profesori univerziteta i bili ministri i osnovali sve institucije u ovoj zemlji. I to je za nas bilo otkriće, ali je strašno da ta država je uvek zavisila od ličnog entuzijazma. Dakle, tu nije bilo sistema nego vi imate te pojedince koje smo mi sad odjednom otkrili, koji su sve napravili – i sudove, i medicinu, i planinare i bicikliste. I to je taj problem. Dakle, šta ako nemamo tog pojedinca, šta kada ubiju Zorana Đinđića? Eto, to je to pitanje.

Goran Marković: Šta radi Koštunica? U mome sistemu vrednosti to je bezvredno pitanje. Mnogo je vrednije kakvo će vreme biti sutra prepodne. Najgori su ti patrioti i ti nacionalisti. Oni su u stvari najveći protivnići naroda. Oni su, dakle, potpuno preobučeni šibicari.

Znate kako šibicari rade? Nije stvar u onome ko okreće šibice nego je stvar u onima koji izigravaju žrtve i koji izigravaju mušterije. Tako da šibicari, to je u stvari jedan okreće kuglicu ispod šibica a još petoro glume razne likove – slučajni prolaznik, klecava starića, nevina devojka, dobroćudni čikica – sve su to šibicari. I oni svi igraju za vas da bi vas navukli. Tako su i ovi svi. Oni su svi borci za narod i tako dalje. U stvari su sve to šibicari koji jednostavno taj narod hoće da orobe, da ga navuku. To je naša stvarnost.

Desimir Tosić: Onom pesniku iz Bosne i Hercegovine, Karadžićevom senatoru, koji voli da govori o bombardovanju Srbije, ja bih mogao takvom pesniku rekao – magarčino jedna, zašto ne pomeneš bombardovanje Sarajeva? Jer Beograd i Srbija su bombardovani 77 dana, a Sarajevo je bombardovano 1.077 dana i u Sarajevu je poginulo ne znam koliko hiljada više ljudi nego pri bombardovanju Srbije. Ja sam bombardovanje uvek odbacivao, uvek sam napadao i napadaću. Smatram da je to nemoralno, nepametno, nepolitički. Ali slušajte, niko nema prava da napada to bombardovanje ko ne napada i bombardovanje Sarajeva. Mi našu pamet doveli u jedno stanje potpune perverzije.

Snimak prisluškivanih telefonskih razgovora ( sa Radija Slobodna Evropa):

“Halo, Radovane. Dole je situacija grozna. Oni su upali u srpska sela kod Okučana, Armija se povukla, Uzelac je odleteo u Beograd, ta dijeca ginu.”

Karadžić: “Jedna naša veza iz Zagreba nam javlja da bi sutra mogao biti napad na Knin.”

Milošević: “Sve koliko ti daš ljudi dodatnih sve ću ih naoružati i sve ću im dati, helikoptere ćemo doterati.”

Karadžić: “Večeras ćemo na savetu izdati proglas i neka idu oni u pičku materinu lijepu.”

Oficir VRS: “Evo još jedno pitanje. Mi ovde imamo nešto Arkanovaca, jesu li oni pod našom komandom?”

Mladić: “Sve, sve što nosi pušku sve je pod mojom komandom ako misli nositi glavu.”

Nikola Koljević: “Dobro veče, Nikola Koljević na telefonu.

Dobrica Ćosić: O Nikola dobro veče.

Nikola Koljević: Jesi ti Dobrice?

Dobrica Ćosić: Ja sam.

Nikola Koljević: Evo kratko da ti kažem…

Dobrica Ćosić: Gde si ti?

Nikola Koljević: Ja sam u Sarajevu, mi smo četiri sata imali sa Cimermanom, to ništa ne valja Dobrice. Ne valja, ništa ne valja.

Dobrica Ćosić: Ne valja?

Nikola Koljević: Ovo sa nama će biti isto kao sa zapadnim susedima i to je odlučeno.

Dobrica Ćosić: “Ma šta kažeš?”

Ivana Spasić: Na nekoj televiziji gostovao je Radoš Ljušić, viđen za budućeg ministra prosvete, ispostavilo se da nije, da je bio pametniji od toga i neko je pomenuo ubistvo Ane Lind i onog nesrećnog Mijajla Mijailovića za koga se tada, već van svake razumne sumnje, ustanovljeno da je on ubio Anu Lind.

Ljušić na to kaže, onako zagledan u bezvremenu daljinu svojim specijalnim srpskim pogledom: „Ah, mi nikad nećemo saznati ko je ubio Anu Lind.“ Vi shvatite da čovek, profesor univerziteta uopšte nije ni u jednom trenutku uzeo ozbiljno u razmatranje mogućnost da je možda švedska policija obavila svoj posao i da nije svaka zemlja Srbija, nego da se negde neke procedure sprovode pa da onda nećete izaći u javnost i reći da je Mijajlo ubio Anu Lind ako nemate ozbiljne razloge da to kažete.

To uopšte njemu nije došlo u orbitu razmatranja, zato što je Mijajlo Mijailović Srbin on je automatski lažno optužen i on će odrobijati Anu Lind, a to je naravno plod neke mračne globalne zavere. Ta količina bezumnosti i odgovornost čoveka koji je Radoš Ljušić, nisam ja, niti je neki prodavac iz kioska, nego je jedan čovek sa ozbiljnim ugledom koga te nesrećne mase slušaju i koji njima daje objašnjenje njihovog sveta. On njima daje takvu poruku. To ne sme da se radi.

Svetlana Lukić: A Vučelić?

Desimir Tosić: Da, da, to je krasan čovek. Takvog moralnog tipa nema u srpskom društvu kao što je Vučelić. Krasno, krasno. Ogroman broj školovanih ljudi su veliki pokvarenjaci i onda možete takoreći kupiti svakog čoveka za novac. Vidite, ljudi koji izgledaju dosta naivno i da kažem neinteresantno politički i intelektualno gore u strašnim ambicijama. Pazite, to nisu samo šefovi partija kako se kod nas misli. Ogroman broj ljudi, znate, koji prelazi iz partije u partiju pošto posmatra političke stranke kao kafiće – gde se pije bolja srpska kafa, kod “Casine” ili kod “Balkana”? I vi pređete.

Vlast kao opsesija, nedostatak ideja i onda verovanje, kad komunizam nije uspeo da proizvede jednu versku bazu političke ideologije, to znači više nema. Mi smo, u stvari, verovali u komunizam, dublje ili pliće, kako god hoćete. I pošto je to nestalo, onda tu, u stvari, nema ništa. Prema tome, mi možemo da budemo sve.

Svetlana Lukić: A šta mislite o onome što rade gospodin Labus i gospodin Dinkić, G17 plus? Šta od njih možemo da očekujemo?

Végel László: Znate, najteže je kad čovek jednog trenutka vidi da je izgubio ideale mladosti. Oni su to doživeli sada, jer jedna mlada partija postala je starmala. Previše su taktizirali. Oni su stvorili jedan imidž stručnjaka.To je bilo danju. A noću su bili arhivari i živeli su u muzejima, tim mrtvim velikim istorijskim muzejima, u prošlosti. Tako da su razapeti između stručne budućnosti i političke prošlosti.

Miljenko Dereta: Eksperti. Jesu izašli nedavno da će prvi zakon biti Zakon o denacionalizaćiji Narodne banke i vraćanje te imovine Dinkiću, jer to on doživljava kao nešto što njemu valjda pripada po nasledstvu. Dakle, kompromis koji je napravio u ovom trenutku G17 plus mene jako brine. Posebno me brine što nema apsolutno nikakve spremnosti na političke rizike, na politički rizik u opštem interesu.

Vojin Dimitrijević: Ne znam, može nam se desiti i da se zabrani nastava biologije, i Darvinova teorija da se zabrani. Tako ćemo sada da opet sastavimo crkvu i državu, posle toga ćemo logično to se vidi – zabranićemo abortus, je l’ tako?

E, ako zabranimo abortus onda treba da zabranimo ženama pravo glasa, to su komunisti dali. Onda treba da dozvolimo nošenje zara i feredži, i to su komunisti zabranili. Onda treba da razgradimo sve to što je stiglo i da se vratimo u neku idealnu prošlost, a vidimo po naporima ovih naših mlađih istoričara da ta idealna prošlost nikad nije postojala. Tako da ima neka mržnja prema normalno ljudskom,uključujući mržnja prema nekom životu kao lepoj stvari.

Ivana Spasić: Tokom 90-tih sam bežala u teoriju, to sam svesno radila. Ja sam sociolog, ali ne volim to što vidim oko sebe, ne podnosim ljude koje srećem po ulici, oni svi glasaju za Miloševića, oni ne vide kuda idemo svi zajedno. Tako sam preživela veći deo 90-tih profesionalno.

Ali ste me podsetili kako me je jedan prijatelj, koji je stranac, ali je radio u više navrata, antropolog je. Antropolozi dođu pa žive u zajednici koju proučavaju, u nekom nemogućem trenutku, u nekom bučnom kafiću pitao: “A zašto u stvari ti nisi otišla?”

Bila sam prinuđena, zbog tog pitanja, da formulišem zašto ja nisam otišla odavde odmah. I onda sam došla do rečenice koja je toliko patetično zvučala da me je bilo sramota da je izgovorim, a to je bilo da hoću da budem tu kad bude kraj, hoću da učestvujem u tome.

Tako da sam 5. oktobra i narednih tri-četiri meseća bila, ne znam kako da nazovem to stanje, raspoloženje mi nije padalo ni danju ni noću. Budila sam se sa osmehom. Onda me je 2003. i 12. mart potpuno izmestio iz tog do tada već prilično razeuforisanog stanja.

I onda se sećam i te dinamike… Ovo vam u stvari uopšte ne treba, sasvim je lična priča ali verujem da je zapravo delim sa drugima; taj užasan fizički bol, fizička težina koju sam osećala i koju sam shvatila, ako ni po čemu drugom, onda po onoj sahrani, videla sam da delim sa mnogima.

Prvo jutro kada sam se ponovo probudila sa osmehom jeste bilo jutro posle večeri kada sam čula da je Zvezdan Jovanović uhvaćen i da je nađena puška, da je utvrđeno da je iz nje pucano. To nije bilo samo – našli smo ubicu. Jeste, našli smo ubicu. Ali važan je još jedan element – raščišćavanje, jer sa ubistvom Đinđića kao da mi se ponovo sručila sva ta prljava voda mutljavine u kojoj se živelo.

Znači, osim tragedija koje su nam bile vidljive i jasne, koje su nam se 90-tih dešavale, uporedo s njima je bila neka potpuna pomrčina da se ne zna ko je šta, ko kome šta radi, zašto, po koju cenu i s kojim interesima. Posle 12. marta to mi se ponovo sručilo, izgledalo mi je kao da je ono između bila iluzija.

A onda mi je, kada je Jovanović uhvaćen izgledalo kao da će nešto da ispliva, da ćemo saznati konačno po nekoj hijerarhiji strahota, da će se sve te mutljavine, ta močvara nekako isušiti. I onda kako su se stvari dalje odvijale ja sam sve manje imala tu veru da će do isušivanja močvare doći. I sad ponovo osećam kako mi se ta voda penje prema glavi.

Svetlana Lukić: Kad kažem Koštunića mislim na sve ono što on personifikuje, što je trebalo da bude, a što očigledno nije. Kakva je Srbija koju on hoće i nama da stvori?

Ivana Spasić: Ne znam. Stvarno ne znam. Pošto ja imam porodično kontinuiranog kontakta sa tim kako se razvijala situacija u Hrvatskoj posle 90. i to je ostalo moje nerešeno enigmatično pitanje – da li možda nije bolje imati takvu državu koja je bila jasno nacionalno i nacionalistički ustrojena od 90. pa nadalje?

Sve je bilo jasno, i ciljevi i način kako će se do njega doći. I uz to je išlo i jedno uređivanje države na nekim banalnim nivoima, kao što je gradski prevoz, kao što je plaćanje karte u gradskom prevozu, kao što je čišćenje ulica. I sad je nama lako da se mi podsmevamo kako Zagreb izgleda kao torta od veštačkog krema u svim mogućim pastelnim bojama, ali taj grad stvarno izgleda mnogo drugačije nego Beograd i to ne samo onoliko drugačije koliko je uvek izgledao i 60-tih i 70-tih, nego je taj jaz mnogo veći.

A u Beogradu kada se tri fasade obnove, kada se popločaju ulice onda će vam od deset ljudi devet njih reći – ju, kako razbaćuju pare, a gladni ljudi, nemaju radnici posla i deca nemaju voće. Kao da je to jedno ili drugo ili kao da taj grad, koji je glavni grad svima nama, ne treba da ima neki oblik kojeg neće da nas bude sramota.

Moje pitanje i političko i teorijsko jeste da li nam je u krajnjoj liniji bolje u protofašističkoj državi živeti, a da bar nešto znate na čemu ste? Bar znate ako ste Srbin da ste propali, ali ako ste Hrvat onda vam je, brate, život mnogo jasniji.

Moja porodica je mnogo lakše preživela u Srbiji zbog tog drugačijeg nacionalizma i drugačijeg režima, koji se jednom nogom legitimisao nacionalnim, a drugom nogom drugim stvarima. Pitanje je da li bismo preživeli jer smo mešoviti? Da li bismo u Hrvatskoj uopšte mogli? Da li bi nam glava otišla? Sigurno poslove ne bismo zadržali i muž i ja. Ali s druge strane, zato Srbija nigde nije stigla.

Desimir Tošić: Ja sam proveo sa stricom sveštenikom, tamo ste vi videli njegovu fotografiju, deset godina, po celo leto. Bio sam na svakoj njegovoj službi. Subotom veče on je pisao svoje govore. Pazite, za seljake, ne za članove Akademije nauka.

Jednom ga sretnemo u gradu a on ide ka nama i plače. Pazite, pravoslavni sveštenik na Staroj planini, bogu iza leđa, plače. Mi se zbunimo. I on nam priđe i kaže nam u plaču da je Francuska kapitulirala. Mi se razbesnimo, napadnemo Francuze, nisu se tukli, da su neborci, defetisti. A on nama u plaču kaže: „Nemojte tako, Francuska će vaskrsnuti.“ Pazite, taj sveštenik je morao znati da su Francuzi katolici. On je morao znati da je tu Vatikan šef. Ali vidite, tu nema mržnje, a to ne liči na vladiku Atanasija, na vladiku Amfilohija i pa čak i ovoga sa Kosova, Artemija. Ti mali ljudi po palankama, po selima, bili su hrišćani, stvarno hrišćani.

Végel László: Kad sam izašao da primim nagradu prvo sam pozdravio gradonačelnika na mađarskom, pa onda, takođe na mađarskom ostale goste. Aplauz je bio tako velik, za mene tako neobičan da sam se zbunio. Nisam znao kako sam sišao na svoje mesto, nisam znao da li da sednem, da li još da stojim. Bilo je to tako jako dirljivo, kao da su ljudi pozdravili to što se u toj sali progovorilo i na mađarskom jeziku, pa su bili zahvalni.

Zaista, u 90-tim godinama ja sam na ulici jedva mogao da čujem maternji jezik. Ja se sećam kad sam išao u poštu. Jedan od najznačajnijih mađarskih živih književnika je upravo umro, pa sam mislio da na mađarskom jeziku pošaljem telegram, jer to bi bio red.

Nisu hteli da prime telegram. Onda sam pitao da li bi primili telegram da je napisan na engleskom. Kaže, primili bi. Pa onda sam pitao: zašto ne primaju na mađarskom. Kažu: „Pa zato što ne znamo da li ćete nas prevariti oko broja reči. Da ćete zapisati dve reči kao jednu reč, pa ćete manje platiti.“ Ja sam rekao: „Pa dobro. Platiću koliko vi želite, samo da napišem.“ Ne, to pravila ne dozvoljavaju”. Oni sumnjaju da sam ja prevarant. I onda sam morao da napišem na nemačkom. I to su, interesantno, prihvatili.

Svetlana Lukić: Kako smo mi dovde došli?

Végel László: To je 80 godina. Razvijala se jedna ideja o jednoj centralističkoj unitarističkoj Jugoslaviji. I kako se ta ideja raspala, u tom procesu se Srbija oseća kao gubitnik. I ruka prošlosti će uvek da nas vuče unazad.

Svetlana Lukić: Negde sam pročitala – čini mi se – da je Kundera rekao da je u jednom istorijskom trenutku Česima pretila opasnost da budu asimilovani i onda su, ako Kundera kaže: „Česi su odlučili da prežive kao Česi.“

Végel László: Tačno.

Svetlana Lukić: Mi izgleda nismo doneli odluku da ova zemlja, i mi zajedno sa njom, preživimo.

Végel László: Da.

Miljenko Dereta: Ja sam više nego uznemiren. Ja sam ozbiljno zabrinut. Ja sam besan još ozbiljnije. Ja sam frustriran, ja sam razočaran. Ja se trudim da nađem ime za to jedno osećanje, kombinacije svega toga. I jedino čega sam se setio jeste – ja sam DSS-ovan. Znači, izložen sam DSS-u. I to u meni izaziva nemoć, izaziva bes i izaziva jedan osećaj novog početka. I izaziva jednu potrebu da rekapituliramo šta smo mi to zapravo ovih 14 godina, to jest 10, pa ove tri godine postigli, u smislu suštinski demokratizaćije našeg društva.

Mi nismo uspeli, ophrvani, da tako kažem, praktičnim tranzicionim problemima da ideje demokratije usadimo ne samo u naše društvo nego i u našu političku elitu. O nama odlučuju oni koji ništa nisu učinili osim što su postojali formalno, koji nikada nisu učestvovali na pravi način ni u jednom obliku protesta građana. Uvek su se od toga distancirali. Oni sada odlučuju o zapravo našoj sudbini. Ja mislim da je to veliki poraz za sve nas koji smo za drugačije bili od početka, koji smo bili proaktivni. I meni je užasno žao što se sve ovo dogodilo sa demokratskom opozicijom Srbije, jer je pokazalo ogromno političko neznanje. Tako da naša politička scena – po meni – sve više liči na onu rupu na Slaviji koja večito opstaje, a nikako na njoj nešto da se izgradi.

Vojin Dimitrijević: Građanski savez nikada nije bio omiljen, ni danas nije omiljen, jer to je jedina dosledna stranka. Bila je protiv rata, bila je protiv nacionalizma, bila je protiv sve te šarene laže Miloševićevog režima.

Kao što znate, velika većina ljudi je na početku obožavala Miloševića. I ti ljudi i dan danas ne mogu da smisle one koji su bili protiv Miloševića još dok su ga voleli. Uzmite primer B92, njemu se ne prašta što je bio protiv Miloševića onda dok smo ga “mi” neki drugi voleli. To je ono što je kamen na vratu Građanskog saveza, kamen koji ja s nekim vrlo rado nosim. Ja vam kažem i dalje da je to jedina stranka koja može da napravi celu vladu.

Biljana Srbljanović: Ja mislim da mi zauvek treba da se naviknemo na činjenicu da opcija za koju ćemo, na primer biti ti i ja, nikad neće biti na vlasti. Ne treba ni da bude, jer je nas jedva 2%. To ne bi bilo u redu. Nije to naša zemlja. Zemlja je od ovih 900.000. Njih je više.

Mrđan Bajić (vajar): Ima jedna strašna priča. Možda bi bilo tužno da završim s njom, ali ću ipak ću to da uradim. To je antropološka priča o jednom plemenu Sadeja na Novoj Gvineji, koji su bili vekovima odsutni od civilizacije. Potpuno izdvojeni. A kada je civilizacija stigla i do njihove teritorije, negde duboko u gvinejskim sumama, a onda tokom samo za nekoliko desetina godina su izgubili taj sistem koji su imali unutar sebe na osnovu koga su funkcionisali a nisu mogli, naravno, da se prilagode sad, mislim, da nadomeste tih 16 vekova. I onda su ih ponovo zatvorili. Da bi ih spasli.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik. Slušali ste Slobodana Markovića i Teofila Pančića i našu malu retrospektivu, odnosno slobodnu kombinaciju snimaka nekih od ranijih sagovornika ove emisije. Čuli ste i deo obraćanja naciji predsednika Republike Srpske Dragana Čavića od pre neki dan. Prvo sam zavidela Hrvatima na predsedniku, sad zavidim Republici Srpskoj, a od nedelje će svi nama da zavide. Međutim, Rumuni nam izgleda ne veruju na reč. Uveli su nam vize od 1. jula. A od 1. jula počinje i letnja šema radija, što znači da je ovo bio poslednji Peščanik. Realizacija Peščanika Marko Perunović, montažer je Petar Savić, a njegove mame su Svetlana Vuković i Svetlana Lukić. Prijatno.

Emisija Peščanik, 25.06.2004.

Peščanik.net, 25.06.2004.