Onda, radosti, što smo novoga saznali iz slučaja Turudić?

Skoro ništa, lipa. Osim da je HDZ, uz pomoć HDP-a, uspio zaokružiti i kompletirati svoju strahovladu. To znači da će tzv. nezavisne državne institucije, poput Državnog odvjetništva, koje su već godinama u službi vladajuće stranke, podignuti svoj operativno-radni nivo, odnosno da će vladajućoj stranci služiti još više.

Što je to HDP, radosti? Nije valjda Hrvatsko društvo pisaca?

Nije, lipa. HDP je skraćenica za hrvatski demokratski provizorij. Dakle za skup pravila, procedura, postupaka i rituala koji služe bacanju prašine u oči i zametanju tragova.

Zašto je potrebno bacati prašinu u oči, radosti?

Zato da se stvari ne bi nazivale pravim imenima, lipa. Hrvatska politička korupcija i Hrvatska demokratska zajednica, kao što sama znaš, vrlo se često i vrlo neopravdano promatraju kao odvojeni fenomeni. Za to je zaslužan hrvatski demokratski provizorij, skraćeno: HDP. Zahvaljujući HDP-u, tako, HDZ se u javnoj komunikaciji uobičajeno naziva političkom strankom, a ne kriminalnom bandom. Iako svi znamo da se radi o ovome drugom – o organizaciji koja će s Ivanom Turudićem na funkciji glavnog državnog odvjetnika u značajnoj mjeri stabilizirati i povećati svoje kriminalne potencijale.

Zar nešto slično ne tvrdi i opozicija, radosti?

Dabome da tvrdi, lipa. No čak i oni koji se oštro protive izboru Turudića za državnog tužioca – svjesni da se time snaži vladajuća banda – pod utjecajem HDP-a znaju zbunjivati javnost s nekoliko kapitalnih zabluda.

Koje su to zablude, radosti?

Prva bi bila zabluda o istini. Ona se manifestira kroz iščuđavanje i zgražanje što je Turudić otvoreno lagao pred saborskim povjerenstvom. Iako se odranije zna da je riječ o čovjeku koji do istine ne samo što ne drži, nego se zalagao za to da laganje postane zakonska obaveza.

Kada se Turudić za to zalagao, radosti?

Onda kad je, nadajući se da će postati ministar pravosuđa, predložio da se u zakon uvede „kazneno djelo poricanja prirode Domovinskog rata“. Time bi, objasnio je, „država štitila najviše državne vrijednosti“, uz zapriječenu kaznu od tri do pet godina zatvora. A budući da je službena „priroda Domovinskog rata“ – zapečaćena tzv. Deklaracijom o Domovinskom ratu – u cijelosti neistinita, znači da bi laganje bilo neizbježno po osnovi zakonske prinude. To jest da bi izricanje istine o Domovinskom ratu postalo zakonski kažnjivo.

Zašto je to važno danas, radosti?

Zato što je dosta bizarno da se u očitovanju pred saborskim povjerenstvom istina očekuje – a kamoli zahtijeva – od osobe koja je pokušala zakonskim putem učvrstiti zajednicu od oko četiri milijuna lažova. Jer Turudićev prijedlog državne zaštite svetinje bio je itekako eksplicitan: tko se usudi kazati istinu, pospremit ćemo ga u zatvor! Uostalom, istu intenciju ima i famozni „lex AP“.

Kakve veze Turudić ima s „lex AP-om“, radosti?

Takve, lipa, što je bio član radne skupine koja je sročila prijedlog dopune Kaznenog zakona RH koja će kasnije od milja biti nazvana „lex AP“ i koju će još kasnije kriminalna formacija pod nazivom HDZ, skupa sa svojim koalicijskim partnerima, usvojiti u parlamentu. Jedina svrha tog paragrafa je da spriječi dotok istine u javni prostor, tako da ovaj ostane činjenicama nezagađeno poprište političkih manipulacija. Prigovarati takvima da gaze kriterij istinoljubivosti je kao da se ubojici spočitava što nije spriječio zločin. Jer kada Andrej Plenković Turudićevo otvoreno laganje naziva „reduciranim izričajem“, njegov cilj nije tek zatajiti neistinito svjedočenje, već obezvrijediti same kategorije istine i laži.

A koja je druga zabluda, radosti?

To bi bila zabluda o demokraciji, lipa. Tu već do punog izražaja dolazi ono što sam maloprije spominjao – hrvatski demokratski provizorij, skraćeno: HDP.

Do kakvog izražaja, radosti?

U HDZ-u su shvatili da je višestranačka demokracija idealan ambijent za jednopartijsku diktaturu. Po tome se hadezeovci bitno razlikuju od nekadašnjih komunista. Komunisti su, ako se sjećaš, svoju tiraniju izvodili iz jednostranačja, dok je satrapija HDZ-a legitimirana upravo višestranačjem. Potrebno je samo da moć vladajuće partije nije manja nego u jednopartijskom sistemu i da vladajuća partija tu uzurpaciju može pravdati „poštivanjem demokratske procedure“, dakle HDP-om.

Što to konkretno znači, radosti?

Znači da se društvo dijeli na hadezeovce koji rukovode svime – Vladom, javnim poduzećima, kazalištima, lovačkim društvima, Državnim odvjetništvom itd. – i na ostale koji ne odlučuju ni o čemu. Može se čak reći da samu činjenicu postojanja više stranaka HDZ iskorištava da bi se prema njima ponašao kao da ne postoje. Može se također reći da, prema tajnom stranačkom leksiku – prema „reduciranom izričaju“ kakvog prakticiraju uz razmjenu zavjereničkih pogleda – sam pojam višestranačkog sistema za hadezeovce nema isto značenje kao za ostatak čovječanstva.

Kako to misliš, radosti?

Za prosječnog hadezeovca višestranački sistem ne podrazumijeva više stranaka, već više stranke na političkoj sceni. Suprotnost višepartijskom sistemu u toj soluciji nije jednopartijski, nego manjepartijski sistem. Čega se hadezeovci, naravno, groze. A odatle izniče treća od spomenutih zabluda.

Koja je to, radosti?

To je zabluda o pravnoj državi, lipa. Ona, dakako, postoji, ali se razvija u duhu vlastite negacije. Jer postavlja se pitanje što bi bila uloga pravne države u zemlji koju je okupirao HDZ, kad HDZ, kao ozbiljna kriminalna grupacija, ne može više sebi dozvoliti da u svoje redove pripušta poštene ljude. Dotle da bi premijer, pod pretpostavkom da želi pronaći ministra bez korupcijskih mrlja, morao zagrabiti u kadrovske bazene vrtića i osnovnih škola.

Pa kakav je odgovor, radosti?

Uvriježeno se smatra da pravna država štiti društvo od bezakonja, dok u Hrvatskoj, suprotno tome, pravna država štiti bezakonje od društva. Sada se, k tome, stremi ka višoj etapi – da se bezakonje ozakoni. Odatle „lex AP“, čija je namjera, kako mu samo ime kaže, osigurati zaštitu Andreju Plenkoviću od kaznenog progona, novinske kritike i, općenito, javnog sramoćenja.

Nije li to previše za jednu demokraciju, radosti?

Od viška glava ne boli, lipa. Osim toga se radi o zgodnoj inovaciji: u zemljama gdje postoji vladavina prava premijeri moraju poštovati zakone, a u Hrvatskoj zakoni moraju poštovati premijera. Ivan Turudić mu tu dođe kao ljudski resurs koji će se pobrinuti da pripremljeni pravni akti ne ostanu mrtvo slovo na papiru. Pravnik koji će upotpuniti praznik autokracije.

Što bi to značilo, radosti?

Što se Plenkovića i HDZ-a tiče, Turudić nije izbor nego sudbina. Državni tužilac koji javno iskazuje lojalnost vladajućoj stranci, koji kontinuirano javno laže i koji prijateljuje s kriminalcima pod istragom nije defektan, već neizbježan. On nije anomalija u sistemu, nego sam sistem.

Kamo nas taj sistem vodi, radosti?

On je usmjeren, što reče francuski sociolog, na strukturalnu proizvodnju manjka morala.

Je li to ekskluzivna odlika HDZ-a, radosti?

Nije, lipa. Odsustvo morala očituje se i u prisustvu koalicijskih partnera.

Novosti, 09.02.2024.

Peščanik.net, 13.02.2024.

Srodni linkovi:

Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Crvenkapica je mrtva

Dragan Markovina – Ode i Hrvatska


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)

Author: Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.