Foto: Ingrid Sager
Foto: Ingrid Sager

Postoji samo jedna riječ kojom se može objasniti ono što hrvatski premijer Andrej Plenković upravo radi inzistiranjem da glavni državni odvjetnik bude Ivan Turudić. Ta riječ je raspad. I to jednako raspad njegove retoričke i ideološke fasade o Hrvatskoj kao zemlji temeljito posvećenoj tzv. europskim vrijednostima, kao i raspad tvrdnje o Hrvatskoj kao stabilnoj demokraciji i njemu osobno kao brani od mađarskog ili „ne daj Bože“, srpskog političkog modela. Na koncu riječ je i o raspadu društvenog konsenzusa u zemlji, ali i o potpunom raspadu ideje o trodiobi vlasti i povjerenju u institucije.

Izglasa li, nakon svega što je u medijima, ali i od strane predsjednika Zorana Milanovića, proteklih dana izašlo o Ivanu Turudiću i njegovim susretima u autu s tada osumnjičenim Zdravkom Mamićem, kao i o sadržaju razmijenjenih poruka s jednako osumnjičenom Josipom Rimac te nakon što je lagao pred saborskim povjerenstvom, tog čovjeka za glavnog državnog odvjetnika, to će biti posljednji korak prema izlazu iz kruga demokratskih zemalja i Hrvatska će u svakom smislu riječi postati autokracija. Pomogne li mu u tome i Pupovčev SDSS, a svi su izgledi da hoće, ta će stranka dugoročno sasvim sigurno naštetiti sebi i populaciji koju zastupa. Jer kad se jednom dokinu demokratske institucije i bolji običaji u kojima se uvažava javni pritisak, više ništa neće stajati na putu ukorijenjenom nacionalizmu da se i institucionalno razmaše.

Nisu, naravno, građani Hrvatske ni do sada imali nikakvih iluzija u vezi s karakterom HDZ-a, niti su vjerovali da žive u uzornoj demokratskoj zemlji u kojoj su javne institucije strogo odvojene od izravnog političkog odlučivanja. Ali jeste postojao minimalni društveni konsenzus i svijest o tome da kad nečega postane previše, i to postane neizdrživo, pritisak javnosti, medija pa i opozicije može zaustaviti neke procese prije nego prijeđu fluidnu granicu između demokracije i autokracije. Uostalom, svi su dosadašnji premijeri, naravno govorimo o razdoblju nakon Tuđmanove ere, ipak vidljivo uvažavali i puls društva i medijsku sliku vlastitih poteza.

Andreju Plenkoviću se, međutim nešto dogodilo, da mu je sve ono što javno zagovara i na čemu je uostalom izgradio karijeru političara, za kojeg je ključna asocijacija dugo godina bila ‘fini briselski dečko’, postalo nebitno i da je posve otvoreno prešao na ‘mračnu stranu’. Za ovu tezu je dovoljno vidjeti ideju s kojom je predložen pa neznatno ublažen tzv. Lex AP, po kojem odavanje informacija novinarima iz istrage postaje kazneno djelo, osim ako je u interesu javnosti, što je bio ustupak zbog pobune te iste javnosti, ali i dalje nedovoljan imajući u vidu široko tumačenje što bi javni interes trebao biti. To je jednako tako bilo vidljivo u svim aferama koje su mu razorile kabinet, a u kojima je premijer reagirao tek kad doista više nije imao izbora, ali uvijek s prvim refleksom ljutnje i pitanja kako su kompromitirajuće informacije došle do javnosti. Ali je definitivno postalo najvidljivije na ovom inzistiranju na Turudiću.

I sad je čak i posve nebitno je li do te promjene u premijerovom ponašanju došlo zbog toga što predugi boravak na vlasti kvari ljude i stvara im iluziju da su svemoćni, ili se radi o tome da je ovo prava slika njega kao političara, ili se možda s inzistiranjem na Turudiću želi zaštititi od potencijalnog sudskog procesa. Jer koji god da od navedenih razloga bio pravi, krajnji ishod je isti.

Premijer inzistira na čovjeku, za kojeg je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević sasvim ispravno rekao da, nakon svega što smo o njemu saznali, ne bi smio biti ni sudac, a kamoli glavni državni odvjetnik, a jedini argument kojeg netko u njegovu korist može ponuditi je onaj tragikomični argument desnice iz Domovinskog pokreta, da je on rehabilitirao Alojzija Stepinca.

I da, Ivan Turudić voli javno i politički istupati i nimalo ne krije da je priličan desničar i militantni sljedbenik duha devedesetih i već to bi bio problem u društvu koje sebe voli smatrati demokratskim. No, ovo je sada i stepen više na ljestvici besramnog pokazivanja moći, tolikoj da su čak i premijeru skloni mediji, poput Jutarnjeg lista, ključni akteri razotkrivanja razloga zbog kojih Turudić ne bi smio postati glavni državni odvjetnik.

Drugim riječima, Plenković ovdje ne ide samo protiv inače mu nesklone javnosti i lijeve opozicije iz Možemo, koja je provela noć na trgu pred Vladom i Saborom, nego i protiv skoro kompletne javnosti, s izuzetkom one izrazito desne. Tvrdoglavost s kojom to radi je racionalno neobjašnjiva i realno bi ga mogla koštati rezultata na izborima, koji će biti posljednja potencijalna kočnica, u suprotnom dugotrajnog puta u autokraciju.

Peščanik.net, 07.02.2024.

Srodni linkovi:

Viktor Ivančić – Tri zablude uz slučaj Turudić

Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Crvenkapica je mrtva


The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)