Koliko fašizma? – evocira se ovih dana u Hrvatskoj svojevremena analiza Rastka Močnika kojom je htio ukazati da se fašizam može uspješno obnavljati i u tobože antifašističkim društvima. Ali iskorijeniti se svakako ne može tek pukim zabranama njegovih manifestacija, kao što je hrvatska vlada napravila s nedavnim skupom evropskih neonacista u Zagrebu. Zabraniti je uostalom najlakše, ali i najgluplje, zabrana je uvijek dokaz nemoći, naročito u državi s dva lica, jednim antifašističkim za vanjsku, evropsku upotrebu, i drugim, kućnim, prljavim, u kojemu se desetljećima već zrcali žilavi fašizam.
Baš taj nezdravi, prigodničarski odnos vlasti prema fašizmu iskazao je, nakon zabrane skupa, upravo hrvatski premijer riječima: „Eh, da je to barem neka domaća desničarska stranka!“, htijući kazati kako se hrvatski fašizam smije tolerirati zato jer se tobože radi o posve marginalnim, desnim strankama, bez stvarnog političkog utjecaja. Pa je kao takav u malim dozama sasvim ok, nije eto smrtonosan, uostalom ovdje se godinama podržavao, štoviše iz proračuna financirao. Kao naprimjer ustaški skup u austrijskom Bleiburgu, gdje su navodno Titovi partizani pobili na tisuće nevinih civila. I nije bezvraga da je taj mit, njegovan mahom u svrhu političke manipulacije, najsnažnije prigrlio upravo prvi socijaldemokratski premijer Ivica Račan koji je tamo odlazio, pa još i pred sumnjivim spomenikom ustaškoj vojsci klečao, sve okružen tipovima urešenim fašističkim znakovljem.
Hodočastio je tamo i sadašnji premijer, i predsjednik Republike, da bi, evo, ovih dana Vlada odlučila kako više neće financirati taj skup, niti će parlament biti, kao do sada, pokrovitelj toga naci derneka. Premijer Milanović pri tome je, poput Trnoružice probuđen iz višegodišnjeg sna, izjavio kako je ta komemoracija neprihvatljiva jer odaje pijetet ustaškoj vojsci, a ne nevinim žrtvama. Kao da sve to nije imao prilike provjeriti ranije, za svojih posjeta Bleiburgu.
Sada, nakon što je baš ljevica godinama okretala glavu od tolikih manifestacija fašizma, ta ideologija čini se više nije u službenoj modi. Mlati se stoga zabranama na sve strane, dok istodobno kroz tu naknadnu vizuru antifašizma probija stari, okorjeli fašizam, pa se nitko od političke elite nije ni osvrnuo na to da su predstavnici gradskih vlasti u Zagrebu i Splitu i ove godine javno komemorirali 10. travnja, dan proglašenja nekadašnje ustaške države Hrvatske. Baš kao što su mediji uglavnom prešutjeli zločin u jednom selu u kojemu je srpski povratnik ubijen, potom izložen na kućni prag, a na glavu mu stavljena kapa s crvenom zvijezdom. Jer se taj strašni čin nekako ne uklapa u politički program novoga antifašizma. Program koji nema za cilj suptilno i dubinsko odvikavanje nacije od toleriranja fašizma, nego smatra da fašizam ovdje ima samo svoje deklarativno, bezopasno lice, manifestirano tek u porukama mržnje na zidovima ili komemoraciji na Bleiburgu. Ili na nogometnim utakmicama.
No otvoreno saučesništvo u fašizmu je i kada dva svjedoka na suđenju jednom notornom ratnom zločincu ovih dana kažu da za zločin nisu znali, a da sutkinji ne pada na pamet da ih inkomodira pitanjem: „Kako je moguće da niste znali za ubojstvo više od 50 srpskih civila, među njima i 12–godišnje djevojčice, a bili ste u to doba predsjednik Vlade i državni tužilac?“
Sistemski je fašizam kada država srpskim povratnicima, inače građanima Hrvatske, sudskim presudama nalaže vraćanje novca uloženog u obnovu njihovih kuća – sume se penju i do 40 tisuća eura – a koje su oni u međuvremenu prodali. Kao da Hrvatska nije bila dužna, bezuvjetno i bez ucjena, obnoviti kuće svojih srpskih sugrađana koje je Tuđmanova soldateska opljačkala, porušila, spalila, a njih prognala. Sistemski je fašizam protuustavnim ugovorom prisiljavati ljude, mahom starce, da u obnovljenim kućama moraju živjeti najmanje deset godina, a da im pri tome nisu omogućeni ni elementarni uvjeti za život. I zašto istim uvjetima ne podliježu i Hrvati useljeni u tuđe, porušene, a potom također, državnim novcem, obnovljene kuće? Zato jer je fašizam uvijek pažljivo usmjeren na određenu kategoriju građana neke države.
Svoje drugo, neumiveno lice, pokazuje tako Hrvatska, polažući pravo na privatno vlasništvo skupine svojih građana, drukčijeg etniciteta, čime otežava ionako spor proces njihova povratka i otvoreno ignorira odredbe civilnog društva, konvencije o ljudskim pravima i slobodi kretanja. Stoga se drakonske kazne zbog prodaje kuća koje je država svojim prognanim građanima Srbima bila dužna obnoviti, sasvim fino uklapaju u aktualno doziranje (anti)fašizma hrvatske vlasti.
Ta lažna socijaldemokratska, suštinski beskrupulozna, neoliberalna vlast, u svojoj doktrini nema ugrađene mehanizme protiv društvene netolerancije, štoviše, ona sama producira specifični ekonomski fašizam jer pogoduje isključivo krupnom kapitalu, ubrzano pauperizira i podcjenjuje radnike, demonizira sindikalne vođe… Sve bi to uskoro moglo biti itekako dovoljno da se oni „mali“, tobože marginalni, desetljećima ignorirani fašizmi pretoče u jedan. Zlokoban i moćan. Kao potvrda trajne uzaludnosti svake rasprave o tome da li je i kolika količina fašizma prihvatljiva, to jest bezopasna.
Mladina, 26.04.2012.
Peščanik.net, 28.04.2012.
