Radio emisija 27.03.2009, govore: istoričar Nikola Samardžić, Stevan, Sofija, Miloš, profesorka antropologije Svetlana Slapšak i filozof Pavle Rak.

Svetlana Lukić: Vlada se hvali da je uspešno završila pregovore sa MMF-om. Ko zna na šta se sve obavezala, ali je sigurno da nam predstoje teški dani. Teški, jer neće biti novca u kućnim budžetima i teški, jer će država kroz svoje razne pipke pokušati da nam uzme što više može. Po onome što sam saznala od ekonomista koje čujete u Peščaniku, ovaj aranžman sa MMF-om samo će privremeno smanjiti finansijski problem, a najavljeni zastoj naše privrede nije posledica svetske krize nego nagomilanih unutrašnjih problema, koje su nam napravili ovi što sada kao treba da nas spasavaju. Mlađan Dinkić je jedan od njih. Od kako zna za sebe, od 5. oktobra je na vlasti, nije se udaljio od para ni jednoga trenutka, a sada misli da će zaseniti prostotu time što kaže: ovako brzo propadanje svetske ekonomije je nezabeleženo u istoriji.

Kakav genije za vožnju. Mi ne znamo da čitamo vesti nego će on da nam kaže, a to kaže zato da bi pokrio nesposobnost svoga tima, minimizirao svoju odgovornost za to što ovu situaciju dočekujemo ekonomski zanemoćali. Što je najgore, i ove mere koje su pripremili da popune budžet, devizne rezerve, svoje džepove i šta god, pokazuju da im ne pada na pamet da nešto suštinski menjaju. Ne, oni će, kako kaže jedan naš sagovornik, tražiti žrtve da finansiraju svoju neefikasnost.

Navodni predsednik vlade Cvetković kaže da će država biti uzor štednje. Manje će se, kaže, voziti službenim automobilima, manje će koristiti mobilne telefone, manje će trošiti na reprezentaciju, a zabraniće se i nova zapošljavanja u republičkim i lokalnim administracijama. Ma neverovatna žrtva! A ostaće svih 850 činovnika u SO Leskovac i svih 650 u SO Kragujevac i ko zna koliko još partijskih prvoboraca, drugopozivaca i trećepozivaca koji nastavljaju da sede u kancelarijama širom Srbije. Oni će ostati da sede, a vlada će u međuvremenu otvarati SOS prodavnice, kao što je ova u Beogradu, u kojoj najsiromašniji građani kupuju hleb i mleko po povlašćenim cenama. Verovatno je nevažno, ali ako su raspisali konkurs za ime vrapca koji će biti simbol Univerzijade, a kandidati su imena Dživdžan, Cvrle i Srba, kako to da nisu mogli da smisle manje ponižavajuće ime za te prodavnice. SOS je skraćenica od Spasite duše naše. I sada će širom Srbije da svetluca poruka – Spasite duše naše. Ko da ih spase? Krkobabić i Đelić, Jeremić i oba Milosavljevića. Što te prodavnice ne nazovu po onom vrapcu, Srba.

Dinkić je preko svog sekretara iz ministarstva ekonomije hteo da napravi prepad na sudije da obustave radne procese, da obustave isplatu sudski dobijenih odšteta. Kažu da nisu imali loše namere, da nisu hteli da utiču na sud, već samo da predoče da će ekonomske posledice tih sudskih procesa loše uticati na privredu. Pa što ne pobiju sve penzionere, samo jedu a ništa ne proizvode. Preko svog ministra zdravlja mogu da pošalju depešu lekarima da ne leče starije od 55 godina. Em ćemo uštedeti na lekovima, em će ranije otići u večna lovišta.

Država je preko svog JP Infostana napravila prepad na 200.000 domaćinstava, pa ko se upeca upecao se, a onda će, kada nastane gužva, gradonačelnik velikodušno kao i uvek da nam otpiše dugove koje i nemamo prema Infostanu. Na našem sajtu je objavljen tekst profesorke Vesne Rakić-Vodinelić, koja vam je ponudila konkretan savet šta da radite ako vam je stigla preteća uplatnica.

O svim ovim temama biće reči u našim narednim emisijama, a danas je naša tema obeležavanje ili, kako je to na kraju ispalo, proslava 10-godišnjice bombardovanja. Kao što ste videli, svi vampiri su se oglasili ovih dana. Pošto je bolje da ne pričam o tome šta mislim, to će učiniti suptilni Nikola Samardžić. Posle njega će govoriti troje mladih ljudi, Stevan, Sofija i Miloš. Ovo je Peščanik.

Nikola Samardžić: Oni koji su nastupali u RTS-u u još jednoj od tih sramnih nacističkih emisija koje plasira Tijanić, i sve te manifestacije u gradu, uključujući još jednu lomljavu centra Beograda – sve to je očigledno jedna skupina ljudi koja je proslavljala desetogodišnjicu. Njima je bilo veoma drago da imaju jedan takav povod, budući da stvarnost u kojoj se nalaze menja, marginalizuje njihovu politiku. Oni su u poznim godinama, za sebe su vezali šljam, navijače i te skupine koje je još davno počela da organizuje JNA. Obraz je vojna tvorevina i u tome se vidi u kojoj meri crkva i Vojska sarađuju kao dve postkomunističke institucije koje nemaju nikakve veze sa tradicijom na koju se pozivaju, ni vojnom, niti crkvenom. To je bila proslava bombardovanja, budući da su nastupale ličnosti koje su arhitekti zločinačkog poduhvata. Bombardovanje je bilo u interesu Miloševića, on je smatrao da će time ojačati fuzionu snagu nacije i u tome je uspeo u prvih nekoliko dana bombardovanja. Ako se setimo onih odvratnih  koncerata, targeta koje su svi nosili, rok-muzičara i narodnjaka i vladika i akademika i studenata i penzionera – bilo je sasvim očigledno da tu, iako su svi slojevi društva bili zastupljeni u tadašnjoj proslavi prvih dana bombardovanja, nema nikog normalnog.

Pre nekoliko dana imao sam isti utisak, da ni u Sava Centru, ni na Kolarcu, ni na RTS-u, ni u tom filmu RTS-a, ni na ulicama nije bilo normalnih ljudi. Zapravo, celog tog dana gotovo uopšte nije bilo ljudi na ulicama. U podne se čula neka unjkava sirena, nisam primetio da je iko stao, mislim da su se ljudi uplašili, ali ne bombardovanja, iako je bilo očigledno da i Ćosić i Bećković prete da će opet biti bombardovanja ukoliko ne prestanemo da želimo da živimo kao što žive njih dvojica – jer pravo i privilegiju da žive kao Amerikanci ili kao Francuzi, Nemci, imaju samo Ćosić, Bećković i ta njihova kriminalna udbaško-crkvena i sportska mafija. Očigledno je da su ljudi dobro shvatili poruke, da su se uplašili stvarne pretnje, a to je pretnja građanskim ratom, državnim udarom, budući da Milošević u jednoj od svojih nakana nije uspeo, a to je da ratove iz čitave bivše Jugoslavije prenese i u Srbiju. Bombardovanje je bilo prilika za takvo radovanje. Bilo je očigledno da tu nema nikoga iz državnog vrha da kaže bilo šta, Tadić je pobegao, ovoga puta u Ujedinjene nacije gde je održao miloševićevski govor, sa Krletom i Kockaloneom u pozadini. Sve to zajedno je sprdnja. I poruka njegovog govora i ovi nesrećnici iza njega, i onaj nesrećnik sa Kosova, sve to je bilo ispod nivoa, čak i ispod nivoa Srbije i Kosova.

Jedini glas razuma koji smo čuli bio je Vuk Drašković na Studiju B, mislim da je on veoma hrabro i veoma realistično, sa stanovišta čoveka koji je ipak u vlasti, smestio stvari u njihov stvarni kontekst. Naravno da su svi koji su u ta tri meseca bili u zemlji bili neka vrsta i mete i žrtve bombardovanja, ali su žrtve pre svega oni koji su izgubili živote, koji su ranjeni, koji su izgubili svoje najmilije. Svi mi ostali zapravo nemamo na šta mnogo da se žalimo, dobili smo što smo zaslužili. Kad pogledate ovih 10 godina koje nas dele od marta 1999, potpuno je jasno da nismo mnogo šta uradili da se suočimo sa stravičnom istinom, o čemu postoje i materijalna svedočanstva, a to su ostaci ovih ruševina po centru Beograda koje ta smrdljiva Vojska očigledno ne želi da sanira. Očigledno je da ne postoji politička volja da krenemo dalje od tog trenutka, jer bi saniranje tih ruševina značilo da smo zaboravili da smo nepravedno bombardovani. Ali one su i simbol naše nesposobnosti da proteklih deset godina iskoristimo da završimo neophodne reforme. Te ruševine su zapravo spomenici zločinačke politike na koju se oni danas toliko ponose. Neverovatno je koliko su i međunarodne institucije nesposobne da se sa tom politikom do kraja suoče. Bilo je te večeri nekoliko fenomenalnih kandidata za Hag i na Kolarcu i na RTS-u i na ulicama i u ruskom Domu kulture itd. Potpuno je očigledno da su zločinci na slobodi, da sa njima provodimo svakodnevicu, da su oni opasni, da ugrožavaju javni red, mir i bezbednost, i na kraju, da truju tu omladinu. Ne mislim na huligane kojih ima svuda, nego mislim na opšte antizapadno raspoloženje, koje je zapravo suprotstavljeno vrednostima civilizacije, ideji jednakosti ljudi, napretka, vladavine prava.

S druge strane, očigledno je da je ta politika propala. To se videlo po histeriji ruskog ambasadora koji je ispričao toliko gluposti u tom danu da je zapravo legitimisao Putinov režim i sve što Rusija danas jeste, kao i sve što Rusija danas nije u stanju da postane. Očigledno je da su oni na ivici snaga u svojim nastojanjima da Srbiju uvuku u svoju orbitu. A to je još jedna posledica činjenice da mi nismo razumeli da smo u Drugom svetskom ratu imali dve okupacije, jednu nemačku nacističku i drugu sovjetsku boljševičku. Kad se osvrnete unazad tih 10 godina vi vidite da je, recimo, kultura politike potpuno zapostavljena, da nismo radili dovoljno na izgradnji naše nove kulture. Dakle, kada ona u crvenim čarapicama govori o budžetu, pa što ne kaže da je Narodni muzej u zgradi banke, da je tu banku sazidala neka prethodna generacija ljudi koja je živela u Beogradu, koja je nešto stvarala i da je Narodni muzej jedno kukavičje jaje, da mi nismo ne znam koliko decenija u stanju da sazidamo novu zgradu Narodnog muzeja? Da nemamo zgradu Opere, da nam u orkestru opere i filharmonije gudači škripe, duvači falširaju, a liderstvo tih institucija je sramota po definiciji, kao što je celo naše liderstvo sramota po definiciji. Pa, hajde da se popune te rupe, ta Mitićeva rupa, da se isplate stari vlasnici, da na kraju dobijemo te institucije. Ona Narodna biblioteka Jugoslavije je kao u nekom bazenu, malo pliva, malo se davi. A mi smo na takvoj kulturi ruševina, tonemo u blato i zbog toga se proslavlja bombardovanje, jer očigledno i dalje postoji politički interes da se bombardovanjem legitimizuje prethodna istorija zločina koji je krenuo iz Beograda.

Stevan: Vrlo jasno se sećam da je 1999. bila dosta oštar rez u našoj percepciji stvarnosti. Sve čime smo se tada bavili u gimnaziji bili su ti protesti protiv Miloševića. Ali mislim da do tog trenutka nismo shvatali šta je to tačno protiv čega se borimo. Ipak sam išao u neku gimnaziju koja je u centru grada i nekako se podrazumevalo da je većina ljudi za proteste i protiv režima. Kad smo išli u te šetnje, malo njih negde stidljivo skrene, šmugne, ili ne sme ili neće da ide s nama, ali niko nije suviše javno smeo da nam se suprotstavi. Smešno je sada iz ove perspektive, ali mislio sam da smo mi neka apsolutna većina, svi na našoj strani, i navijači su naši navijači, i crkva, i svi zajedno učestvujemo u tom procesu, što je normalno za nekog ko ima toliko godina i ko u suštini nikad nije živeo u normalnoj državi. Ja sam ’81. godište, možete misliti kako je to izgledalo, čim dođete u školu kreće skidanje patika i sve ostalo. Znači, od starta se navikavate i nalazite neke metode bežanja od realnosti, ili sukoba sa realnošću. Onda je došlo bombardovanje za koje, naravno, nismo verovali da će se stvarno desiti. Ovde bih pomenuo onaj sjajan tekst Srđe Popovića o Miloševiću kao nemotivisanom zlu. On tu jako lepo objašnjava kako su taj čovek i ljudi oko njega funkcionisali u to vreme. Ali, da se Zapad tada postavio odgovornije, da je sprečio sve ono što se dešavalo 10 godina, ne bi ni došlo do te krajnje traljavo izvedene akcije u kojoj je u suštini više stradalo civilno stanovništvo nego Miloševićev režim.

A nama je u tom trenutku sve izgledalo potpuno suprotno. Znate, gledate kod kuće ono „volimo te otadžbino naša“, celu onu histeriju koja je na nivou komedije, ne možete da verujete da se to stvarno dešava, a onda dođete u školu i prvi put vidite da ne smete tek tako da kažete šta mislite i ne smete da se suprotstavite opštem mišljenju, a opšte mišljenje je: idemo u rat, bukvalno. Neki koji su uvek ćutali i kojih nigde nije bilo za vreme protesta odjednom dobijaju glas i sad su oni, u fazonu, idemo da se prijavimo u vojsku. Tako da smo tada, čini mi se, videli ono opasno lice, kad su konačno skinuli sve maske i počeli da likvidiraju političke protivnike. Zoran Đinđić je morao da pobegne da ga ne bi ubili. Tako da počinjete da shvatate šta stvarno znači živeti u totalitarnom režimu. Znači, okej, imali smo i ono da nas tuku policajci na ulicama, i proteste, ali čini mi se – da li to ima veze sa godinama ili sa eksplicitnom brutalnošću tog trenutka – da smo tek tada shvatili šta se dešava, gde mi živimo, i da nismo svi na istoj strani, naprotiv.

Srđa je takvog protivnika uporedio sa Šekspirovim Jagom, ja bih pomenuo Džokera iz novog Betmena, gde se stalno kao glavni problem pokazuje zašto ni na koji način ne mogu da komuniciraju s takvim protivnikom. U stvari, protivnik ne traži ono što oni misle da traži. Verovatno je tako bilo i u komunikaciji s Miloševićem, kad su pokušavali diplomatiju, podmićivanje, šta god. Mislim da su tek na kraju uz stravičnu cenu shvatili da s njim ne može tako da se razgovara. Strašno je gledati koliko su ti procesi, koji su nama predstavljeni maltene kao prirodne katastrofe, zavisili od jedne jako male grupe ljudi, koja je uzela vlast na vrlo konkretan način, ratovanjem. Imate one Jovićeve memoare gde on ili, recimo, Kadijević eksplicitno i s ponosom pričaju o tome. Dogovorili smo se da se pravimo da nećemo da najurimo Sloveniju, a najurili smo Sloveniju i, kao, super, to nam je bio motiv da idemo dalje. To su strašne stvari. Mislim da je to tada formiralo i 5. oktobar, neku većinu ljudi iz moje generacije. Negde je ipak bilo jasno da zaista ne može tako da se nastavi. On ne može da kaže – e, dobro, bio je period kad smo malo ubijali političke protivnike, ludovali koliko smo mogli da ludujemo i ajd’ sad da se vratimo korak unazad i opet da se igramo kao da smo normalni. Ne možemo da se igramo kao da smo normalni.

Kako su godine prolazile događaji su prosto različito uticali na formiranje pripadnika moje generacije. Imate, naravno, ljude sklone „izmima“, nekim ekstremnim nacionalizmima i tako dalje, to je kategorija koja je sama za sebe poprilično jasno definisana. Onda imate ovu drugu apolitičnu kategoriju, oni sve racionalizuju, kao, živimo u nekom postideološkom vremenu, istrošile su se sve opcije, i u suštini je sad malo anahrono baviti se aktivnom politikom. To bi možda i moglo da bude okej ako bismo pričali o onome što Veber zove etikom uverenja, mada je to dosta jadno opravdanje za nemešanje u javni život. Ali ako pričamo o onome što je Veber nazvao etikom odgovornosti, onda ta argumentacija pada, onda, brate, moraš da zasučeš rukave, mora čovek malo da se uprlja, da uzme neku aktivnu ulogu i u odnosu na svoj život i u odnosu na zajednicu koju misli da na bilo koji način predstavlja, i u odnosu na probleme, inače gubi pravo da se žali na njih. Upravo kod te grupe ljudi je recimo karakteristična ta pseudoreligioznost, oni za moralnu osnovu uzimaju religiju ili neku varijaciju religije. A ti isti ljudi se istovremeno dive iranskoj kulturi i, kao, super im je Iran, a Amerika je odvratna i sve tako. E, pa ne, ovde hoću vrlo jasno da podcrtam da kad kažem „civilizovano društvo“ mislim na Zapadnu Evropu i na Ameriku. I svako ko hoće da kaže suprotno, hajde, neka spakuje kofere i neka ide u Saudijsku Arabiju i neka eksperimentiše sa građanskim slobodama tamo, pa da vidim kako će da prođe. To je stvarno licemerno sranje sa kojim se svakodnevno susrećemo.

Posle 5. oktobra su nastavili da glasaju za opciju koja je direktno dovela do bombardovanja. To što se nacionalistička ekipa spakovala u jednom trenutku i rekla, okej, Sloba stvarno više ne može da se koristi za ostvarenje naših ciljeva, to ne znači da isti ciljevi i ono što su radili nije, sve zajedno, dovelo do bombardovanja. Opet kažem, zamislite koliko bi sve išlo brže da međunarodna zajednica nije Miloševića doživljavala kao garanta mira na Balkanu, nego kao psihopatu s kojim se mora na neki način izaći na kraj. Zamislite šta je sve moglo da bude izbegnuto. Pazite, pod njihovim okriljem se desilo sve, od prvih ratova do Srebrenice, na kraju i do bombardovanja, to je proces koji su oni prosto dozvolili. Ali opet, kao što Srđa Popović kaže u onom svom tekstu, uglavnom su to bile reakcije na Miloševićevu akciju. A znate šta je tada takođe bio problem? To je nama izvlačilo ono malo argumenata što smo imali u borbi protiv Miloševića. Kao kad ste javno potpuno prozapadno nastrojeni i onda NATO krene da  bombarduje i izbiju vam argument – pa, šta hoćete, ovi nas bombarduju. U tom trenutku ne možete da se pozivate na racionalnost i da objašnjavate uzročno-posledične veze itd. Ma, vrlo su jasno znali šta rade. Ja sam imao, recimo, obrnut problem. Moj teča je Englez i dobio je otkaz zajedno sa tetkom kad su počeli da pričaju nešto protiv bombardovanja –  on je posle toga bio skroz u fazonu „Engleska i Amerika su krive za sve, Milošević možda i nije toliko loš“, jer on više nije verovao onome što su njihovi mediji izveštavali. Nikako nisu mogli da shvate da je problem i jedno i drugo, da je stravičan, nezamisliv problem, ne samo za nas, nego za ceo region i u neku ruku za ceo svet, taj Milošević i da je ogroman problem što im je ideja bila da se bombardovanjem Srbije reše Miloševića, ako je uopšte to bio motiv. Ali ta nacionalistička histerija koja je počela tada sa onim metama, mostovima, svim onim ekstremima – tada su skovane parole koje danas gledamo i slušamo, ono „ne u NATO“, „nećemo u Evropsku uniju“. To je njima onda bio ultimativni argument i sad je to metastaziralo.

A zamislite da nije bilo toga. Sve bi ostalo na nivou teorija zavere, papa i engleska kraljica mrze Srbe i onda su isprovocirali raspad Jugoslavije itd. Mislim da ne bismo imali ovu vrstu argumentacije. Uvek bi mogli nešto da izmisle, ali im je bombardovanje dalo takvo oružje i oni to sad zloupotrebljavaju do besvesti. RTS i danas, praktično svi, u stvari, na tome i grade celu svoju priču. Video sam grafit, piše „nećemo u Evropu, hoćemo u Aziju“. To mi je super bilo, eto, logično, ako nećemo u Evropu onda verovatno hoćemo u Aziju. Sama ideja da se to proslavi – nas su u civilnoj vojsci oslobodili dolaska u vojsku tog dana. Šta slavimo mi? To što su izginuli toliki ljudi? Ne razumem. To se bukvalno predstavlja kao neka proslava. I stalno pričamo o NATO bombardovanju i o zloj Americi. Ljudi dolaze to da slušaju, isto to slušaju deca u školama, a opet, vi nemate kontraargument, ne možete da kažete – pa, ne, nisu, nisu bombardovali ili, ne znam, dobra je Amerika.

To je neka vrsta konsenzusa. Mi dolazimo tamo i radimo ono što treba da radimo i ćutimo, oni ljudi dolaze tamo, nije baš svima prijatno, dosta njih kapira besmisao svega toga. I onda dođe neki od njih pa se izvini, kao, znate šta, izvinite, mi moramo da vam ispričamo sad tih pola sata recimo. I onda se to završi, ćutimo i jedni i drugi i onda se raziđemo, i eto, to je obuka u civilnoj vojsci danas. Dobro, da ne pričam o izdajnicima, ima ona divna priča kad je Zoran Đinđić došao u neko selo i jedna baba kaže „znam ja da si ti Hitlerov unuk“. I on kao, „molim?“, a ona „pa nemoj ti to da kriješ, ja znam da je Hitler imao sina i da je bio plan da uništi Srbiju i da mu je on ostavio to u amanet, ali, eto, sin nije stigao i sad je ostavio tebi, ti si Hitlerov unuk, nemoj ti ništa to loše da razumeš, prosto samo da ti kažem da ja to znam“. E, to je to, mi to doživljavamo kao vic, a neki ljudi kao bukvalnu stvar. Zamislite tu količinu propagande i koliko je toga sletelo na našu generaciju, a da ne pričam o generacijama koje su usledile.

Sofija: Kada se uveče to desilo, tamo negde oko 8, pričala sam posle sa drugarima – mi se zapravo nismo nešto preterano iznenadili. Mi nismo bili deca od 12 godina, nismo bili nepripremljeni, naprotiv. Ali se isto sećam jednog momenta iz prvog-drugog osnovne, znači neka 1993-4, merili smo lenjirom razdaljine od Beograda do nekih mesta u Hrvatskoj ili Bosni, pa govorili, kao, jao, imamo, na primer, 10 santimetara do rata. I još tada smo se strašno plašili da bi to moglo da dođe i ovamo. Kada se to i dogodilo, to je nekako bilo i logično, bilo je tamo, pa sad i ovde, kao bože moj, proći će. Prva stvar koje se uopšte sećam da sam videla na televiziji, to je bila slika sa Markala. Nisu mi roditelji dali da gledam vesti, ali sam se ja nekako ušunjala i to sam videla.

Zato i ta ’99. nije bila nikakvo veliko iznenađenje zbog toga što se ja dobro sećam kako te ljude razvlače po toj pijaci, vuku ih za ruke, ja se toga jasno sećam, vuku ih za ruke, za noge, oni su ili mrtvi ili poluživi. I oni ih razvlače po toj pijaci – meni je to simbol te politike, i ta ’99. mi je simbol te politike, i oni ljudi u hladnjačama po Batajnici. Jednostavno i to tada i ovo sada sve što se događa ne doživljavam kao nešto preterano čudno, nego pre kao logičnu posledicu svega što se dešavalo. Proći će – možda neće proći, ne može ništa da me iznenadi, to je suština. Od tih Markala do bombardovanja – to je bio sastavni deo mog života, ja sam sa 12 godina znala ko je Slobodan Milošević i zbog čega se dešava to što se dešava. Taj odgovor je meni bio neophodan da bih preživela taj rat između ostalog, da shvatim šta je ovo, zašto, ko je taj čovek i zašto ovo radi.

Što se tiče samog bombardovanja, mislim da to nije bio najsrećniji način da se reši niti problem Kosova, niti bilo koji drugi problem, ali sa druge strane, ovo što se sada dešava, i ti protesti i okupljanja i sve ostalo, oni samo govore sve isto kao ranije. Dakle, NATO nas je bombardovao, pa – to se ne kaže baš otvoreno, ali u suštini, pošto su nas bombardovali, izvršili su zločin nad nama, u stvari je u redu sve ono što smo mi radili na Kosovu. Ubijali smo te ljude, proterivali smo ih u Albaniju ili ih terali na granicu sa Albanijom, dakle, to je sve u redu, ali nije u redu to što su oni nas bombardovali. E, sad, mi možemo da kažemo da nije u redu to što su oni nas bombardovali, ali nije u redu ni to što smo mi radili.

Tako da mislim da se nama još od tog vremena uopšte ne govori istina i mislim da je za moju generaciju važno da joj se kaže istina i da ako su, ne znam, Amfilohije i Bećković i Koštunica propali ljudi, političari, popovi ili šta god već, da njihovo vreme jednostavno prolazi, a da nama treba neko da kaže istinu. Da kaže –  okej klinci, sad je vaših 10 ili 20 godina, tako je bilo, pa vi vidite šta ćete sa tim činjenicama, jer ako ne znamo činjenice i ako ne znamo šta je bilo onda teško da ćemo mi, i ako dođemo u neku, ne daj bože, sličnu situaciju, uspeti da reagujemo na pravi način. Zato i ti momci koji su, nažalost, moja generacija viču „ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji“, to je njihov odgovor na bombardovanje. Dakle, ne da nije u redu što nas je NATO bombardovao, nego: oni su nas bombardovali, a to automatski znači da je u redu da zakolješ Šiptara. Oni su zapravo odgajani u školi kao ratnici, kao momci koji svojoj zemlji mogu da služe samo onog trenutka kad uzmu pušku u ruke, ili ne moraju čak ni da uzmu pušku nego da pričaju o tome da će je jednog dana uzeti. Kad niko ne saopštava istinu ja pokušavam da do te istine dođem sama, kroz čitanje vesti, knjiga, informacija, i da onda svoj život gradim na takvim osnovama. Znači, na osnovu istine o toj prošlosti za koju mislim da je strašno važno da je znam.

Koliko god da je strašno, meni to kao da je bilo u nekom prošlom životu. Mislim, sećam se kako padaju bombe, sirena i svega, ali se u suštini najviše sećam tog prvog dana u školi i sećam se toga da sam tada pomislila ovo što sam i vama rekla, da su to oni ljudi koje razvlače po toj pijaci, da jednostavno postoji taj neki kontinuitet i da je meni celo detinjstvo uništeno u tim godinama. Ja sam rođena 1986, već 1990. nije bila normalna situacija, ja se ničega normalnog ne sećam. I strašno je to što mi sada desetak godina imamo tu propalu revoluciju iza sebe, što nas možda negde poprilično unazađuje zbog toga što smo se prerano razočarali, što ne verujemo da možda nešto može da se promeni. Mislim da je to jako loše, ali ja pokušavam da održim neku svoju volju za tim razmišljanjem o svemu što se događa, ali mislim da ne mogu da se borim protiv činjenice da ne može ništa da me iznenadi, to je prosto tako, mi se na taj način branimo od činjenice da su nas toliko maltretirali od malena.

Svetlana Lukić: Kad kažeš da bi volela da znaš, šta je to što bi volela da znaš?

Sofija: Pa, znate šta, ja znam da su pronađeni ti ljudi u tim hladnjačama po Batajnici, ja bih volela da znam kako su se ti ljudi tu našli, ko je u tome učestvovao, da li je državna politika rešavanja problema Kosova bilo to da Albanci budu etnički očišćeni sa tog prostora. Prosto, ja to pretpostavljam i sumnjam, ali ja želim da vlast koja tvrdi da je napravila diskontinuitet sa onom vlašću kaže – slušajte, ljudi, bilo je tako, tako i tako, mi smo to utvrdili na taj, taj i taj način, mi to više nikada nećemo ponoviti. Niko neće da nam kaže da se to više nikada neće ponoviti, nego se svi nešto, kao, bore nekim diplomatskim sredstvima, a u suštini, i ako se borite diplomatskim sredstvima recite da toga više neće biti. Prosto, ja bih to volela da čujem i volela bih da znam odakle ti ljudi tu, koja je bila državna politika rešenja problema Kosova i onda, kada to sve bude razjašnjeno, da vidimo da li su NATO i međunarodna zajednica imali drugo rešenje. Možda jesu, o tome možemo da pričamo, ali nama ih je Milošević predstavljao – što je još gore, to su i svi posle njega radili – kao neki zli svet koji nas bombarduje iz obesti, a mi tu ništa nismo bili krivi.

I to je tako godinama. Ja sam do nekih informacija pre hladnjače došla tako što su policajci, roditelji mojih drugara bili na Kosovu i počeli da pričaju o tome šta su videli. Ti ljudi su propali psihički, fizički i na svaki mogući način. I to je prvi način na koji sam ja došla do informcije šta se tamo događalo, a kasnije sam nekako mislila, eto, neko će nam nekad reći zbog čega se to bombardovanje desilo, a na stranu to da li je ono bilo pravi potez ili je to moglo na drugačiji način da se reši. Tako da bih tu istinu baš volela da čujem i da onda znamo da smo sa tim završili. Ne znam da li ste bili na ovoj izložbi u Istorijskom arhivu o Zoranu Đinđiću, fantastična stvar. Tamo ima jedna kutija u kojoj su izložene neke njegove misli o Kosovu i zabeleške, gde on kaže da se na Kosovu stvara država i da to traje već dugo, da je ona kao neka nelegalna građevina koja raste na tom tlu i da mi moramo jako da pazimo, jer će u nekom trenutku, ako ne budemo reagovali, kao što smo navikli da ne reagujemo na divlju gradnju bilo gde, cena rušenja biti mnogo veća nego cena legalizacije te kuće. I to me je, onako, potpuno udarilo, jer mislim da je to definicija onoga što se tamo desilo.

Danas kao rezultat tog bombardovanja vidim nezavisno Kosovo, znači ništa drugo, ne sećam se ni svog skloništa, sve sam potisnula, ali vidim Kosovo kao rezultat i Rambujea i Rezolucije 1244 i kasnije, naravno, neodgovornosti naših vlasti. I mislim da je on to toliko dobro rekao – kad su bili postavljeni temelji nismo reagovali, kad su počeli da slažu cigle mi nismo reagovali, a kad je sve bilo gotovo, kad su udarili krov, onda smo se setili da to treba rušiti, ali onda je za nekog drugog ko se time takođe bavi cena bila previsoka i oni su rekli – mi ćemo to legalizovati, to nam se više isplati. Taj utisak mi je ostao posle te izložbe.

A pored ovoga što je napisao Điđić stoji pismo Dobrice Ćosića Đinđiću, tako stoje jedno do drugog, i prosto je neverovatno. On mu piše negde početkom 2002. godine, rešenje pitanja Kosova mora da se nađe sada, i sve ono što je RTS potencirao, Zoran Đinđić i Kosovo, kao da se ničim drugim on u životu nije bavio. Ćosić mu piše na onom žućkastom socijalističkom papiru, ne znam da li znate, koji kad ga prstima pipnete onako šuška, i na pisaćoj mašini na kojoj ne radi veliko slovo. Piše sve malim slovima, a velika slova posle ispravlja hemijskom, „dragi zorane“, pa ispravi u „Z“, pa „tebe“, pa napiše hemijskom „T“, a očigledno mu ni razmaknica ne radi, pa hemijskom olovkom stavlja i razmake. Nije čak ni važna sadržina tog pisma, nego kako taj dokument izgleda, a pisan je u 21. veku! Taj čovek, koji je neki otac nacije, koji je stalno imao neka konstruktivna rešenja za Kosovo, i koji se i dan-danas smatra nekim velikim misliocem i ideologom srpske države, nacije – on je u stvari čovek koji piše na šuškavom žućkastom papiru i ne radi mu mašina za kucanje, nema ni kompjuter. I eto, kakvi su nam ideolozi, takva nam je i država. A sa druge strane, skandal je da je neko dozvolio da te dve stvari stoje jedna do druge, da simbol Zorana Đinđića bude između ostalog i taj žućkasti papir Dobrice Ćosića. Mislim, meni je to sramota, ali eto, drago mi je da sam videla kako taj veliki mislilac piše i radi. Strašno.

Te današnje sirene, ja ne znam ko se toga setio, to je užas, naslušali smo se toga. Sad kao treba svima da nam se digne kosa na glavi i da se podsetimo, jao, kako smo bili bombardovani, kao da mi ne znamo to i ovako. Što se tiče protesta, pa ne znam, kad vidite Koštunicu i Amfilohija na jednom mestu, znate da će posle neko nešto da razbije. Ali na stranu to, opet nije bombardovanje ključna stvar, nego je suština u tome da je svaka prilika dobra za zaključak da je velika Srbija super, da mi treba da gradimo nacionalnu državu, dajte da vidimo dalje nacionalne strategije, pokliči i sve ostalo. Ako je sutra Nova godina, Božić, 12. mart, 24. mart – uvek je isti zaključak. Znači, uopšte nije bitno šta se događa, mi stalno proizvodimo taj isti zaključak i konstantno smo u istom problemu. Mislim da i knjiga Olge Popović „Kakva i kolika država“ pogađa srž problema. Mi stalno hoćemo da znamo kolika će nam biti država, a ja stalno hoću da čujem od svoje vlasti ne kolika, nego kakva će biti, dakle, u kakvoj ću ja državi živeti kad budem imala 32 godine. Tada sam imala 12, danas imam 22, šta će biti kad budem imala 32 godine? Ako oni i dalje budu radili ono što su radili poslednjih 10 godina, ja ne znam šta ću, jedino sutra da se selim.

Ali nema ni volje sada za nekom akcijom među mladim ljudima, mislim da su postigli cilj što se nas tiče – sem što ništa ne može da nas iznenadi, mi smo toliko apatični kao generacija, nemamo nikakav vrednosni odnos prema bilo čemu, sve može, i ne mora, i jeste, i nije. Počev od RTS-a, novina, pa do roditelja, porodice i svih ostalih, nauče vas da je sve relativno, i zločini su relativni i ratovi su relativni i loša politika je relativna, to je sve prolazno i ništa nije ni dobro ni loše. I onda se ti snađi u tom šućmurastom svetu, i ćuti, ćuti, to je najvažnije, ćuti. Ja bih tako volela da uopšte ne moram o tome da razmišljam, toliko je toga lepog što bih želela da saznam i da vidim, ali šta da radim kad moj život ne može da ima – ne mogu da kažem da ne može da ima smisao, ali da bih mogla da imam potpunu predstavu o svom životu, moram da znam gde živim i kako živim i kako ću živeti za neko određeno vreme. A ja ne mogu da pravim nikakav plan. Ako za 10 godina Koštunica i Amfilohije i Bećković i dalje budu pričali, i dalje neko bude razbijao posle njihovih govora, mi ćemo biti jedna strašno neuspešna generacija i to će samo značiti da su oni uspeli u tome da od nas naprave ljude koje ne dotiče ništa. Jednostavno, mi nećemo biti konkurencija, ni politička, niti bilo kakva druga, a oni će ostati tu gde jesu i dobijaće te velike plate ni za šta. Koštunica prima, mislim, doživotno predsedničku platu, taj neuspešni čovek i neuspešni političar, koji je sa  80% ili koliko već odsto podrške došao na 7 ili 5%. Mislim, ko je taj čovek i ko njega sluša uopšte, koga briga šta on kaže? Što nije rekao te 2000. šta misli nego je postao predsednik Jugoslavije, sram ga bilo.

A kad odem u inostranstvo – baš sam pričala juče sa drugom, došao je iz Holandije, i kaže, čeka autobus, u redu vožnje piše da će doći u 11 i 30, i on dođe u 11 i 29 minuta i 30 sekundi, ne metro, nego autobus. I kaže, meni više ništa nije potrebno, ja se osećam toliko jadno i bedno zbog toga što sam srećan jer mi je autobus došao na vreme. A ja bih to zaista volela, evo, ja bih volela da meni autobus, ili voz, ili nešto drugo što čekam dođe na vreme, a ne da nas takve neke gluposti u inostranstvu čine srećnima. A gde su druge stvari! Na trenutke se u inostranstvu osećam tako jadno i bedno zbog toga što me neke stvari pogode, ali sa druge strane se osećam i delom tog sveta. Osećam da bih u tom sistemu mogla jako lepo da živim i da funkcionišem, meni to sve odgovara, ali mi istovremeno imamo te dileme da li da idemo ili ipak da ostanemo, možda će se neko čudo dogoditi pa će ovde ipak biti neko pristojno mesto za život. I sad, u toj dilemi, pošto mi je dobro u inostranstvu, ali nekad i jako teško, ja sam ipak došla do toga da mislim da ću ostati. Koliko će me dugo to držati, videćemo, ali prosto mislim da bi odlazak moje generacije, taj beg bio upravo stvar koju ovi koje sam pominjala i žele.

Ništa nas više ne interesuje i na sve smo navikli, i sad samo još lepo da se pokupimo svi i odemo, i onda je njima široko polje. Možda je to glupo sa moje strane ili naivno, jer još imam malo godina, ali mislim da to neću dozvoliti, da mi i to urade, da me proteraju iz rođene zemlje. Koliko god da je ovde politika bila pogrešna, da je sve naopačke, naglavačke, ovo je moja zemlja, ja sam se ovde rodila i mene niko iz nje ne može oterati, jer to stvarno neću dozvoliti. Da me otera Koštunica, Amfilohije, taj nesrećni pop, koji u hramu koji mu je neko drugi izgradio, nad odrom Đinđića onako priča? Pa, to bi mi bio najveći poraz. I da živim u inostranstvu sa gorčinom svesti da u svom malom, mladom životu nisam uspela bilo šta da uradim da se oduprem tome, ne znam, da izađem na ulicu da vičem, da pričam po hodniku svog fakulteta – to bi mi bilo strašno teško. Mislim da bi me to jako tištilo, i pored toga što bi autobus dolazio na vreme i što bi sve bilo u redu, tako da za sada još mislim da ostajem i da im neću dati da me proteraju. Eto, za sada je tako, a videćemo kad budem imala 32 gde ću biti i šta ću raditi. Ali mislim da ne smemo da dozvolimo da posle te neuspešne revolucije, koju smo nažalost proživeli tako rano, dignemo ruke od svega. Jer, ni do sada se niko nije o nama brinuo, brinuli su roditelji i mi sami onoliko koliko smo mogli, a tek od sada se niko neće brinuti za nas, moramo sami za sebe da se brinemo.

Miloš: Ja sam imao 14 godina, znam da je to po podne moja majka izgovorila nešto kao – jao, pa neće valjda. Meni nije bilo jasno šta to „neće valjda“. Gledao sam tih dana intenzivno Skupštinu, dosta sam podsećao na onu malu Milicu iz serije Otvorena vrata, koja se zabavlja gledajući Skupštinu. I jasno se sećam govora tadašnjeg predsednika Srbije Milana Milutinovića, koji je izgovorio onu čuvenu rečenicu „nama je savest mirna, mi smo uradili sve što smo mogli“. E, to veče nas je dočekalo sa tim odvratnim sirenama, koje su nas posle proganjale mesecima i, evo, proganjaju nas i dalje i meni stvarno nije jasno zašto smo mi to opet slušali 24. marta 2009. godine. To me podseća na onu priču da se svake valjda prve srede u mesecu u 3 i 5 puštala sirena da bi se provocirale reke suza za pokojnim maršalom.

Dakle, počev od tog 24. marta u mom pamćenju se nižu neke slike i neki zvuci. Prvo, ona špica dnevnika koja me uvek podsećala na soundtrack iz filma Noć veštica, onda one novinarske fraze „pod okriljem noći“, „NATO falange“, onda ona nova, čujem da se i danas upotrebljava, srpska poslovica „ko visoko leti u Buđanovce pada“. Tu je ona pesma „Volimo te otadžbino naša“, partizanski filmovi, folklor, koncerti na mostovima, target značke. Osećam i dalje miris podruma i skloništa, miris sela u kome smo se prema donetoj porodičnoj strategiji neko vreme krili, mada mi nije jasno zašto. I sećam se zvuka roletne i lomljenja stakla kad je od jačine detonacije polupan prozor u sobi moje sestre i u mojoj sobi. Možda je najupečatljiviji onaj mrak noću, pošto se u mom rodnom gradu, a to u Beogradu nije bio slučaj, noću gasila ulična rasveta, valjda da nas ne vide NATO piloti. To je bila odluka po gradskoj strategiji odbrane, po mom mišljenju jednako budalasta kao i ova naša porodična. Grad je tih meseci noću posebno sablasno izgledao. Sa svih strana su dopirale kojekakve priče, i sećam se da smo ih mi deca ponavljali, kako, evo, preko planine, kroz šume, koračajući niz reku, dolaze horde bradatih Albanaca sa noževima u zubima i sve će da nas pobiju. Poslednje čega se sećam iz tog perioda je šator u Makedoniji – i dalje mi je presmešno lice prevoditeljke, koja je objavila da je rat završen, rat u kome smo „mi pobedili“. To je bila, dakle,  1999. godina.

Sad, 10 godina kasnije, među mojim vršnjacima – ljudima od 22, 23, 24 godine – jednostavno nema mesta razgovoru ni o bombardovanju, ni o prošlosti. Ja mislim da je to delom i bio cilj one vlasti, da ogromna većina nas jednostavno nema pojma ni o čemu, nego da tako hipnotisani ponavljamo to sažvakano nacionalističko Miloševićevo shvatanje istorije. Na primer, odgovor na pitanje kako je došlo do bombardovanja jednostavno je nepoznat, nepoznato je šta je tome prethodilo, a ono se nastavlja na krvave stranice srpske istorije. O tome niko ne zna ništa, mislim, u društvu ispadnete čudak kad počnete o tome da pričate. VIII sednica – šta ti je to? Mi o tome jednostavno ne učimo u školama i na fakultetima. Mi jednostavno ni u medijima nemamo informacija o tome, sem u Peščaniku, i imamo nevladine organizacije, njihove izveštaje od po milion strana koje niko ne čita, javne rasprave i okrugle stolove koje vrlo mali broj ljudi posećuje i koji nisu jednako dostupni meni u Beogradu i mom vršnjaku u Pirotu. I na to se svodi ta takozvana politika sećanja i takozvana politika prošlosti, i meni to izgleda kao propao projekat.

Glavno pitanje glasi: kako ja dolazim do saznanja o tome šta se dešavalo ovde u prethodnih 20 godina, koji su mi izvori na raspolaganju. Tu su udžbenici i knjige koje sastavljaju isti oni ljudi koji su učestvovali u formiranju te politike ili su je podržavali. Tu su novine i televizije, koje opet uređuju i za koje pišu i govore oni isti ljudi koji su to radili devedesetih godina. Naravno, tu su i predstavnici vlasti, ovi koje smo birali, koji koriste iste floskule koje su se koristile pre 10 ili 15 godina u parlamentu. Znači, ja imam tih sat i po Peščanika petkom, imam sajt, imam još nekoliko tako virtuelnih, maltene nepostojećih mesta na kojima govori sve manja grupa ljudi i koji su, kako čujem, više dosadili sami sebi.

Međutim, važno je da svi ti ljudi znaju da meni nisu dosadili i da ja mnogo toga prvi put čujem. To što oni godinama među sobom pričaju, to je u redu i ja mogu da verujem da je taj razgovor prezasićen i da im je dosadno, ali meni nije dosadno. Ja bih mnogo voleo da mi neko objasni kako je došlo do bombardovanja Jugoslavije 1999. godine, zašto se i na koji način raspala ta država. Mislim, taj krhki front ljudi je poražen, i ono što je najtragičnije, oni to otvoreno priznaju. Pa, čekaj, ako ste vi pobeđeni onda sam i ja gubitnik, onda smo svi gubitnici. Mislim, to osećanje umora i apatije, osećanje nekog beznađa, stiže samo sa strane te takozvane druge Srbije. Ne od strane nacionalista i onih koji se prave da to nisu. Pa, znači, čekaj, da upišem da te je pobedio onaj isti veseli čika Dobrica koji u Kolarcu pre neki dan, eno, seiri i promoviše svoje knjige, širi svoju ideju?! Da upišem da te pobedio čika Voja Koštunica koji se naspavao i, eno, u Sava Centru sa svojim momcima obeležava dan bombardovanja? Da to upišem?! Da su te pobedili oni, i svi ovi momci raštrkani po gradu koji su te naterali da sediš kući u kućnom pritvoru i čekaš vesti u 11 da vidiš šta su sve ovog puta polupali po gradu, pa da sutra pišeš novinski članak ili nešto prokomentarišeš? Pa, tad je kasno. Prosto, mi svaki dan gubimo, a oni svaki dan pobeđuju.

Njihovu pobedu objašnjavam time što su oni vredni. Ne kažem da ovi drugi nisu, ali oni prvi godinama neumorno ratuju na bezbroj frontova istovremeno. Oni svakodnevno u svojim emisijama, na svojim televizijama, u svojim novinama, filmovima, uživo emitovanim svadbama, promocijama knjiga, Grand paradama itd. meni, kao nekome ko po defaultu ne zna ništa ni o čemu, ko je neinformisan i poluobrazovan – plasiraju jednu istinu. Mladi ljudi ne znaju ništa ni o Srebrenici, ni o Briselu, ni o Račku, ni o Đinđiću, ni o diskriminaciji, ni o ljudskim pravima. A oni svakodnevno plasiraju tu jednu Miloševićevu istinu, koju je on ovde zavrteo devedesetih, i tu istinu su popili mnogi. Ovi nastavljači dolivaju tu istinu nama, nalivaju nas njome, jer će, je l’, na nama ova zemlja ostati. Zato je potpuno prirodno da na Trgu Republike 24. marta 2009. godine čujete skandiranje „hoćemo oružje“. Ideja da su nas bombardovali da bi nam uzeli Kosovo, sve te Miloševićeve ideje su mejnstrim, i kad kažu da su to marginalizovane grupe – ma kakve marginalizovane grupe, to je mejnstrim. Stvarno ne znam kako ćete, ali ja apelujem da se pod hitno organizujete, jer ovo ništa ne valja. Mislim, ako ostanete kod kuće, umorni od svega, nemojte posle da se žalite kad ovi sa Trga Republike na kraju i dobiju to oružje. Tada će biti kasno za čas istorije.

U ponedeljak i utorak sam na RTS-u gledao specijalno pripremljene filmove za godišnjicu bombardovanja, o Račku i okolnostima koje su prethodile NATO bombardovanju. I mogu da kažem da su to dva veoma edukativna dokumentarna filma, ti filmovi su retki primeri u kojima se široj javnosti objašnjava šta se desilo 1999. godine. Na pogrešan i u mnogo čemu iskrivljen način, ali se objašnjava. I sad, hajde da zamislimo da sam ja jedan prosečan mladi čovek iz Srbije, koji nema pojma šta je to Račak, i takav sednem i gledam taj film. Pomislim, kako da vam kažem – i ja bih verovatno posle toga išao i razbijao McDonald’s na Zelenjaku, jer taj film u meni raspaljuje najniže emocije, on mi plasira jednu verziju priče koja je potkrepljena nekim užasno traumatičnim slikama, snimcima leševa, raznoraznim užasima. Plač dece i sve to pomešano sa idejom o zaveri protiv mene, moje porodice, mog naroda i mog predsednika. Iz tog filma gledaoci, koji su po pravilu hronično neinformisani pet kolena unazad, shvataju da je Račak u stvari deo jedne velike svetske zavere i deo master-plana da se Srbija i Milošević unište i da nam se uzme Kosovo. Eto, to smo mi, neuki i neiskusni mladi ljudi naučili iz flma koji nigde nema protivstav, ni u jednom mediju, ni na jednoj televiziji. Taj film niko ne demantuje, bombardovani smo kako bi nam uzeli Kosovo, Milošević je bio u pravu, to je suština. E, sad, u tom filmu svedoče i neki ljudi.

Tu su Goran Radosavljević Guri, koji je bio komandant akcije Račak, profesor Slaviša Dobričanin, šef forenzičkog tima, istražni sudija Danica Marinković i ima još nekih, ali da uzmemo samo ta tri imena. Potpuno sam siguran da 98% mladih ljudi u ovoj zemlji nema pojma o kome se radi, a to su u stvari tri Miloševićeva službenika. Ti ljudi meni objašnjavaju šta se desilo? Pa, čekaj, ko je ovde lud, ko bi u najluđem snu sanjao da će ovi ljudi reći nešto drugačije od onog istog stava koji je proizveden 1999. godine? To me strašno podseća na običaj inteligentnijih novinara u našim medijima da pozovu u emisiju vođu Obraza pa ga pitaju „izvinite, jeste li vi nacista?“. Pa, mislim, evo, sad će da ti kaže da je nacista, samo što ti nije rekao. Tako i ovi u filmu o Račku, udobno zavaljeni u svoje fotelje, deset godina kasnije, pokazuju iste mape, iste fotografije i ista dokumenta državnih institucija ondašnje Srbije i pravdaju i objašnjavaju meni, kao nekome ko nema pojma o tome, šta se tamo desilo. Ta neprestana odbrana Miloševića i njegove politike mene baca istovremeno u očajanje i bes. Zato mislim da je tačan moj utisak da smo zaglavljeni u tom vremenu.

To je kao ona scena iz, mislim, Zone sumraka, kad čovek automobilom uleti u krivinu iza koje je tunel, pa iz tunela opet nailazi na tu istu krivinu pa na taj isti tunel. U početku on shvata da nešto nije u redu, pa onda počne da paniči, onda zaustavi kola pa izađe napolje, pa se hvata za glavu, pa počne da razmišlja, pokušava da smisli neko racionalno objašnjenje. Pokušava da skrene, ali ne može, i posle određenog vremena postane totalno ravnodušan, beskrajno dugo ide iz krivine u tunel, iz tunela u krivinu i tako u krug. Naravno, mi paralelno shvatamo da se taj čovek u stvari slupao prilikom prvog ulaska u tu krivinu, a ova scena koja se stalno ponavlja je opis njegovog ličnog pakla. I to neprestano opetovanje, to što nas je ukočilo i ostavilo zatrokirane u tom vremenu ili nešto što nas je vratilo u to vreme, izvinite, to ima svoja imena i prezimena, ima svoje plate, ima svoje novine, ima svoju televiziju, ima vladu.

Meni je jasno da ljudi koji su na ovaj ili onaj način učestvovali u svemu tome moraju da štite sebe od nekih mogućih optužbi, ali izgleda da oni uopšte ne treba da se sekiraju, oni uopšte ne treba da brinu jer su Miloševićevi momci i devojke ponovo in, to je mejnstrim. Bombardovali nas na pravdi boga da bi nam uzeli Kosovo. I meni je jasno zašto to radi bivši Miloševićev policajac ili bivši Miloševićev ministar, ali mi nije jasno koji je motiv ovih naših bivših momaka i devojaka iz Demokratske stranke, koji je njihov motiv da sa ovima i ovakvima stanu u prve redove fronta odbrane nasleđa i politike Slobodana Miloševića. Kad čujem da mi neko kaže „to je naša politička realnost“, pa mislim, u to ne veruje ni moja baba, nije ta realnost pala s neba, proizveo si je svojim postupcima. I sad uopšte ne čudi što imamo šefa diplomatije koji se ni po čemu ne razlikuje od najboljeg đaka Dobrice Ćosića. Mislim, čika Dobrica može mirno da spava, on ima hordu naslednika i svi su na vlasti.

Paralelno sa filmom o Račku i specijalima na RTS-u, koji su važni zato što su svima dostupni, zato što je to javni servis, paralelno s tim mi po milioniti put gledamo one jezive scene iz Niša kada su svi oni nedužni ljudi pobijeni kasetnim bombama. I saznajemo u sledećoj vesti da Srbija nije potpisala Konvenciju o zabrani upotrebe kasetne municije. Mene zanima zašto mi to nismo potpisali. Po istraživanjima, oko 162.000 ljudi u ovoj državi živi u kontaminiranim područjima, od tog broja 88.000 građana živi u neposrednoj blizini nedemontiranih bombi. Zanima me i voleo bih da mi Boris Tadić objasni zašto mi to nismo potpisali? Srbija bi kao potpisnica te Konvencije imala pravo na pomoć od ostalih zemalja potpisnica, imali bismo i finansijsku pomoć, ali i pomoć u demontiranju bombi. Mislim, šta je tu problem, šta, ni to ne daju Irinej i Amfilohije? Amfilohije je valjda zadužen za vojsku i vojna pitanja, pa ne daju ni to?

I onda u medijima čujem nekog analitičara i pobesnim, jer kaže da nije tajna da i Vojska Srbije poseduje kasetnu municiju koja je upotrebljavana i u ratovima tokom devedesetih, a i danas postoji u domaćim arsenalima. Pa, čekaj, čoveče, kako nije tajna? Pa, otkud ja to znam? Mislim, to možda za tebe nije tajna, ali za mene, za moje vršnjake, za moje kolege, to je tajna par excellence, otkud mi znamo da su se te iste bombe koristile i u Bosni i u Hrvatskoj i da ih mi možda, ne znam, danas proizvodimo i negde izvozimo? A za mene kao mladog čoveka koji treba nešto da sazna o svojoj istoriji, a bombardovanje je samo jedan mali deo toga, nema drugog edukativnog kursa sem programske šeme RTS-a. To je tragično. Znači, to je jedini izbor, to se jedino nudi, a da nam je svima dostupno.

I evo, na kraju se vraćam na taj poraz od 12. marta. Dok Zorana Đinđića nisu tako mučki ubili ja sam zaista verovao da je sve moguće. Stvarno sam verovao da su mi sva vrata otvorena. Opet ne govorim ništa novo, ali sam verovao da ako se dovoljno potrudim, ako se dovoljno promenim i ako dovoljno učim za mene nema prepreka. To su ona dva stepenika o kojima je Zoran non-stop govorio, ono da treba svakodnevno da preskačemo po dva stepenika i sigurno ćemo uspeti.

To je onaj princip – radi najbolje što možeš, nadaj se dobrom rezultatu, a ova te država neće onemogućavati u tome da uspeš. A ako si danas mlad čovek u Srbiji, ti si totalno izbačen iz javne sfere, po svim osnovama, za tebe nema mesta nigde sem u Obrazu, Dverima ili podmlacima stranaka. Neko će sad reći – malo li je? A ja kažem – znate, ima nas koji ne bismo da budemo ni fašisti, ni pitbulovi stranaka, ima nas koji bismo možda nešto i sami uradili, nas koji ne verujemo u tom smislu u partiju, u grupu, koji bismo možda čitali neke knjige, igrali predstave, pravili muziku, slikali, vajali, ma, zezali se, što ne znači da smo mi maloumni. A ovde ispada da si razuman jedino ako si taliban stranke ili taliban Obraza, jer će se jedino tako čuti tvoj glas. Očekivanja se neprestano smanjuju, ubija se svaka vrsta ambicija kod mladih ljudi – ćuti i budi zadovoljan, ćuti i strpi se, ćuti, vidi kako je drugima, ćuti i vidi kako je u Africi. Pa daj mi neki pozitivan primer, a ne nešto što će da me uplaši pa da budem presrećan koliko lepo živim kad pogledam ove u Zimbabveu. Samo da rešimo Kosovo, samo da prođu izbori, samo da dođu izbori, samo da sud donese odluku o legalnosti proglašenja nezavisnosti Kosova, samo da prođe ovaj život. To je taj princip, samo da prođe ovaj život. Tako u stvari i treba da glasi sledeći slogan Demokratske stranke, ne „zato što život ne može da čeka“, nego „samo da prođe ovaj život“.

Svetlana Lukić: U prvom delu emisije slušali ste Nikolu Samardžića i troje mladih ljudi, Stevana, Sofiju i Miloša koji su bili mali kada je počelo bombardovanje Jugoslavije. Videli ste i sami ko se sve pojavio u Sava Centru, ko se pojavio na ulicama, a ko u ovom čuvenom serijalu na državnoj televiziji, u tim specijalnim emisijama. Pojavili su se naravno upravo oni koji su nas uveli u pakao i sad je sasvim logično da brane svoje stavove. Najčuveniji među njima je naravno Dobrica Ćosić, i on je govorio na Kolarcu, a istakli su se posebno i vladike Srpske pravoslavne crkve Atanasije i Amfilohije. Samo jedno malo podsećanje za one koji ne znaju: kada je Ćosić bio predsednik Savezne Republike Jugoslavije i kada je video da je đavo odneo šalu i da se svašta dešava u Bosni uputio je pismo Atanasiju Jeftiću, tada vladici zahumsko-hercegovačkom, da ga priupita za sudbinu muslimana u istočnoj Hercegovini, a ovaj je odgovorio da vladika brine samo za svoj narod, da ga ovo drugo ne zanima.

A kada je Milošević zbog spoljnopolitičkog pritiska morao javno da prestane da pomaže bosanske Srbe, mitropolit Amfilohije je rekao – neka je prokleta, neka je tri puta prokleta ruka koja se pravi da ga se ovaj rat ne tiče. I ima još jedan važan dokument, saopštenje arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve povodom potpisivanja primirja u Hrvatskoj. Vladikama se primirje nije dopalo, oni su rekli da niko nema pravo da u ime svog naroda zaključuje bilo kakav mir bez blagoslova crkve, što je negde značilo da blagoslova u trenutku potpisivanja primirja u Hrvatskoj, nema. Uostalom, to nije čudno, jer su mnogo pre početka vojnih operacija, odnosno rata, u bivšoj Jugoslaviji napisane različite knjige koje su pripremale rat. Čuven je, dakle, onaj memorandum, ali ja vas podsećam ili vas upućujem na knjigu Jagnje Božije i zver iz bezdana u kojoj možete da vidite kako je crkva otvoreno razvijala svoju ratnu strategiju. Ovih dana oglasio se naravno opskurni Koštunica sa svojim tezama o NATO državi, a najluđi je bio vladika Atanasije Jeftić, koji je pričao o živim ikonama i deci Božijoj na Kosovu, Kipru, u svetoj zemlji Mesopotamiji, koja žele da istrebe čovekoubice, sluge mraka; govor je završio rečima: „Danas čujemo da je važno da se okrenemo budućnosti. Kojoj? Onoj gde će biti NATO?

Neka je prokleta takva budućnost u kojoj je NATO budućnost ove civilizacije ili svako drugo zlodelo, zločinci i licemeri….“, bla-bla-bla. 1990. godine neki ljudi su smatrali da kosovski čvor možda može da se rasplete, a ne da se seče, kao što su to već pripremali i crkva i Akademija i država. Objavljena je knjiga jedne nezavisne komisije, Kosovski čvor – drešiti ili seći, u kojoj su sakupljeni tekstovi Srđe Popovića, Vesne Pešić, Nataše Kandić, Ivana Jankovića i naše današnje sagovornice Svetlane Slapšak, koja poslednjih dvadesetak godina živi u Ljubljani. Evo Svetlane Slapšak.

Svetlana Slapšak: Tada sam dosta jasno govorila o represiji nad Albancima i aparthejdu koji se sprovodi već izvesno vreme, i o kolonijalnoj neosvešćenosti Srba koji jednostavno ne vide šta se događa, odnosno ponašaju se kao pravi kolonijalisti bilo gde u svetu, njihovo ponašanje nije različito od arogantnosti i nadutosti Engleza ili Holanđana ili Francuza, Francuza doduše manje, oni su imali drugačiji kolonijalni sistem. To je bilo doba kada se možda nešto moglo uraditi, jer sve do sredine devedesetih su zapravo Albanci bili u svim najstrašnijim trenucima branitelji Jugoslavije, čiju motivaciju u to kasnije vreme moram priznati da nisam sasvim dobro razumela. Oni su se na Kosovu jednostavno uzdržavali od bilo kakvih napada na Srbiju dok je ona vodila idiotske ratove po Bosni i Hrvatskoj, a pre toga i u Sloveniji. Oni nisu napravili ono što bi se od „podlog karaktera“ Albanaca očekivalo, kako to naši stereotipolozi neprestano govore. I taj kapital nikada nije bio iskorišćen. Ja sam u Ljubljani 1991-92. kod jedne mlade Albanke učila albanski. Kurs je bio vrlo uspešan, ja sam sa njom jako uživala, bila je sjajna, ali je bila do te mere zadrta Jugoslovenka da više nije mogla živeti u Sloveniji. Onda je odatle otišla u Holandiju. To je jedan primer koji naravno ne objašnjava celokupnu paradigmu, ali je izvesno bio jedan dugi period na Kosovu kada se nije mislilo na otpor, nego se mislilo na pacifistički otpor, na gandizam i sve ostalo. I taj drugi trenutak je Srbija potpuno propustila, ko se u Srbiji od intelektualaca založio za Albance? Veoma malo ljudi, toliko malo da ne mogu ni da se uporede sa, recimo, masivnim i masovnim protestom Francuza u korist Alžiraca.

Mislim da su ti srpski intelektualci najkrivlji od svih, jer su uporno proizvodili stereotipe mržnje, prezira, rasizma. Srpski nacionalisti su radili intenzivno protiv Srbije i protiv interesa srpskog naroda. Svi su radili intenzivno na tome da se dva naroda potpuno kulturno odvoje, da ne bude apsolutno nikakve saradnje. Sećam se srpskih intelektualaca koji su skakali metar uvis kada im je poljski kolega govorio o tome da Srbi možda treba da nauče albanski, da bi ako ništa drugo naučili šta misli neprijatelj. To je objašnjavao svojim primerom, Poljaci su uredno učili ruski da bi znali sa kim se nose. Ne, ni to nije moglo biti prihvaćeno. Bojim se da su napravljene sve greške i svi pogrešni koraci i uopšte ne možemo govoriti o tome da se nešto može popraviti sada. Premda se u tim stvarima uvek nešto malo može popraviti, može se, recimo, izdati poseban albanski broj nekog uglednog časopisa. U osamdesetim smo imali posebne češke, poljske i druge brojeve, je li to tako teško, je li to tako nemoguće? Je l’ zaista nemoguće naći albanske intelektualce koji bi sarađivali? Ja ću odmah nabrojiti deset koji bi sarađivali u jednoj takvoj stvari. Tako da mislim da je zaista krivica ne samo za ono staro, već učinjeno, nego je krivica za ovo što se sada događa. Za plemenite Srbe koji odmah takoreći fizički prepoznaju Albanca, kako on izgleda, kako govori, ismeva njegov izgovor srpskog i tome slično, umesto da postoji grupa koja bi učila albanski i prevodila.

Svetlana Lukić: Na osnovu toga što ste videli sinoć i što ste mogli da popamtite u medijima ovih dana, šta ste mogli da zaključite?

Svetlana Slapšak: Pa, da imamo dve grupe, jednu koja i dalje zaista lupa gluposti, izvinite na izrazu, o tome da su Albanci srpski problem od Kosovske bitke. Albanci pre svega nisu srpski problem nego su jedan od uobičajenih fenomena balkanskog nomadizma od 17. veka pa nadalje. Nekih 400 godina docnije stvar nema apsolutno nikakvoga smisla, taj argument je argument ignorancije i tuposti. A sa druge strane, imamo i liniju koja bi htela da sada dobije mesto u javnosti time što će biti umerena i učtiva, i to mi je, moram priznati, još malčice odvratnije. Naravno, u taj medijski prostor nije pripušten niko ko bi radikalizovao pitanje odgovornosti, postavio ga kao osnovno pitanje iz koga proističe sve ostalo. Bojim se da sam taj medijski halo ima za posledicu rast ignorancije, što sam juče čula u jednoj intervenciji iz publike kada je neka veoma nesrećna žena rekla da je, eto, bombardovanjem NATO uništen socijalizam. Taj mali prebačaj od nekih dvadesetak godina je potpuno logičan u sistemu mišljenja u kojem se ne neguje logika, znanje, školska pravila itd. U istorijskoj perspektivi, kada se izostavi pitanje odgovornosti i pitanje stvarnog sleda događaja, onako kako se ipak živi još uvek sećaju, dođemo do dosta jednostavnog saznanja sa kojim se svi možemo saglasiti: da je bombardovanje grozno, da je užasno kada ginu civili i da je 2.000 ili koliko poginulih, zaista strašno.

Niko pametan se ne bi suprotstavio tome, ali problem je što se ta jednostavna, faktografska, razočaranost, tugovanje normalno, osećaj uzaludne smrti uzima kao ključni argument iz koga izlaze sve druge neracionalnosti. To da je Srbija to izazvala, to da je Srbija u tom trenutku vodila veoma ozbiljno koncipiran rat protiv jednog dela svoje teritorije, to da su srpski vojnici na Kosovu ubijali, da je za Evropu možda pogrešno da se za NATO izvini, možda je ta potpuno pogrešna odluka da se bombarduje, sasvim sigurno donesena mimo volje Saveta bezbednosti, bila jedini način da se zaštiti jedan deo toga stanovništva koji je u tom trenutku izgledao ugroženiji. Međutim, problem je ta srednjaška linija, linija zadovoljavanja mrtvima u nekom smislu, koja je zapravo zastrašujuća manipulacija mrtvima, jer oni nisu umrli samo zato što ih je drski neprijatelj gađao iz vazduha pa ih slučajno pogodio, nego su umrli i zato što je njihova država vodila politiku koja je odvela narod u smrt. I to, bojim se, niko više nije u stanju da kaže, odnosno, kada bi to neko rekao onda bi osnova za razgovor bila nešto malo drugačija.

Državni aparat očigledno nije sposoban da izda publikaciju u kojoj bi objektivno bile navedene cifre, brojevi, ko je poginuo, šta je porušeno i tome slično. Imamo samo predviđanja i emotivno obojene ocene. Međutim, nije Srbija tu nikakav izuzetak, to prikazivanje sopstvene nesreće uvek je podložno manipulacijama. Ali ima jedan drugi aspekt, a to je da zaista srpski intelektualci ponovo nisu uspeli da urade svoj osnovni zadatak, a to je da se suprotstave vladajućoj liniji mišljenja, za boga miloga, to je osnovna uloga intelektualaca. Ukoliko nisi u stanju da se suprotstaviš većini nemaš nikakvu kvalifikaciju. Kakva srpska kultura, kakvi srpski intelektualci i sve ostalo, to ne postoji ukoliko nema glasa koji protestuje, koji se suprotstavlja važećim stereotipima, važećim političkim idejama, važećim popularnim stanovištima itd. To jednostavno ne postoji, žao mi je, biti intelektualac ovde znači biti za državu.

U Srbiji postoji problem male sredine i problem stida, a potencijal stida proizvode mediji. Ali u Srbiji nema medija, ja sam duboko uverena da je ovaj vaš u ovom trenutku jedini u Srbiji koji je vredan pomena i koji proizvodi kritički potencijal. Stid je nešto što mora biti uključeno u javni diskurs, a pošto toga nema, Dobrica Ćosić će nastaviti ono što je radio već 30 godina i svaki put na novom obratu će dokazivati da je prethodno bio u pravu. U toj situaciji ništa ne pomaže da neko ko uglavnom ne čita literaturu kaže – pa, on je veliki književnik, ništa ne pomaže ni kad neko ko čita literaturu kaže da je veliki književnik, jer laže. Ali u oba slučaja imate konstrukciju nekakvog nacionalnog betoniranoga nesrećnoga spomenika koji više niko ne sme da takne, upravo zato što nema potencijala stida i kritike. Taj potencijal stida i kritike bojim se da je izgubljen, jer sa jedne strane, intelektualci ga ne neguju, sa druge strane su mediji potpuno izgubljeni što se te stvari tiče, oni to ne proizvode.

Svetlana Lukić: Znam da svuda lažu, znam da svuda manipulišu, ali na takav način, i kradu recimo…

Svetlana Slapšak: Iz očiju…

Svetlana Lukić: … iz očiju, ili vrše pritisak na sudsku vlast, ali ovo je već pamet da vam stane.

Svetlana Slapšak: Jeste, zato što postoji nevidljivi, nenapisani patrijarhalni ugovor o međusobnom podržavanju, a srpska specifičnost, koja je po mom dubokom uverenju i veliki izvor nade, jeste da te mehurove probijaju upravo žene, kao što je Svetlana Đorđević, koja bi morala biti školsko štivo, a izgubljena je negde u svetu, niko ne zna šta je s njom. Drugo, imate čarobnu biografiju Didara koju je pripremila žena antropolog, jedan neverovatno smeo, savršen poduhvat u trenutku kada je vladao potpuni mrak oko Albanaca. Treće, imate žene kao što ste vi na Peščaniku, imate žene kao što je Nataša Kandić – kada pomislite ko se najviše suprotstavio toj gluposti i ko je svaki put kada je trebalo pokazao pravo lice, to su bile žene. Pa, kako ne postati feministkinja u toj državi, molim vas, feministkinja je slab termin, to ne objašnjava ovo što vi radite. Potpuno izvan zapadnoevropskih i američkih pojmova feminizma, ja mislim da taj fenomen zaslužuje sasvim posebnu obradu, da je veličanstven i da u tom smislu Srbija jeste jedinstven antropološki fenomen danas u celome svetu, sem možda Indije gde isto tako ima feminizama koliko god hoćete. Stvar jeste takva da postoje neka objašnjenja koja treba izučavati, a to rade opet mali getoizirani krugovi koji međusobno čitaju jedni druge.

Bojim se da to pucanje opne može da se poveže samo sa nekim dosta radikalnim socijalnim promenama, a ja se bojim da te socijalne promene neće odmah doneti poboljšanje jer će biti nasilne. Vidim vrlo neprijatan razvoj koji nije samo srpski, koji se svuda u svetu dešava – ponoviću nešto što svi do besvesti ponavljaju u poslednje vreme, da su tridesetih godina posle ekonomske krize Amerikanci imali New Deal, a Evropljani Hitlera. Ta dva rešenja se nude, pitanje je šta ćemo zaista ovoga puta uraditi, može se zaista desiti da se Amerika opet izvuče, a da mi opet zaglavimo. Međutim, ima jedna druga stvar o kojoj bih ja htela nešto da kažem u lokalnom kontekstu. Od Đinđićeve smrti, tog zaista zastrašujućeg događaja koji je, mislim, opredelio istoriju Srbije za dugo vremena, od otkrivanja takoreći u isto vreme ostataka Ivana Stambolića – to su afere koje ne nose tek imena ljudi, nego su zaista simbolički trenuci – od tada je nastavljena opšta politika mraka. Kako god da nazovemo minimalne pobede Tadića na izborima, efekti su ti da se zapravo pravi jedan magloviti tunel kroz koji izlazimo ponovo u nacizam u kome smo bili, raspuštenoga Miloševićevog tipa. To nije pravi nacizam, to je jednostavno raspuštanje. To je zaista bio veoma specifičan improvizovani sistem, koji tek treba klasifikovati, ali je izvesno bio nacistički, tu nema nikakvog dvoumljenja, jer je uveo, zahvaljujući diskursu intelektualaca, značenje rase, negativno značenje drugoga, agresivnost prema drugome, izmišljanje istorijske pozadine za stvari koje je trebalo tek obaviti, osvetu unapred i tome slično. Sve to su uveli Miloševićevi intelektualci, smatrajući da ih on pokriva. I ta zaista nečasna veza je nešto što može u svakome trenutku iz tog tunela da se pojavi kao novi izlaz.

Ja sam se zgadila nad nekim svojim prijateljima intelektualcima još osamdesetih godina, kada su recimo odbili da razmišljaju o radnicima „jer je to deo ideologije“. Ne, žao mi je, to je deo stvarnosti. Razmišljanje o radnicima je ključno, jer oni nas izdržavaju i slepost za njihove nevolje, za otpuštanje, bedu i za nezaposlenost neće imati dobre posledice. U Sloveniji se to dosta jasno vidi, dnevno se praktično otpusti po sto radnika. To u Srbiji nije tako vidljivo, jer je sirotinja svuda, ali ja mislim da će se vrlo brzo osetiti, pre svega u malim gradovima u Srbiji. Ono što se dešava u Americi, što ja vidim da potpuno odsustvuje ovde iz medija, iz nekakve refleksije, jeste da ljudi tamo propadaju za mesec dana, ranije je propadanje kroz rupe u socijalnoj mreži trajalo tri meseca, sad je to mesec dana. Američki mediji objavljuju fotografije velikih gradova iz tridesetih godina kada su bila organizovana šatorska naselja za one koji su izgubili kuće. Ista šatorska naselja na istim mestima se osnivaju danas, i tamo su ljudi koji su za mesec dana isterani iz svojih kuća. I to je nešto što se možda može rešiti nekom veoma efikasnom politikom, treba verovati Obami da će to da uradi.

U Evropi se to za sada dešava u srednjem sloju koji je špekulisao u bankama, tako da se to vrlo grubo kažnjava. I naravno, otpuštanje radnika. U svim manje razvijenim evropskim državama to je pre svega otpuštanje ogromnih količina radnika. Te stvari se ne mogu dobro završiti, a evropske države u ovom trenutku nemaju dobar recept da predvide razvoj socijalnog nasilja koje će sasvim sigurno uslediti, niti da ga reše. Većina država se uglavnom bavi spasavanjem banaka i velikih industrijskih kompleksa, i ti veliki evropski talasi će kad-tad stići do Srbije, ali kažem, verovatno će se manje osetiti u Beogradu, a mnogo više u nebeogradskoj Srbiji. I taj socijalni pokret koji bi sada trebalo osnovati da se usprotivi tome morao bi imati sve odlike nekadašnjeg pacifističkog pokreta da bi uspeo. Morao bi imati ogromnu solidarnost, morao bi imati dobru mrežu, morao bi imati svoje medije i konačno, morao bi uvesti neku ideologiju koja nudi, da vas podsetim, jednakost, ljudska prava, podjednako raspoređivanje. Ja mislim da komunizam više nije prostačka reč, nego da će morati da se ponovo misli u raznim novim političkim kontekstima. Pomenite Angeli Merkel komunizam, možda će biti zgrožena u prvom trenutku, ali u drugom će morati da misli o principima jednakosti, jer ona sve više govori upravo o tome, ta „konzervativna nemačka baba“.

Bojim se da u Srbiji to neće biti organizovane radničke demonstracije kao u Grčkoj, koja ima veoma bogatu komunističku i anarhističku tradiciju upravo zato što nije doživela socijalističku revoluciju. Ja to u Grčkoj zovem šok nedoživljene socijalističke revolucije. Njihov nivo organizacije je fantastičan i to može da kroz nekoliko godina zaista donese neke rezultate, kao što je i u prošlosti donelo – pet godina intenzivnog rada i izabrali su socijaliste. Pa su onda socijalisti promenili diskurs, postali nacionalisti, izgubili ideje i ideologiju, otišli dođavola, imamo ponovo potpunu anarhiju misli i ideologije iz koje se na osnovu starih navika i starih organizacija pravi nova mogućnost. To je u Srbiji, naravno, haotičnije zato što nekakva tradicija radničkog organizovanja već jako dugo ne postoji, bila je pod potpunom anestezijom za vreme socijalizma. Tako da se tu ne treba mnogo nadati da će sad radnici izaći na ulice sa svojim zahtevima, odnosno, izaći će sporadično, ali ja se zaista bojim nekontrolisanog, divljeg, odvratnog nasilja koje će ljude u krajnjem očajanju da uhvati.

Setite se, recimo, kako je izgledala zima ’96-97, taj stepen organizovanog ludila koje se moglo kanalisati, koje se moglo voditi, ali je stalno bilo izloženo pucanju. I ako se sećate, doček Srpske nove godine je bio dosta jasan primer da cela ta fina urbana konstrukcija jednostavno odlazi u zrak, nestaje, kada umesto nje nastupe troprstaši. Zauzimanje urbanih prostora nije stabilna stvar, ne može se osigurati. Hoću da kažem da je organizovanje relativno brzo mogućno ukoliko postoji volja, jedino se bojim da održavanje takve akcije, dok zaista ne bude pravih rezultata, zahteva ogromne napore i ogromne moći koje nisam sigurna da ljudi imaju. Dakle, drugim rečima, škola, učenje, priprema, organizacija i sve ostalo.

Svetlana Lukić: To smo vrlo često govorili u samoj emisiji – ako je to već potreba vlasti, zašto Demokratska stranka nikad neće Ministarstvo prosvete?

Svetlana Slapšak: Bojazan od prosvete, odnosno odupiranje prosveti potpuno jasno pokazuje da ljudi neće da taknu ključnu stvar koja može pomoći protiv nacionalizma, rasizma i ostalog, jer znaju da to mogu i sebi u korist okrenuti kada im zatreba. Intelektualac koji se krajem pedesetih i početkom šezdesetih suprotstavio francuskom kolonijalizmu u Francuskoj rizikovao je smrtnu kaznu. Ko je ovde spreman da rizikuje pola mesečne plate, ili poziciju u nekom idiotskom izdavačkom preduzeću, ili vlast nad nekom bednom tribinom negde na kraju grada? Ne, niko nije u stanju da rizikuje ništa, za razliku od Grka gde su veliki intelektualci za vreme diktature prelazili u obućare ako nisu imali pare da pobegnu, i lupali su eksere u cipele sedam godina, ali nisu hteli da prime nijednu državnu drahmu. Ovde takve, ako hoćete, etičke konzistentnosti jednostavno nema. Ja se bojim da je to osnovni razlog što zapravo srpski nacionalizam nije čak ni nekakva tvrda naracija, nego je to jedna ljigava, mekana masa koju možeš iskoristiti da nešto dobiješ i ništa drugo. Ona je zaista mamac samo za najbednije i najgluplje, a svi ostali njome manipulišu. To je plastelin, to je struktura srpskog nacionalizma.

Svetlana Lukić: Bila je ovo profesorka antropologije Svetlana Slapšak, koja je maločas pomenula otpor francuskih intelektualaca ratu u Alžiru. Tako smo se setile pesme koju smo početkom devedesetih puštale u našoj emisiji, u vreme onih prvih pobuna rezervista koji nisu hteli da idu u rat. To je pesma Dezerter Borisa Vijana, koja je bila zabranjena u Francuskoj pedesetih godina, kada ste za protivljenje ratu mogli da budete osuđeni na smrt.

Svetlana Lukić: Pre petnaestak-dvadeset dana slovenačka policija je i zvanično saopštila da je u jednom napuštenom rudniku pronađena masovna grobnica sa velikim brojem ljudskih ostataka. Ova vest je uzdrmala celu Sloveniju. Vi ćete čuti na kraju današnje emisije šta o tome misli Pavle Rak, koji ovih godina živi u Sloveniji.

Pavle Rak: Bio sam čak veoma iznenađen što sam video da se ovde ništa ne zna o jednom događaju u Sloveniji od pre petnaestak dana, koji je u Sloveniji izazvao jako, jako mnogo emocija. I stvar jeste porazno značajna. Pronađen je jedan napušteni, zazidani rudnik i u njemu žrtve masovnih ubistava posle Drugog svetskog rata. Taj rudnik je još onda bio napušten, u njega su odvođeni ti jadni ljudi i tamo ubijani, ne vatrenim oružjem nego, izgleda, motikama i nekakvim močugama. To sada forenzičari utvrđuju. Oni kažu da nikada ništa slično nisu videli, da je najužasnije od svega što je mnogo još živih ljudi tamo bilo zazidano, znači da su maknuti i ostavljeni tako, pa su onda puzali jedni preko drugih. Sad ljudi u užasu počinju da pričaju šta se sve dešavalo i šta su sadašnji stanovnici okoline čuli od svojih očeva i dedova, da je odatle izbijao tako užasan smrad da je zazidavano tri puta. Žrtve su većinom Hrvati, uopšte je poznato da je veoma mnogo Hrvata koji su se povlačili preko Slovenije maja i aprila 1945. pohvatano i pobijeno. Pobijena je ne samo ustaška vojska, nego i žene i deca koje su oni vodili sa sobom. Tamo je očigledno bilo i Srba, takozvanih Ljotićevih dobrovoljaca ili četnika. Za sada je delom izbrojano ono što je nađeno u dva horizontalna rudnička rova, nekoliko hiljada žrtava.

Svetlana Lukić: Nekoliko hiljada?

Pavle Rak: Da, 2-3 hiljade za sada, nego ima dva vertikalna rova kroz koje su se spuštali rudari u niže slojeve rudnika, koji su potpuno zatrpani leševima, ne zna se koliko ih je. Za sada se radi samo o vrlo grubim pretpostavkama, da li će se na kraju ispostaviti 10.000, 12.000 ili 15.000 žrtava, to se još ne zna. To je na mnoge ljude u Sloveniji tih dana ostavilo tako snažan utisak da se ni o čemu drugom nije pričalo nekoliko dana. Ljudi su u apsolutnom šoku, i zbog broja i zbog načina. Prve reakcije slovenačkih vlasti su da je tada tamo bila Jugoslovenska vojska. Verovatno je i naredba stigla negde odozgo, jer za toliki broj nije mogao biti odgovoran neki lokalni komandir. Još su živi neki značajni ljudi iz tih struktura unutrašnjih poslova, tadašnje Udbe, recimo Mitja Ribičič, a on je bio izrazito odgovoran za taj sektor i za tu vrstu delatnosti. Sem toga, bez saradnje lokalne vojske i policije, a sad se vidi, i bez saradnje lokalnog stanovništva, prinudne naravno i pod pretnjom – zbog toga su oni ćutali – nije moglo biti učinjeno nešto tako masovno. E, sad isplivavaju na površinu i neke druge stvari. Ceo taj kraj je pun takvih rudnika i napuštenih jama. Sad se govori da su u nekakve otvorene kopove 1945. odvodili kolone sa železničke stanice u rudniku Hrastniku, recimo, i da su neki ljudi 15 ili 20 godina kasnije slučajno tamo videli neke kosti, otišli u nekadašnju miliciju da to prijave, i vajna milicija ih je ućutkala, a tamo su velikim tempom bacali jalovinu, što znači da su znali za to i da su krili.

Velika većina onih koji su bili aktivni 1945. je poumirala, ali oni koji su 20-30 godina kasnije to sakrivali, znači, ne samo da su znali, nego su imali razloga da kriju. Prema tome, pitanje odgovornosti itekako može da se postavi i danas. To što sad isplivava na površinu, da su ljudi iz okolnih kuća odvođeni tamo da pomažu u ubijanju, to ipak postavlja mnogo, mnogo pitanja, jer ako su se tada plašili, režim se negde ’90-91. toliko promenio da tog straha ne bi trebalo više da bude, ali izgleda da je on bio toliko ukorenjen da čak ni promena političke klime nije uticala na to, da se i dalje ćutalo. Tek sada su počeli da pričaju. Sećam se sad nekih drugih stvari koje su samo posredno povezane, ne sa ovim slučajem, nego uopšte sa posleratnim ubijanjima. U selu odakle potiče moj otac znam za samoubistva ljudi koji su učestvovali u hvatanju i ubijanju na granicama. S druge strane, moja majka zna za neka samoubistva tamo u Hrastniku iz istog razloga. Sad se priča o tome kako su tih godina sretali na ulici, na putu, na železničkoj stanici, u vozu ljude koji su vikali o krvi, o ubijanju. Izgleda da je to bila, da tako kažem, relativno masovna pojava. Pošto sam sad prvi put bio suočen s tim, pokušavam na neki način da povežem stvari i da razumem neke događaje.

Gledao sam diskusije na internetu, onda vidim u kom pravcu počne ta kloaka da se izliva. Javnost je šokirana, to se vidi i u tim diskusijama, ali još više u razgovorima sa ljudima koje srećete, prijateljima, komšijama na ulici. Kad krenu o tome da pričaju, vidite u očima užas, ali ima i reakcija tadašnjih protivnika komunizma i njihovih današnjih potomaka, koji su skočili recimo na Janeza Stanovnika, zato što je on jedini od komunista još na nekakvom istaknutijem položaju u tim boračkim organizacijama, i, kao, sad je on kriv. Iako je on odmah posle rata bio diplomata i sa vojskom i milicijom i Udbom nije imao nikakve veze, ali sad se pokušava na taj najniži način da se uništi još ono što je od tog levog pokreta u Sloveniji ostalo i što se nekako još drži. E, sad ćemo da dotučemo tu stvar preko ovakvog skandala. S druge strane, ima naravno levičara kojima je to jako neprijatno, čuo sam jednu rečenicu koju često ovde čujem kada se govori o sličnim stvarima u Srebrenici, na primer – pa, to je bio rat. E, ta rečenica u ovom slučaju u Sloveniji čak nije ni tačna, jer je rat bio završen mesec-dva pre toga. To me podseća na rečenicu iz filma Puriše Đorđevića – šta se nećkate, streljajte to, jer sutra ćemo već morati da sudimo.

Imam utisak da se Srbi često osećaju kao prokaženi, kao jedini narod u Evropi protiv koga su svi spremni da se okrenu čim se nešto ovakvo otkrije i da su ustvari Srbi nekakav simptom svega onoga potisnutog što u Evropi ne može da izbije na površinu, pa evo, kad je to u Srbiji onda damo Srbima ulogu žrtvenog jarca i očistimo svoju savest na taj način. E, pa ovde bi Srbi trebalo da vide da ustvari nisu nikakav izuzetak i nikakav žrtveni jarac, nego da se takve stvari dešavaju i na drugim mestima i da, ako na drugom mestu treba da se počisti, onda treba i ovde.

Ali čini mi se da bi to moglo da pomogne Srbima da se suoče i sa tim šta se ovde dešavalo i na neki način prevaziđu taj osećaj dežurne žrtve i žrtvenog jarca. To s jedne strane, čisto pragmatički gledano, a opet, ponavljam, mogli bi pomalo da se zamisle i nad sudbinom svojih ljudi koji su tamo stradali, izgleda da je tamo nekoliko stotina žrtava bilo baš Srba. Ako su Hrvati bili u velikoj većini, ipak je i ovih bilo mnogo. Tako da postoje razlozi sa više strana da se i ovde o tome više sazna i više razmišlja, a stvar je toliko grozna da takvim stvarima treba pridati značaj koji one imaju, bilo da se radi o Sloveniji, Srbiji ili Norveškoj ili Japanu, sasvim je svejedno. To su prosto stvari kosmičkih razmera. Takva brutalnost i takve patnje nanesene tolikom broju ljudi, sasvim je svejedno odakle su oni i ko je to učinio, treba jednostavno da budemo svesni toga šta čovek može drugom čoveku da uradi.

Svetlana Lukić: Taj veliki teret prosto ne može da se sakrije. Imali smo i primarne i sekundarne i tercijarne grobnice, i tri zida i šest zidova, i nikako da naučimo da ne vredi, to ostaje za budućnost o kojoj govorimo, za tu decu o kojoj govorimo, tačno im to ostavljamo kao neki strašni balast.

Pavle Rak: Jeste, ovde se radi o hiljadama i možda desetinama hiljada kostura koji su ostali i neko može da misli da ćemo pronaći tehnološki način da i te kosture uklonimo, ali tehnologija napreduje u svim pravcima, ko zna šta će za 20-30 godina da se pronađe u forenzičkoj tehnologiji, ko zna šta ćemo saznati o onim jadnicima bačenim u visoke peći, čiji trag mislimo da ne postoji. Te stvari isplivavaju i putem psihičkih poremećaja i samoubistava o kojima sam govorio. Mogu ljudi biti zaplašeni u tom trenutku, pa čak i decenijama o tome ne govoriti, ali neko nekome nešto kaže, pa na kraju unuk počne da priča o tome. Sve te stvari je mnogo, mnogo bolje raščistiti u pravom trenutku, onda kada se pojave, nego ih zataškavati i ostavljati budućim generacijama.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Pavle Rak, a kao što znate, u Beogradu je jedan moćni muškarac, glavni tužilac Haškog tribunala Serž Bramerc, ali ne znate da je u Beogradu i jedna moćna žena, književnica Dubravka Ugrešić. Dubravka će sutra govoriti u Centru za kulturnu dekontaminaciju u 7 sati uveče, u Birčaninovoj 21. Dubravka je došla u Beograd samo nekoliko dana pošto je nominovana za međunarodnu nagradu Man Booker, zajedno sa Nobelovcem Najpolom, Marijom Vargas Ljosom i Antoniom Tabukijem. Za ove mlađe: Dubravku Ugrešić pre raspada Jugoslavije znamo po knjigama Štefica Cvek u raljama života i Forsiranje romana reke, a onda sledi njena emigrantska faza sa knjigama Muzej bezuvjetne predaje, Ministarstvo boli i njenim poslednjim romanom Baba Jaga je snijela jaje. Dubravka je napustila Hrvatsku 1993, živi u Amsterdamu, a sutra je na raspolaganju svojim beogradskim čitaocima od 7 sati uveče u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Hvala što ste slušali još jedan Peščanik.

Emisija Peščanik, 27.03.2009.

Peščanik.net, 27.03.2009.