Doteralo je dotle da valja početi s elementarnim činjenicama. Dakle: 1.: Dragan David Dabić ne postoji; 2.: Radovan Karadžić postoji. Naime, ako je suditi po većini srpskih medija, pre bi se reklo da je obrnuto. Virtuelni Dabić okupirao je svu pažnju, kreatura je nadmoćno pobedila kreatora, ali to je kreator, zar ne, od početka i hteo. I umalo da u tome postigne apsolutni uspeh, umalo da Karadžić ode u trajno nevidljivo tihovanje, naročito sa haške tačke gledišta. U redu, Karadžić je napokon uhapšen, i to ne zbog Dabićevih nego zbog svojih nepočinstava, ali veliko je pitanje jesmo li mi toga uopšte svesni? Od ponedeljka uveče satima zurimo u televizor, pratimo i komentarišemo Događaj, ali šta je ovde uopšte Događaj, šta se to tačno desilo? U jednom osobito perverznom obratu uloga, na kraju ispada da je fašistička bagra koja se ovih dana valja beogradskim ulicama pokazala najviši stepen osećanja za stvarnost: jedino njima je uhapšen Radovan Karadžić, a za Dabića ih nije ni najmanje briga, što se njih tiče, ovaj može odmah da crkne; nama ostalima, pak, uglavnom nije uhapšen Radovan Karadžić – jer ko je nama, jelte, uopšte taj Radovan Karadžić – nego nam je uhapšen David Dabić, zvan Dragan, pa se sada silno zanimamo da što više saznamo o tom neobičnom čoveku-monadi: gde i kada se rodio, čime se sve bavio, gde je putovao i gde se sve ukazivao, da li je varao ženu sa stanovitom „mladolikom crnkom“ iz Zemuna? Dobro, ali, koju ženu, zaboga? Pa, Karadžićevu! Ali, kako Dabić može da vara Karadžićevu ženu? Može, sve može u paralelnoj, paramedijskoj parastvarnosti.

Ono što rade fašističke falange po ulicama jeste odvratno i gnusno, ali jeste i neka vrsta (unutar ili izvan granica legitimnog) bavljenja politikom. Osim što znaju ko je zaista uhapšen, oni znaju i da je to hapšenje političko-istorijski čin par ekselans. I da posle njega mnogo toga neće, ne može i ne sme biti isto. Da li su toga svesni oni koji su uhapsili Radovana Karadžića u prozračnom sajber-telu Dragana Davida Dabića? I da li su toga svesni oni kojima je posao da javnosti posreduju relevantne informacije o onome što se dešava, te da suvislo analiziraju stvarnost oko sebe?

Nisam ni tako naivan ni neupućen u prirodu medija da ne bih razumeo da je radoznalost glede virtuelnog Dabića do izvesne mere prirodna i neizbežna. Niti imam razloga da zagovaram prećutkivanje bilo čega u vezi sa Karadžićevim brižljivo izgrađivanim „drugim ja“. Problem nastaje kada Drugo i patvoreno u potpunosti prekrije Prvo i pravo; pogotovo kada se tako jasno vidi da se to ne dešava samo usled posvemašnje voajerizacije i trivijalizacije medija – što jeste svetski fenomen, a nama nikada nije bio problem da u stopu pratimo loše globalne trendove, teškoća imamo samo sa onim dobrim – nego pre svega zato što sa Radovanom Karadžićem imamo krupan, manje-više neizgovoren Problem. Utoliko nam je mnogo lakše baviti se Draganom Davidom Dabićem, sa njim nemamo nikakvih neraščišćenih računa, s njim je živa opuštencija.

Šta je, dakle, taj Problem, gde se i u čemu krije? Najpre, Radovan Karadžić je optužen za najteže moguće zločine. Pri tome, koliko se zna, on nikoga lično i neposredno nije ubio – kao ni Milošević, uostalom; kao ni Hitler, kad smo već kod toga; ono što je ubijalo, ono što je sejalo masovnu smrt i strahote, palež, silovanja, pljačku, proterivanja i svako drugo zlo kojeg se možete setiti bila je njegova politika; ona pak proističe iz njegove ideologije, koja pri tome, nemojmo se zezati, uopšte nije izvorno njegova: ne može jedan groteskni, pompezno-narcistički mediokritet da osmisli bilo kakvu „ideologiju“. Ali zato može da je sprovodi, o da, i te kako. Taj ionako dosta bedni krpež od „ideologije“ nastao je daleko od sarajevskog paklenog grotla, u izvesnim ušuškanim beogradskim kabinetima, a u Sarajevu i Bosni je samo vatreno-krvavo overavan; Radovan K. naprosto je bio terenski namesnik „mudrijih“ od sebe, predsednik komisije za sprovođenje „akcionog plana“ vođenog pod šifrom „Republika Srpska“. Šta je taj plan podrazumevao? Etnički čistu državu bosanskih Srba, u zgodnom trenutku pripojenu „matici Srbiji“. Šta su bili apsolutno neizbežni elementi sprovođenja tog plana? Masivno etničko čišćenje i zločini svih vrsta nad bezbrojnim nedužnim ljudima, na širokom potezu od Drine do Une. Kada se kaže da je Karadžićeva Republika Srpska „genocidna tvorevina“, to se ne kaže zato jer to ljutim „srpskim izdajicama“ dobro, jako i fensi zvuči, nego zato što Republika Srpska, usred etnički beskrajno izmešane BiH, naprosto nije mogla nastati nikako drugačije. Onaj ko je „izmislio“ Republiku Srpsku već je u tom trenutku odobrio svaki mogući zločin koji vodi ka njenom ovaploćenju. Nasilna i besmislena smrt neograničenog broja hiljada ljudi – i Srba, dakako; manijaci i ludaci ove vrste nikada nemaju osobitih problema sa žrtvovanjem Svojih – samo je, dakle, „terenska“ realizacija onoga što je amoralni serkl beogradskih Mudraca – redom budućih Senatora – smislio vrpoljeći guzicama u udobnim akademijskim foteljama.

Šta je posle bilo – znamo. Kako se ona obična Srbija, ona izvan odaja vlasti, ponašala tokom bosanskog rata – i to znamo: mnogi su glasno odobravali svo to karadžićevanje nad izmrcvarenim Sarajevom i ubijenom Bosnom, većina je mudro ćutala, a tek šačica-dve bunile su kako su znale i umele, patetično usamljene i prezrene. Zato je danas tako mnogo ljudi, i to ne računajući otvorene nacionaliste, koji papagajišu kako „ne mogu da veruju da bi Radovan Karadžić mogao biti zločinac“. Jer, ako je R. K. zločinac, onda je veliko pitanje kakvi smo to mi ljudi, mi iz Tihe Većine, kada to nikada ranije nismo primetili?! Zato R. K. ne može biti zločinac: ta, to je fin čovek, produhovljen, intelektualac, pesnik, poznavalac ponora ljudske duše… Ovaj detinjasti samoopravdavajući narativ, međutim, važi samo lokalno; svugde izvan Srbije i poneke bosanske čuke, Radovan K. jedan je od najodurnijih zločinaca savremenog doba, bez obzira što je lično klao samo guslama, a ne kamom. Otuda izvesna nelagoda da se o tome razmišlja, kamoli govori: Srbija, zar ne, „hoće u Evropu“, malko je iscrpena i smorena od solo-ludovanja; „Evropa“, avaj, ne prihvata Našu Istinu o Radovanu i ekipi, a mi nećemo da prihvatimo njenu. Zato je najbolje naprosto ne govoriti o tome, ubiti Radovana Karadžića umesto kojeg će, što je duže moguće, živeti Dragan David Dabić, jedan bizaran, univerzalno bezopasan lik, naročito bezopasan po naše savesti, pa daj da ga eksploatišemo što duže, šteta što nismo mogli nekako učiniti da i sam Radovan Karadžić zaboravi da je ikada bio Radovan Karadžić, da i sam poveruje u Dragana Davida Dabića. Boldrikovski lukav plan, umalo da uspe.

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 25.07.2008.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)