The Exorcist, 1973 © Warner Bros. Pictures.

The Exorcist, 1973 © Warner Bros. Pictures.

Djeluje kao ostvarenje više pravde kada se dogodi takav slučaj da amaterski režirani obred istjerivanja zlih duhova biva popraćen dobro tempiranom religioznom odmazdom. Đavao ponekad ima taj običaj da, taman kada se učini kako je ošamućen tamjanom, izudaran molitvama i nepovratno satjeran u kut, impresionira auditorij uzornim poznavanjem biblijske građe i evanđeoskih poruka. Od svih lukavstava koje poduzima, Đavao se najbolje razumije u mimikriju.

Nakon što je vratila u upotrebu Tuđmanov radni stol, te se odmah dala fotografirati kako sjedi za tim povijesnim komadom hrastova kiča u rokoko stilu, Kolinda Grabar Kitarović započela je svoj državnički mandat priredivši na Pantovčaku pompoznu egzorcističku seansu: najprije je angažirala Jozu Zovka, popularnog franjevca iz zapadne Hercegovine, da blagoslovi prostorije i uz pomoć svete vodice obavi ritualno pišanje po ostacima sekularne države, a zatim – valjda uz uzvike ‘Apage satanas!’ (ili možda ‘Smrt antifašizmu!’) – izbacila iz ureda mramornu bistu Josipa Broza Tita.

Nekako u isto vrijeme, za vraga, Katolička informativna agencija emitirala je vijest da su na ‘olimpijadi vjeronauka’ koju redovito organizira Zagrebačka nadbiskupija ove godine prvo mjesto osvojili učenici Osnovne škole ‘Josip Broz Tito’ iz Kumrovca. Veličanstveni simbolički metež upotpunjen je time što su mladi Kumrovčani, zbog vrhunskih rezultata iskazanih u poznavanju vjeronaučnoga gradiva, na dar dobili bistu kardinala Alojzija Stepinca. Nema sumnje da će skulptura poglavara Katoličke crkve iz slavnoga doba NDH zauzimati počasno mjesto u prostorijama OŠ ‘Josip Broz Tito’.

Šteta je što još neuhodani državni protokol ovu činjenicu nije imao u vidu, jer je Kolinda Grabar Kitarović – u duhu onoga svog ‘mladi-su-naša-snaga’ zavjeta izgovorenog prilikom svečane inauguracije – mogla na Pantovčaku prirediti barem skroman prijem za odlikovane vjeroučenike iz OŠ ‘Josip Broz Tito’, tim više jer se pružala idealna prilika za razmjenu poklona: ona njima mramornoga Tita, oni njoj gipsanog Stepinca. Štoviše, mladi su katolički znalci, spajajući ugodno s korisnim, mogli nastupiti kao ministranti fra Jozi Zovku dok tjera Nečastivog iz vladarskih soba i privodi milosti Božjoj sekularnu državu i sekularnu državnicu, te poslije svega – poslije prijateljske razmjene bisti – domaćici otpjevati školsku himnu, ‘Druže Tito, mi ti se molimo’ ili nešto slično.

U svakom slučaju, još jedan Tito u Kumrovcu ne bi predstavljao nikakvu smetnju, ionako se radi o nekoj vrsti žrtvovanog teritorija, odlagalištu za teže komade komunističkoga otpada, nacionalnom deponiju ikonografije s isteklim rokom trajanja, a u predsjedničkim odajama jedno je postolje ostalo prazno i još se ne zna čija će tikva na njemu završiti. Pavelićeva, navodno, još uvijek neće…

Entuzijazam s kojim se Kolinda Grabar Kitarović upustila u obračun s bistom – do te mjere da joj se u zanosu borbe učinilo kako i premijer Milanović ima status statue, da je on tek mramorni klon klesanoga komunističkog zlotvora iz njenoga novog radnog okruženja, pa će ga ona uz pomoć vučne službe deložirati na najbliže smetlište – budi sjećanja na rane devedesete, kada su se slični ratovi, sa spektakularnim ishodima, vodili na privatnim bojištima. Tisuće i tisuće Hrvata tada su preko noći, bez ikakvih probavnih smetnji, bespogovornu lojalnost Titu i Partiji zamijenili bespogovornom odanošću Tuđmanu i Crkvi.

Prelazak s jedne na drugu vjeroispovijest, u svakom pojedinačno, odvijao se uz najveću moguću disciplinu. Čim se oglasila komanda, autonomna politička bića napela su trbušne mišiće i istisnula iz sebe brižno čuvanu staru svetinju, te u istoj rundi, dok se ova još takoreći pušila, progutala novu. Proces je bio tako zapanjujuće kratak da je prosječni um ostajao blokiran, pa nisu stigli ni pomisliti kako je život bez obožavanja Vođe također moguć. Sada su, čini se, dobili predsjednicu po svojoj mjeri, državnicu koja simboličkim potezima titra po strunama nostalgije, priziva zlatno doba brzopotezne kolektivne preobrazbe i tako navješćuje povratak u obećanu budućnost.

I danas se, primjerice, rado sjetim dirljivih krikova uglednoga urednika i komentatora u dnevnome listu gdje sam sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća zarađivao kruh. Jednom sam sa svojom braćom u redovnoj satiričnoj rubrici smrt majordoma iz popularne TV serije ‘Dinastija’ popratio nevinom opaskom, i to na stranome jeziku: ‘Joseph is gone! Who is next?’ Rečenome novinskom udarniku bio je to povod da na sastanku partijske organizacije zatraži hitno otpuštanje satirične bande, urlajući iz petnih žila: ‘Sve se može dovoditi u pitanje, drugovi, ali ne i Tito! Ne Tito, jebo ga bog!’ U osvit devedesetih otkrio je drevnog katolika u sebi, svake nedjelje klečao na jutarnjoj misi, grozio se ostataka komunističkog mentaliteta u svojoj okolini i čim se domogao odgovarajuće funkcije – jer urednik je bio iz sportske branše – naložio da se petokraka iz Hajdukova grba zamijeni šahovnicom.

Kad bolje razmislim, upravo su se ljudi iz novina iskazali kao nacionalni šampioni u disciplini brzog šaltanja sa svetinje na svetinju. Vodeći kolumnist spomenutog lista, recimo, koji je za Tuđmanov račun predvodio histerične hajke na ‘titoiste’ i ‘jugokomuniste’, bio je zadnji sekretar Saveza komunista u poduzeću, promijenivši partijsku ambalažu tako hitro da staru ćeliju nije stigao ni ugasiti. Glavni urednik pak, prije nego je novine pretvorio u nacionalistički plakat, stekao je slavu tražeći zabranu nastupa rock grupi koja je na koncertu lanula da im je ‘crko Maršal’… Predsjedničin obračun s mrskim spomenikom mora da ih vraća u burnu mladost: podsjeća na one dane ponosa kada je trebalo iz principijelnih razloga pljunuti jučerašnjeg sebe i kada je skupni oportunistički preokret tumačen kao erupcija vječnih uvjerenja.

Ostaje, međutim, enigma Tuđman. Zašto je on, postavši kalif umjesto kalifa, ipak zadržao Titovu skulpturu na Pantovčaku? I kako to HDZ danas kani provesti integralnu ‘retuđmanizaciju’ ako već u prvoj etapi osvajanja vlasti sabotira Tuđmanovu volju? Zbog čega Tomislav Karamarko – stvarni inspirator i nalogodavac izbacivanja Titova poprsja iz zauzete rezidencije – vjeruje da će osigurati povratak Tuđmanova duha uklanjajući spomen na komunističku zvijer koju sam Tuđman nije htio ukloniti?

Optužbe kako se time iznevjerava velebna Tuđmanova ideja nacionalne ‘pomirbe’ teško da mogu držati vodu, jer je sama ‘pomirba’, kao otvoreni poziv na reanimaciju ustaštva, bez sumnje bila protutitovska. Stoga se otvara prostor drugačijim spekulacijama: što, naime, ako Titova bista u predsjedničkom uredu nije bila nikakav simbol od općeg značaja – pogotovo onog nacionalnog – nego je predstavljala element najdublje Tuđmanove intime? Što ako je ona bila u središtu vladareva tajnog erotskog života? Što ako su neka zadovoljstva suđena samo nasljednicima, a ne i sljedbenicima?

Općenito se malo govori o korištenju državnih svetinja i simbola u čulne svrhe. Neki povijesni izvori upućuju na to da je prvome hrvatskom predsjedniku Titova bista služila kao pomagalo u trenucima osamljeničkog opuštanja. Čak su i dvorjani navodno znali čuti tihe jecaje u noćnim satima, dok je vladar samovao u zaključanom uredu, zagledan u mramornog prethodnika, omotan dekicom kao u lepoglavskoj tamnici. Tko zna kakve su se sve državničke ideje rađale u tim ekstatičnim momentima, možda i ona da se Tuđmanova rodna kuća u Velikom Trgovišću uredi po uzoru na Titovu u obližnjem selu, s tim što se dogodio peh da je nitko ne posjećuje, dok Kumrovec pohode rijeke hodočasnika i turista…

Bila ta teorija točna ili ne, izvjesno je da Karamarko namjerava slijediti političke, ali ne i erotske ideale velikoga uzora. ‘Boli me neka stvar na što se Tuđman palio’, navodno je rekao i prekinuo sve rasprave oko biste. Međutim, sada se javlja nova dilema s pomagalom od lakirane hrastovine.

Zašto je doista Kolinda Grabar Kitarović vratila u upotrebu radni stol Franje Tuđmana? Što predsjednica države na njemu kani raditi?

Novosti, 28.02.2015.

Peščanik.net, 28.02.2015.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)