Ovaj bojni poklič prvi put se začuo iz policijskog kordona negde 1996. To je bilo vreme kada je naš drug i kolega, fotoreporter Kamenko Pajić ispod košulje nosio zaštitni prsluk sa keramičkim pločama, težak desetak kilograma. Taj poklič – kao i svaki bojni poklič – izražava, sublimiše, ideološku i političku poruku: “Ovo što mi radimo ne sme da se sazna. Javnost je naš neprijatelj. Slobodi štampe nema mesta u našoj ideologiji. Ima mesta samo našoj propagandi i upravo stoga bijemo novinare. Naši tu ionako nisu, oni znaju i sami šta da pišu i govore.” Miloševićeva milicija, dakle, tukla je novinare po društveno-političkoj liniji, povremeno i sa uživanjem, iz nečiste savesti (deo njih stideo se toga što radi). Neko je lepo rekao da su nas tada demonstranti branili i čuvali od policije, a sada je došlo vreme za obrnuto (osim što policija to nije baš smesta razumela, ali kasnije jeste, kad im je načelstvo podviknulo).

“Udri novinara!” je, dakle, politička poruka koju je navijačka i klerofašistička ulična rulja jedva dočekala. Tu poruku Srpska radikalna stranka populariše i legitimizuje godinama, pa se ne treba čuditi slomljenoj nozi kolege Boška Brankovića, ali ni bombama na prozoru kolege Dejana Anastasijevića. Te radikalske dame i ta gospoda radikali šire mržnju protiv medija kao “patriotski stav”: njima niko nije dobar osim “Pravde”, “Fok’s radija” (sa bosanskim nečujnim “i”) i dve-tri mahnite lokalne televizije. Oni bi hteli da svi duvaju u njihove gajde, inače su, naravno, “izdajnici”. A “izdajnici” su, sasvim logično i razumljivo, zato što je Srpska radikalna stranka jedini i isključivi vlasnik “patriotizma”, pak se to onda podrazumeva. Godinama se radikalke i radikali otresaju na nepodobne novinare, vređaju i njih i njihove medijske kuće onako besplatno i nisko, sve do izajve od koliko juče – da “šta se pravi tolika buka oko jedne razbijene Šoroševe kamere?” (jedna slomljena noga nije pomenuta). Pri tom im nimalo ne smeta da se pojave na najgledanijim “izdajničkim” medijima kad god treba i pri tom još i izvređaju svoje domaćine; to je, naime, taj opsceni i skaredni radikalski humor – kad Toma, Vučić i Radeta krenu da se smeškaju, znate već. Već su obećavali spaljivanje RTV B92, a sada se čude što “mladi uzavrele krvi”

lomenoge snimateljima RTV B92 i puni su razumevanja: šta zna dete šta je cevanica?

U “patriotskom” vaznesenju Vjerica Radeta je onda zapretila šefu države i samim tim državi – koliko god Boris Tadić tvrdio da on “nije država” – da će završiti “kao Obrenovići” i da će “imati manje sreće od Zorana Đinđića”. Vjerica Radeta strašna je i kad nije ljuta, a tada je bila i te kako ljuta, da se čovek smrzne od straha. Da se podsetimo: poslednji Obrenović, kralj Aleksandar i supruga mu Draga Mašin iskasapljeni su sabljama oficira-zaverenika i bačeni u dvorište Starog dvora 1903, a nisu čak ni izručili nekoga u Hag. “Imati manje sreće od Zorana Đinđića” zanimljivo je proročanstvo. Znači li to da će neki budući Zvezdan Jovanović nišaniti u stomak ili jetru ili kičmu, pa da se Boris Tadić duže muči? Ili će ga – u skladu sa svetlom tradicijom – klati dugo i zamišljeno? Dodala je vaznesena Vjerica Radeta još toga: mitološko-teološku raspravu o tome “koliko kolena plaća izdaju” – sedam ili, kako neki stručnjaci misle, jedanaest. Na kraju je zahtevala od Srpske pravoslavne crkve da sve te “izdajnike” anatemiše i isključi iz Crkve. Sve to zato što su uhapsili Radovana Karadžića, koji se – uzgred budi rečeno – bavio i vračanjem, a Crkva se na vradžbine mršti.

Večiti v. d. republičkog tužioca, skliski, spretni i neizbežni Slobodan Radovanović duboko se zamislio nad ovim izjavama koje je cela Srbija lepo em čula, em videla i zatražio originalne snimke – da ne bude posle da je to “izvučeno iz konteksta”. Rezultat razmišljanja se očekuje, ali je jasno da će zavisiti od političke volje vladajuće koalicije: da li je rodila majka junaka koji će radikalima reći šta ih spada i rizikovati nadasve zanimljivu skupštinsku debatu na temu skidanja imuniteta Vjerici Radeti. Političke parole pretvorene u ta dva bojna pokliča – “Udri novinare!” i “Ubij Tadića!” – izašle su iz iste ideologije i istog bestidnog zahteva za monopol na patriotizam. Misle li Vjerica Radeta, Aleksandar Vučić i Toma Nikolić da su u stanju da izvedu novi Majski prevrat? Ako ne misle – šta onda znače te bestidne pretnje, osim da su izraz bolesne frustracije, očajanja kome je preostalo još jedino da se osloni na uličnu rulju? Naime, jedna je stvar zazivati dobro staloženu arhetipsku ideologiju kosovskog mita, a sasvim druga stvarati mit od Majskog prevrata: mnogo je skoro bilo i sve se zna. Iz te očigledne okolnosti sledi da bi gđi Vjerici Radeti bilo pametnije da se uzdržala od istorijskih analogija i uzora i da je lepo “tihovala”, poslušavši mudar savet Dragana Davida Dabića, šamana ovdašnjeg.

Kao da od 1990. ne slušamo jedne te iste slaboumne detonacije radikala i njihovih saveznika, ponavljane sa utoliko većom žestinom ukoliko njihov samoubilački projekt slabije napreduje. Velika Srbija uveliko se preselila u carstvo nebesko i u nadležnost Dragana Davida Dabića; “Vlada RSK u izgnanstvu” Milorada Buve tu ne pomaže nimalo. Kosovo je otišlo, treći svetski rat neće spasti Srbe, nikakvi Karadžićevi Kozaci ne jašu preko Karpata nama u pomoć, atomsko oružje, sve i da ga nemamo, na tržištu još nismo kupili, pa će i Beč i Firenca i Vatikan (preciznije: Sikstinska kapela) ostati pošteđeni.

Sada se sve to svelo na banalno ulično nasilje i prazne pretnje: “Udri novinare!” i “Ubij Tadića!” A ako se stvarno – daleko bilo! – to nastavi i dovede do stvarnih posledica, biće jasno ko mora da odgovara za izazivanje krivičnih dela i dela terorizma putem uporne propagande i legitimizacije političkog nasilja. 

 
Danas, 28.07.2008.

Peščanik.net, 27.07.2008.