U Beogradu je u ponedeljak, 1.oktobra 2007, umro naš stalni sagovornik i prijatelj, Dragoljub Stošić. Sahrana je u četvrtak, 4. oktobra u 14.30 na groblju Lešće.

Evo izvoda iz poslednjeg intervjua, koji nam je dao u maju ove godine.

Od celog TV prenosa završnih reči na suđenju za atentat na Zorana Đinđića, imao sam želju da čujem samo jednu od njih, završnu reč Srđe Popovića, koji je u Peščaniku prošle nedelje objasnio zašto nije dozvolio TV prenos svoga obraćanja. Meni je logično sve što je rekao, i užasno i strašno; ti vidiš da je sve to istina, jer smo svi bili svedoci tih stvari. Ali kada ih sakupiš i poređaš u jedan užasan niz, teško je slušati sve to čega smo bili svedoci i što se još uvek događa. A grozomorne završne reči onih tipova, koji su aktivni ili dojučerašnji visoki funkcioneri DB-a u liku branilaca i optuženih, ne samo da je teško podneti, nego ti vidiš i da je sve besmisleno. Oni te navode na pomisao da ovoj nesreći nema kraja. Znaš, kada čuješ da tebi, recimo, prisluškuju telefon, ali da Legiji nikada nisu i da se Zoranovom obezbeđenju prisluškivao telefon, da su oni bili praćeni, ali da ovi drugi nisu, prosto ti dođe da zapitaš ljude – dobro bre, je l’ vidiš koliko su oni ljudi pobili, koliko će još da pobiju, jesi li svestan toga da se nekakve spodobe sa nadimcima kao što je Budala slobodno šetaju, najverovatnije po ovom gradu.

Neprekidno se stvari koje nam je teško da prihvatimo, posle nekog vremena pokazuju kao potpuno tačne i postaju naša svakodnevica. Znači, ti ljudi se šetaju po ovom gradu i vreme je da se opredeliš – da li hoćeš da živiš kao krpa, kao jedna slina, što bi rekao ministar za kapitalne investicije, ili ćeš da se pobuniš protiv toga i da zadržiš ono zrno ljudskosti koje imaš, pa šta god da se desi. To jeste ozbiljna dilema za one koji to zrno u sebi cene, a za one koji ga ne cene to pitanje je vrlo lako rešivo. Zaista mi se čini da je ova situacija danas mnogo podmuklija, nejasnija, bljutavija, pokvarenija i prljavija nego što je ikada bila.

Peščanik, 04.05.2007.