Danas su počela hapšenja “urbanističko-građevinske mafije” u Novom Sadu. Koliko će se daleko ići, ostaje da se vidi. Ali svako ko je ikada prošao kroz ovaj grad zna da je najveće pranje prljavog novca, onog novca koji je došao natopljen krvlju iz ratova devedesetih i krvlju iz vena hiljada novoregistrovanih narkomana – da je taj novac završio opran u kvadratima Novog Sada. U gradu se samo šapatom pričalo, jer su glavni “vlasnici” (tzv. investitori) još duvali u cevi svojih automata, a znalo se dobro ko je i kako kupio (i urbanističko-građevinski renovirao) na primer stare novosadske hotele. Međutim, ova vest nije utolila glad za pravdom, toliko željenom posle dvadesetak godina uništavanja Novog Sada. Glava kriminalne hidre, ona koja prethodi svim mafijama, politička mafija – još uvek je daleko od privođenja. Ona je omogućila novosadsku “urbanističko-građevinsku” mafiju.

O sprezi urbanističko-građevinske mafije i novosadskih političara zna se mnogo. Nemoguće je da policija o tome ništa ne zna. Još za vreme Slobodana Miloševića, urbana legenda kaže da je žena jednog visokog SPS političara na ostavinskoj raspravi u sudu pala u nesvest kada je čula da joj je muž posedovao preko dvadeset stanova u Novom Sadu. Problem, dakle, nije nov. Ipak, dolazak tadašnje opozicije 1996. godine na vlast u Novom Sadu, predvođenom DS (i LSV) doneo je razbuktavanje urbanističko-građevinskog mafijaškog posla: Nova Detelinara, Grbavica, Telep, centar, Lipov gaj, Veternik, Rotkvarija, na stotine loše zidanih zgrada, neprimerenih fasada, nedostajuće dokumentacije, ludilo naseljavanja, bespravna gradnja, astronomske cene kvadrata, prevare, višestruke prodaje, ubistva i samoubistva… Izrastanje “Zavoda za izgradnju grada”, “Urbisa” i “Informatike” u najprofitabilnija preduzeća. Dolazak radikala 2004. nije ništa promenio. Samo se nastavilo: ATP “Vojvodine”, parterno uređenje grada (tzv. behaton), Klisa, na brzinu sklepani, potom sablasno prazni sportsko-rekreativni centri u Futogu i na Klisi… U svim vlastima Novog Sada, bez obzira da li su bile “demokratske” ili “patriotske”, od uvođenja višestranačja i višepartijske kleptokratije, sve do danas, u urbanističkom uništavanju grada i negovanju urbanističko-građevinske mafije – nema nevinih.

Ruke su okrvavili svi, od raznih gradonačelnika, predsednika, direktora, komisija, pa sve do korumpiranih činovnika, koji su dolazili u kontakt sa organima i funkcijama lokalne samouprave koji na bilo koji način regulišu urbanizam, gradnju i građevinsko zemljište Novog Sada. U početku je to bilo malo nespretno, kasnije se ispeglalo gradskim odlukama i sistemom pokrivanja, sve do usavršenog sistema pregovaranja sa vlasnicima i “investitorima” i tačne računice do u milimetar: koliko kvadrata od planirane zgrade pripada i kom političaru iz trenutne vlasti, poimence. Čitava bogatstva. I gradskih i pokrajinskih rukovodilaca, jer nije u pitanju “nivo vlasti” nego je u pitanju partijska pripadnost. Sistem je etabliran na nivou “struke”, a gradska politička vlast se usavršila u izvlačenju novca i zametanju tragova. Zbog toga se svaka nova politička garnitura borila za urbanističko-građevinske resore Novog Sada. U navedenim javnim preduzećima niko nije otpuštan od instaliranih partijskih kadrova dojučerašnjih političkih protivnika, nego su samo zapošljavani novi, spremno služeći ćutanju. U ZIG-u je u jednoj maloj prostoriji za portira sedelo desetak ljudi.

Tako je, vremenom, Novi Sad postao grad neobuzdanog svakovrsnog kriminala, na čijim ulicama više niko nije siguran i na kojima je droga najjeftinija, najviše zahvaljujući onim političkim akterima, partijskim glavešinama i nižerazrednim aparatčicima, postavljenim u strukture “lokalne samouprave” koji su se bavili građevinarstvom. Dokazi su svuda. Preko izgradnje zgrada na neobičnim mestima (neke i dan danas posle 20, 10 ili 5 godina stoje prazne kao aveti u najužem centru, kao i na bulevarima), preko političkog namirivanja placevima koji su viđeni za ekskluzivne lokacije blizu auto-puta, preko obračuna sa viđenijim, a neposlušnim privrednicima preko čijih su proizvodnih pogona ucrtavani i građeni novi bulevari, preko višestrukog prekopavanja ulica zbog “spuštanja” toplovodnih cevi za pola metra (jer su prethodne “komisije” prihvatale nepropisno izgrađene zgrade), preko seče zdravog drveća pa sađenja skupih mladica, preko ucrtavanja “parking” mesta, pa sve do “javnih” radova i “uređenja” (parternog ili priobalnog na Keju, svejedno) – finansirane su političke kampanje, od onog što je preostajalo nakon privatnih krađa.

Kada to nije bilo dosta, kada je počelo da ponestaje “prljavih” para, a platežna moć građana opala, kao i krediti lopovskih, “franšiznih” banaka, Novi Sad se zadužio obveznicama, kao jedina lokalna samouprava u Srbiji. To je bilo predstavljeno kao progresivna, evropska mera. Novi Sad je vremenom ruiniran, neke gradske četvrti postale su besmisleni “kanjoni” zgradurina oko malih i neprikladnih uličica. Rušene su kuće, lepotice secesije. Učinjen je kulturološki i urbanistički zločin. Zato smešno zvuči današnje obrazloženje, da je “kriminalna grupa” pribavila sebi protivpravnu korist od milion evra. Ne. Ovde se pokralo na stotine miliona evra. I mnogo više od toga. Pokradeno je biće jednog grada.

A što se tiče “političkog progona”, najbolje pitanje za malu DS glavicu koja je to izjavila jeste: pa što vi niste uhapsili one koji su odgovorni za ATP Vojvodina? Preporuka Evropske unije da se ispita ta privatizacija bila je data još pre nekoliko godina. Da ne dužimo: svi su krali. I oni koji su danas na poziciji goniča i oni koji su gonjeni. I kao što to biva u netrasparentnim i neodgovornim sistemima, kola će se slomiti na nekom arhitekti ili ekonomisti, umesto na političkom nalogodavcu, glavnom korisniku. Kao što nismo otkrili političku pozadinu ubistva Đinđića, kao što nismo otkrili ko je odgovoran za Razvojnu banku Vojvodine, nećemo verovatno nikad saznati ni ko je odgovoran za urbanističko-građevinsku mafiju Novog Sada, iako to ovde svi znaju. Zašto? Zato što ovo nije pravna, odgovorna i moralna država, u kojoj krivac treba da se nada kazni, nego država u kojoj krivica služi za kontrolisanje političkih protivnika, do sledećeg izbornog ciklusa. I tako u krug. Do propasti.

 
Peščanik.net, 09.06.2013.