Zanimljiv aspekt rada hrvatske vlade svakako je histerična kuknjava kako u zemlji nema investicija, sve zbog spore birokracije koja otežava izdavanje potrebnih papira, ili još gore zbog protivljenja stručnjaka, sve samih bezveznjaka, a koji se usude bilo što zucnuti protiv štetnosti određene investicije. Ovih dana Vlada ipak ima razloga za zadovoljstvo jer se upravo privodi kraju investicija zahvaljujući kojoj će posao naći značajan broj ljudi. Njih čak 50! Taj grandiozni pogon, tako važan za posrnulo domaće tržište, poprima svoje završne konture u gradu Korčuli, inače, uz Dubrovnik, najvažnijem hrvatskom kulturnom dobru. Utoliko je bilo za pretpostaviti da je taj mamutski trgovački centar, jer o tome je riječ, smješten negdje na periferiji, kako ne bi nagrdio jednu od najljepših vizura na ovim prostorima, obrubljenu tek kamenim zvonicima, bedemima i raskošnim renesansnim zdanjima.
Ali ne. Višekatno betonsko čudovište uzdiglo se tik iznad čipkaste gradske jezgre, uništavajući svaki spomen na njen dosadašnji izgled. Ipak, za tu „važnu“ investiciju, kojom se barbarski narušio čarobni sklad Korčule, sve potrebne dozvole nisu bile nikakav problem. Ishodovao ih je davno za svoju grandioznu butigu onaj isti Željko Kerum, sadašnji splitski gradonačelnik, pa onda tu monstruoznu zgradu prodao drugom moćnom trgovcu. Koji će, eto, značajno doprinijeti razvoju otoka, smanjiti nezaposlenost i omogućiti prelijepoj Korčuli – koja je inače, za razliku od ostalih dalmatinskih središta, nekako izbjegla strašnu tranzicijsku devastaciju – da ponese apsolutni primat ružnoće. Javnost je, naravno, zgrožena, ali su istu zgranutost, po objavljivanju fotografije Korčule, zbijene podno toga monumentalnog shopping centra, iskazali i konzervatori, arhitekti, povjesničari umjetnosti. Kao da upravo oni, pripadnici tih struka, nisu svojevremeno dali sve suglasnosti da na mjestu gdje smije biti samo čempres ili zvonik iznikne jedno odvratno zdanje, i kao da od početka gradnje nije prošlo već dvanaest godina.
Licemjerno zdvajanje nad Korčulom svih aktera njena uništenja posljedica je stoga tek činjenice da je fotografija, koju je snimila jedna Korčulanka, konačno dospjela u javnost, pa se bruka više nije mogla izbjeći. Sada je očekivati nekakvu istragu Ministarstva kulture o tome tko je i pod kojim uvjetima omogućio tako radikalnu devastaciju grada Korčule. Čime se naravno neće promijeniti ništa. Jer, kakogod, vrijeme je za investicije, a ne regresivno slinjenje nad baštinom.
Pa je upravo u ime „poduzetničke klime“ na drugom kraju Jadrana, u gradu Puli, također zabilježena pobjeda velikog investitora nad minornim kulturnim dobrom. Tu su se, naime, betonizaciji kilometara atraktivnog područja uz more, u sklopu turističkog projekta Brijuni Rivijera, ispriječila zdanja bivšeg vojnog kompleksa Hidrobaza Monumenti, čiju su zaštitu mjesecima tražili kulturnjaci Pule. Među njima i ugledni predstavnici Hrvatske na ovogodišnjem Bijenalu arhitekture u Veneciji, da bi svi bili izvrgnuti medijskom linču, proglašeni neprijateljima režima, destruktivcima koji ne razumiju koliko su Hrvatskoj važna privatna ulaganja i otvaranje novih radnih mjesta. Za razliku od Korčule, čiju je devastaciju proizveo tobože barbarin Kerum, uništenje arhitektonski važnog bivšeg vojnog kompleksa u Puli, potpisuju upravo država i njena kulturna elita. Jer Ministarstvo kulture najprije je taj kompleks registriralo kao kulturno dobro, da bi potom, pod pritiskom jačih igrača u Vladi, povuklo vlastitu odluku. Tako je država odnijela pobjedu nad „mafijom u kulturi“, kako su konzervatore u Puli i sve one koji ne razumiju važnost liberalnog tržišta i potiču antiulagačku klimu, nazivali prvi ljudi vladajuće koalicije.
Svojevremeno je trgovac Kerum kupio u Zagrebu staru, napuštenu tvornicu Nada Dimi, atraktivno zdanje sa statusom zaštićenog spomenika kulture, od kojega bi svaka civilizarana država napravila mjesto raznih kulturnih zbivanja. Ali ne i Hrvatska, pa je Kerum najprije ishodovao sve dozvole za prenamjenu u stambenu zgradu, a potom je – srušio i prodao. Slično je napravio i na Korčuli, o Splitu da se i ne govori. Ugledni poslovni čovjek na čelu Brijuni Rivijera tobože nije divljak kao Kerum, samo što će u konačnici napraviti isto, sve uz odobrenje državne administracije. I uz pomoć medija koji će u Istri mjesecima cenzurirati sve što o spašavanju kulturnih dobara u Puli imaju kazati protivnici takozvane ulagačke klime koja ovdje podrazumijeva neobuzdanu državnu rasprodaju svih vrijednosti za račun pohlepe nekog investitora. Divljeg trgovca prehrambenim proizvodima, poput Keruma, ili uglađenog vlasnika nekog afričkog rudnika, kakvim se predstavlja vlasnik Brijuna Rivijere.
U Zagrebu pak drugi čovjek Ministarstva kulture naprasno će povući intervju iz jednog tjednika jer se ticao upravo promjene odluke njegove institucije o zaštiti vojnih zdanja kod Pule. Stoga su nepovratna devastacija Korčule, nastala pod bivšom vlašću, i „ubijanje“ arhitektonski važnih objekata u Puli, uz ekskluzivnu dozvolu sadašnje vlade, zapravo sastavnice iste neoliberalne politike. Koja, oboružana licemjernom retorikom ekonomskog napretka, melje sve pred sobom. Tvornice, kulturna dobra, svoje kritičare…
Mladina, 15.06.2012.
Peščanik.net, 17.06.2012.