Morao se nedavno, za boravka u Velikoj Britaniji, hrvatski premijer dobro braniti od brojnih primjedbi tamošnjih novinara zbog korupcije i ispada radikalne desnice u Hrvatskoj, činio je to prilično jadno, i sam upadajući u staru nacionalističku retoriku, tvrdnjom na primjer kako je srpsko stanovništvo samovoljno, a ne pod oružanim pritiskom, masovno napustilo Hrvatsku 1995. godine. Istovremeno i njemački mediji prozivaju Hrvatsku zbog „ekstremnog nacionalizma“, te iskazuju nadmenu zabrinutost što će, eto, aristokratska, fina Evropa uskoro za svoj stol primiti tu malu, barbarsku, balkansku državu. Teza je naravno glupa, no ipak dobrim dijelom utemeljena na činjenicama, koje premijer Milanović, međutim, rado naziva tek „percepcijom“, što bi imalo značiti kako je doživljaj Hrvatske sasvim različit od stvarnog stanja, te da valjda nastaje u radionicama njenih neprijatelja.
Pa radi li se doista o iskrivljenoj percepciji inače solidne, demokratske države? Ne, nego će prije biti da je riječ o galopirajućem, masovnom skretanju u klerikalni konzervativizam ujedinjen s opasnim nacionalizmom, o čemu uostalom svjedoče, za vladajuću lijevu koaliciju, prilično loši rezultati nedavnih lokalnih izbora, na kojima nisu prevladavale rasprave o bitnim ekonomskim pitanjima, nego ratovi, ustaše, partizani i katoličko moraliziranje, sve same anakrone teme čiji je stvarni inicijator moćna Katolička crkva. A čini se i da je baš skori ulazak Hrvatske u Evropsku Uniju onaj presudni okidač za brojne svježe ekscese koji daju za pravo inozemnim promatračima da Hrvatsku vide kao novi uteg oko vrata ujedinjenoj Evropi. Na primjer skandalozna odluka Ustavnog suda – inače tijela sastavljenog isključivo od ražalovanih političara, pa su i njihove odluke uvijek političke – o ukidanju spolnog odgoja, tek uvedenog u škole, jer da „o tom pitanju nije bilo dovoljno javne rasprave“, makar je to notorna laž, jer se u Hrvatskoj rijetko kad o nečemu raspravljalo tako burno i iscrpno, kao o spolnom odgoju. Naprasna odluka te važne insititucije ide stoga na ruku isključivo zagovornicima klerikalne Hrvatske, a nije ih malo, koji žele zatvorenu, ksenofobnu državu, i koji, u stalnoj borbi protiv svake modernosti, uvijek aktivno iskazuju radikalni nacionalizam.
Jedni će tako u mjestu nadomak Zagrebu spaliti srpsku zastavu, drugi demolirati tek otvorenu islamsku džamiju u Rijeci, treći slaviti završetak škole odjeveni u majice s nacističkim oznakama…, a svi zajedno, ne treba sumnjati, u međuvremenu su potpisali skandaloznu, homofobnu peticiju „U ime obitelji“, kojom Katolička crkva i brojne rigidne, desne stranke traže referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice isključivo muškarca i žene.
Hrvatska je izgleda na najboljem putu pretvaranja u zatucanu, provincijalnu đamahiriju, inače ne bi čak pola milijuna građana stavilo potpis na taj inkvizitorski zahtjev kojim se otvoreno traži da se Ustavom legalizira diskriminacija izvanbračnih i homoseksualnih zajednica. Sve to, međutim, može čuditi samo naivne, oni ciničniji nipošto nisu iznenađeni, odavno znaju gdje žive, dobro im je poznata motivirajuća snaga radikalne desnice, Crkve i velikih grupacija građana, zadojenih prezirom prema svakoj manjinskoj skupini, u zajedničkom poslu suzbijanja demokracije.
Naravno, u tom svojevrsnom konzervativnom ludilu, koje je poput virusa zahvatilo Hrvatsku, nevina nije ni ovdašnja vlada, ekonomski nesposobna, idejno nedefinirana, što je i uzrokovalo da lokalni izbori na vlast dovedu gomilu sumnjivih likova, oslonjenih na ultrakonzervativnu većinu, Crkvu i veliku desnu opozicijsku stranku koja potiče i koristi svaku svinjariju za pokušaj rušenja legalne vlasti.
Ta takozvana lijevo-liberalna vlast nije uostalom imala ništa protiv podizanja spomenika Franji Tuđmanu u Splitu, što je također skandal bez presedana, s obzirom da je riječ o banalnom diktatoru koji je baš Split i Dalmaciju dugoročno bacio na koljena, omogućio temeljitu pljačku svih društvenih dobara, potaknuo etničko čišćenje srpskih građana u Splitu i rušenje apsolutno svih antifašističkih spomenika u tome gradu, te konačno mrzovoljno Dalmaciju nazivao Južnom Hrvatskom, odričući joj svako pravo na kulturnu, jezičnu ili bilo koju drugu posebnost. Pa je, eto, zahvaljući i privrženosti socijaldemokratske vlasti jednom notornom zločincu, Split dobio spomenik Tuđmanu, ujedno i prvi nekom političaru u svojoj tisućljetnoj povijesti. Provokativno postavljen baš na mjesto govora Josipa Broza iz 1962., a nelegalno unutar zaštićene kulturne jezgre, spomenik Tuđmanu svakodnevni je podsjetnik, kako na lošu prošlost, tako i na teško devastiranu sadašnjost. Onu u kojoj se zahvaljujući institucijama, poput Ustavnog suda ili Crkve, ozbiljno ugrožavaju ljudska prava i legitimira mržnja prema homoseksualcima, ateistima, Srbima…
S druge strane, manipulirani, zatucani kolektiv ne razumije da upravo političkoj eliti itekako odgovara da građani svoje frustracije liječe isključivo na svjetonazorskim sukobima, umjesto na organiziranoj pobuni zbog ekonomske obespravljenosti i posve neizvjesne budućnosti.
Mladina, 31.05.2013.
Pescanik.net, 02.06.2013.
