Aleksandar Molnar objavio studiju o uticaju učenja Karla Šmita na Slobodana Samardžića i Zorana Đinđića. Na studiju se, na sajtu Peščanika kritički osvrnula Vesna Pešić koja je, između ostalog, razložno objasnila da je apsurdno porediti Samardžića i Đinđića. Ne sumnjam ja da je Samardžić čitao Karla Šmita i da je Šmit izvršio određeni uticaj na ovog, nekada zapaženog marksistu. Nesporno je da je uticao i na Đinđića. Šta je, onda, sporno? Mnogo toga.

Uticaj Šmitovih teorija na Samardžića ravan je uticaju gama zraka na sablasne nevene iz prostog razloga što je rečeni gospodin član jedne družine ustrojene na matricama istočnjačke despotije. E, tu počinje teorijski belaj. Samardžić i reis-ul-ulema Koštunica, naime, brkaju orijentalni despotizam sa diktaturom, pa njihovo iščitavanje Karla Šmita samo povećava ionako basnoslovnu konfuziju Male srpske braće. Istočnjačka despotija počiva na subordinaciji samovolja. Evo, recimo, Fiškalu se ne dopadne ideja da Zoran Drakulić postane potpredsednik i „demokratska“ glazura odmah puca. Reis zabranjuje glasanje. Pre 180 godina Drakulić bi završio sa svilenim gajtanom oko vrata. A to što nije, samo je ustupak duhu vremena. Inače – sve drugo je isto.

Diktatura je, sa druge strane, nametanje osvešćene volje krajnje relativnom, bezobličnom i haotičnom poluentitetu nazvanom „narod“ koji je u optici orijentalista uzdignut na postament apsoluta. Ta volja se, međutim, ne nameće radi ostvarenja ličnih i parcijalnih interesa nego radi nasilnog uspostavljanja vladavine apstraktnih i apsolutnih zakona koji u krajnjem ishodištu ukidaju nasilje i neslobodu. Drug Tito nije bio glup čovek. Da je čitao (možda i jeste, ko zna) Karla Šmita, shvatio bi on o čemu Šmit piše. Odložio bi knjigu i pomislio: „Pa ja baš to i radim.“ Ali nije to radio.

Nije mu, kao ni dss-ovcima, bila jasna razlika između despotije i diktature. Fakat je da je Zoran Đinđić povremeno umeo da napravi prečicu i da zaobiđe demokratsku proceduru. To bi zasluživalo svaku kritiku da je činjeno u Švedskoj, ali u Srbiji u kojoj je „demokratija“ najobičnije pozorište senki, on drugog izlaza nije imao. A imao je za vratom Reis-ul-ulemu, majstora režije u tom začaranom orijentalnom pozorištu. Molnar takođe prebacuje Đinđiću što nije upriličio ustavotvornu skupštinu. (To je nesumnjivo trebalo uraditi. I dok se to ne uradi, od Srbijice ništa neće biti. Trunućemo ovako do u nedogled.) Ali ako imamo na umu da Reis Fiškal nije dozvolio suspenziju Miloševićevih „zakona“ i lustraciju sps-ovskih i julovskih krdžalija, možemo samo misliti kako bi reagovao na pomen jeresi ustavotvorne skupštine. Ni Đinđićevi saradnici, od kojih dobar deo nije ni bio u stanju da pojmi važnost takvog državotvornog akta, a drugom delu to nije odgovaralo, nisu bili radi avanturi ustavnog definisanja demokratske države Srbije. Znamo kako je sve završilo.

Zbog toga i dalje tavorimo u despotiji sa ljudskim likom. U kojoj despot Fiškal, kada mu ćeifne, suspenduje ustavni i zakonski poredak i lečenje frustrirane samovolje prepusti rulji. I još preti da će se vratiti na vlast. Borise!

 
Danas, 10.05.2010.

Peščanik.net, 11.05.2010.