Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Da li je prva ozbiljnija javna manifestacija opozicije u Beogradu, organizovana od vodeće opozicione Demokratske stranke, okupila malo ili mnogo ljudi? Ili možda taman? Najskloniji sam trećoj opciji: u ovim društvenim, medijskim i svim ostalim okolnostima, to je bilo to; ko je očekivao manje, treba mu prepisati antidepresive, a ko je očekivao više, možda bi mogao polako da se spusti nazad na matičnu planetu Zemlju. Nikakvom iznenađivanju, dakle, nije bilo mesta. Znamo već takve prilike iz prve polovine devedesetih: pamtimo vremena kada je iza svakog ko izađe na opozicione demonstracije stajalo bar po pedeset onih koji nisu izašli, ali misle slično. Onda se taj odnos u nekom trenutku smanji na jedan prema deset, pet, pa prema tri, prema dva… I tako sve dok se taj odnos sasvim izjednači. Kad se izjednači, to se onda zove, recimo, peti oktobar…

Ali, neće ovo biti tekst o opoziciji i njenim demonstracijama, mada mu je povod nešto što smo i tamo mogli da čujemo. Neko je kanda prevario naše političare da je posao opozicije da uvek i stalno traži, štaviše zahteva, vanredne izbore, e da bi tako valjda dokazala kako se izbora ne boji nego ih priželjkuje, ne bi li mrski nenarodni režim oduvala sa scene. Pa je tako i Bojan Pajtić ritualno zatražio vanredne izbore, valjda u paketu s lokalnim i pokrajinskim koji nam svakako predstoje najkasnije na proleće. Pa dobro, hajde, možda to i mora da se govori (mada lično u to ne verujem), ali znate kako vam je s tim stvarima: pripazi dobro šta ćeš poželeti, da ti se to ne bi ostvarilo…

A šta je problem sa idejom vanrednih izbora? Da, nema sumnje da je raspored snaga takav da bi ih aktuelna vlast, pre svega SNS, premoćno dobila. Možda su ankete malo prilagođene u njihovu korist, ali ne toliko da bi to bilo sporno. Međutim, nije to uopšte glavni problem. Nevolja je sasvim načelne naravi, mada proizvodi vrlo praktične posledice. Naime, ovde nije u igri hoće li ovom državom vladati Pera, Mika ili Laza, nego sama priroda i smisao predstavničke demokratije. Ne možete se kockati s tim i pobediti: gubitak je tu upisan u rezultat unapred; baš zato tu kockarsku igru ne treba ni započinjati, to je nešto kao kad otvorite attachment u kojem se nalazi kompjuterski virus: ne možete posle naprosto ga ga zatvorite, i rešen problem…

Hajde da budemo jasniji. Nije slučajnost što je u višestrančkoj demokratiji mandat izvršne vlasti određen na neki jasno definisan rok, obično četvorogodišnji. Taj se rok ne može samovoljno produžavati bez novih izbora, jer bi to značilo da je demokratija suspendovana i da je zavedena diktatura. Ne može se, međutim, taj mandat ni skraćivati veštački, bez krize vlasti, tj. bez gubitka većine u parlamentu. Slično važi i za predsedničke izbore, mada oni nemaju toliku praktičnu težinu, ali imaju simboličku.

Ljudi i stranke koji vladaju Srbijom došli su na vlast nakon izbora u maju 2012. U leto te godine formirana je vlada u kojoj su Aleksandar Vučić i SNS od početka vodili glavnu reč, ali je mesto premijera zauzimao Ivica Dačić. Mandat te vlade trebalo je da traje do leta 2016. Onda je, međutim, vlada samu sebe veštački (dakle, u suštini prividno, lažno) oborila, jer nije izgubila podršku u parlamentu niti je SNS-SPS (etc.) koalicija bilo kako razvrgnuta. Radilo se, dakle, o pukoj voluntarističkoj samovolji izvršne vlasti, na osnovu koje su raspisani vanredni izbori u martu 2014. Gotovo da nije ni pojednostavljeno reći da su ti izbori raspisani samo zato jer se Vučiću tako ćefnulo. Vlada je u vrlo sličnom sastavu, samo s personalnom rotacijom na vrhu (koja je inače mogla biti izvedena i bez izbora, što je Dačić javno i nudio), ponovo formirana, ovaj put s mandatom do marta 2018! Na taj način, jedna te ista vladajuća garnitura obezbedila je sebi faktički šestogodišnji mandat.

Kako sada stoje stvari? Možda je popularnost Vučića i klike oko njega prošla svoj zenit, možda je sledstveno tome u padu. Taj pad, međutim, nije ni brz ni drastičan, i za sada se ne vidi ništa što bi ga pouzdano ubrzalo i produbilo. Drugim rečima, nema te opozicije kojoj bi bilo u uskom, sebičnom, „pragmatičnom“ interesu da traži vanredne izbore do kraja godine, jer nema ozbiljnih osnova da se veruje da bi oni značili promenu vlasti. Okej, ali možda bi opozicija bar ojačala svoje pozicije u Skupštini, i tako pokazala da je u naletu, zauzela bolje startno mesto za neku novu trku? Možda. Ali, to bi bilo „klanje vola za kilo mesa“, jer bi zbog jednog sitnog i parcijalnog probitka bilo žrtvovano nešto mnogo važnije. Ma koliko paradosalno to zvučalo, ako već nije u stanju da je sruši (a nije), opozicija bi trebalo da čuva mandat aktuelne vlasti do kraja, dakle, ne bi nikako smela da je huška na nekakvo „samoraspuštanje“! Zvuči sumanuto? Uopšte ne.

Izazivanjem vanrednih izbora 2014. na „veštački“ način, Vučić i društvo izvršili su neku vrstu baršunastog državnog udara, podle manipulacije kojom su de facto ukrali još dve godine mandata. To im je, nažalost, prošlo taj put, ali ne bi smelo da im prođe opet, a ničim suvislim i stvarnim izazvani republički izbori do kraja godine značili bi baš to. Naime, ti izbori bi praktično bez sumnje doveli do novog mandata za SNS i okolinu, ali bi im ovaj put mandat trajao do kraja 2019! A krenuli smo, sećate se, sa mandatom do leta 2016…

Zato je važno da vlast ovaj mandat iskoristi do kraja – ako već opozicija ne može da je sruši. A ne da joj „zahtevima“ za vanrednim izborima pomaže da sama sebi jeftino i na brzaka, mimo svakog reda, produži mandat! Baš kao što je bilo i jeste načelno veoma važno da aktuelna pokrajinska vlast odradi svoj mandat do kraja, ne zato što neko ne može da zamisli svoj život bez ove pokrajinske garniture, nego što bi sve drugo bilo puko, i vrlo opasno, izrugivanje s temeljnim načelima predstavničke demokratije, čija pravila i procedure nisu nečiji birokratski hir, nego imaju i te kakvog smisla.

Možda bi neko i o ovome mogao malo da vodi računa, ako mu nije teško na ovu vrućinu.

Autonomija.info, 06.05.2015.

Peščanik.net, 07.05.2015.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)