Govor hetere Megare upućen je Lizistrati i ženama Atene

 

 
Slušaj me, Lizistrato! I vi druge! Ja imam više iskustva s muškarcima nego vi. Ti, Lizistrato, poznaš samo svoga vlastitog muža i misliš: kakav je on – takvi su i drugi. Ali ja poznam mnoge.

Ti zahtijevaš od žena atenskih da ne obavljaju bračne dužnosti dok muškarci ne sklope mir. Ja se tome mogu samo smijati! Suzdržavanje dovodi do agresivnosti. Osim toga: rat traje već dva desetljeća, većina Atenjanki su udovice, pa kome onda da uskraćuju ljubav? Samo im se podajte!

Slušajte što vam govori iskusna hetera! Zašto vjerujete samo onome čime vam muževi pune uši?

Lizistrato, lijepo je od tebe što želiš nešto poduzeti, ali ovo što ti predlažeš, sasvim je pogrešno. “Učinimo ih ludima i pohotnima!” U tome se slažem s tobom. Ipak, premalo poznajete muške nagone. Samo jedno “ne” više, i oni će odmah žudnju za ženom zamijeniti žudnjom za ratovanjem, bračnu postelju bojnim poljem – i na obje će strane htjeti biti pobjednici.

Svojim “ne” samo pojačavate volju za ratovanjem umjesto da je slabite. Budu li zadovoljni, neće htjeti ništa drugo nego mirovati.

Ako im ljubav uskraćujete, otići će kurvama i platiti ono što doma ništa ne stoji, a što vi, uostalom, trebate. Prostitutke ne mogu pružiti apstinenciju.

Lizistrato, ti bi uskratila ljubav svome mužu? Pa on već odavna ništa od tebe ne očekuje. Pred tim ti ne pomaže zatvarati uši.

I vi snosite krivicu za rat! Dopuštate ga, jer ne činite ništa, znači: također nešto činite! Mi smo samo žene, veliš. To “samo” neću da čujem! Nisi dovoljno promislila, Lizistrato! Muškarci će sve obećati, samo ako smo spremne na ljubav. Budu li zadovoljni, splasnut će njihova potreba za ratnim pohodima. Svaka želja vremenom jenjava.

Kako to misliš, Lizistrato, da jedna žena ništa ne znači? Govoriš kao muškarci. I oni tvrde da je pojedinac ravan nuli, ali mnoge nule čine mnoge nule, nikada jedno cijelo. Na bojnom polju je važno da ih ima mnogo, ali žena je učinkovita samo onda kada je sama s muškarcem. Nije li tako?

Ja često s filozofima besjedim. Oni osjećaju potrebu besjediti sa mnom jer doma imaju Ksantipe. Vi se žalite da vas muževi opterećuju svojom nasrtljivošću, misle filozofi. Oni se ne zadovoljavaju uobičajenim nježnostima. Kod mene možete o tome doznati detalje, svaka ponaosob, jer to ne želim govoriti javno. No, ako hoćete doznati o čemu ja besjedim s muškarcima, evo vam: Pitaju me odakle dolaze oblaci, što su atomi, itd. Besjedimo o stvarima koje ne poznamo, pa tako razmjenjujemo svoja neznanja. Jedno ću vam kazati: Nijedan muškarac koji je bio u postelji s nekom heterom, nikad nije sanjao o tiraniji. Riječi kao rat ili bitka ne smiju se kod nas spomenuti a da se zbog toga ne bude kažnjen. Umjesto toga, mi se šalimo i bančimo do prvih pijevaca. Tada oni mirno usnu, umornih bedara, i spavaju dokasna.

Kamo god se okrenem, vidim udovice i buduće udovice. Zašto se ne naučite štogod od hetera? Želite da vam muževi postanu junačine! Težite za ordenjima! Njihovim se djelima hoćete hvalisati! Ma shvatite već jednom: Živ muž bez ordenja više vrijedi nego mrtav pobjednik na koplju! Zašto im laštite koplja! Sakrijte svome junaku oružje, istaknite svoje!

Rano ujutro, odmah nakon prvih pijevaca, muškarci će požuriti na brodove. Spriječite ih! Muškarac koji je rano izjutra napustio svoj dom – ili ima lošu, ili glupu ženu, koja ne zna slomiti ratobornu ćud svoga muža, niti ukrotiti snagu njegovih udova.

Neka sutra ujutro bude tiho na ulicama atenskim! Neka se ne čuje nikakvo zveckanje oružja nakon pjeva pijevca! A ona od vas koja ne ljubi svoga muža, možda ljubi svoga djevera ili komšiju? Zaklinjem vas, ne budite uskogrudne!

Prinesite žrtvu, ako to hoćete nazvati tim imenom! Pa vi se volite žrtvovati. Ujedinite se! Tamo gdje ne bude išlo drukčije, borite se za svoje muževe, učinite ih pohotnima!

Neka Atena noćas bude kuća radosti! S vremena na vrijeme stavite malko tamjana u vatru, a kuhinjski mirisi neka nadraže njihove nosnice. Bude li pitao čemu kolač, recite: Za sutrašnje sijelo žena atenskih na kojem ćemo žaliti za muževima svojim.

Zakoljite najdeblju kokoš i recite da ćete je sutra žrtvovati boginji. Tek ako bude moljakao, budite spremne da još danas i za njega ispečete jednu.

Nabavite ulje rujevine, nauljite kosu. Budite konačno jedanput složne pa dajte malo od toga i svojim prijateljicama. Neka jedna drugu ukrašava! Promatrajte jedna dugu ljubopitljivo, ali dobronamjerno!

Molite se Afroditi, ali neka svejedno svaka uradi sve što je u njezinoj moći.

O Ateni se radi! Rat zahtijeva žrtve, mir također. Tepajte im riječi koje će im ispuniti grudi, kao: Dođi mi, pjetliću, laviću moj ili biču moj! Ali oklijevajte, namjerno odugovlačite neko vrijeme!

Sjetite se Megarina govora! Stavite u kosu limunov cvijet! Priredite mu svečano jelo i diskretno kukajte kako mu je to možda zadnje.

Stanuje li u vašoj kući i stara mati vašega muža? Ili možda sjedi babo, recite mi?! I u tom slučaju napustite dom i pođite na Likabet, gdje ispod tri eukaliptusa izvire jedan vrutak. Mjesto znate, veoma je idilično. Tlo je mekano od djeteline i lotosa, posljednji zumbuli mirišu. Grmuše pjevaju do pozno u noć, a čim one umuknu, oglase se kukuvije.

Dotjerajte se! Raskrijte sve što je i bez uljepšavanja najljepše. Neka vam sluškinje napune košare najboljim jelima! Ne zaboravite i njih okititi hibiskusovim cvijetom! Povremeno ohladite teško vino iz Samosa, ako još imate vina u podrumu. Tada pozovite svoje muževe koji su vas s nepovjerenjem gledali. Dobrodošao, Lah! Pamfile, pridruži nam se! Hajdemo se ratosiljati od mira!

Osjećate li kako vam požuda raste u bedrima? Dobro je to. Upravo sam to željela. Požuda je zarazna vrućica. Po Ateni će se raširiti prava epidemija. Muškarce moramo oslabiti, a ne podstrekavati!

Ne mora se samo boginja Atena brinuti za mir. Pomozite joj pri tome! Ne oslanjajte se samo na bogove!

To je moj plan danas. Ali što će sutra biti? Unatoč svim svojim umijećima ne možemo biti sigurne da će se zaustaviti žeđ za ratovanjem u vašim muževima. Oni će otići na trg i govoriti, govoriti tako dugo dok njihove riječi ne prijeđu u djela i dok ponovno ne posegnu za oružjem.

A sada slušaj, Lizistrato! Imam planove kako ćemo dalje postupati. Ako oni budu htjeli voditi svoje ratove, mi moramo štrajkati. Samo ne u postelji, to naglašavam. Što ste do sada radile? Laštile im kacige, skidale rđu s njihova štita. A kad bi ratnik odlazio, mahale ste mu i plakale, i zatim se odmah dale na posao. Održavale ste kuću, podizale djecu, obrađivale polja, pravile vino. Dok su oni bojevali, vi ste plele girlande za preživjele i vijence za poginule. Diveći se svojim junačinama, učinile ste im ratovanje ugodnijim.

Sada to mora biti drugačije. Ostavite svoja polja neobrađena! Neka ptice zoblju zrelo grožđe. Radite samo toliko da vi i djeca vaša ne morate gladovati! Nemojte se previše mučiti! Jer slava će ipak pripasti njima – ne vama.

Ni kod Spartanki nije drukčije. Moramo se povezati za ženama neprijatelja. Budimo muškarci u ratu, a žene u miru! Pitate kako to? Jeste li ikad vidjele muškarce u ulozi žena – kako doje djecu, predu kudelju ili peku hljeb? Niste, već ste dodatno obavljale i njihove poslove!

Kada ubuduće budu htjeli slaviti svoje pobjede, kažite im da su krčazi prazni. Imate još samo nekoliko glavica luka i pregršt suhoga graha od lani koji biste mu rado spravile da se jučer nije razbio posljednji krčag. A kod lončara nema novog krčaga. Kako se ne razumijete u ribarenje, ne možete mu, na žalost, pripremiti ribu sa zelenom kaduljom. Krčag za ulje već je odavno prazan, odavno nisu preše bile u pogonu. Zahrđale su, a oba magarca pobjegla jer je špaga bila trula. Magarce možete negdje sakriti.

Pokvarit ćemo mi njima radost ratovanja, mi žene Atene, Arkadije, Boetije i Sparte!

Neka muškarci ne troše zlato na oružje i opremu. Prigovorimo im! I mi želimo odlučivati za što će se ono trošiti. Zašto za oružje, a ne za vrčeve, ukosnice ili sandale?

Oni žele obraniti svaki kamen atenskih pločnika, svaku stopu zemlje Atike. Ratovat će tako dugo dok mi ne izgladnimo i ne pojedemo najdražu mačku prije nego je se dočepa komšija. Jedno zapamtite: Majke su te muškarce tako vaspitale. I muškarci bi se bojali da im se nije govorilo: Muško si, budi hrabar! Ne plači!

Dopuštajte sinovima svojim da se igraju vretenom i bodrite ih: Samo plači. I muškarci smiju plakati! Poslije kiše nebo je vedrije.

Zlato koje se troši na njihove ratne pohode, neka koristi našem gradu. Pa znamo da je ratni plijen uglavnom mršav. Muškarci misle da mi ne znamo računati, da nismo svjesne koliko vrijedi jedan dan mira, a koliko stoji samo dan ratovanja. Što se pravite glupe? Zašto im ne podnesete račun?

A sada dolazi zadnji dio moga plana, Lizistrato! Što je to drukčije na Spartancima? Priča se da su im uši klempave kao drške na loncu. Dobro, tada ih uhvatite za te drške! Spartanci su snažni! Zar vam to nije drago?

Očarat će ih ljepota atičkih žena. U pravom času zamijenit ćemo muško oružje ženskim. Oslabit ćemo snagu Spartanaca! To se mora dogoditi noću. Bosih nogu prišuljat ćemo se u tabor, nenaoružane. A onda, kada naši muževi primijete gdje smo se djenule, same ćemo se pobrinuti za ostalo!

Sada samo same, Lizistrato! One neće slijediti tvoj plan. A ni moj! Sve će ostati kako je bilo!

 
Autorka je njemačka književnica.

Christine Brückner, Wenn du geredet hättest, Desdemona, Ullstein Verlag, Berlin 1996

S njemačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 03.01.2010.