O položaju transrodnih osoba u Srbiji govore Agata Milan Đurić iz organizacije Gayten-LGBT, Goran Miletić, direktor za Evropu CRD-a, i Jelena Simić sa Pravnog fakulteta Univerziteta Union. Razgovor vodila Svetlana Lukić.

Duža verzija transkripta

Svetlana Lukić: Oprostite na ovoj neobičnoj asocijaciji koju sam imala dok sam čitala vaše tekstove i izveštaje Milane, Jelena i Gorane. Bilo je to tokom Olimpijskih igara 2008. godine u Pekingu, kada je voditelj javnog servisa – devedesetih poznat po tome što je hrvatske sportiste zvao ustašama – vređao Afroamerikanke, bio opomenut i zapanjen izjavio: „Zabranili su mi da napadam Hrvate i Slovence, a sada ne smem ni žene ni crnce?“

Šta hoću da kažem? Jednim delom je zbog zvanične politike vidljivost homoseksualaca i lezbejki postala veća, a odnos prema njima postao makar formalno tolerantniji – evo kao primer imamo premijerku. Ali imam utisak na osnovu onoga što se dešavalo poslednjih meseci da su desničari rekli „ako ne smemo više da bijemo lezbejke i homoseksualce, onda ćemo trans osobe“. Ja bih vas zamolila Milane da nam kažete da li postoje neki podaci o fizičkim napadima na trans osobe i da li imate podatke o tome kako je država u različitim svojim formama, počev od policije, reagovala na to?

Agata Milan Đurić: Kada gej muškarce i lezbejke napadaju na ulici ne napadaju ih zbog njihove seksualne orijentacije, jer je nju nemoguće otkriti, već zbog pretpostavljene seksualne orijentacije na osnovu rodnog izražavanja, rodne ekspresije koja je atipična za ono što je u nekom heteronormativnom smislu prihvaćeno kao muškarac ili kao žena. Seksualna orijentacija se može sakriti. Rodni identitet se, u principu, ne može sakriti, kao što ne možete sakriti da ste Romkinja ili Rom, Afroamerikanka i tako dalje.

U poslednje vreme imali smo 3 slučaja napada na trans osobe. Mi ovde imamo analizu u kojoj su navedena 24 prijavljena slučaja u periodu 2014-15. Međutim, ono što se javlja kao problem sa pravosudnim sistemom u Srbiji jeste da javno tužilaštvo napade na LGBT+ osobe često nije tretiralo kao zločin iz mržnje, i da imamo veoma mali broj procesuiranih slučajeva, kao i donetih presuda.

Svetlana Lukić: Mislim da nema nijedne pravosnažne presude Gorane?

Goran Miletić: Ne postoji nijedan slučaj zločina iz mržnje koji je tužilaštvo samoinicijativno tako tretiralo. Ono što smo mi pokušali da uradimo kada smo prijavljivali tužilaštvu pretnje upućene pred održavanje Prajda jeste da smo insistirali da se u prijavu unese da je u pitanju zločin iz mržnje. Verovatno da postoji neka optužnica, ako je neko takođe insistirao na tome, ali definitivno nema presuda. Ono što mislim da je posebno skandalozno jeste to da ni tužioci naprosto ne znaju šta je zločin iz mržnje, a oni treba najpre time da se bave i da sprovode istrage.

Agata Milan Đurić: LGBT+ osobe, u ovom slučaju specifično trans osobe, imaju i veoma veliki strah od prijavljivanja slučajeva nasilja i diskriminacije institucijama, i to može osobu koja je pretrpela nasilje da izloži novim, ja to zovem koncentričnim krugovima retraumatizacije, pogotovo ukoliko živite u malom mestu.

Svetlana Lukić: Trans osobe su dvostruko stigmatizovane. Jedan razlog je to što iskaču iz binarnog okvira (ili si muško ili žensko), a drugi je što se to tretira, ne samo kod takozvanog običnog sveta, nego i u mnogim dokumentima, kao mentalno oboljenje. Onda postoji jedna kakofonija izraza iza kojih se očigledno krije neka suština, pa se govori o transseksualizmu sa dva „s“, pa transeksualizmu sa jednim „s“, pa o rodnioj disforiji, pa o rodnom neskladu.

Agata Milan Đurić: Pravilnije bi bilo reći „transeksualnost“, zapravo „transpolnost“, jer u engleskom rečniku reč „sex“ označava i pol, a ovde se zapravo radi o polnosti, odnosno rodnosti. Tako da tu postoji konfuzija oko toga koje termine koristiti. Rodna disforija je nešto neutralniji, odnosno blaži termin u tom smislu da označava nesklad osobe sa doživljajem vlastitog roda, odnosno rodnog identiteta i tela u kome se nalazi. To može biti i izvor stresa i raznih propratnih psiholoških smetnji, koje zapravo dolaze iz pritiska društva i interiorizovanog, internalizovanog svega onoga što vam društvo nameće, a što su predrasude, stigme i tako dalje, te rodna disforija nekako klinički deluje manje patologizujuće i medikalizujuće. Mada, nova revizija ICD-a 10, odnosno međunarodne klasifikacije bolesti najavljuje, a to još uvek nije sigurno, da će to biti skinuto sa liste mentalnih poremećaja.

Hoću da kažem da je ključno razumeti da postoji čitav spektar identiteta. Recimo, ako su na krajevima tog spektra, kontinuuma, muškarac i žena, postoji između čitav spektar najrazličitijih identiteta. Jedna profesorka koja se bavi teorijom roda, rodnosti i transrodnosti, navela je jedan divan primer indijskog plemena, gde kaže: „znate, imate 5 prstiju, a trans osobe, sa njihovim identitetima i fluidnosti, su zapravo taj prostor između prstiju“. To je jedna lepa metafora koja možda može donekle da objasni da postoji čitav spektar trans identiteta.

Transeksualnost, odnosno transpolnost se odnosi na osobe koje osećaju da pol koji im je pripisan na rođenju jednostavno ne odgovara njihovom doživljaju unutarnjeg identiteta – neko ko je prepoznat da je u muškom telu a zapravo se oseća kao žena, i želi da to telo uskladi sa doživljajem svog rodnog identiteta. Transrodne osobe ne moraju osećati potrebu da menjaju svoje telo, ali prosto ne vide sebe u okviru tih binarnih kategorija koje su tako sučeljene na krajevima tog spektra. Postoje i arodne osobe, i birodne osobe, rodno raznolike osobe i tako dalje, koje takođe nemaju potrebu za medicinskim intervencijama, takozvanom medicinskom tranzicijom, ali se tu onda postavlja pitanje pravne regulative, kako zapravo da te osobe pravno ozvaniče svoj identitet, i da imaju sva prava kao i svi drugi građani i građanke.

Jelena Simić: U pravnoj literaturi se najčešće koriste termini „transseksualne“ i „transrodne osobe“. Kada govorimo o zvaničnim dokumentima u Srbiji je jedino prisutan termin „transseksualno“ zato što se naši nadležni organi, bili oni zdravstveni ili upravni, susreću ili žele da se susretnu jedino sa transseksualnom grupacijom. To su osobe koje imaju doživljaj svog identiteta koji je drugačiji od onog koji su dobili rođenjem, te tako imaju potrebu da usaglase svoj identitet promenom fizičkog izgleda tela i ulaze u proces polne tranzicije, koji se završava hirurškim intervencijama. Transrodne osobe često nemaju potrebu da fizički prilagode svoje telo svom osećaju ličnog identiteta.

Agata Milan Đurić: Ili su u pitanju samo neke medicinske intervencije, do određenog stepena.

Jelena Simić: Do određenog stepena, koji može da se ogleda u tome da žele samo da uđu u hormonske terapije ili procese tranzicije, a da ne žele nužno da izvrše određene hirurške intervencije na svome telu. Ono što se javlja kao problem u našoj sredini, jeste veliko nerazumevanje prema transrodnim osobama, zato što javno mnjenje, nadležni ili ona lica koja bi trebalo da se bave ovom problematikom, prosto ne mogu da shvate da mogu da postoje osobe koje se izražavaju ili određuju na jedan način, a ne žele da fizički izvrše operacije, te se tako otvara mnogo problema. Najpre sa aspekta ljudskih prava, budući da smo mi sami gospodari svoga tela i svako ima pravo da radi sa svojim telom, sa svojim fizičkim i psihičkim integritetom ono što želi. To je zagarantovano Zakonom o pravima pacijenata, po kojem možemo i da prihvatimo, ali i da ne prihvatimo neku medicinsku intervenciju, pa čak i onu koja je nauštrb našeg zdravlja.

Postavlja se pitanje – ko u stvari kontroliše čije je naše telo, ko je taj koji kontroliše naš izgled i na koji način će nas pravni poredak prepoznavati, koju će nam meru ili opseg ljudskih prava dozvoliti da posedujemo u zavisnosti od toga kako želimo da se odredimo i kako želimo da se nazovemo.

Svetlana Lukić: Imam utisak da je Srbija takva da će pre da „prihvati“ operacije promene pola ili tranzicije – samo da se odredi da li si muško ili žensko.

Jelena Simić: Tako je. Isto je i sa Srpskom pravoslavnom crkvom. I oni isto nemaju problem da venčavaju parove koji su promenili pol, odnosno koji su prošli proces prilagođavanja pola, zato što je tu jasno da li si muško ili žensko, a nema veze šta je bilo između. Na taj isti način reaguje i naša država, što je nedopustivo jer se tako krše ljudska prava.

Svetlana Lukić: Svetska zdravstvena organizacija još uvek to drži na listi mentalnih poremećaja. Pročitala sam izjavu portparola Svetske zdravstvene organizacije koja me iznenadila, jer on kaže: „imamo problem, jer je potrebna saglasnost 174 zemlje“. To onda znači da to nikada neće biti skinuto sa liste mentalnih poremećaja.

Agata Milan Đurić: Interesantno je koliko su Indija ili Pakistan liberalniji po tom pitanju. To je drugačiji kulturni kontekst, gde se sada prava takozvanog trećeg roda priznaju u pravnom poretku tih zemalja.

Goran Miletić: Spisak zemalja je takav da su tu zemlje koje imaju veoma veliki deficit po pitanju ljudskih prava, građanskih, političkih prava i slično, ali su vrlo progresivne kada se govori o LGBT+ pravima; ili nisu progresivne, pa je to naprosto dekorativno opredeljenje. Imate Iran gde državni organi kažu da država mora da obezbedi trans osobama promenu pola. Dakle, oni imaju smrtne kazne za homoseksualnost – ako dve osobe istog pola imaju seks, imate smrtnu kaznu – a s druge strane, ako želite da promenite pol, to je potpuno prihvatljivo. Tako da ne mora da znači da će Svetska zdravstvena organizacija biti tako konzervativna u ovom smislu, i ostaje da se vidi kako će to sve izgledati.

Svetlana Lukić: Da li neko može da mi objasni jedan apsurd: do 1991. godine u medicinskim udžbenicima ne postoji termin „transeksualnost“ ili „transrodnost“, a dve godine pre toga beogradski lekari već vrše promene pola.

Jelena Simić: Godine 1989. prema podacima koje ja posedujem, pokojni akademik dr Savo Perović izvršio je operaciju prilagođavanja pola. To je važno da se zna, jer mi se čini da kod nas uopšte ne postoji svest o tome da je i proces prilagođavanja pola proces sam po sebi koji traje nekoliko godina, i da je u pitanju niz veoma stručnih i kompleksnih operacija. Na neki volšeban način tada, na nivou eksperimenta, određene transrodne osobe koje su za to imale hrabrosti, ili im je to bio jedini način da usklade svoje telo sa unutrašnjom potrebom, bez medicinske dokumentacije, bez zdravstvenih knjižica, mimo svih regularnih tokova, upustile su se u rizik. Bez bilo kakve zaštite i mogućnosti da neko danas-sutra odgovara ukoliko dođe do grešaka prilikom lečenja, preuzimale su rizik na sebe, što ponovo pokazuje da to nije nikakav kapric niti hir koji traje neko vreme, koji će neko zloupotrebiti da se nakon nekog vremena ponovo vrati u pol koji želi.

Nekoliko godina kasnije formirani su timovi koji su počeli isto tako uspešno da rade. To su timovi psihijatara, endokrinologa i hirurga i svi oni zajedno čine jednu celinu koja je neophodna da bi se uspešno sproveo proces tranzicije. Tako da je tek nakon desetak godina ovaj proces počeo da se odvija nekim koliko-toliko normalnim tokom.

Agata Milan Đurić: Bilo je i tu bolnih perioda, sam Sava Perović govorio je na predavanjima, sećam se, u Narodnoj biblioteci, da njegove kolege ili koleginice nisu želeli da uđu u sobu u kojoj su se nalazile operisane trans osobe, govoreći „to su homoseksualci i ne želimo ništa sa njima, nećemo da uđemo u tu sobu“. S druge strane, trans osobe koje se identifikuju kao transpolne, trans žene, trans muškarci i tako dalje, mogu imati bilo koju seksualnu orijentaciju.

Sava Perović je odbijao da operiše ljude čija bi seksualna orijentacija kada se uspostavi željeni rod bila homoseksualna, odnosno nije hteo da interveniše na osobama koje će nakon procesa medicinske tranzicije postati lezbejke ili gej muškarci. S druge strane, u našim istraživanjima je dokumentovano da su te intevencije rađene van zvaničnih radnih sati klinika i da su ljudi koji su se nalazili na operacionom stolu morali da silaze sa tih stolova, jer bi hirurg rekao „dolaze mi kolege, ne smeju da vide da ja ovo radim“.

Cene tih 1990-ih su varirale. Cena nekih medicinskih intervencija bi koštala jednog dana 2 hiljade za jednu osobu, za drugu osobu 3 hiljade, ili 5 hiljada, iako su se te intervencije obavljale u prostorijama zvaničnih medicinskih institucija. Tako da je to bio jedan izuzetno kompleksan problem i sa pravne strane.

Jelena Simić: Etičke, na prvom mestu.

Agata Milan Đurić: I sa etičke strane.

Svetlana Lukić: A šta je sa postoperativnim tokom? To je osnovna stvar.

Agata Milan Đurić: To je ogroman problem takođe. To je problem i dan-danas, iako se situacija jeste popravila. Jako je važno napraviti od lekara i lekarki koji su potrebni mnogim ljudima saveznike i saveznice, ali istovremeno ne možemo da negiramo istoriju. Ono što je meni značajno i to moram da istaknem, jeste da lekari, psihijatri, psihijatrice, hirurzi u javnosti govore samo sa medicinskog i naučnog aspekta, dok jako malo njih govori do koje mere su trans osobe izložene najrazličitijim vidovima nasilja i diskriminacije, kao i o potrebi da se reguliše čitav proces medicinske tranzicije, da država pomogne, posebno imajući u vidu u koliko teškoj situaciji se trans ljudi nalaze. Međutim, tu su sad razni argumenti. U poređenju sa nekom opštom populacijom, trans populacija predstavlja mali procenat, ali istinska demokratičnost i poštovanje ljudskih prava jedne države se ne zasniva na tome koliko je velika ili mala određena populacija, već u politikama jednakih šansi, poštovanja svih onih koji pripadaju manjinama.

Svetlana Lukić: Trans osobe u Srbiji – ko su njihovi saveznici uopšte bili ovih godina? Jer, koliko sam mogla da vidim po Milanu, vi ste negde napisali da su čak i neki lezbejski i gej klubovi zabranjivali ulaz trans osobama?

Agata Milan Đurić: Ispričaću vam jedan primer kako se internalizovana opresija, agresija, homo-, bi-, transfobija, često prenosi na pripadnike i pripadnice manjinskih grupa. Desilo mi se kao već autovanoj, ako smem da kažem poznatoj trans osobi, da me je gej osoba, vlasnik jednog gej kluba zamolio da nastupam u njegovom klubu. Između ostalog, jedna od mojih delatnosti je i delovanje kroz kulturno-umetničke sfere, performanse, promovisanje nebinarnih identiteta. I on meni kaže „Da li bi ti da nastupiš, to bi da izgleda tako i tako, ali neću da mi se pojavljuju trandže, Romi i seksualne radnice u klubu“.

Goran Miletić: Treba da se vratimo korak unazad. Kako je i Milan pomenuo, napadi i nasilje prema trans osobama dešavaju se zbog pretpostavljene seksualne orijentacije. Onaj koji napada ili mrzi ima pretpostavke o seksualnoj orijentaciji onoga koga napada. I to je prva bitna stvar. Druga bitna stvar je istraživanje koje smo sproveli. Podaci iz tog istraživanja govore da 78% građana Srbije smatra da LGBT+ zajednica – šta god građani mislili da taj pojam predstavlja i kakav god da je njihov odnos prema njoj – ne treba javno da pokazuje svoju seksualnost. Što nas dovodi do toga da samo 22% građana misli da mi treba javno da pokažemo svoju seksualnu orijentaciju. I u tom ključu treba razumeti stvari. Dakle, čim vaše ponašanje izlazi iz društveno prihvaćenih okvira muškosti i ženskosti nastaje problem i to postaje razlog za nasilje i diskriminaciju.

Tih 78% treba da se ukrste sa podatkom iz istraživanja sprovedenog 2001. godine, kada se desio Prajd u Beogradu i kada su ljudi pretučeni na Trgu republike. Fond za humanitarno pravo je tada intervjuisao ljude do kojih je mogao da dođe, i ja sam pročitao 8 intervjua sa ženama koje su tada pretučene. Sedam od njih ne pripadaju LGBT+ zajednici. One su napadnute zato što su imale ili kratku kosu, ili pirsing, crvenu torbu i slično. Same nisu znale šta ih je snašlo. Dakle, u pitanju je pretpostavljena seksualna orijentacija. To su važne činjenice koje imamo, i Milan je potpuno u pravu kada kaže da ljudi koji pripadaju pokretu za ljudska prava, kao i mnogi drugi imaju mnogo predrasuda.

Da li je transfobija direktno izražena? Ni homofobija nije često direktno izražena, a isto je i sa transfobijom. Čuje se: „Znaš, znam ja jednu trandžu“ – i upravo se u reči „trandža“ krije sva transfobija. Kada pogledate malo bolje, pa i kod ljudi koji su veoma obrazovani u Srbiji, vidite dosta, ako ne neznanja, a onda predrasuda i stereotipa.

Bojim se da trans zajednica nema puno saveznika. Sećam se da smo nailazili na velike probleme dok smo pokušavali da pravnim putem uvedemo u različite zakone seksualnu orijentaciju, diskriminaciju po osnovu seksualne orijentacije i rodni identitet. Milan i Jelena su učestvovali u tome. Predstavnici države nas pitaju „Šta ti je taj rodni identitet?“, i onda moraš da im objasniš.

Trenutno je situacija takva da trans osobe izlaze u javnost zajedno sa LGBT+ zajednicom, i što je vrlo zanimljivo, nema predstavnika političkih partija, uključujući i Dveri i Palmu, koji se protive promeni pola i regulisanju pravnih posledica promene pola. Država se trenutno ponaša prilično pasivno i ne preduzima ništa. Upravo tim nepreduzimanjem država pojačava patnju trans osoba. S druge strane, trenutno postoji politička volja – a to je nama naša borba dala sa Prajdom i tako dalje – i može se čuti od predstavnika svi državnih organa da oni nemaju apsolutno nikakav problem da unaprede položaj trans osoba. Međutim, kada istražujemo dalje šta bi država i predstavnici državnih organa preduzeli po tom pitanju, utvrđujemo da bi pristali na promenu pola u matičnim knjigama i izdavanje JMBG, ali tek po završetku dugotrajnog procesa promene pola, kako je to već Jelena objasnila.

Kada predstavnicima institucija pokušate da objasnite da u nekim slučajevima ne možete da izvršite sve operacije, da operacija ima nekoliko, često i mnogo, oni se šokiraju i odbijaju saradnju pre završetka procesa tranzicije zbog eventualnih manipulacija, odnosno, kako objašnjavaju, pretpostavke da neko može da se predomisli pre kraja procesa.

Kao i uvek kada treba unaprediti nivo ljudskih prava, ljudi se plaše. Dakle, država se plaši bilo kog unapređivanja nivoa ljudskih prava, i u ovom konkretnom slučaju kada govorimo o trans osobama, plaši se bilo čega što nije muško i žensko. I tako država drži ljude u stanju patnje ukoliko odluče da iskorače, na primer, iz muškog i krenu ka ženskom identitetu. A kada stignu do kraja svog procesa tranzicije, država im šalje poruku da ne odlučuju oni, već je ona ta koja određuje kada je kraj tog procesa i kada može da dođe po promene imena i ličnih podataka.

Ono što smo čuli od predstavnika vlasti za mene je bilo još šokantnije. Opet iz straha, nameravaju da ceo postupak učine veoma komplikovanim. Tako da smatram da je trans osobi potreban advokat da bi završila vrlo jednostavnu stvar, kao što je promena pola u matičnim knjigama i dobijanje JMBG.

Trenutno se sve svodi na, kako država kaže, poslednju operaciju. S druge strane, upadamo u zamku kada kažemo da se sve svodi na edukaciju i da se edukacijom sve rešava. Ja zaista mislim da se edukacijom sve ne rešava. To je alibi za nečinjenje u Srbiji. Treba raditi na edukaciji, ali mislim da prvo treba zakon da se donese i da se državnim organima da jasna instrukcija kako i šta treba da rade.

Navešću primer naše nove premijerke. Ona je bila na čelu resora zaduženog za izdavanje upravo potvrda o slobodnom bračnom statusu. Šta to znači? Ako ja želim da odem u Holandiju i želim da se venčam sa holandskim državljaninom, potrebna mi je potvrda da ja nisam već venčan. Kada od službenice u bilo kojoj gradskoj opštini zatražim potvrdu o slobodnom bračnom statusu, pitaće me: „Zbog čega vam treba?“ „Zbog sklapanja braka u inostrantsvu“. Ona piše „zbog skalapanja braka u inostranstvu“. Pita: „Sa kime?“, i ja kada kažem da ću sa Markom Hamondom da se venčam, ona kaže „Aha! S muškarcem? Ne može!“, i ne izda potvrdu. A ako kažem žensko ime, onda je moguće dobiti potvrdu. Ne piše nigde u zakonu da službenici smeju da postavljaju ovo pitanje, ali oni su ih postavljali i tako onemogućavali ljudima koji žele da sklope brak u inostranstvu da to i urade. Brnabić je obećala i to obećanje i ispunila; dakle, sada je potrebno samo tumačenje koje vi šaljete matičarki u opštini i ona ne sme više da postavlja slična pitanja. To je sada veoma jednostavno.

Političke volje za zakon o rodnom identitetu, koji bi rešio puno toga, čini mi se da trenutno nema. Ono što mi sada možemo da učinimo jeste insistiranje da se u što više zakona unese – zabrana diskriminacije po rodnom identitetu. To je ono što mi radimo, i u čemu svi zajedno jesmo uspešni, ali se bojim da to opet nije dovoljno i da to ima limitirani efekat.

Agata Milan Đurić: To se čak odnosi i na nezavisne institucije. Na tom polju te institucije ništa nisu uradile, pa dolazimo do skandalozne izjave nove poverenice za zaštitu ravnopravnosti da nema strukturne diskriminacije LGBT+ osoba, a vi imate sa pravnog, sa svakog mogućeg stanovišta, čitav niz ozbiljnih pravnih problema. Trans osobe – ovde pre svega govorim o transpolnim osobama, a može se odnositi i na transrodno, rodno raznolike osobe i tako dalje – su u situaciji kao što smo mi imali slučaj sa našom drugaricom koja je podnela i ustavnu žalbu. Prepoznati biološki muškarac i žena su bili u braku, ona je prilagodila svoj pol doživljaju svog rodnog identiteta i pravno postala žena. Po našem ustavu i po našim zakonima, dve žene ne mogu biti u braku. One su imale decu. Šta se dešava sa njenim roditeljskim i bračnim pravima? Neke preporuke koje smo mi pisali jesu ušle u postojeću strategiju, ali Ministarstvo za rad, zapošljavanje, socijalna i boračka pitanja koje je nadležno za regulisanje pitanja rodnog identiteta, nama je skoro konačno odgovorilo da radna grupa nije formirana i da ništa nije urađeno po tom pitanju.

Goran Miletić: U slučajevima Evropskog suda za ljudska prava koji se tiču LGBT+ osoba, a najviše u slučajevima trans osoba kaže se: to što će država omogućiti trans osobama da normalno uživaju svoj identitet, da budu ono što jesu, ne oduzima pravo nijednoj osobi u toj državi, niti košta građane te države. Apsolutno ih ne košta ništa. Dakle, to vaši slušaoci i gledaoci moraju da znaju. A opet, sa druge strane imate predstavnike ove države, koji misle ako negde popuste u toj krutoj primeni sadašnjih zakona – od kojih su neki još iz perioda komunizma (nije vezano toliko za komunizam koliko za činjenicu da su to zastareli zakoni) da će nastati haos i da će izgubiti posao, a što opet znači da se ponašaju ne kao osobe koje vrše vlast i unapređuju i menjaju zakonodavstvo koje treba da ide za životom.

Upravo to kaže Evropski sud za ljudska prava – da život ide napred i država i pravo treba da ga prate, a ne da se kruto drže konzervativnih stvari, prepisujući stare odredbe. A sve to puca kada nešto sa vrha stigne. Nažalost, to na vrhu može biti predsednik, premijer ili bilo koja osoba koja se smatra pater familiasom u ovoj državi, a imali smo ih nekoliko u poslednje vreme.

Druga opcija koju imamo jeste međunarodna zajednica, odnosno u slučaju Srbije to je Evropska unija koja će reći „vi morate ovaj deo vašeg zakonodavstva da uskladite sa nekim civilizovanim normama koje važe u Uniji“. Svi smo bili svedoci kada je Evropska unija uslovila ukidanje viza Srbiji donošenjem zakona o zabrani diskriminacije. Nijedan gej par nije venčan, a ono što se dešava u Srbiji jeste licemerje. Dakle, mi ne možemo ovde da imamo gej brakove niti lezbejske brakove. Ali šta je moguće? Ako dođe strani diplomata u Srbiju, ambasador, zamenik ambasadora i tako dalje, i ima partnera i usvojeno dvoje dece, njih uredno Ministarstvo spoljnih poslova prepoznaje, upisuje ih u listu službenika stranih ambasada i predstavništva koju možete naći na zvaničnom sajtu Ministarstva spoljnih poslova, dobijaju uredno pozive da dođu na koktele i tako dalje. Znači, oni prepoznaju državljane stranih država koji su u istopolnim brakovima, dok je za nas, kao državljane ove države, to veliki skandal. To je jedno veliko licemerje koje ovde vlada.

Ja ne mogu da držim nikoga drugog odgovornim do državu, državne organe pa i nezavisne institucije. Ako već imamo državne organe koji se plaše, onda poverenica i ombudsman ne smeju da se plaše, jer je njima u mandatu da unapređuju ljudska prava, i zato smo se toliko zalagali da budu osnovani. Ja nisam ekspert iz oblasti prava trans osoba, ali naprosto mi je jasno da postoji neki minimum koji mora da se ispuni i neki optimum koji je moguće dostići u Srbija u ovom trenutku. Bojim se da za taj optimum nema volje, i bojim se da čak i u nezavisnim telima koja bi trebalo da prednjače postoji strah od toga kako bi reagovala parlamentarna većina, ili neko drugi. Ja zaista ne vidim nijedna drugi razlog zašto ombudsman ili poverenica ne bi predložili zakon o rodnom identitetu.

Dakle, postoje dve opcije: ili su prisutne ogromne predrasude i transfobija, ili je u pitanju strah od reakcije drugih državnih organa, najviših državnih organa uključuju i predstavnike vladajućih partija. Neki kažu da je malo trans osoba u Srbiji – pa onda tim pre. Ako je malo osoba, onda će i malo akcije biti potrebno od strane države.

Jelena Simić: Bilo kakva proizvoljnost kada je u pitanju zaštita ljudskih prava bilo koje manjinske grupe je, naravno, na prvom mestu odgovornost države i tu proizvoljnosti ne sme da bude. A ta proizvoljnost se upravo reflektuje u odnosu države prema trans osobama. Kada neko želi da promeni pol, da ga prilagodi, želi da izvadi nova dokumenta, ta cela procedura se odvija na dva koloseka. Prvi kolosek je medicinski, o njemu smo najviše pričali, ali pošto nismo rekli sve do kraja da dodam da proces počinje tako što osoba prvo odlazi kod psihijatra. Tek nakon minimum godinu dana razgovora i seansi, psihijatar daje dijagnozu koja se zove rodna disforija, i nakon toga osoba ulazi u drugi ciklus terapije, odnosno postupka, gde psihijatar upućuje osobu na endokrinologa.

Tada počinju hormonske terapije koje direktno utiču na promenu fizičkog izgleda same osobe; dolazi do maljavost, smanjuju se grudi, šire se bokovi, mutira glas i već na raznorazne načine dolazi do određenih fizičkih promena. Već tada govorimo o osobi koja ima u ličnim dokumentima određeno ime i prezime, a fizički, kada je sretnete, izgleda potpuno drugačije, i to su prvi trenuci kada u javnom životu, izlaskom na ulicu, u okruženju, među prijateljima i porodicom, ta osoba počinje da ima probleme. Naravno, ti problemi počinju mnogo ranije: suočavanje sa samim sobom, odlazak, pronalazak psihijatra, osoba koje su stručne da pruže na adekvatan način određenu stručnu pomoć, jer do skoro niste mogli da dobijete informaciju gde pronaći stručne osobe koje se bave isključivo pitanjima transrodnosti. Važno je naglasiti da je svaki pacijent pojedinac za sebe, i da je svaki pristup individualan, tako da ne možemo generalizovati i sa preciznošću reći koliko će koja faza trajati. Ja mogu drugačije da reagujem na hormone, vi na drugačiji način.

I tek nakon endokrinološkog procesa, koji traje nekoliko godina, od godinu dana do 3-4 godine, podnosi se zahtev republičkoj Komisiji za transrodne poremećaje (formirana je u martu 2012. od strane ministarstva zdravlja). Već i sam naziv komisije upućuje na poremećaj ili na nešto što nije uobičajeno ili što nije normalno.

Agata Milan Đurić: Patologizujuće.

Jelena Simić: Patologizujuće, tako je, jer se vezuje za taj isključivo medicinski tretman i pogled na transrodne osobe. Uslovi su da osoba ima 18 godina da bi mogla da podnese zahtev, da ima mišljenje minimum dva psihijatra kod kojih se lečila godinu dana, da je prošla minimum godinu dana endokrinološke, odnosno hormonske terapije, kako bi komisija mogla da procenila da li su ispunjeni svi uslovi da osoba uđe u završnu fazu – hirurški proces intervencija na samom telu.

Otprilike je na godišnjem nivou planirano da se izvrše operacije na 8-10 osoba, i 65% troškova tih operacija, znači samo hirurškog dela, snosi republički Fond za zdravstveno osiguranje. Postavlja se pitanje šta je sa ovim prethodnim procesom koji traje isto nekoliko godina i koji zahteva svakodnevno uzimanje hormona.

Agata Milan Đurić: Doživotno uzimanje hormona.

Jelena Simić: Doživotno uzimanje raznoraznih terapija i hormona koje osoba ili sama sebi daje ili odlazi da prima hormone. Pa se otvara pitanje da li su dostupni svi ti hormoni i lekovi. Da bi troškovi lečenja, odnosno tog procesa, bili pokriveni od strane države ili od zdravstvenog osiguranja, mora da postoji neka dijagnoza. S jedne strane, ako želite da bar jedan deo u tom skupom procesu lečenja snosi neko drugi, odnosno država, onda su trans osobe u dilemi, ali pristaju, ucenjeni su praktično da imaju određenu dijagnozu.

Iako je recimo Francuska skinula sa liste mentalnih poremećaja dijagnozu „rodna disforija“, iako postoji tendencija da se sa međunarodne liste mentalnih oboljenja ukloni dijagnoza rodne disforije, za sada kod nas jedini način da uđete u sistem lečenja jeste da dobijete tu dijagnozu. Praktično na taj način su trans osobe ucenjene.

Sa druge strane, padaju u vodu svi izgovori o zloupotrebi i da će neko promeniti svoje mišljenje u toku procesa, pa će jedan dan biti osoba jednog pola, sutradan drugog pola. I to direktno dovodi predstavnike državnih organa koji uzimaju zloupotrebu kao argument u situaciju da diskvalifikuju zdravstveni sistem i lekare koji imaju određene specijalizacije, i koji su praktično prvi krug „zaštite“ ili vrata za trans osobu da uđu u proces lečenja. Tako da se ne veruje lekarima i sumnja da će oni nakon godinu dana određenih terapija, mada one traju mnogo duže od godinu dana, i iskustva trans osoba pokazuju da se psihijatri veoma teško odlučuju da daju dijagnozu i da prođu 3-4 godine pre davanja pristanka.

Agata Milan Đurić: Neke osobe nemaju sredstava. Ja radim, između ostalog, kao konsultant-kinja na LGBTIQ SOS telefonu već dugi niz godina. Vi imate veliki broj trans osoba iz ruralnih delova Srbije koji prosto nemaju sredstva da dođu u Beograd na potrebne preglede. Onda postoji jedan takođe ogroman problem, gde lokalni lekari opšte prakse, ali i lokalni psihijatri – imamo već solidan broj prijavljenih slučajeva – nemaju nikakva znanja o fenomenu transrodnosti.

Mislim da ljudska priča jedne osobe najbolje zapravo ilustruje problematiku mnogih osoba. Trans muškarac je bio učitelj u jednom malom mestu. Naša saznanja i istraživanja pokazuju nam da je u malim mestima visok nivo transfobije i homofobije, dok je u velikim gradovima moguće da imate veći stepen anonimnosti. U takvim okolnostima, učitelj je bio prinuđen da napusti to mesto, da ostane bez posla, da se nađe u jednom egzistencijalnom vakuumu, a onda su lekari zbog njima propisanog seta pravila i određenog interesa, tražili od njega da prođe ceo proces hirurških intervencija za koji on nije imao novca.

Ili jedna druga situacija kada službenica lokalnog organa uprave upućuje osobu koja je imala svu potrebnu medicinsku dokumentaciju na lekara sudske prakse da on proveri da li je ona dovoljno žena, i da tako bude izložena najgorem mogućem degradirajućem, ponižavajućem pregledu lekara koji njoj meri genitalije, grudi, što je toliko dehumanizujuće… Govorimo o potpuno neujednačenoj praksi kada su u pitanju promene dokumenata i tretman trans ljudi širom Srbije, a što bi zakon o rodnom identitetu značajno unapredio. Ali iz nekog razloga država smatra da je i ta situacija bolja od rešavanja problema, koji jeste složen, ali ovo bi svakako bili značajni koraci.

Jelena Simić: Ono što je nama je bilo važno i što je u ovom modelu zakona o rodnom identitetu upravo i naglašeno, jeste da poznajući ceo proces, vidi se da već na početku hormonalne terapije dolazi do fizičke izmene samog tela, i onda je prosto nedopustivo da osoba čeka da se završi ceo taj deo procesa, koji može da traje još 3, 4 ili 10 godina dok ne dođe do operacija.

Neke osobe ne žele da izvrše operacije. Zašto? Zato što su nekad i one rizične, zato što kod nekih osoba mogu da se pojave komplikacije koje dovode do toga da osoba bukvalno iz zdravstvenih razloga ne sme da ima taj broj operacija koje su potrebne da bi se izvršilo određeno prilagođavanje tela.

Agata Milan Đurić: Ili su prosto zadovoljne određenim stupnjem tranformacije.

Jelena Simić: Ili su zadovoljne, tako je, određenim stupnjem tranformacije. Ukoliko niste prošli taj ceo proces, a izgledate na jedan način, u dokumentima se zovete na drugi način, praktično ste u situaciji da kad god izađete na ulicu strepite i drhtite da li će vam neko tražiti vozačku dozvolu, zdravstvenu knjižicu, nećete moći u banku da odete da podignete novac. Ako imate neku diplomu o stečenom znanju, nećete moći da je iskoristite, ili će vaš poslodavac da vam da otkaz zato što izgledate drugačije.

Agata Milan Đurić: Ili kako da nađete novi posao.

Jelena Simić: Ili ne možete da nađete posao; ili ne možete da uzmete karticu za GSP prevoz. Bukvalno i po pitanju tih nekih banalnih stvari, zbog nerazumevanja države i straha od neke imaginarne zloupotrebe, imate jedan težak, praktično nepodnošljiv život. To je jedno zaista nedopustivo neznanje onih koji treba da odlučuju o životima građana naše Srbije. Vi ste pravno nevidljivi; ne možete uopšte da funkcionišete u sistemu kao trans muškarac ili trans žena.

Zato postoji tendencija u zakonodavstvima, ako sad gledamo uporedno pravno, da se upravo taj trenutak priznavanja nekog novog roda dešava mnogo ranije. Različita su sad zakonodavstva. Negde je dovoljno, kod nekih liberalnih zemalja, kao što su Argentina, Norveška, Danska, Malta, da vi samo dođete kod organa državne uprave i da kažete „ja želim da promenim svoje ime i sve ostale lične podatke koji se odnose na jedinstveni matični broj, i tako dalje, i da se od danas zovem na neki drugi način, zato što se osećam…“ Dovoljna je ta izjava kojom kažete da se osećate kao osoba drugog roda.

Neke zemlje taj prag pomeraju na neki sledeći nivo. Potrebno je da imate dijagnozu od psihijatra da postoji rodna disforija, i nakon toga vam ništa ne treba: niti da ste ušli u hormonski proces, niti bilo kakva operacija, samo dijagnoza. E, onda imate sledeći korak, da određene zemlje zahtevaju uz dijagnozu da ste ušli u određeni hormonski porces, i da je izvršena – opet sad jedno sporno pitanje – obavezna sterilizacija, odnosno određene hirurške intervencije. Sve je manji broj zemalja koje imaju tako rigidne zakone. I imate jeda broj zemalja, u koje spadamo i mi, koje ni na koji način ne regulišu ova pitanja pa onda dolazi do zloupotrebe prava.

I ono što je nedopustivo, a postoji kod nas takođe, jeste ta proizvoljnost do 2012. godine o kojoj su govorili Goran i Milan. Kako se ona odražavala na život trans osoba? U zavisnosti od toga da li živite u manjem ili većem mestu – u Beogradu se najlakše dolazilo do novih dokumenata, možete da promenite ime, a onda su vas zaposleni u državnoj upravi ubeđivali, odnosno uslovljavali da uzmete neko rodno neutralno ime: Vanja, Saša ili slično. Naime, oni nemaju nijednu zakonsku odredbu, nijednu normu u zakonu o matičnim knjigama koja im ukazuje na koji način da postupe, i onda su oni to tretirali kao grešku.

Onda je dolazilo do toga da bukvalno – opet proizvoljnost službenika državne upotrebe – oni sada traže mišljenje ili ministarstva za državnu upravu, ili ministarstva za ljudska i manjinska prava, koja su već ministarstva bila pre. I onda ministarstvo ili dâ ili ne dâ svoje mišljenje, ili ministarstvo dâ preporuku da se osoba uputi na dokazivanje njenog novog pola u vanparničnom postupku.

Postojale su tendencije, to je bilo pre 3 ili 4 godine, sa izmenama Zakona o vanparničnom postupku, kada je formirana radna grupa koja je vrlo odgovorno – na šta smo mi, naravno, bili zgroženi – i argumentovano nastupila i rekla da je sasvim legitiman način da osoba u vanparničnom postupku treba da dokazuje, i pored toga što ima medicinsku dokumentaciju da je završen određeni postupak, da ide na sud i da sudija donese rešenje u vanparničnom postupku da je osoba zaista promenila pol.

To su, naravno, ponovo i troškovi, i to zahteva onda veštaka medicinske struke, lekara, koji bi onda veštačio tu neku osobu i proveravao dokumentaciju. I to je ranije išlo do toga da su pojedine sudije tražile da se radi bukvalno veštačenje, pa su onda proveravali, pregledali osobu, što je, naravno, nedopustivo.

Ali proizvoljnost je i dalje postojala, što se pokazalo i na državnom Pravnom fakultetu koji je doneo skandaloznu odluku, na koju je poverenica morala da reaguje. U tom slučaju, osoba koja je pod jednim imenom stekla dipomu diplomiranog pravnika na državnom Pravnom fakultetu i nakon toga prošla postupak prilagođavanja pola, nije mogla da dobije diplomu sa novim imenom, iako je dostavila sve dokaze. I to na Pravnom fakultetu, koji ima antidiskriminaciono pravo i čija je profesorka – ali dobro, to sad možda nije ni u redu – članica te komisije.

Ali u svakom slučaju, poverenica je reagovala, i to je dobar signal, iako brojni postupci posle toga, i nakon odluke Ustavnog suda nisu urodili plodom; odnosno mi već godinama, od te 2012. godine pregovaramo i sa Zaštitnikom građana, i sa Poverenicom za zaštitu ravnopravnosti, objašnjavajući im i pokazujući bukvalno na koji način su zemlje u okruženju uredile to pitanje. Međutim, oni nemaju sluha, iz tog nekog straha. I vraćamo se ponovo na to da je očigledno da je Srbija zemlja straha i da je neznanje koje postoji među nosiocima određenih funkcija u našoj zemlji zaista je nedopustivo i mora da bude sankcionisano. Očigledno da ih ne sankcionišemo na izborima. Ne znam kako.

Goran Miletić: Svi građani Srbije su se sreli sa državnim organima koji imaju široka diskreciona ovlašćenja. Diskreciono pravo, da pojednostavimo, znači da je taj državni organ uglavnom ovlašćen zakonom. Uzmimo kao primer carinu. Kada dođete na carinu, a vraćate se s mora, carinik može da vam kaže „aj’ prolazi“, a može da svoj postupak prema vama i kontrolu na koju on zakonom ima pravo, dovede do toga da taj postupak bude ponižavajući na mnogo načina: od toga da kaže „gde je račun za ovo?“, ti objašnjavaš, a on kaže „ne, ne vredi to 50 evra, nego vredi 500 evra“. Dakle, imate ženu koja se žalila na sajtu carine, koja kaže „ali ja sam donela dečji autić na daljinsko upravljanje koji vredi 120 evra, dakle imala sam račun, a carinik ga nije priznao, rekao je da to vredi 700 evra“. Dakle, može da vas dovede do poniženja, i to je na osnovu zakona, ti državni organi imaju pravo da diskreciono postupaju.

Jedina gora stvar kada se daje vrlo široko diskreciono ovlašćenje, jeste tamo gde nije sve tačno postavljeno, kada nema nikakvih zakon u nekoj sferi, da onda taj državni organ koji treba da postupa – a nije samo jedan državni organ, u slučaju trans osoba to je gomila državnih organa, i organa koji nisu državni, kao što su fakulteti – naprosto ne znaju kako da postupaju. Može neko da ima i najbolje namere, on će iz nekog straha da ne uradi nešto pogrešno opet uraditi pogrešno, ili neće ništa uraditi, čime će produžiti patnju trans osoba. Dakle, to je jedna lutrija koju trans osoba ima čak i kad završiti ceo proces, a čuli smo šta znači završiti ceo proces, i ako se to i desi, ona opet kreće u novu patnju, koja je sada pravna patnja. Više to nije medicinska patnja, već pravna.

Znači, prvi deo patnje je sama spoznaja; u ovako homofobičnoj sredini, i transfobičnoj, kako hoćete, sama spoznaja sebe da ste drugačiji je užasna; naročito ako ste mlada osoba, imate 15, 16, 17, 18 godina. Drugi deo je kada vi konkretno odlučite da idete kod lekara, a to je, čuli smo, čitav set i tim lekara, i treće, pravna patnja, kada vi želite da budete prepoznati i da na osnovu tog novog identiteta živite jedan, pa koliko-toliko pristojan život, dakle život kakav žive drugi građani. Nažalost, to zbog ovog nedostatka, zbog pravnog vakuuma, apsolutno nije moguće, pa će to izgledati kao replika u filmu: „uvek sam se oslanjala na dobrotu neznanaca“. Paradoks je što je film „Visoke potpetice“ upravo o trans osobama. Trans osobe se oslanjaju na dobrotu neznanaca u pravnom sistemu. Ono što ne treba da zaboravimo, a čime smo se mi svi ovde zajedno bavili, su osobe koje su višestruko diskriminisane. Često su osobe koje pripadaju najdiskriminisanijim grupama i pripadnici trans zajednice. Ako imate Romkinju, trans osobu i seksualnu radnicu u jednoj osobi, ona je odbačena bukvalno od celog društva: od romske zajednice, od LGBT+ zajednice, od državnih organa i na kraju je, kao seksualna radnica, naprosto pod pritiscima da bude i reketirana, i hapšena i bilo šta.

Agata Milan Đurić: Veoma mi je drago što je Goran pomenuo pitanje seksualnog rada u tim koncentričnim krugovima intersekcionalnosti, odnosno ukrštene, višestruke diskriminacije. Zašto se u priličnom procentu trans osobe bave seksualnim radom? Upravo zbog toga što su izopštene iz ovog društva, zato što su od najranijih dana, odlaska u školu i socijalizacije, izložene takvom zlostavljanju i pritiscima, da veliki broj trans osoba baš zbog tih pritisaka nije ni u mogućnosti da nastavi svoje školovanje, što im konsekventno smanjuje šanse na tržištu rada. Tako da su to veoma složena pitanja, pogotovo kada govorimo o devedesetim, a ni danas uslovi nisu nešto drastično bolji.

Koje ste uslove imali tokom devedesetih da zaradite ogroman novac za proces medicinskih intervencija? I zbog toga se neki broj trans osoba okreće tome, upravo zato što su primorane da u tome vide jedini izvor prihoda za sopstvenu egzistenciju. Trans osobe, ili bar ogroman procenat njih, ne bave se seksualnim radom zato što to vole, već zato što su na to primorane usled svih ovih faktora koje smo naveli: užasnog zlostavljanja, višestruke diskriminacije, i tako dalje.

Jelena Simić: Odbačeni od porodice, ostali bez posla, to je jedini izvor prihoda jer moraju da uzimaju hormone.

Goran Miletić: Uvek kažem: nećete ništa izgubiti ako trans osobe budu mogle da žive u skladu sa svojim identitetom. Ništa ne gubite, niti gubi država, niti to košta bilo šta. S druge strane – pa makar i ne voleli trans osobe – stavite se u njihove cipele makar na 5 minuta, promislite kako bi bilo da ste se rodili kao trans osoba u nekom malom mestu ili u Beogradu, da imate 17, 18, 19 godina, i da pokušavate samo da živite pristojno u skladu sa svojim identitetom. Trpiš sve iste probleme koje trpi svaki građanin Srbije, a plus imaš i 80% više problema time što svoj identitet ne možeš normalno da uživaš.

Na kraju krajeva, što može da očekuje neka trans osoba koja nas sluša i koji smo opet neki saveznici, kada joj šaljemo poruku da ako se nešto promeni, to će biti samo za one koji budu potpuno doveli do kraja proces tranzicije. A opet, za one koji ne žele da dovode proces do kraja neće biti prepoznavanja od strane države.

Isto je sa ostalim pripadnicima LGBT+ zajednice. Dakle, niko ne gubi, ako sutra dobije Srbija registrovana partnerstva. Kada pitate ljude da li su za gej brakove, 90% građana Srbije kaže „ne“, veliko ne. Međutim, kada pitate da li ste za to da gej, LGBT+ osobe u stvari, mogu svog partnera ili partnerku posetiti u bolnici, 50% kaže „da“. Kada pitate da li ste za to da nasleđuju jedni druge, 50% kaže „da“. Dakle, to je sve oko polovine i nije to toliko ogroman procenat. I dalje jeste veliki, ali ljudi imaju razumevanja.

Svetlana Lukić: Samo jedna stvar, molim vas, da pojasnimo. Dakle, proces tranzicije roda može biti doveden do kraja, a onda se postavlja pitanje ko određuje da li je završen taj proces. I opet će najgore proći osobe koje ne žele da obave seriju operacija. Je l’ tako Milane?

Agata Milan Đurić: Jeste. To je rezultat tog jednog patrijarhalnog, rodno binarnog sistema. Lakše je za opštu javnost, pa i za pomenutu SPC, da prihvati transpolne osobe, zato što se to nekako često i tumači kao da su to ljudi koji su greška prirode, rođen je kao žena u muškom telu, ali promeniće to i uklopiće se u taj binarni sistem, i tako dalje. Međutim, rekli smo da postoji čitav spektrum najrazličitijih identiteta i naš model zakona o rodnom identitetu se odnosi i na interseks osobe. Vi imate sada već nacionalna zakonodavstva, zakone o rodnom identitetu, koji potpuno pokrivaju i tu oblast, gde se vi ne morate identifikovati kao muškarac ili kao žena.

Postoje sada nove oznake – tu su Australija, Novi Zeland, Norveška, Malta i sve veći broj zemalja, gde vi kao osoba ne morate izabrati tu kategoriju, muškarac ili žena, već neku neutralnu kategoriju – ostalo, other, koja vama odgovara.

Ali najbolji način prevazilaženja socijalne distance i predrasuda koje su uvek zasnovane na neznanju jeste upoznavanje trans osoba. I da budemo otvoreni, ako možda ne možemo da pomognemo ljudima – bar da im ne odmažemo.

Jelena Simić: Mislim da je rešenje upravo usvajanje, odnosno donošenje zakona koji bi na jednom mestu na jedinstven način regulisao ovo kompleksno pitanje i sa medicinske, i pravne strane, kulturološke, sociološke, kako god hoćete, a najviše sa aspekta ljudskih prava. Mislim da izmene pojedinačnih zakona ne bi bile rešenje, jer bi to dodatno zakomplikovalo i usporilo sam postupak. Rešavanje porodično-bračnih pitanja koja se vezuju za trans osobe; pitanje penzija: na koji način osoba koja promeni pol stiče uslov za penziju, sve to zajedno može da se reši jedino tim jednim, jedinstvenim zakonom, i mislim da je to pravi put.

Borili smo se dugo i za Zakon o zabrani diskriminacije, pa nekih 8 godina. Nadamo se da će ovo trajati kraće; i naravno, stalno pričati i razgovarati sa ljudima i upoznavati trans osobe, mislim da je to jedan od načina.

Svetlana Lukić: I za kraj, Milane, da nam objasnite kako je nastao naziv „Gayten“, vaše organizacije Gayten LGBT, Beograd? To je baš lepa priča.

Agata Milan Đurić: Da. Gayten je zapravo ime inspirisano svetom koji se zove Geten, koji je opisan u knjizi Leva ruka tame čuvene književnice Ursule Legvin. To je svet androginih, odnosno rodno fluidnih bića koja nemaju to poimanje muškog-ženskog u nekom našem sistemu poimanja pola, odnosno roda. Ono što je isto jako važno, to je da Geten, kao svet rodno fluidnih bića nema u svojoj istoriji konflikte i ratove; neko ko je bio otac u jednom ciklusu može biti majka u sledećem. Tako da je to možda jedna lepa poruka da mi, aktivisti i aktivistkinje Gaytena, ali i drugih organizacija, radimo na stvaranju sveta gde zapravo svako može da izražava svoju individualnost a da to ne predstavlja, kako je to Goran lepo rekao, pretnju drugima, već da nas to sve kao ljudska bića i društvo obogaćuje.

Goran Miletić: Kada sad pogledate, mi pričamo o trans zajednici isključivo zbog toga što postoji jedan konkretan zahtev koji se tiče zakona i promene pola. Ali imate biseksualnu zajednicu, hajde da za trenutak o tome razmislimo. Dakle, biseksualna zajednica je prilično velika. Ljudi koji su biseksualni, i žene i muškarci i trans osobe, dakle, ima ih jako puno – to će biti šok – i u Beogradu i u Srbiji. Dakle to je sigurno predominantno u odnosu na ostale, L, G and T.

Dakle, biseks zajednica je definitivno velika, od onih koji su to jednom probali u pubertetu do onih koji imaju stalne seksualne odnose sa osobama oba pola. Ta zajednica apsolutno želi da ostane nevidljiva, ne zato što je sve super i sve divno, nego upravo zato što je presija toliko velika, pa kad već možeš, ti biraš da ti ostaneš ipak nevidljiv i da se ne zna za tebe. I tu smo možda najmanje imali uspeha da biseks zajednica u Srbiji zaista postane vidljiva, i da ljudi koji pripadaju biseks zajednici kažu da su biseksualci, tako da se upravo tu vidi koliko je presija velika u Srbiji.

Peščanik.net, 09.08.2017.

LGBTQIA+