Pretpostavljam da znate onu o žabi i škorpiji… Zamoli, dakle, škorpija žabu da je prenese preko reke. Žaba odbija: neću, ubošćeš me! Ma kakvi, veli škorpija, pa nisam blesava, obe bismo potonule! Žaba zaključi da to ima rezona i pristade, škorpija joj se pope na leđa, i one zaploviše ka drugoj obali. I taman kad je sve trebalo da se završi u najboljem redu, kad se druga obala već jasno nazirala, škorpija ipak ubode žabu, i obe krenuše da tonu; žaba je upita, umirući, zašto je to učinila, kad ne zna da pliva, pa će se sada i ona udaviti. Šta da radim, takva mi je narav, to je jače od mene, rezignirano joj objasni tonuća škorpija…

Setio sam se ove poučne pričice onomad, kada je Šešelj Vojislav ležerno objasnio vaskolikom Srpstvu da je Zvezdan Jovanović savršeno nedužan glede ubistva Zorana Đinđića, ali i da bi, da slučajno nije nevin, bio novi srpski Gavrilo Princip, toliko bi bio zaslužan i slavan (hm, na stranu sad prava priroda, a naročito posledice Principovog ubilačkog čina). Šešeljeva izjava (jedna rasna šešeljotina, rekao bih; to odavno tretiram kao žanr za sebe) sama po sebi nije osobito inventivna, pre bi se reklo da sledi jedan etablirani i razrađeni obrazac: najpre, tu se baca nedvosmisleni link ka svim onim mistifikatorskim bulaznima o trećem, ledenom i ko-zna-sve-kakvom metku kojim je Nepoznat Neko upucao Đinđića sa neke “alternativne lokacije”, dočim je Zvezdan J. za to vreme valjda nedužno klofao tepih na prozoru u ulici Admirala Geprata; verovatno mu je to bio dodatni posao preko student-servisa, pošto nije mogao da se izdržava od skromne plate VKV snajperiste za specijalne misije. Potom se šeretski sugeriše da, sve i da nije tako, ionako nije neka šteta; naprotiv, radi se o jednom obliku korisnog otadžbinskog rada. Mehanizam je sličan odnosu prema ratnim zločinima, poput onog u Srebrenici: faza 1: nismo ih pobili, eno ih živih i zdravih; faza 2: pa dobro, možda su i pobijeni, ali to je učinio neko drugi (Miloševiću su se, recimo, javljali nekakvi “francuski obaveštajci”); faza 3: pa šta sad tu, ako smo ih i pobili, sigurno su to zaslužili, jer da nisu, ne bismo ih pokokali; nepobitan dokaz njihove krivice jeste upravo to što smo ih postreljali… I tako se savršeni krug nihilističke mahnitosti maestralno zatvara.

Šešeljeva šešeljotina izazvala je stanovitu dozu konsternacije u Srbiji, čak su se i Koštunica & co. nakanili da dignu ruku za Vladinu “oštru osudu” najnovijeg Vojvodinog kanibalskog ispada. Vidim da su i neki ugledni komentatori skloni onoj školi mišljenja – pomalo “zaverološkoj”, na neki čudan način – koja drži da radikali namerno naprave neko teško i skrnavo njesra čim se preterano približe vlasti, jer oni pravu vlast – s kojom čak i u Srbiji ide kakva-takva odgovornost – zapravo i ne žele. Postoji i ona druga konspirologija, koja smatra da zapravo sam Šešelj periodično namerno uvaljuje svoju otadžbinsku radikalsku sabraću u ovakve nevolje, upravo zato da bi sprečio bilo kakvu diskretnu “dešešeljizaciju” stranke. Obe teorije zvuče zavodljivo, ništa im ne fali, naprotiv: pate jedino od viška racionalnosti. Pre mi izgleda da Šešelj naprosto nije odoleo sopstvenoj naravi, baš kao ni ona škorpija na leđima žabe; a ni njegovi Otadžbinci nisu smeli čak ni implicitno da se ograde od njegovog mahnitanja: bespogovorna lojalnost Guruu naprosto je jača od njih, i tako će biti sve dok je Šešelj živ i pri sebi. Jedino bi sam Šešelj mogao da ih spase sebe samog, a to mu bar za sada ne pada ni na kraj pameti: ta, mlad je i nepodnošljivo perspektivan, život i spektakularna politička karijera su tek pred njim!

A da li radikali zaista “beže od vlasti”? Možda, ali ne više na taj način. Činjenica je da oni i te kako žele da formiraju Vladu, jer bi ih još jedan ostanak u opoziciji teško oštetio kod sopstvenih birača, koji su ionako na majskim izborima počeli da se osipaju (drugi krug u Vojvodini to još jasnije potvrđuje); na drugoj strani, to što “puštaju” izbornog patuljka Koštunicu da (p)ostane premijer i u njihovoj vladi, pokazuje njihov razložni oprez: tu smo kad se dele vlast i mast, i spremni smo da uzmemo najviše, ali kad se bude pozivalo na odgovornost biće – ne znamo mi ništa, pitajte Koštunicu, on je premijer… E, to već jeste racionalno: radikali najbolje znaju/osećaju koliko su fundamentalno i neotklonjivo bezvredni, pa nemaju ni najmanjeg poverenja u pozitivne efekte sopstvene vladavine; naizgled odveć ženerozno isturanje Koštunice na duboko nezasluženo frontmensko mesto tu im dođe kao neka vrsta osigurača.

Šta u ovom kontekstu znači potpisivanje koalicionog SRS-DSS-SPS ugovora za Beograd? Tu već imamo problem s Dačićem & co. Njima su se, bizarnim sticajem postizbornih okolnosti, otvorile sve karte: svi ih maze i tetoše, teatralno im praštaju nepodopštine, umilno buncaju o njima kao o “socijaldemokratama” i, uopšte, blistavo sjajnim Evropejcima sa dna kace, voljnim, spremnim i sposobnim da odmah usreće Srbiju u ogromnim količinama. Formiranjem republičke i (beo)gradske vlasti s Tadićem, Dačić i društvo ne mogu da izgube ama baš ništa – osim svega onoga što bi ionako rado izgubili, ali ne smeju javno da kažu; mogli bi imati izvesnih problema u stranci, ali to bi bilo rešivo – a mogu da dobiju jako mnogo, i to, dakako, sasvim nezasluženo, pošto oni, dabome, nisu niti će ikada biti ama baš ništa od onoga što ovih dana o sebi čuju, i sami preneraženi sopstvenim tobožnjim preobražajem iz drčnih, a jalovih petlova-ubica sa neke palanačke deponije u božanstvene kraljevske labudove. Umesto svega toga, Dačić evo formira prestoničku vlast sa užeglim starim društvom zlica i luzera, sugerišući da je sada već sasvim verovatno da će i Vlada Srbije izgledati tako. Možda je to sve ipak tvrđenje pazara kod demokrata? Možda. Ali, pravo rečeno, jako se bojim mogućnosti da je u pitanju nešto mnogo trivijalnije: Dačić i ekipa idu sa “prirodnim partnerima” jer ne smeju da prekorače sopstvenu senku, jer je to naprosto jače od njih… To, doduše, ne umrtvljuje sasvim njihov trgovački njuh: možda bi oni na koncu pristali da u Gradu budu s jednima, a u Državi s drugima. Ovakav kvazikompromis bio bi poguban za perspektivu i verodostojnost evropske i demokratske Srbije, a Boris Tadić bi bio politički neubrojiv ako bi pristao na to. I, znate šta: zaista verujem da on na to neće pristati, taj čovek je kao političar vidno očvrsnuo i sazreo u poslednjih tri-četiri meseca. Samo me grize jedan crvić: da se ne pokaže na kraju da je ipak poklekao, jer je to bilo jače od njega!

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 29.05.2008.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)