Godinu dana posle masovnih protesta „ustanička raja“ ulazi u novu fazu koju obeležavaju dva značajna presedana, kako u kolumni liberalnog nedeljnika Mladina piše jedan od glavnih komentatora slovenačke političke scene Vlado Miheljak. Prvi presedan je nasilni napad sa suzavcem na korumpiranog ljubljanskog gradonačelnika, a drugi je osnivanje ustaničke stranke, koja je izrasla iz tri „najjača“ ustanička pokreta. Ovako kaže Miheljak: „Malo patetično mogli bismo napisati da su danas još dozvoljeni ustanički snovi, sutra će imati stranku s punom odgovornošću“. Ovom suprotnošću on opisuje jasnu kontrapoziciju između ulice, koja u svojoj krajnjoj (i neminovnoj) konsekvenci dovodi isključivo do nasilja, i politike u užem smislu te reči, gde stranački prvaci u civilizovanom dijalogu i razložnoj raspravi postižu kompromise za dobro svih nas. Ako je ulica (reč kojom su mediji diskurzivno degradirali bujanje društvene kreativnosti) opasnost, parlament je rešenje, i to jedino rešenje. Ulica vodi u haos prošlosti, a parlament u svetlu i jedino ispravnu budućnost. Ako ostavimo po strani Miheljakovo dovođenje u vezu s novoosnovanom strankom i usredsredimo se isključivo na taj diskurzivni nivo koji opisuje slovenački medijski prostor kojem dobrim delom i on pripada – dobijamo jasnu sliku degradacije vanparlamentarnog delovanja, koja raznoraznim pritiscima pokušava da se namami na svima poznat, savladiv i pre svega dosadan teren stranačke politike.

Naravno, ova tendencija medija, koji znaju da operišu samo imenima, zahtevima i tradicionalnim oblicima udruživanja, nije nikakva novost i deo je izveštavanja o pobunama od samog početka. Već prvi veći izliv društvenog gneva i kreativnost koja se organizovala spontano, bez hijerarhije, autonomno i pre svega radosno, pratili su medijski zahtevi da se formulišu zahtevi (zna li ova masa uopšte šta hoće), histerično su se tražile vođe, nova lica ili stari macani iz pozadine, pozivalo se na novi program, organizaciju. Jedan drugi kolumnista u istom nedeljniku napisao je: „Zaboravili ste osnovati stranku!“ Mediji su tako odigrali ključnu ulogu pasivizacije ljutitih pojedinaca i grupa, koji su se tokom pobune organizovali kao skupštine u kojima su se odvijale kreativne diskusije, otvarali ključni konflikti, dopuštala se autonomija, ali je u isti mah jačala solidarnost. Potpuno su promašili poentu pobuna, čija ključna funkcija nipošto nije bila obaranje vlade ili postavljanje nove, već je bila prostor legitimizacije ljudi koje mediji i stranke potiskuju iz politike u privatnost, a koji su sad konačno iz sveg glasa uzviknuli: „I mi se računamo!“ Kao što je napisao Žak Ransijer: „Politika postoji kada se prirodni poredak vladavine prekida uvođenjem učešća onih bez ućešća“. Pobune su, dakle, bile prostor političke aktivizacije ljudi koji su preko radosnih susreta (kako susrete koji oplemenjuju naziva Spinoza) širili sopstvenu moć, saznanja i prijateljske mreže. Usudiću se da tvrdim da je pad vlade i sadašnje nastajanje političkih stranaka tek dodatak krupnom i značajnijem jezgru ustaničkih uspeha, koji se uglavnom odražava u smislenim, kreativnim debatama, u samoorganizovanim grupama, angažovanim i politizovanim pojedincima.

Međutim, s obzirom da društvena heterogenost, koja se osmeli da gradi autonomne sfere življenja, organizovanja i mišljenja, i s obzirom da su takve grupe teže savladive – osnovna taktika stranaka, medija i institucija bila je da se politika vrati tamo gde joj je po njihovom mišljenju mesto, u parlament. Pobunjenike su sve više potiskivali na teren koji je već formiran i gde stare strukture vlasti imaju prednost jer igraju na domaćem terenu, imaju višegodišnje iskustvo i organizovane navijačke grupe, sopstvene lobije, medije i represivni aparat. Ako je osnovni povik ustanaka „Gotov je!“, što je samo lokalna varijanta pokliča takvih pokreta po celom svetu (od Ya basta! preko Que se vayan todos do They don’t represent us! i We are the 99%!) bio uzvik suprotstavljanja reprezentaciji i zahtev za autonomnu izgradnju sveta, onda su mediji (i vlast) tražili da se poklič formuliše kao zahtev koji raja upućuje eliti. A time su tražili da se ponovo povučemo u privatnu sferu, gde će naše probleme rešavati neko drugi, gde će politika opet da bude to što jeste već isuviše dugo – naime rešavanje tehničkih teškoća unutar već utvrđenih koordinata, a nipošto zajedničko odlučivanje o zajedničkim stvarima. U anarho-sindikalističkoj praksi borbe došlo se do spoznaje da je funkcija tradicionalnih sindikata pacifikovanje aktivnijih i smirivanje radikalnih tokova i sprečavanje divljih štrajkova. Slično možemo da uočimo i u stranačkim tendencijama u vreme ustanaka. Kreativna energija treba da se premesti sa ulica na politički teren, treba da se smiri i uđe u dijalog s vlašću, prihvata kompromise i ne traži nemoguće.

Prvi takav korak bila je osuda „nasilja“ protestanata i glorifikovanje dela policije, što je omogućilo diskurzivnu igru podele demonstranata na prihvatljive i neprihvatljive, na civilizovane, umerene i demokratske s jedne, i na nasilne, autoritarne, detinjaste i nezrele… s druge strane. Ova podela veoma je nalik na podelu na neracionalnu uličnu raju i racionalnu parlamentarnu stranku. Upravo taj rez otvarao je prostor za dalje diskreditovanje vanparlamentarnih praksi otpora kao detinjastih, naivnih, nedelotvornih zanovetanja. Drugi korak bio je pokušaj centralizacije ustanaka putem pozornica, okupljanja ispred parlamenta (već samom lokacijom protesta videlo se da je centar vlasti u parlamentu, obraćali su mu se, postavljali mu izvesne zahteve) – tražili su lica, imena i grupe demonstranata. To je bio još dodatni proces zatvaranja kreativnog prostora izražavanja i udruživanja koji bi morao da se transformiše u organizovanu energiju jedinstvene snage koja sama ruši i gradi. A treći korak upravo je zahtev za osnivanje stranke, kao da je ovaj model organizovanja jedini ispravan, kao da jedini donosi promene i jedini je efikasan, kao da je jedini odgovoran. Poklič „Gotov si!“ kao uzvik odbijanja autoriteta i potvrđivanja sopstvene snage, postepeno je prelazio u „lopovi“ kojim smo/su se obraćali partikularnoj eliti koja je korupirana i treba samo da bude smenjena. Posebnu ulogu odigrao je izveštaj antikorupcijske komisije, koja je utvrdila koruptivne postupke tadašnjeg predsednika vlade Janeza Janše i ljubljanskog gradonačelnika Zorana Jankovića. Poruka izveštaja bila je da nije kriv sistem nego pojedinci koji ga vode, da treba da se otarasimo određenih ličnosti ali da ne rešavamo društvene protivrečnosti sistema. Ponovo je zahtev za individualnu autonomiju delovanja ugušen zahtevom za promenu elita.

Glavni problem slovenačke političke scene nisu nesposobne i korumpirane elite već pasivizirano društvo kao političko telo. Imamo manjak snažnih pokreta, alternativnih praksi življenja i organizovanja, kritičkih medija i vanparlamentarnih grupa. A upravo to je uslov „normalnog“ funkcionisanja liberalne demokratije. Međutim, problem nastaje kada se utvrdi da je uslov efikasnosti tog sistema, koji se zasniva na strankama i parlamentu, upravo sputavanje vanparlamentarnih alternativa, pasivizacija i depolitizacija ljudi od kojih se očekuje samo da se ravnaju prema uputstvima. Stranka treba da homogenizuje, reguliše, naređuje, vodi, kontroliše, dok društveni pokreti omogućuju autonomiju, heterogenost. Jedno od najviše gorkih iskustava Latinske Amerike u poslednjih nekoliko godina upravo je pokušaj levičarskih vlada da kooptiraju, pasiviziraju ili čak unište snažne pokrete koji su ih doveli na vlast i omogućili im da vode projekte redistribucije bogatstva. Samo godinu dan posle izbora Moralesa u Boliviji, Oskar Olivijera, jedan od vođa pokreta za borbu protiv privatizacije vode u Kohabami, kritikovao je socijalističkog predsednika da pokušava da uništi pokrete, da im oduzme autonomiju i da ih podredi. Ako iz toga možemo da izvučemo neku pouku, ona mora da bude potreba za afirmisanjem vanparlamentarnih alternativa, nužnost da one ojačaju, što podrazumeva stalnu kritiku, kontrolu i nepoverljivost prema svim strankama. Štaviše, stranka obavlja svoju funkciju isključivo ako je kontroliše autonomno, kritično i nepoverljivo društvo. Stranka može da deluje samo, kako je polažući zakletvu rekao Morales, ako dopušta da bude vođena od društva, a ne obratno.

Prevela sa slovenačkog Branka Dimitrijević

Peščanik.net, 05.01.2014.