Radio emisija 12.06.2009, govore: novinar Miloš Vasić, psiholog Žarko Korać, istoričarka Dubravka Stojanović, novinari Teofil Pančić, Miša Brkić i Boris Dežulović.

Svetlana Lukić: Juče je Svetska zdravstvena organizacija, na hitnom sastanku, prvi put posle 40 godina proglasila pandemiju meksičkog gripa. Svetski eksperti malo kaskaju za događajima, jer mi smo, kaže naš epidemiolog Predrag Kon, još pre mesec dana proglasili pandemiju. Što da ne, neka stoji, ne traži leba da jede. Naši stručnjaci kažu da su spremni da pandemiji uzvrate udarac na svakom mestu i u svakom trenutku. To je lepo čuti, a ako slučajno nije tačno, branićemo se sami, prsa u prsa sa pandemijom, a na našoj strani biće srpski univerzalni lek, bensedin. Za poslednje tri godine, količina antidepresiva koju gutamo povećala se 300 posto. Ja, kao što iz emisije u emisiju možete zaključiti, ne pijem ništa od tih bombonica. Mene smiruje, takoreći umrtvljuje, borba protiv korupcije, borba za očuvanje Kosova, borba za odmrzavanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a naročito borba za završetak saradnje sa Haškim sudom.

Duševni mir mi je privremeno poremetila najava Tužilaštva za ratne zločine da će otvoriti preliminarne istrage o mogućoj ulozi medija u podstrekavanju na ratne zločine. Formirana je, kaže portparol tužilaštva Bruno Vekarić, grupa profesora, domaćih i međunarodnih stručnjaka, koja će proučiti da li uopšte ima elemenata krivičnog dela u radu pojedinih novinara.

Kakve su prve reakcije kolega novinara, strah me je da će Svetlanu i mene, umesto Mladića, poslati u Hag, a ako budemo imale sreće, završićemo u ćeliji do Ulemekove. Društvo će nam praviti Teofil Pančić, Pera Luković, Miša Vasić, Boris Dežulović, Željko Bodrožić, Dimitrije Boarov, Ljubomir Živkov, Miša Brkić, Tanja Tagirov…

Prvo, ne razumem čemu tolika histerija. Pa ne može biti sporno, čak ni novoj predsednici UNS-a, da su mnogi novinari obavili najprljaviji posao za Miloševića raspaljujući u ljudima najgore strasti, koje su ih terale u rat i davale im unapred indulgencije za zverstva koja su tamo činili. Nije sporno ni to da se do sada u svetu već sudilo novinarima za slične uloge. Julijus Štrajher, izdavač i urednik nemačkog nedeljnika Štruner, osuđen je u Nirnbergu na smrt, jer je sudsko veće utvrdilo da je objavljivanjem tekstova odgovoran za izazivanje mržnje prema Jevrejima i za postavljanja osnova za holokaust. Međunarodni sud za zločine u Ruandi osudio je trojicu novinara jednog radija i urednika jednog časopisa na kazne zatvora od 12 do 35 godina zatvora, a prošle godine je osuđen i popularni pevač Simon Bikindi, jer je svojim pesmama podsticao na genocid u Ruandi.

Naravno, ostaje pitanje na koje će vam narednih dana odgovarati mnogi, da li tužilaštvo ovu najavu može da sprovede u delo. Kako vreme odmiče, meni se posle svake Vekarićeve izjave čini da od toga neće biti ništa, ali mi onda nije jasno zašto su tu priču uopšte i započinjali.

Vekarić nam je odmah saopštio da se za sada ne razmatra odgovornost političara za podsticanje na ratne zločine. Pisce, akademike i vladike nije smeo ni da pomene. Kaže Vekarić, interesuje nas da li postoji veza između uzroka – valjda misli na nečiju izjavu – i posledice, odnosno na neki počinjeni zločin. Ne znam da li je možda mislio na nešto slično ovome:

Saša: Iz Niša, četnik, Šešeljova četnička stranka, ako ste čuli.

JNA ništa, ljudi. Oni samo artiljerijom biju, a mi smo vod koji čisti.

Svetlana Lukić: A šta ti je ovo?

Saša: Ovo? To? I ovo? Šta misliš, za šta služi? I ovo, s tim ubijam isto.

Svetlana Lukić: Isto?

Saša: A zadužio sam i snajpersku pušku. A tu mi je supruga, ona se zajedno sa mnom bori.

Svetlana Lukić: Žena ti je tu?

Saša: Da, da, tu je, i imam sina, pet godina, ostavio sam ga tamo, ali rizikujem. Ja sam sebe otpis’o čim sam doš’o ovde.

Svetlana Lukić: Čula sam da si ostavila dete od pet godina.

Nataša: Pa zbog deteta sam i došla ovamo. Gledala sam, znaš šta, one reportaže onog popa, ne mogu se setim kako se zove, sa onom dečjom glavom što su uradili, onom detetu…

Svetlana Lukić: Filareta?

Nataša: E, da! Kako su mu sekli glavu, igrali fudbal, šta ja znam, i onda ona lobanja, sa krvlju su upisivali ustaško ime i onda mi je puk’o film, i kažem, pa neće valjda moje dete meni neko da kolje? Pa idem, pa šta bude.

Svetlana Lukić: Dakle, otkud to interesovanje tužilaštva za novinare-ratne zločince? Nadam se da je razlog prost – tužili smo izvršioce, a sada je red da počnemo da gonimo i podstrekače na zločin, pa da počnemo od novinara. Zašto i ne bismo, pa milioni ljudi su svedoci onoga što su ti Miloševićevi psi radili 90-ih. Zašto bih sumljala u najbolju nameru ljudi iz tužilaštva koji su, često uprkos vlastima, optuživali NAŠE za ratne zločine? Pošto ja u svemu volim da vidim najgore, tako mi je najlepše u životu i radu, da razmotrimo i neke druge mogućnosti. Pokrenuli su ovu priču koja će zabaviti medije, a time i građane, danima, i niko se neće pitati – pa dobro, šta to bi sa suđenjem za ubistvo braće Bitići, sa čijeg su se suđenja povukli i članovi porodice Bitići i Nataša Kandić koja ih je na tom procesu zastupala? A povukli su se, jer tvrde sa razlogom da se sudi samo nekim pomagačima koji su imali sporednu ulogu, a da nisu optuženi ni neposredni izvršioci, ni naredbodavci. A ako sam još više baksuz, pomisliću da priča o novinarima služi i tome da se ne zapitamo šta bi sa procesom za zločin u Suvoj Reci, sa već poslovičnim i besramnim poništavanjem presuda od strane VSS.

Neko će reći da nisu važni motivi, da je važno da se sudi tim novinarima i novinarkama, ili da se makar malo zaplaše ti pacovi koji su se šetali po ratištima, a sada se šetaju po centru Beograda ili Dedinju, gde su kao nadoknadu za podmazivanje ratne mašinerije dobijali stanove.

Na ovu temu ne znam da mislim, viđale smo te KOLEGE u Vukovaru, Borovom Selu, Sarajevu, Gradiški, i znam samo da im želim mnogo gore nego najbolje tužilaštvo za ratne zločine. Ovo je Peščanik, na početku emisije na ovu temu govori novinar Miloš Vasić.

Miloš Vasić: Ta priča je s moje tačke gledišta, dakle kriminalističko-krivično-pravne, apsolutno promašena, pristup je jednostavno krajnje pogrešan. Apsolutni sam pristalica škole mišljenja po kojoj je to moralno i profesionalno a ne kriminalističko-pravno pitanje, ili i ako je bilo, trebalo ih je goniti onda. Mislim, šta sada? S moje moralne tačke gledišta je rečenica „ostatak zaklanog naroda“ ratni zločin. U doba „zaklanog naroda“ je nastalo ono čije posledice imamo danas. Mislim da je ideja sama po sebi pogrešna. Ja bih na tu temu voleo je da se na RTS-u napravi neka vrsta kontra-trezora, trezor naših najvećih gadosti. Ono što mi je ostalo u upečatljivoj uspomeni je medijska ofanziva s početka marta 1991, kada je Miloševićev režim bio u panici zbog devetomartovskog mitinga i kada su počele da se valjaju priče – 80.000 naoružanih HDZ-ovaca dolazi na miting, pa 10.000 Kurda čeka na bugarskoj granici da provali i da nas sve pokolje. Pa kad to sve nije upalilo, onda je zbog toga izazvan – ja sam uveren da je izazvan – pakrački incident i Večernje novosti su izašle sa vanrednim izdanjem, sa ogromnim naslovom „Četrdeset mrtvih u Pakracu“. E sad, mi u tom trenutku imamo čoveka u Pakracu koji kaže – ispaljena je gomila municije, ali na svu sreću nije bilo ni mrtvih, ni ranjenih, slava bogu. Ali, ima ljudi kojima je užasno krivo što nema četrdeset mrtvih u Pakracu, kao što im je kasnije bilo krivo što u Vukovaru nije nađeno četrdeset zaklanih srpskih beba.

Znači, govorimo o ljudima koji su žedni srpske krvi, sve vreme, i ne mogu da spavaju kad se ispostavi da su svi Srbi izvukli glave i da nijedan nije poginuo. Ali to je moralna gadost i niskost. Stvarno ne znam šta bismo krivično-pravno s tim uradili. Sećam se dobro i onih drugih tekstova u Večernjim novostima, onih neopevano blesavih detonacija bračnog para Brajović o Vukašinu Sokoćaninu koji hoda po vodi kao Isus, pa ga Tuđmanovi ljudi-žabe, koji su došli iz Australije – što bi reko moj drug Joca Dulović, krenuli su još ko punoglavci – pa ga povukli za noge i udavili. Pa ima stvari preko kojih ne mogu da pređem. Recimo, Anđelko Dragojević, čuveni komentator Večernjih novosti, koji je pisao antisemitske komentare rečnikom nemačkog Völkischer Beobachtera ili Stürmera, sa sve plutokratijom, oligarhijom, judeomasonstvom itd. To je sve prolazilo glat. Još tada, kad su se te stvari događale, postojali su pravni modaliteti da se od toga napravi scena, da se to goni, ali do toga, naravno, nikome nije bilo stalo, jer su Večernje novosti Radeta Brajovića na sav glas vikale ono što su Sloba Milošević i njegovi ljudi mislili jako tiho. Opet, niko po tome nije postupao. Dakle, napravite mi taj trezor, ajde da vidimo sve one detonacije Radeta Brankova, Miodraga Popova, Milijane Baletić, pa onog nesrećnika iz Banjaluke, zaboravio sam mu ime, onog što je u zapadnoj Slavoniji sačekivao izbeglice i pitao „kojim dobrom, narode?“. Ali, kad neko uradi tako nešto kao što su uradile Večernje novosti sa pakračkim incidentom, i Ekspres Politika kasnije sa naslovom „Rafali u narod“, a imaju tog trenutka svog dopisnika na licu mesta u Pakracu, koji im uredno javlja da nije bilo mrtvih, da nije bilo rafala po narodu – ali, ne, to je tako išlo. Autora iz Večernjih novosti smo u jednom trenutku konfrontirali s pitanjem – pa dobro, budalo, kako si mogao svoju čuvenu reportažu iz Pakraca da pišeš iz Knina? On nas je pogledao i rekao – moralo je to tako. U tom vanrednom broju Večernjih novosti imamo i nekog lokalnog popa iz Pakraca, koji je na prvoj strani ubijen, na drugoj strani teško ranjen, a na trećoj strani daje intervju.

Ali to jednostavno nije za tužilaštvo. Već sada vidim vrisku koja će nastati na temu „uvodi se ponovo verbalni delikt i član 130e“. Ljudi, nećemo time da se bavimo. Ja sam glupi milicajac. Tužiš za ono što možeš da dokažeš. Ima tu tih nekoliko potpuno jasnih i nespornih slučajeva, četrdeset vukovarskih beba, na primer, koje je izmislila ona italijanska malo poremećena novinarka. Tu imam malu antropološku digresiju. Četrdeset mrtvih u Pakracu, četrdeset mrtvih beba u Vukovaru – broj 40 je biblijski značajan, zbog četrdeset velikomučenika i zato su ga koristili. Nit’ je bilo mrtvih u Pakracu, nit’ je, hvala bogu, bilo mrtvih beba. A budući da glupost i blesavost nisu krivična dela, mi sad možemo da gonimo razne ljudi koji su, je l’, obarali avione mislima, a da ne govorim o svima ostalima. Mahnit Ivan Marković, pa naš omiljeni Aleksandar Vučić, koji će uskoro, dok se okrenemo, postati član vladajuće koalicije. Mi smo sada u analognoj, mada minijaturizovanoj situaciji pokušaja denacifikacije Nemačke i Austrije. Austrijanci su se izvukli na ono da su 1938. bili okupirani – mislim, bili ste okupirani, osim što ste okupaciju dočekali sa buketima cveća i bili presrećni. A kad se cela stvar sprcala do kraja 1945, onda su Austrijanci rekli – ma, mi sa tim svim nemamo veze, to su sve Nemci iz Rajha radili. Tako da denacifikacija u Austriji, bez obzira na čitavu gomilu ozbiljnih krivično-pravnih indicija praktično nije stigla daleko, a nije stigla daleko ni u tadašnjoj Saveznoj Republici Nemačkoj. To je ono kad imaš toliko ljudi koji su zažmurili, namignuli, rekli „ajde“, nisu imali šta da kažu pa rekli „mene bilo strah“. Pa čekaj, bilo je i onih koje nije bilo strah. Ali, ne možeš čoveka optuživati i okrivljavati zato što nije bio heroj. Da prostiš, jebeš društvo koje počiva na herojima, to nije dobro. Jer ono treba da počiva na jednom zajedničkom – mi bismo rekli sabornom – sistemu vrednosti, gde je stvar elementarne pristojnosti da je razum noseći stub društva. Ali, budući da nismo živeli u takvom društvu, kao što nisu ni Austrijanci i Nemci, mi sad ima da slegnemo ramenima i da zaboravimo i zažmurimo i kažemo – ajde, dobro smo i ovoliko postigli. Jedino što možemo da učinimo, jedino što može da ostavi trajnog traga je moralna osuda. I, ponavljam, jezik prezira.

Svetlana Lukić: Paralelno sa tim, ovih dana se desilo to da se Nataša Kandić, koliko sam razumela, zajedno sa preostalim članovima porodice Bitići povukla sa suđenja, jer smatra da je suđenje sistematski opstruirano, odnosno da ni izvršioci, a ni naredbodavci nisu uopšte uzeti u obzir. Sve se dogodilo na poligonu SAJ-a.

Miloš Vasić: U tom trenutku, 1999, imamo kompletan cirkus i potpuno je svejedno čiji poligon je u pitanju, jer su se oni svi razmileli svuda. Bitno im je bilo samo da izvuku guzicu iz Batajnice da ih tamo neko ne bi klepio, pa su se razvlačili, šetali, premeštali, ali u slučaju Bitići je jasno o čemu i o kome je reč. Jedino čemu se mi možemo nadati je da Sjedinjene Države nastave da gaze na slučaju tri njihova državljana, pa da vidimo dokle ćemo stići. To je, kako da ti kažem, žalosna perspektiva, da neko drugi treba da nas tera da gonimo ljude koji su svoje zatvorenike, koji su odležali prekršajnu kaznu i pušteni, nezakonito lišili slobode, odveli i ubili. Ne zanimaju me objašnjenja – ako ste mislili da su teroristi, hapsite ih, krivično ih prijavite, pa im sudite, pa ćemo da vidimo šta će da bude. Ovo je jednostavno nedopustivo, očigledan zločin. Okej, ja razumem da je Nataša izgubila živce i da se izvukla iz toga, ima ko će, bogu hvala, dalje da pritiska. Nije to jedino suđenje, vuče se i Suva Reka i razne druge stvari. Naš Vrhovni sud ima običaj da svaku presudu Specijalnog suda za ratne zločine vraća natrag zbog ovoga i onoga, iz čega se vidi jedna neizrečena poruka – čekajte, otkad je to zločin ubijati? Da se opet vratim na Večernje novosti, koje su pominjale Šiptare i pisale ih malim početnim slovom „š“, a u istom broju, u intervjuu sa Mirom Marković, Albance velikim početnim „A“ – nikada neću zaboraviti njihovu čuvenu vest o štrajku nekih dućandžija u Prizrenu, koja je verovatno bila Tanjugovog porekla i u kojoj je pisalo da su šiptarski teroristi polupali izloge na dućanima poštenih Albanaca, koji nisu hteli da se pridruže štrajku dućandžija. Mislim, zbogom pameti.

Za srpske i hrvatske nacionaliste, ove žešće, najbolji od svih svetova, što bi rekao Volter, je svet u kome su svi Srbi četnici, a svi Hrvati ustaše i oni se oko toga slažu potpuno. Ovi su ponosni što su četnici, oni su ponosni što su ustaše. Nikad neću zaboraviti pokojnog Stepana Spajića, slavonskog političara sa ekstremne desnice i direktora nogometnog kluba Hrvatski Dragovoljac. Negde 96. ili 97. došao je u Beograd da igra na Partizanovom stadionu protiv Partizana u okviru nekog evropskog takmičenja. I, taj Stjepan Spajić se vraća presrećan u Zagreb i kaže – ljudi, ja se pojavim tamo u svečanoj loži i ceo stadion skoči i krene da viče „ustaše, ustaše“, a ja skočim, dignem obe ruke u vis i viknem „taj sam!“. On je bio najsrećniji čovek na svetu. Dokle god mi jedni druge tako percipiramo, oni nas kao četnike, a mi njih kao ustaše, naši nacionalisti su zadovoljni, cilj je postignut. I kad se pojave ljudi kao što smo ti i ja i ekipa koja priča za Peščanik i koja sluša Peščanik, ljudi koji nisu ni četnici, a tamo nisu ustaše, onda smo izdajnici pošto nema trećeg. To je to pitanje homogenizacije. Postoje u jeziku takozvani šiboleti, to je biblijski termin, a potiče od priče o starozavetnim Jevrejima ratnicima koji su pripadnike drugog plemena prepoznavali po tome što nisu umeli da kažu Š nego S, pa su odmah ubijali onoga ko ne bi rekao šibolet nego sibolet. Tako ovde imaš ljude koji će te odmah ubiti ako ne kažeš Raška nego Sandžak i ako ne kažeš Kosmet i Metohija, da citiram kolegu Lazanskog, nego Kosovo, to je ono pitanje takozvanog olfatornog ili nazalnog intuicionizma u psihologiji – sestro slatka, nećeš ti meni, nanjušio sam ja tebe, nisi ti naša. I to sve opstaje, sve to funkcioniše u našoj štampi. Ima li još nekog osim nas koji će da ustane i da kaže – aman, bre, ljudi, dosta ste lagali. Jer, kad celu tu stvar prekontam do kraja, mislim da je laž najstrašnija, od laži sve počinje.

Svetlana Lukić: Juče je doneta sudska odluka da se Ulemeku Lukoviću oduzme trećina kuće.

Miloš Vasić: Pa, od nečeg mora da se počne. Naime, gospođa Aleksandra Ivanović Legijinica, bela udovica, tvrdi da je trećinu kuće kupila parama od svog pokojnog muža Šuce, koji je bio neki Arkanov „visoki oficir“. Ulemek je tvrdio da je on to dobio, ne znam, od Jovice Stanišića, o čemu nema traga u papirima, niti je ikad bilo. To podseća na slučaj Arkana iz 83. godine: napravio Arkan neko krivično delo telesne povrede, to došlo do suda i na sudu ga pitali šta je po zanimanju, a on odgovorio da je radnik Državne bezbednosti, što je istina, na šta javni tužilac skoči i kaže – nije istina. Arkan na iduće ročište donese papire na kojima piše da je kuća u Sokobanjskoj kupljena kreditom na osnovu njegovog zaposlenja kao radnika Državne bezbednosti Saveznog SUP-a. Tačka, gotovo. E, taj Aleksandrin neprežaljeni pokojni Šuca, koji je ubijen, kako da vam kažem, prerano – kako je on zaradio te svoje novce i automobile na koje se ona poziva, je l’ možda pisao softvere za Microsoft? I njegov novac je naravno stečen krivičnim delom, svi znamo. Onda ona kaže – treća trećina je sporna, kaže Stankom. Odakle novci Žiki Muštikli, da nisu možda stečeni pošteno? Pa, hajde to malo da istražimo. Naši zakonodavci, ovi koji su doneli zakon i ovi iz Ministarstva pravde koji su ga obrazlagali, potpuno su u pravu, konačno se neko setio da je jedini način da se organizovani kriminal ljudski uštroji da im uzmeš novce. Što bi rekao neki italijanski tužilac koji je bio ovde u gostima u jednom trenutku – oni bi radije da sede 20 godina u ćorci, a da im ostanu pare, jer lako će oni parama iz ćorke da vode svoje poslove, da izlaze na vikend, da im dovode švalerke i šta god hoće, i ćorka je za ljude. Treba ih uhvatiti za novac. Nikad neću prestati da ponavljam čuveno nagradno pitanje: šta je po zanimanju bio čuveni Eliot Nes nepotkupljivi? Agent FBI, policajac? Ne, on je bio poreski inspektor. E, dokle god naša Uprava prihoda ne počne da pita svakog građanina „prijavili ste toliko prihoda, na toliko ste platili porez, a odakle vama auto koji je dvaput skuplji od onoga što ste vi prijavili?“, dotle ćemo imati ovo što imamo.

Pitanje je političke volje države hoće li ili neće da se obračunava sa organizovanim kriminalom i korupcijom. Pre nekoliko godina su Rumuni izveli eksperiment, svim policijskim stanicama u Rumuniji uručen je zapečaćeni plavi koverat na kom je pisalo „kad dobijete po radio-vezi tu i tu kodnu reč otvorite“. A unutra je pisalo „svaki auto skuplji od 20.000 evra smesta zaustavite i tražite od vlasnika dokaz o poreklu“. U narednih  12 sati oni su morali da iznajmljuju fudbalska igrališta da parkiraju zaplenjene automobile dok im ovi ne donesu papire. Sad neću da zvučim kao iz one čuvene rok pesme Udri bogataša, uzmi mu sve pare, ali bi me jako zanimalo odakle tebi, brate, porše kajen, pa bio ti i Čeda Jovanović, potpuno mi je svejedno. Čedo, možeš da se voziš i u običnom landroveru, ne treba ti porše kajen. Ako ti već treba terensko vozilo ja mogu da obeležim čitav niz drugih automobila. Ništa bez striktnog poreskog sistema nalik na američki IRS, njihovu upravu unutrašnjih prihoda. Kad ti se na vratima pojave gospodin i gospođa, pokažu legitimacije, dobar dan, mi smo došli, vi ste prošle godine zaradili toliko, a kupili ste kuću, bili ste na moru, slali ste decu na fakultete i vozite dva takva auta, izvinite, to malo se ne uklapa u vaš prijavljeni porez. Ako nisi u stanju da im pokažeš da ti je umrla tetka pa si nasledio, u velikoj si neprilici. Dokle god to ne budemo uveli mi na kraj sa organizovanim kriminalom izaći nećemo. Ovi naši slepci nisu morali 2003. da sruše Šilerovu ulicu, mogli su privremeno da zaplene, a imali su sve pravne modalitete i pretpostavke da privremeno zamrznu imovinu, nije istina da pre ovog zakona nisu mogli, mogli su. Pa neka ove dve vesele udovice, kuma i Dućinica, tuže državu za 6 miliona evra, što je naraslo do 8 s obzirom na njihove zahtevane kamate. Ne bismo imali takve bruke i apsolutno nepotrebne zajebancije. Hoću da kažem vrlo jednostavno, treba samo biti pošten, ništa drugo. Nemojte da mi imate razumevanja za svakog Milana Beka, za svakog Miroslava Miškovića, za svakog onog kome je ikad palo na pamet da se s nekim dogovori, ljudi smo, dogovorićemo se na varijantu. Pa onda kao, sada nije u redu, ne znam, što Legiju vide kao nacionalnog heroja. Pa, ko ga vidi kao nacionalnog heroja neka mu obesi sličicu tetoviranu u sobu pa neka mu upali kandilo. Mene zanima imovina.

Ponavljam, ponavljam, ponavljam da moramo svi zajedno da shvatimo da je kompletan Balkan jedinstveni teatar, operacija organizovanog kriminala, to je tako zadnjih 50 godina. Dokle god naše države ne skontaju da bi trebalo ipak kriminal tako da posmatraju, a ne kao stvar unutardržavnih okvira, dotle ćemo imati probleme. Na svu sreću, bogu hvala, ovi naši ovde su što se toga tiče apsolutno za, jer lupa im se o glavu, Hrvatima takođe. Bosanci kako koji, sarađuju, Bugari i Rumuni hoće. S Bugarima je problem što čovek ne zna šta da im veruje. Mislim, ako je najbolji drug Joce Amsterdama Bojko Borisov izabran za gradonačelnika Sofije onda znamo gde smo. To je ono što Evropska unija Bugarima zamera, ali, hajde, u redu je, i to će se polako vremenom srediti. Ali do onog dana dok ne budu menjali sve relevantne informacije između sebe i dok se ne otresu komunističke paranoje, da će „oni nas da špijuniraju“ i već te stvari, imamo tajne da čuvamo. Kakve tajne imate da čuvate? Jedine tajne koje imate da čuvate su one tajne za koje vas s pravom sumnjičimo, da imate veze sa organizovanim kriminalom. Dokle god ne počnu da funkcionišu kao neka vrsta modela uspešne simulacije Europola i agencija bezbednosnih i carinskih i poreskih Evropske unije, dotle neće biti napretka. A imamo sad ovaj aktuelni i najskandalozniji primer, to dvostruko ubistvo Pukanića i Franjića, gde se sad dovodimo u jednu fenomenalnu situaciju da se jedno te isto krivično delo sudi istovremeno u dve različite države, jer niti oni mogu da isporuče svoje, niti mi možemo da isporučimo naše, a zajedno su to uradili. Sad treba da vidimo šta će od toga ispasti – da li dva odvojena suđenja, da li suđenje objedinjeno u smislu video-linka i tih stvari, jer čak i zakonici o krivičnom postupku su različiti, što će naravno advokatima dati fenomenalne šanse za intervencije, žalbe i sve ostalo, a što na kraju vodi, siguran sam, neizbežnom ishodu, potpisivanju bilateralnih ugovora između pravosudnih organa da se krivična dela sude bez obzira na nacionalnost počinilaca u zemlji gde je krivično delo počinjeno. Ili da se kompletni predmeti prepuštaju onoj državi gde je na primer veći deo izvršilaca državljana. Ali nešto mora da se uradi na tu temu.

Što se tiče lokalnih izbora, mene su zanimali Zemun i Voždovac, Kosjerić mi je bio jasan od početka, znam te ljude, odlazio sam tamo često. I kakvih će tu koalicija da ispadne, uopšte nisam iznenađen najavom Veljine Nove Srbije da će da se udruži sa radikalima. Nekako, brate, po prirodi stvari spadaju zajedno, dobro jutro. Vidim da se Koštunica i njegovi još femkaju, znate ono, ja sam poštena devojka, ne valja baš odmah. Ali, na kraju krajeva, sve će to svršiti na istoj gomili, pitanje je samo koliko će snage Vučić i Toma imati da izvuku Srpsku narodnu stranku iznad radikalskog imidža i da se nekako uljude, modernizuju i da budu u stanju u jednom trenutku da kažu – evo, mi smo evropsko-konzervativna narodnjačka varijanta. Što se mene tiče, ja im želim sreću, hajde, samo vi izvol’te slobodno, samo nemojte da mislite da smo zaboravili. Nikako da uspem da se dokopam najnovije tri Šešeljeve knjige o Aci Vučiću, jedva čekam da pročitam kritičku biografiju Ace Vučića iz pera Vojislava Šešelja. Aca Vučić je moja, kako da vam kažem, omiljena mušterija.

Svetlana Lukić: A DS?

Miloš Vasić: DS bi htela sve, a mi obični birači pitamo – dobro, za čiji račun vi radite, za naš ili tuđi? Problem sa DS je što bi oni hteli da postanu novi SKJ, da plebiscitarno budu prihvaćeni kao apsolutno polivalentna stranka. Možemo sa svima, ne baš sa onima, jebem mu mater, ali možemo i Kosovo i Srbija, i Evropa i Kosovo, i Mišković i Beko, i Cane i Peconi, i svi. Pa, ne možete sve, morate da se odlučite za jedno, da stisnete guzu i zube i da kažete – ljudi, mi ovo nećemo. Pa, malo ćemo da imamo manje para, nećemo da kupujemo baš toliko mnogo škoda oktavija. Malo se, brate, dovedite u nekakvu izoštreniju varijantu. Ne može da mi se rasplinjujete, razblićkavate preko kompletnog političkog spektra Srbije, da vas vole i krezubi četnik i japi. Lako je za japije, oni će ih voleti uvek, i nekakav normalan svet kao što smo ti i ja i slušaoci Peščanika. Ali sve zajedno nekako ne ide.

Svetlana Lukić: Ako bude nastala ta takozvana velika koalicija sa Nikolićem, ja ne znam otkud njima ideja da će oni biti stariji brat, stariji partner?

Miloš Vasić: Sa međedima se nije grliti, zato je Koštunica svojom urođenom lukavošću izbegavao koalicije sa radikalima dok su još bili svi zajedno, a i kasnije, sad sa Tomom, mada sve manje, jer kad te međed zagrli smrska ti kosti. Lično mislim da je DSS na zalasku i sumraku, njima više neće ostati ni one čuvene vračarske babe, o kojima je svojevremeno Milan Božić govorio kao o glasačkom telu Vuka Draškovića. Vračarske babe umiru, socijalistički penzioneri umiru. Ivica Dačić je tu dobar primer, Ivica Dačić je došao do zaključka – pusti ti penzionere, mi od penzionera opstati ne možemo, hajde ja da budem odličan ministar. I fakat je odličan ministar. Sad, šta će da mi kaže druga Srbija na tu moju rečenicu ja mogu da zamislim. Ivica Dačić je najbolji ministar unutrašnjih poslova od 2000. do danas, nije se kurvao, nije izvodio budalaštine, pušta sve ispravne zvuke, policija je srećna, sve je u redu, nema problema, divota, sjajno. Ali Ivica Dačić to radi zato što je čovek racionalan i što je njemu jasno: gotovo je, prošlost se ima odrezati makazama, fik i idem da vidim šta mi je ostalo od mlađeg sveta, od razočaranih ovih, razočaranih onih, pa da se provučem preko cenzusa na idućim parlamentarnim izborima. Jedini način da se on provuče to je da on i njegovi ministri u vladi, njegov aparat stranke unutar izvršne vlasti radi i ponaša se kako treba i ne bi me začudilo da preživi. Ako preživi, preživeće s punim pravom. Učite se od Ivice.

Svetlana Lukić: Najnovije CESID-ovo istraživanje kaže da Nikolićevi radikali imaju podršku 29% građana, a koalicija Za evropsku Srbiju 35%. Ako se od tih 35% oduzmu glasači G17 plus, Čankove Lige, Sandžačke demokratske partije, pa SPO, onda demokratama ostaje najviše koliko i Nikolićevim radikalima, dakle, 29%. Defanziva Demokratske stranke se navodno može objasniti time da su oni stranka na vlasti koja, eto, vodi državu u vreme krize, pa se, kao, podrazumeva da im pada popularnost. Samo da vas podsetim da i Angela Merkel vodi Nemačku u vreme krize, otpušteno je nekoliko stotina hiljada radnika, a ona trenutno uživa rekordnu podršku Nemaca, čak 55% bi je ponovo želelo na mestu kancelarke. Jeste, malo je glupo porediti Tadića i Merkelovu. Videli ste rezultate prošlonedeljnih izbora u Zemunu, Voždovcu i Kosjeriću i vidite i kako su posle toga pomahnitali sa kombinatorikom ko će s kim, ko za sada neće ni sa kim, ali ljudi smo, dogovorićemo se. Svi su živnuli, energizovali se, postizborna kombinatorika je njihova omiljena sportska disciplina. O tome se govorilo između ostalog i na našoj ovonedeljnoj promociji koju smo održali u Beloj Crkvi. Tamo su gosti i gošće bili Dubravka Stojanović, Nadežda Milenković, Teofil Pančić i Žarko Korać.

Žarko Korać: Ne postoji nijedan list koji ne promoviše Srpsku naprednu stranku, znači od Danasa do Kurira, preko Pravde koja je njihov list, svi se dive toj stranci i svi kažu da je to nešto što je Srbija dugo čekala, i to daje svoje rezultate. Znači, niko ih sistematski ne kritikuje, ne podseća lidere te stranke na ono što su govorili. Na primer, da li je jedan od lidera te stranke rekao da ne žali što je Slavko Ćuruvija ubijen? Novinari nemaju ni tu elementarnu solidarnost, to je zapanjujuće u našem društvu. Toma Nikolić je tako jedina prava zvezda u usponu. Ovo što je Tadić strasno želeo, da Srbija dobije dve velike stranke – meni je nepoznato zašto to želi – da Srpska napredna stranka i Demokratska stranka dele vlast, bojim se da mu se to može obiti o glavu, jer je uspon Srpske napredne stranke očigledan, ona raste u svom rejtingu, pre svega zato što joj se niko ne suprotstavlja. Niko još građanima Srbije nije objasnio da li je možda ona najbolji nosilac ideje i Kosovo i Evropa. Hoćete da vas podsetim da je Vučić napravio zakon o informisanju za vreme Miloševića? Je l’ neko od novinara piše o tome? Niko, ispade kao Botičelijeva Venera, znate onu čuvenu sliku italijanskog renesansnog slikara Botičelija, ona divna žena što izlazi iz vode, rađa se iz školjke. E, tako su se rodili Vučić i Nikolić, savršen spoj, Evropejci, a istovremeno umereni nacionalisti. Pa, čekaj, obojica su bili na vlasti, kad je Milošević pokušao da disciplinuje medije pred kraj svoje vlasti prljav posao je dao Vučiću, to nisu ni socijalisti radili. I umesto da ljudi govore o svemu tome, da su i oni bili deo tog režima – ne. I onda Tadić priča o korupciji, a oni kažu – pa, čekaj, mi nismo na vlasti, ti si na vlasti. I jeste tako, ti si onda odgovoran za korupciju. Sve stranke su korumpirane, zamislite tu izjavu. Slušamo seriju besmislica koja po mom dubokom ubeđenju pomera postepeno podršku građana jednoj stranci kao što je ta koja kaže – ne, mi nismo trenutno na vlasti, mi smo ti pošteni, mi smo kao Venera izašli iz mora, upravo smo se rodili. A kao da nismo dugo u politici, 15-20 godina, kao da nismo do juče Šešelja hvalili. Mislim da ćemo sad polako da žanjemo plodove. Marketing može u politici daleko da dovede, ali je potrebno da se pokaže neka odlučnost, da se izaberu neke teme, konfrontacija je nužna. Čekam dan kada će istraživanja javnog mnjenja pokazati da nastaje priličan debalans na našoj političkoj sceni, sem ako neko nije projektovao koaliciju SNP-DS kao neku buduću vlast, a izgleda da ima i toga. E, bojim se da je priroda svakog pravog političara ne da bude partner u vlasti nego da bude jedino vlast. Sećate se onog socijaliste, koji je rekao – samo se vi smejte, ova priča ima tužan kraj.

Teofil Pančić: Mislim da je ključna stvar upravo to što ljudi, koliko god to nama izgledalo smešno i tužno vide u toj stranci nešto novo. To zvuči potpuno blesavo. Znamo te ljude, Toma Nikolić, Vučić, ako nešto nije novo, oni nisu novi. Ali ljudima je nekad dovoljno da se stvari drugačije nazovu, kao što imate onu opciju rename za fajlove na kompjuteru. Zašto ljudi tako masovno glasaju za njih? Meni to izgleda kao da je Srpska napredna stranka, da upotrebim onaj termin Todora Kuljića, neka vrsta normalizovanog nacionalizma, ona proizvodi jednu vrstu normalizovanog posleratnog nacionalizma. OK, mi smo izgubili rat, ono što Vučić kaže – pa, znam ja da nije Korčula i da nije Makarska srpska, povlačimo se, defanzivni smo. Bilo je u redu to što smo radili, mi se toga ne odričemo, ali, eto, shvatamo da smo pukli. To je blisko većinskom raspoloženju, stanju duhova u Srbiji i ljudi na to reaguju kao na nešto što je okej. I mi se nikada nećemo odreći Kosova, mi znamo da to ne znači ništa, da je to jedna prazna deklaracija, ali je nama srce puno kad to kažemo. Ljudima to prija. Doduše, reći će neko, pa to isto govori i Tadić. Pa jeste, govori i Tadić, ali njemu se ne veruje na onaj način na koji se veruje Nikoliću i Vučiću. To je naša nova mejnstrim desnica, ono što je DSS uvek hteo da bude, i zato je ta stranka tako ogromna, iz prostog razloga što kod nas postoji užasno mnogo ljudi, najmanje trećina biračkog tela, koja je zapravo svetonazorno, ideološki, nazovite to kako god hoćete, na tim pozicijama. Neko to mora da unovči. Pošto nije Šešelj i nije Koštunica, to je unovčio Toma Nikolić.

Dakle, usvajanje i primena Statuta nije ono što pričaju ovi desničarski paranoici, izdvajanje Vojvodine, ali jeste nešto drugo: premeštanje jednog dela težišta političke i ekonomske moći sa Beograda na Novi Sad i na druge sredine u Vojvodini. To se ne dopada desničarima iz ideoloških razloga, ali ne dopada se ni ovoj sadašnjoj mejnstrim vlasti, ne toliko iz ideoloških razloga koliko iz sasvim praktičnih. Zato što to njih udara po džepu i po moći, to je ono što se njima ne dopada u ovoj vrsti decentralizacije. Zato oni više vole decentralizaciju po sistemu umrvljivanja, znači, daj da napravimo niz nekakvih mikroregiona koji će biti dovoljno mali da zapravo nijedan od njih sam za sebe ne predstavlja ništa. Čini mi se da je u tome koren tog rascepa oko Statuta kojem svedočimo, i unutar Demokratske stranke i ukupno unutar vlasti. To je čista borba za prevlast i strah centralne strukture unutar vlasti da se njeni ljudi, a ne neki drugi, ne osamostale previše, da ne postanu previše jaki. Kada je konkretno u pitanju Pajtić ja mogu da spekulišem još o jednom stvari – ne zaboravite da je on zapravo jedini od recimo desetak prvih ljudi u Demokratskoj stranci kojeg nije stvorio Tadić. Ovi drugi, to je sve Tadićev kadar, oni su realno bili anonimni pre Tadićevog dolaska na čelo DS, Pajtić je jedini koji ima političku težinu od ranije, on je bio Đinđićev kadar. On je i tada u vreme Đinđića bio jedan od najbitnijih ljudi u DS, on prosto ima jednu vrstu delegirane harizme koja nije došla od Tadića, i to jednom lideru koji je sujetan ili preoprezan može itekako da smeta i može da traži načina da ga u određenom trenutku skloni. Međutim, s druge strane, ja ne znam da li će oni to da rade do kraja, jer pretpostavljam da su i oni svesni da bi neki rascep te vrste otvorio široko polje za stvaranje neke stranke unutar Vojvodine koja ne bi bila autonomistička na onaj stari način na koji je to Čankova, koja nikada nije uspela da bude nekakav većinski faktor u Vojvodini. Međutim, zamislite da dođe umerenija Pajtićevska struja na neke buduće izbore, ona bi mogla da predstavlja užasno bitan faktor u Vojvodini. Mislim da demokratama to ipak ne bi išlo u račun, tako da pretpostavljam da će ipak pokušati nekako da se nagode, ali nadam se da im ta nagodba neće proći ako cena bude da zaboravimo na Statut.

Nadežda Milenković: Je l’ vi imate ovu kampanju “Pravda za Uroša”? Ja živim u Belegišu, malom selu pored jednog malog grada i čak i tamo su našli trafo-stanicu i imate jedan vrlo dobar slogan koji je jasan, usmeren. E, sad, naravno, problem je što je to dobar slogan za pogrešan proizvod. Oni su napravili zamenu teza, to što se zove “Pravda za Uroša”, zapravo nije traženje pravde nego nepravde za Uroša, jer oni traže da Uroš ne bude kažnjen za ono što je uradio. I vrlo su se lepo uhvatili za ovo o čemu mi pričamo, što je godinama reklamirano sa samog vrha, da ne treba da se kažnjavaju naši, naročito kad nešto urade za naše ciljeve. Ili kad urade protiv nekog ko nije naš, a nije naš ko nije Srbin. Sreća, i Bog je Srbin, tako da je on pošteđen toga. Znači, nije naša gej parada, nisu naše neke političke opcije, ovde nije naša policija. Nije isto ako prebiješ na ulici nekoga ko je gej, kao ako prebiješ nekog ko je član, na primer, SPS ili neke druge stranke. Mi godinama dobijamo vrlo jasnu i puno puta ponovljenu i puno puta dokazanu poruku da neke društvene grupe, Rome, seksualne manjine, nacionalne manjine, razne političke manjine možeš baš da udariš. Mislim, jednoj Nataši Kandić nekako i možeš da lupiš šamar, nije to kao da si lupio šamar nekom bitnom. Mislim, stvarno glupo da ide dečko u zatvor, zamalo da ubije pandura. Uvek je on „dečko“. I zašto je ta kampanja uspešna? Jer sad svi znamo da se neko ko je zamalo ubio policajca i napravio invalida od njega, zove Uroš. Da li neko u ovoj sali zna kako se zove policajac?

Dubravka Stojanović: Neki narodi vole da žive u istoriji. Došla sam do neke vrste dijagnoze da je to kao sindrom Petra Pana kod odraslih ljudi koji ne žele da odrastu i koji stalno žele da budu Petar Pan i da stalno žive u detinjstvu. Imam vrlo često utisak da veliki delovi našeg društva vole da žive u toj prošlosti, da je to neka vrsta tople materice u kojoj oni veruju da im je bilo bolje. Zbog toga oni govore o mitovima, mitovi su njima potrebni da bi verovali da smo mi u nekoj prošlosti bili najveća država na Balkanu, najveća država u Evropi, najstarija, koristili viljuške, noževe i sve ono redom kako ide. Više vole da  vode o tome računa nego o tome kakav im je put, kakva im je bolnica, kakva im je škola. A posebno je važno objašnjenje koje vas lišava lične odgovornosti. Ima jedna simpatična priča koju su mi pričale bugarske kolege o tome kako je prva demokratska bugarska vlada iz 90-ih godina otišla u prvu posetu prijateljskoj Turskoj, sa kojom oduvek imaju vrlo loše odnose. I sedaju na završnu konferenciju za štampu i tu pred svim novinarima turski ministar prosvete kaže svom bugarskom kolegi – hajde da se dogovorimo da vi u Bugarskoj više ne insistirate onoliko na onih 500 godina pod Turcima i na onom turskom jarmu, jer svi mi koji se razumemo u istoriju znamo da to nije tačno i nismo vas 500 godina nabijali na kolac, ta je istorija malo drukčija, malo komplikovanija. Dogovore se oni, vrate se sutradan u Bugarsku, panika, pobuna, dočekale ih sve dnevne novine, od krajnje desnice do krajnje levice, sa identičnim naslovom: „Hoće da nam uzmu naš turski jaram“. I pao je ministar prosvete, jer je pristao da se Bugarima oduzme objašnjenje za sve. Što kod nas nema demokratije? Zbog Turaka. Što je bio komunizam? Zbog Turaka. Što nam je prljava škola, bolnica itd? Prljavi, brate, Turci, inače to s nama nikakve veze nema. Prema tome, onda i ne morate da izađete na izbore i ne morate da mislite šta znači Toma Nikolić, da li je on Venera ili je on nama, bogami, bio potpredsednik vlade. Ništa ne morate da mislite, jer imate jednu vrstu istorijskog opravdanja za nečinjenje, za nemišljenje, baš vas briga. Jednom sam pričala s Vesnom Pešić i, kako je ona onako temperamentna, kaže ona meni – dobro si ono rekla, ali neću, brate, više da te slušam, bilo tako 200 godina, 300 godina, kod nas je uvek isto, bacite me u depresiju. I tu me je ona stvarno podstakla da razmišljam da li mi to pričamo da bismo bili još depresivniji ili pričamo zbog nečeg drugog, u šta ja duboko verujem, a to je potreba da se postavi dijagnoza. I ja mislim da Peščanik ne bi trebalo da sluša opozicija i druga Srbija, mislim da Peščanik treba da sluša Boris Tadić, danonoćno da mu se pušta, jer sam uverena da je to njemu i svima drugima u najboljem političkom interesu.

Teofil Pančić: Ne bi mu dao Krle.

Dubravka Stojanović: Krle mu možda ne da, ili Vuk Jeremić, ali ja mislim da je to njegov najdirektniji politički interes. I evo doprinosa tome, ovo je sad za Borisa Tadića, možete to da slušate, ali ovo je njemu namenjeno. Dakle, zašto je on sada u defanzivi, kako se to ljupko i blago Teofil izrazio? On nije naučio nešto, ne iz istorije, nego iz sopstvenih političkih poteza. On je pobedio dva puta na predsedničkim izborima, 2004. i 2008. godine, u vrlo teškim okolnostima. Oba puta je uspeo zato što je nekoliko dana pre izbora, ako se sećate, a setite se prošle godine, jasno rekao – nema dila s Koštunicom, nema dila s tim idejama, evropska Srbija je naša jedina parola. I na tome je dobio izbore i podršku za taj program. Kako je dobio vlast, tako je počeo da pušta Vuka Jeremića da govori gore ne od naprednjaka, nego od radikala. Tako je počeo da govori više o Kosovu, a manje o Evropi, tako je počeo da bude i tamo i amo. Dok god vodi tu politiku on će gubiti poziciju na kojoj su naprednjaci mnogo jači, i to je ono zbog čega opozicija u Srbiji nije mogla da dobije Slobodana Miloševića na izborima više od 10 godina. Program srpskih nacionalnih interesa velike Srbije stvorila je opozicija komunističkom poretku 80-ih godina, opozicija u obliku Akademije nauka, Udruženja književnika, intelektualnih elita, pesnika, psihijatara i drugih grupa. Taj program stvoren u opoziciji preuzeo je Slobodan Milošević i suvereno ga sprovodio i vladao zahvaljujući tom programu. I dok god je opozicija pokušavala da kaže da je ona više srpska od njega i da igra na tom terenu, nije mogla da uradi ništa. Tek nakon što su se izređali silni događaji ona je mogla da izvrši prevrat 2000. godine. Dok god Boris Tadić pokušava da igra i na svom terenu i na terenu naprednjaka, koji su tu mnogo jači od njega, on će biti u defanzivi i njegova politička budućnost se postepeno gasi, naprednjaci napreduju, a nama će biti mnogo, mnogo gore.

Žarko Korać: Bio sam u toj nesrećnoj opoziciji deset godina, znači, o njenim glupostima ja bih mogao da vam pričam do jutra. Milošević je zapravo izgubio vlast onda kada je izgubio sve ratove, kad je i običnom građaninu Srbije postalo jasno da taj program vodi Srbiju u zaista definitivnu istorijsku izolaciju, a svaki narod ima nešto što se zove refleks samoodržanja. Ali mene fascinira potreba da se ponovo pravi ta samoiluzija i da od tih istih ljudi koji su te vodili u propast sad hoćeš da vidiš ljude koji će te voditi u Evropu. Sad je i Srpska radikalna stranka promenila retoriku, jeste primetili? Posle poslednjeg izbacivanja iz Skupštine njima je Toma Nikolić rekao – sad i ja citiram i ja predsednika Napredne stranke – sad ste k’o male mace. Ali, još uvek ostaje centralno pitanje: da li ti ljudi, njihova ideologija ima kapacitete, da li oni uopšte razumeju Evropu? Videli ste Englesku, koja je kolevka evropske demokratije, oni se bore od 13. veka za svoju demokratiju, a i njihovi poslanici su sad potkupljivi, gori od naših. Jeste videli, onaj je 5 funti dao crkvi, to je 10 evra, 1.000 dinara, i od parlamenta je tražio da mu nadoknadi što je dao dobrovoljni prilog. A jeste videli posledicu? Na izborima je Laburistička partija imala najgori rezultat od 1945. godine. Razlika između naših građana i Engleza je u tome što njihovi građani kažnjavaju političare, a kod nas se kraducka, pa te ponovo izaberu. Osećam se potpuno ludački kada treba ljude da podsećam na to šta su govorili, nikad se nisu izvinili, pa ni Dačić nikad nije ništa slično rekao. Sad svi kažu da je on najbolji ministar unutrašnjih poslova. Da mi neko objasni u čemu je on najbolji ministar! Niko živ ne ume da mi objasni, šta je on to tako fascinantno uradio za ovo vreme otkad je na vlasti, sem što je kao jedan čovek koji je imao optužbu za korupciju, koferče, Dačić zvani koferče postao ministar, što je skandal samo po sebi. A, kažu, on se snalazi, jako je dobar, jako je dobar. Ja pitam – a zašto je dobar? Pa, dobar je. To je neverovatno, a ja bih samo voleo da se nešto promeni u našoj sredini, da se ljudi ipak u nekom trenutku podsete šta su radili i da se nekim ljudima kaže – ali, zbog toga što si radio ne želim te više u političkom životu. Rezultat je takav da su vam najpopularnije dve ličnosti iz bivšeg režima, Toma Nikolić i Dačić. Zašto se u Srbiji istorija koja nas je izolovala, koja nas je osramotila, opet tako vrednuje da oni koji su iz te istorije direktno izašli, nisu nikada rekli – izvinjavamo se? Kako je moguće da su dobili, kako se to u katoličkoj crkvi zove, induligenciju, oproštaj, a da ga nisu ni tražili?

Teofil Pančić: Dačić je ponovo na vlasti, evo zašto. Imali smo izbore prošle godine i šta je bila osnovna tema izbora? Proevropski – antievropski. Ko su bili glavni akteri? Nije bilo Dačića ni na jednoj strani, nije bilo čak ni radikala, glavni akteri  s jedne strane su bili Tadić & co, a sa druge strane Koštunica, Velja Ilić & co. Sve su to stranke koje su 5. oktobra bile na antimiloševićevskoj strani. Dakle, SPS je ušao u takozvanu proevropsku koaliciju zato što je jedan deo petooktobarskih stranaka jasno stao na antievropsku stranu. Da Koštunica i Velja Ilić nisu jasno stali na antievropsku stranu i rekli „mi nećemo“, Dačić ne bi bio sada na vlasti.

Svetlana Lukić: Ovih dana je nešto zanemoćala borba protiv korupcije, mislim da je to sasvim opravdano, poznato je da naš predsednik ne može da radi dve stvari u isto vreme. Sada se upravo bori za naše vize. Kaže, pun saosećanja, nedopustivo je da naši građani i dalje budu ponižavani pred ambasadama čekajući te vize. Međutim, izgleda da predsednika niko nije obavestio koliko se hiljada ljudi svakoga dana ponižava u neverovatnim redovima za dobijanje novih srpskih pasoša. Ali, da se vratim korupciji koja će, osim što će pojesti ovu zemlju, prvo dovesti na vlast razne radikale, od Nikolića do Palme, od Velje Ilića do Koštunice, koga smo, mislim Koštunicu, prerano otpisali. Taj čovek je u stanju da hibernira ako treba vekovima i da sačeka šestog u lozi Kim Il Sunga da započne III svetski rat, kako bi, naravno u društvu sa Samardžićem, ostvario svoje morbidne snove. Ipak da se vratim korupciji – najčešće nas o tome obaveštavaju ljudi iz Transparentnosti Srbija. Evo, Nemanja Nenadić je iz te organizacije i kaže da ništa nije urađeno na rešavanju problema vezanih za korupciju od prošlogodišnjeg izveštaja Evropske komisije o napretku Srbije u ispunjavanju uslova za članstvo u Evropskoj uniji. Tada je Evropska komisija bila nezadovoljna transparentnošću finansiranja političkih partija, statusom nezavisnih, čuvenih nezavisnih tela za borbu protiv korupcije, ali i pojedinim zakonima, kao što su oni o javnim nabavkama i sukobu interesa. Pre neki dan je predsednik odbora za rešavanje sukoba interesa, gospodin Slobodan Beljanski, rekao eksplicitno da neki organi izvršne vlasti, dakle, države, ometaju rad tog odbora. I ono što je najgore, kaže Nemanja Nenadić, ne očekuje se ništa novo, ništa pozitivno do kraja godine, pre svega zbog toga što ništa nije učinjeno da se zaštite oni ljudi koji su spremni da svedoče o korupciji, jer posle toga bivaju izloženi raznim šikaniranjima. Imamo tih slučajeva, ako se sećate slučaja radnika Puteva Srbije Gorana Miloševića, koji je pre tri godine izgubio posao kada se kao jedan od glavnih svedoka pojavio na suđenju takozvanoj drumskoj mafiji. A u nastavku emisije čućete kratko najnovije etape u borbi protiv korupcije od Miše Brkića, ali će on govoriti i o ovom čuvenom poskupljenju benzina. Izgleda da nas sada preko benzina deru i srpska i ruska država, i verovatno će vas koji otplaćujete kredite zanimati šta on misli o potezima nekih banaka u Srbiji, koje su rešile da onako u hodu menjaju neka pravila.

Miša Brkić: Ti možeš jednom, dvaput, možeš i tri puta da kažeš da se boriš protiv korupcije jer si nekog uhapsio, ali onda će te i običan čovek na kraju pitati – pa, čekaj, ali što se ti boriš protiv korupcije tako što odsecaš krakove hidre na kraju procesa, što ti to ne uradiš na početku, odnosno, što ne deluješ preventivno? Preventiva su dobri propisi i samostalne demokratske institucije koje funkcionišu nezavisno od države. Tim institucijama se društvo brani od države i u tome jeste smisao njihove nezavisnosti. Ali mi smo prihvatili ljušturu nezavisnih regulatornih i kontrolnih tela, a pošto je srpsko društvo do kraja ispolitizovano i pošto je politika metastazirala na sve segmente društva, ona je progutala i nezavisna regulatorna i kontrolna tela koja su postala prirepci državnih institucija. Tako da je društvo izgubilo sposobnost da se brani od države. To je problem Srbije, što je država postala Hobsova država, politička država koja sve nadgleda. Čekaš četiri godine da glasaš pa da kažeš – ovi su bili loši, više ih neću, ali ti je to mala satisfakcija, četiri godine prođe. Tebi treba neko nezavisan ko u tvoje ime kaže – ovaj političar je sve naopako radio, i onda i društvo i država imaju mehanizam da takvo telo odbace. Kad državni revizor pronađe da je iz državne blagajne nezakonito trošen novac, nema potrebe da ja čekam četiri godine pa da biram novog ministra finansija. Ne, taj odmah ide. Pošto toga ovde nema ti onda imaš tu populističku kampanju, mafija je bila na tapetu tri meseca, pa se onda malo zastalo. Sad su moda predsednici opština, bilo ko da dođe za predsednika opštine Aranđelovac na mesto ovog nesretnog Švabića koji je uhapšen, ti u kancelariji zatekneš sto, kompjuter, telefon i teglu meda. Suština je da kad dođeš na tu funkciju ne zatekneš teglu meda. Ko god da je u pitanju, dakle, i najmoralniji čovek će posle šest meseci da zavuče ruku u teglu meda. Nemojte više nikog da hapsite, donesite pravila igre da nikad više nikog ne uhapsite, dakle, da niko od ljudi koji se bavi državnim poslovima ne dođe u napast, što bi rekli stari ljudi ovde, da zavuče ruku u teglu meda. Bugarska to nije uradila čak i kad je postala članica, i to se Evropskoj uniji obilo o glavu. Rumunija je manji, ali Bugarska je drastičan primer kako Evropska unija ne sme da brlja kad su u pitanju antikorupcijsko zakonodavstvo i antikorupcijska pravila igre, koja podrazumevaju i propise i institucije. Bugarskoj sad i ne daju pare jer su pare koje su date završile u rukama mafijaša i korumpiranih državnih činovnika, i Evropska unija je rekla – dok ne rešite to pitanje nema više iz evropskih fondova nikakvog novca za vas, iako ste članica Evropske unije. To bi moglo da se dogodi i ovde.

Jugoslavija se raspadala 16 puta, dok na kraju nismo dobili državu koja se zove Srbija. Svaka država koja se raspadala ostavljala je u amanet novoj državi sve svoje propise. Nova država donosi svoje propise, ali ostavlja i one stare. Ispostavilo se da danas u Srbiji postoje propisi iz Brozovog vremena. Za sve zemlje u tranziciji i one koje žele da uđu u Evropsku uniju jedan od ključnih zahteva je da  pojednostave odnos korisnika i davaoca usluga, države i građana. U Hrvatskoj je ta akcija takođe sprovedena, tamo se zvala hitrorez, a kod nas se zove srp, i u jednoj i u drugoj državi su koristili izraz giljotina propisa. Prvih godinu dana ušteda u Hrvatskoj kroz hitrorez je bila 3 milijarde evra. U Srbiji je počelo, mogu da zamislim kolika će biti ušteda, daj bože da se sprovede do kraja. Od političke volje zavisi da li će trajati godinu i po dana ili dve godine.

Svetlana Lukić: Rekao si famoznu sintagmu – politička volja. Postavlja se racionalno pitanje, zbog čega bi državna administracija oličena u desetinama hiljada ljudi razvlašćivala samu sebe? Nema nikakvog pritiska, ni nezavisnih kontrolnih i regulatornih tela, ni javnosti, ni opozicije, ne postoji pritisak jer nema dovoljno mehanizama ni iz Evropske unije, jer mi smo u procesu pridruživanja.

Miša Brkić: Rumunski ambasador u Beogradu Jan Makovej je rekao da je Rumunija kao država možda i bila nespremna, kad bi se gledalo javno mnjenje, da uđe u Evropsku uniju. Šta je presudilo? Politička prosvećenost, svest političke elite da nema boljitka za Rumuniju ako ne uđe u Evropsku uniju. Politička elita bila je ta koja je svom snagom gurala rumunsku državu i rumunsko društvo prema Evropskoj uniji. Evo ti primer Hrvatske, za dve godine su svi propisi usaglašeni. Zaprepaste me ponekad ti ljudi koji u ime Srbije rade na evropskim integracijama, kao – ma, ne treba nama niko da nameće tempo, mi znamo najbolje kojim tempom…

Svetlana Lukić: Raspravljala sam davno sa jednim od srpskih političara, valjda je to poslednji koga sam videla uživo, i taj je govorio upravo to – pa gde žurimo, mi imamo svoj tempo. Pa, da, tebi se ne žuri, zato što smo mi kao u nekom vozu u stočnim vagonima, poređani kao stoka i živimo kao stoka, a vi ste u onom vagon-restoranu u kojem živite potpuno ekskluzivnim životom, ne žuri vam se nigde.

Miša Brkić: Da, pitanje preuređenja države nije dijalog unutar hrišćanske crkve katolika i pravoslavaca. Ako je raskol bio pre hiljadu godina, hajde, imamo još hiljadu godina da se dogovorimo da se negde ujedini hrišćanska crkva. To crkve sebi mogu da dozvole, ali politička elita u državi kakva je Srbija, zapuštena, devastirana, ispolitizovana, razjedena, ne može da odugovlači. Imaš dva rešenja, ili da prihvatiš evropske vrednosti ili da napraviš despotiju. To je ta istorijska prekretnica, moraju postojati neki nacionalni ciljevi koji nisu od danas do sutra, koji su projektivani u sledećih 5 i 10 godina, da bi ih ostvario ima da boli. Što više odugovlačiš, to duže traje, to te kao pojedinca iscrpljuje, i na kraju kažeš – pa, slušaj, manjkaću dok stignem do te Evropske unije, neću više, bre, da idem tamo. Između ostalog, i to je lukavstvo političkog uma – hajde da razvučem proces da se ogadi svakome, a objektivno znaš da taj proces može da se završi za tri puta manje vremena nego što si ti odredio da ti treba. Pa, nek te prime kad te prime, šta, kao da je važno…

Pomenula si benzin – naftna oblast i cela energetika je do skoro bila monopol države, sad je postala monopol kompanije koja je u vlasništvu druge države. Danas novi vlasnik NIS-a kaže – pa, znate, prerada nafte u našim rafinerijama previše je jeftina i mora da poskupi. Sad svi privatni trgovci koji uvoze naftu po zakonu moraju da je daju na preradu u rafinerije u Pančevu i Novom Sadu, u vlasništvu Gaspromnjefta. Ruska kompanija koja je umesto države Srbije postala monopolista sad može da kaže šta god hoće, recimo da neće da prerađuju naftu po tako niskoj ceni. Privatni trgovci mogu da kažu da odustaju od uvoza, jer im se ne isplati, i da zatvore radnju, što bi bilo pogubno po Srbiju, ili da prihvate novu cenu koju će onda da prevale na potrošače. Mi smo tek nadrljali, do 31. decembra iduće godine Gaspromnjeft ima monopol na srpskom tržištu nafte i može da radi šta god hoće. I mislim da treba da nas ošiša. Ovde smo pre godinu dana razgovarali o tome, puno ljudi u Srbiji je pričalo da nije dobro na ovakav način, pod takvim uslovima, prodavati Naftnu industriju Srbije, ma nikome, ne samo Gaspromu. I sad građani moraju da budu svesni da za to što plaćaju skup benzin nije krivo samo kretanje cene na svetskom tržištu nafte, nego i to što smo napravili ovakav ugovor. Da je samo do svetskog tržišta, pa što onda ne poskupljuje benzin u Crnoj Gori, ili Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj? E, tamo ne poskupljuje zato što oni nisu ovako prodali svoju naftnu industriju. Mi ima da stegnemo zube još godinu i po dana i da plaćamo greške svojih političara. Slično je sa bankama, imamo visokomonopolizovano tržište nekoliko banaka. Srbija je značajno napredovala kad su osnovane srpske banke kapitalom banaka iz inostranstva. Ima zagovornika teze da je nekoliko vodećih banaka napravilo neku vrstu prećutnog kartela koncentracije i da oni zapravo diktiraju pravila igre. Ovih dana su sve banke izašle sa bilansima za prošlu godinu, sve imaju profit. Malo neobično, ali ajde da čuknemo u drvo, hvala bogu, dok je svuda u svetu sve propalo naše banke su imale profit. Ali su se promenile okolnosti. Banke ne mogu u uslovima ekonomske krize i dalje da zelenaše sa kamatama. Dovoljno je nekoliko najvećih banaka napravi neku vrstu prećutnog kartela i da onda uvek kažu „takvi su uslovi“. Strašno cenim to što je guverner rekao – dosta, ne može tako.

Svetlana Lukić: Dakle, Narodna banka Srbije je izašla sa spiskom banaka koje su menjale pravila igre sa svojim klijentima, zaračunavale su veću kamatu nego što su dopuštali ugovori. Ili su opet ugovori tako napravljeni da oni mogu da rade šta hoće?

Miša Brkić: Pazi, ti u tim ugovorima imaš i onu klauzulu da u skladu sa okolnostima može da se menja kamatna stopa, ali za rate koje dolaze, ni u jednom pravnom sistemu ne možeš to da uradiš retroaktivno. Da podsetim, nije se oglasio samo guverner, oglasio se i ombudsman. Mislim da su banke pod izgovorom krize pokušale da ućare više nego što im pripada.

Svetlana Lukić: To su ona čuvena sitna slova u ugovoru koja mi nismo naučili da čitamo, u kojima piše koja su pravila igre sada, ali u određenim okolnostima ona mogu da se  promene. Nije li tu reč o onome na šta je reagovala Narodna banka kada je rekla da su ugovori koje su bankre pripremili za građane Srbije neregularni?

Miša Brkić: Pazi, Narodna banka nije nije znala šta se tu događa do trenutka kad je to počelo da svrbi nekog klijenta koji je uzeo kredit, pa je onda počelo da svrbi i drugog, sto, hiljadu, 10 hiljada klijenata, i onda je Narodna banka morala da reaguje. Očigledno je da je bilo praznog prostora u kome nisu bila definisana pravila igre i onda si mogao obmanjuješ klijentelu.

Svetlana Lukić: A čiji je to propust? Taj prazan prostor koji je ostavljen?

Miša Brkić: Države, uređenja finansijskog sistema zemlje. Činjenica je da Srbija nema do kraja izgrađen finansijski sistem. Ne branim banke uopšte, ali u situaciji kad ti imaš stanovništvo koje je gladno kredita, ti možeš da se služiš i manipulacijom na granici legalnosti, a pošto nemaš sve propise kažeš „nije nelegalno“. Tačno, nije nelegalno, ali je nemoralno, ali je bezobrazno. Ne možeš da uhapsiš direktora banke zbog toga, on je lavirao na granici. Da li je to moglo da se spreči? Moglo je. Zašto nije? Pa, možda nikome u tom trenutku nije palo na pamet da neko može da se posluži i tom metodologijom.

Svetlana Lukić: Postoji i mogućnost da je neko u državnom aparatu, počev od predsednika države koji bi trebalo time da se bavi, namerno ostavio prazan prostor za neke banke.

Miša Brkić: Ne bi me čudilo ni da se to dogodilo, kao, vi radite, a mi ćemo ostaviti tu prazninu do određene granice. Ne isključujem, dakle, neku vrstu dila između finansijskog sektora i nekih državnih institucija, ali bio bi veoma krupan i mukotrpan posao da se to dokaže. Dobra je okolnost da neko ima volje da to sad preseče. Da li možeš od banaka da uzmeš dobit stečenu na taj način? Ne verujem. Ali, hvala bogu da se neko setio da reaguje.

Uplašio me je taj talas radničkog nezadovoljstva. Svako ko je na bilo koji način bio nezadovoljan privatizacijom, nekim radnim sporom, legao je na asfalt i blokirao autoput ili započeo štrajk glađu. Kad malo zagrebeš, ti saznaš da su, recimo, radnici koji su štrajkovali glađu jer su nezadovoljni svojim gazdom, tražili pomoć od države. Tri meseca pre nego što su počeli štrajk njima su nuđeni uslovi mnogo bolji nego što su oni tražili tokom štrajka i oni to nisu prihvatili. Tako se ova država opredelila za kapitalizam. Ako je rekla da je socijalizam bio loš sistem, onda ne može da koketira sa socijalizmom i da nekome obećava da će mu država pomoći. Strašno se plašim onoga što je uradio Putin u nekom industrijskom gradu koji je propao. Otišao je tamo, doveo Deripasku, vlasnika tri fabrike, i rekao – ovo više ne može ovako, evo ti papir da potpišeš, moraš da daš pare da ožive te fabrike. To je najcrnji državni socijalizam. Ne može država koja se opredelila za kapitalizam da štiti samo radničku klasu, a da sve poslodavce i preduzetnike kad im nešto ne odgovara nazove tajkunima. Mislim da je kriza ponovo generisala jednu vrstu populističke demagogije, koja ne treba srpskoj političkoj eliti, a ona je to prigrabila s velikim zadovoljstvom. Mi ćemo da vas spasimo? Ne, nemoguće je.

Svetlana Lukić: Vraćamo se ponovo na ono da se stvari moraju uređivati da bi se razlikovao kukolj od žita. Ljudi kažu, ovde je opšta pljačka, Hobsova država gde je čovek čoveku vuk, mnoge privatizacije su sumnjive. Postoje ogromni, nenormalni socijalni debalansi. Nije napravljen normalna kapitalizam u smislu da radnička klasa ima sindikat…

Miša Brkić: Tu si u pravu, reč je o emitovanju dobrog ili lošeg primera. Ako se štedi, ako jedan deo ljudi teško živi, onda treba poslati poruku da je kriza za sve. Zaposleni u takvim firmama racionalno rezonuju, oni kažu – ako ima za njih mora da ima i za nas, a ako za nas nema, onda ćemo da  primenimo drastične metode. I kad već sipaš so na ljutu ranu, odgovor mora da bude – da, u pravu ste, rešićemo to. Dakle, sad državni vrh mora imati hrabrosti da izađe pred te ljude i kaže da država ne može da reši njihove probleme. Bor je propustio tri prilike da se privatizuje i to još u srećno vreme kad je na svetskom tržištu cena bakra bila dobra. Ko god ozbiljan da je kupio Bor, sav teret rizika i posledica krize pao bi na njega kao na privatnog vlasnika. Sad je pao na teret države. Šta država može da uradi u Boru? Ništa. Ali mene intrigira svest tih ljudi koji misle da je bolje kad ih preuzme država. Ljudi čija je sudbina crna zato što je država loše radila, sad govore – samo da mi postanemo državni. Trčiš u zagrljaj nekome ko je kriv za tvoju zlehudu sudbinu i vičeš – ti si moj jedini spasilac? Ne mogu to da razumem. Oni samo gledaju kako funkcioniše vrh države – pa tako funkcioniše cela država, od danas do sutra. Mi ćemo, vojnim rečnikom, taktičko-operativnim merama da zapušimo rupe na brodu koji se ljulja na svetskoj ekonomskoj krizi i privešćemo taj brod u mirnu luku kao i svi. Šta ćeš onda da radiš s tim brodom? Da ga baciš u staro gvožđe, da ga isečeš u paramparčad? Da ga modernizuješ, da mu staviš nove motore, nove oplate i na kraju – šta ćeš da radiš, on stoji u luci, znaš li gde ćeš da ga voziš? Šta će Srbija kad prođe kriza? Da li će da ostane u krizi, kao što je bila i pre nego što je počela globalna kriza? Voleo bih da nas naši političari jednog dana iznenade i kažu – narode, dok ste vi bili skeptični mi smo danonoćno radili i, evo, spremili smo plan kako treba da izgleda Srbija dan posle krize. A ako ne, onda neka nam je bog u pomoći.

  • Madeleine Peyroux – Love And Treachery

Svetlana Lukić: Na kraju Peščanika slušate Borisa Dežulovića, pisca i novinara. Boris je nekada pisao, kako kaže, za pokojni Feral Tribune, a trenutno njegove tekstove možete čitati na E-novinama.

Boris Dežulović: Godinama govorim o tome da bi zapravo trebalo procesuirati ratne zločince među novinarima. Kažem bez ograde i bez okolišanja ratne zločince, jer oni su po definiciji ratni zločinci. Ako je ratni zločinac neko ko je koordinirao artiljeriju iznad Sarajeva, nema suštinske razlike između njega i onoga ko je koordinirao medijsku propagandu koja je te topove dovela u Sarajevo. Ne treba očekivati spektakularne procese i mnogo novinara u zatvorima u Ševeningenu itd, ali kakva god da bude kazna, ako je uopće bude, kakav god da bude proces, ako ga uopće bude, bit će dobro da se javnost podsjeti, da se struka podsjeti, da ta imena negde ostanu zabilježena. Na kraju krajeva, da javno ponesu žig, biljeg, pečat sramote koju su napravili i zločina koji su uradili. Pa, ako je to najmanje što se može, onda barem to, da im bar malo život bude zagorčan, 20 godina kasnije, dok žive u nekim dobivenim stanovima, sa penzijama, pišući kolumne za kojekakve opskurne polufašističke tabloide. Veselila me je i najava, bez obzira što će graknuti neki moje hrvatske ili bošnjačke kolege da je ta najava došla iz Beograda i da se najavljuje i istraga protiv novinara iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer ti su zločinci u našoj profesiji bili isti na sve tri strane, radili su iste stvari. Meni je samo važno da se ti ljudi pronađu u svojim skrovištima u novobeogradskim i novozagrebačkim stanovima i u medijima. Da ih se stavi na štangu, namaže katranom, pospe perjem i da ih se vodi po gradu.

Treba razjasniti neke stvari – naravno da novinari i pisci nisu započeli rat, ali je potpuno jasno i nepobitno da bi bez njih to bilo nemoguće. Uvijek pominjem u tom kontekstu epizodu iz 1987, koju svi pamtimo: naslovnicu Politike sa fotografijom žene koja vodi djecu u polje i nosi pušku na ramenu. Fotografija je snimljena te godine u kosovskom selu Prekale i ta majka iz Prekala je postala jedan plakat tog vremena, opće mesto, urezala nam se u kolektivno pamćenje, poput one upadljivo slične fotografije Žorža Skrigina iz 43. ili 44, one majke koja vodi djecu po pustopoljinama Kozare bježeći od ustaša. Puno godina kasnije saznali smo kako je ta fotografija zapravo nastala – fotograf Politike se muvao po Kosovu i naletio je kod Prekala na tu ženu i snimio je. To je bila odlična fotografija po svim kriterijima žanra, ali nešto je falilo. To kako ona vodi djecu u polje mogla je učiniti negdje u Banatu ili Bačkoj ili na Hvaru, nije to bila fotografija za naslovnu stranicu Politike, prije za neki katalog umjetničke fotografije ili za naslovnicu magazina s naslovom Nepoznata Srbija. Novinar je uzeo pušku od komšije te žene i dao joj da je objesi o rame, i tako je nastala perfektna fotografija. Tako smo dobili Kosovo ’87. u kojemu Srbi ne mogu niti u polje ići bez oružja, u kojemu niti žene ne mogu voditi djecu bez puške da se brane od povampirenih Albanaca. Podsjećam na tu epizodu ne zbog toga što je to bio prvi slučaj medijske propagande, nego zbog ključnog detalja u toj priči, a to je onaj trenutak kada taj novinar uzima rukom pušku od komšije i daje je ženi na tom foto-sešnu za potrebe Politike. Taj prizor ima kolosalnu simboličku snagu, tu novinar bukvalno gura toj ženi oružje u ruke. To je ono što će se događati idućih 10-15 godina, novinari su zapravo gurali oružje ljudima u ruke, u ovom slučaju čak i doslovno. Kasnije je to rađeno, naravno, u prenesenom smislu i ustrajno svugdje, od Hrvatske, Bosne, Srbije, Kosova, Crne Gore, Makedonije, gdje god je bilo oružja, gdje god je bilo novinara i gdje god je bilo ljudi koji su ustrajno lobotomizirani. Taj prizor često spominjem kao ogledni, jer zapravo simbolički označava pravu ulogu novinara u tome što se događalo.

Neki dan sam gledao na B92 sjajan dokumentarac Lazara Lalića u kojemu je on napravio jedan kolaž isječaka iz drugog dnevnika RTS-a iz ratnih 90-ih. Za prvih deset minuta – pošto, hvala bogu, nisam tad bio u Srbiji, mi smo već bili izgubili kontakt sa Srbijom, a propustio sam sam početka dokumentarca pa nisam odmah znao o čemu se radi – ja sam pomislio da su to skečevi. Bio sam zbilja potpuno oduševljen, to je izgledalo poput srpske Top liste nadrealista, sve dok nije došao onaj čuveni prilog o bacanju srpske dece lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu, i tad shvatim da su to autentični prilozi. Čovjeku sa zadnjim bijednim ostacima zdravog razuma ne može biti jasno da je neko to tada zaista mogao gledati, zaista povjerovati, zaista sutra krenuti u obranu ugrožene otadžbine. Uopšte je nevjerojatno danas se prisjetiti one već čuvene epizode sa Večernjim novostima, koje su objavile onu poznatu umjetničku sliku Uroša Predića s kraja devetnaestog veka, Siroče na majčinom grobu, koja visi samo sto metara dalje od redakcije Večernjih novosti u Narodnom – nju su Novosti objavile na naslovnoj strani kao fotografiju srpskog siročića iz Zvornika, nakon čega je krenula histerična akcija da se pomogne tom dječaku, da ga se odškoluje. Uključe se poduzeća, pojedinci daju novac, Novosti prate tu priču, dječak je sad, na nekoj srednjoj vojnoj školi… To je potpuno fantastično, danas kad se priča to je nadrealno, to bi i kao književnost zvučalo kao previše fiktivna fikcija, ali to se, ljudi, nama događalo! To je potpuno nevjerojatno. U Hrvatskoj je stvar donekle morbidnija zato što neke od perjanica te medijske propagande nisu potpuno sklonjene kao recimo u Srbiji. U Srbiji danas nećeš vidjeti novinare iz tog perioda baš tako visoko u medijskoj hijerarhiji, naći ćeš ih na nekim provincijskim televizijama, u kolumnama nekih Kurira, tabloida, ili u zasluženoj penziji u nekom državnom stanu. U Hrvatskoj su neki od njih ne samo ostali nego su vrlo visoko i vrlo dobro pozicionirani na državnoj televiziji. Spomenuo sam Dijanu Čuljak, koja je sad jedna od glavnih zvijezda hrvatske televizije, a koju svi jako dobro pamtimo po izvještajima iz Bosne i Hercegovine, recimo o logorima za Muslimane, gdje je Muslimanima super, gdje u stvari Hrvati skupljaju Muslimane da ih nahrane, obuku i pošalju negdje na sigurno. Hloverka Novak-Sržić, koja je sad druga osoba hrvatske televizije, je, mislim, glavna urednica HTV-a. Svi pamtimo Hloverku kao Tuđmanovog vrtnog patuljka koji je obavio najprljavije medijske poslove za njega. Tako da će taj sutrašnji, recimo, nazovimo ga tako, sud za medijske ratne zločine imati itekako krupne zvjerke u Hrvatskoj.

Svetlana Lukić: Dok si to pričao setila sam se kada sam kao mlada novinarka videla tu strašnu moć koju imaju mediji. Na početku rata zatekla sam se sa svojim jugom 45 sivoplave boje u pustom centru Pakraca. Prethodno je na Radio Beogradu emitovana vest da je zaklan pravoslavni sveštenik i da su Srbi terorisani. Sela sam u auto i otišla u Pakrac. Svuda spuštene roletne i ja kucnem na vrata nekih ljudi i pitam šta se dešava. Neverovatno, ljudi su otvarali vrata, i čim bi to uradili tebi bi bilo jasno gde si ušao, jer se u pozadini čuje radio. Iz jednih kuća čuješ Radio Beograd, iz drugih hrvatski radio. Zapanjujuće je bilo, kad su Srbi u pitanju, da nisu znali šta se događa bukvalno iza ćoška, iza krivine, jer nisu smeli da izađu napolje. I tako su primali informacije preko Radio Beograda, koji im govori da je zaklan pravoslavni sveštenik i da su ljudi već otišli u šume oko Pakraca. Onda sam našla jednu grupu, praktično zbeg, u okolnom selu udaljenom 5-6 kilometara, tamo su žene odnele decu, a neki muškarci su bili na straži. Kažem – pa, dobro, ljudi, zašto ste tu, bila sam u bolnici, nigde nikoga, pravoslavni sveštenik je pobegao odavde, nije ubijen, a oni su meni citirali Radio Beograd koji su slušali. Ta vest Radio Beograda je proizvela sutradan u Pakracu takvu situaciju, zbeg.

Boris Dežulović: Tako je, mediji su obavili zaista glavni posao u pripremi rata, pa ima milion primera. Evo šta mi je ispričao Marko Vešović, čuveni sarajevski književnik. Zove ga rođeni brat iz Crne Gore telefonom i pita kako je. Marko mu kaže – evo, sad mi, ne znam, 10 mrtvih leži u dvorištu, granate padaju, ja s tobom razgovaram nekako nekim čudom telefonom ispod stola. Znaš ono, sve je u dimu, sve je u vatri, sve je u krvi, na šta mu brat kaže – Marko, ne nasjedaj propagandi! Potpuno nevjerojatno. Kad je 1990. godine Franjo Tuđman rekao da je NDH bila izraz težnji hrvatskog naroda, to se samo naslonilo na prethodnu trogodišnju ili četvorogodišnju propagandu iz Srbije i sve je postalo jasno. Nakon toga, koga uvjeriti? Kako uvjeriti moju babu Ljubicu iz Vrginmosta da ustaše ne dolaze poklati? Da sam bio tamo ja bih sigurno mislio isto kao i moja baba Ljubica. Naprosto, propaganda je uradila svoje i nakon toga je sve bilo samo stvar tehničke provedbe teza, odjeka i reagovanja iz televizijskih dnevnika. Kompletna golema medijska mašinerija, infrastruktura koja je zapravo samo prevodila na dnevnopolitički jezik teze koje su pripremali pisci i akademici, za koje očekujem sljedeću fazu u istrazi. Bilo bi jako zanimljivo istražiti njihovu ulogu u svemu tome.

Svetlana Lukić: Svetlana i ja smo putovale po Bosni i po Hrvatskoj za vreme rata, ali jednog časa smo zaključile da je besmisleno da odlazimo više, jer kad pitaš nekoga zašto granatira Sarajevo ili gađa Vukovar, odgovor je uvek isti i to je tekst  sa RTS-a. Pošto radimo na radiju, mi imamo takvih snimaka i oni su nam, naravno, važni. On ti ponavlja nešto što je čuo, malo je nespretan, ali se baš trudi da imitira taj jezik. To se desilo i u Sarajevu, to me je strašno pogodilo, odnosno šokiralo. Kad je izbio onaj mini rat između Makedonaca i Albanaca u Tetovu, odem dole, i tamo mi Makedonci, samo na makedonskom jeziku, govore isti onaj tekst RTS-a o kosovskim Albancima koji smo slušali ovde. Zapravo vidiš da ne možeš da dopreš do čoveka, da razumeš stvarno zašto on to radi, osim ako nije imao neku tragičnu sudbinu, pa je došao tu kao neka vrsta osvetnika. Ali to je uvek bio taj apsolutno spikerski tekst sa RTS-a koji su ti ponavljali ljudi sedeći u nekoj zabiti u okolini Tetova, u njivama i kukuruzima oko Vukovara ili na brdima oko Sarajeva.

Boris Dežulović: Je, jer je matrica uvjek ista, kao prazan formular sa crtama na kojima samo mijenjaš nazive nacija, njihovih vojski, kolovođa itd. Uvjek je tu ugroženi narod kojega matična zemlja ili vojska brani, uvijek su tu neka historijska pamćenja koja nam se vraćaju i uvjek je to povijest koja cirkulira. Srbi pamte Jasenovac, Bošnjaci pamte Foču, Albanci pamte Aleksandra Rankovića, Srbi na Kosovu pamte II svjetski rat i albanske fašiste. Svugdje je ista matrica historijskog pamćenja i današnje obrane golorukog nenaoružanog naroda, ostataka nedoklanih itd. Matrica je na svih 12 strana, koliko ih je već bilo, bila ista.

Ovo sa novinarima je na primjer užasno jednostavno. Za razliku od ratnopolitičke mašinerije – ne postoji pisana naredba Slobodana Miloševića da se granatira Sarajevo, ne postoji pisana naredba Franje Tuđmana da se ubije 700 ljudi i da se etnički očisti Krajina, naravno da ne postoji. A kod novinara, to je fantastično, sve postoji. Odeš u prvu biblioteku, izvučeš godište Večernjeg lista iz Zagreba ili beogradske Politike, to je za dva brucoša prava trodnevni posao i optužnica je napisana. Uzmeš godište 91. opskurnog zagrebačkog tabloida Slobodni tjednik Marinka Božića, kojeg sam lično poznavao, i gotova je optužnica. Imaš tekst o srpskoj petoj koloni mislim u Gospiću, nabrojenih 60 Srba koji su Miloševićevi agenti, snajperisti i spremni za genocid nad gospićkim Hrvatima. Sutradan, recimo, 16 tih Srba je mrtvo, odvučeno iz stanova i ubijeno. Kako bih rekao, to nije huškački posao, kako mi to danas eufemizmom nazivamo, to je naprosto ratni zločin, to je spisak za odstrel. A ime i prezime novinara je na dnu teksta, ne postoji jednostavniji posao za tužiteljstvo, taj čovjek je zaista podjednako odgovoran kao i onaj ko je te ljude odvukao iz stana, likvidirao negdje u šumi i zakopao u plitkom grobu. Koja je razlika? Ja sam tu naprosto vrlo radikalan, uza sav rizik uzburkavanja novih duhova, veći je rizik da ti duhovi izađu iz ormara kad mi budemo u nekoj dalekoj budućnosti zvjezdanih staza i sređene države. Ta ofucana rječ normalizacija, stabilizacija odnosa, nazovi kako god hoćeš, vladajućim kastama ne odgovara. Praktički se još nije dogodila, sportskim rječnikom, smjena generacija. Nominalno naravno jeste, tu je Boris Tadić koji je evropski gospodin, mladi čovjek koji igra bejzbol i košarku i koji se izvinjava Sarajevu i Srebrenici, koji je super, koji je kul, i tamo je jedan Ivo Sanader, koji nije tako super i kul, ali koji je demokratizirao Hrvatsku demokratsku zajednicu u modernu proevropsku konzervativnu stranku, koji čestita Srbima Božić i Uskrs, doktor književnosti koji nema veze sa svim tim, koji izgleda jako dobro i koji bi sad mogao sa nama ovdje popiti piće, znaš ono, sve je to super. Ali svi su oni još uvjek taoci onih istih politika, još se nismo izvukli iz tih kandži. A to je i ova priča o novinarima koji su ostali u medijima i ta kompletna obaveštajno-novinarsko-polupolitička menadžerska infrastruktura, sve je to jedna strašno gusta mreža, ali ne treba nas obeshrabriti da ne počnemo. Makar i ovako, makar simbolično, makar izvlačenjem na Youtubef snimaka Milijane Baletić, Hloverke Novak-Srzić. Znaš, to je naprosto ona ofucana rečenica koju smo svi u školi učili „da se ne zaboravi“. Kad smo zaboravili počelo je sranje.

Ta duboka uronjenost u prošlost je sve vidljivija na svakom koraku. Vidi se to u medijima, na Tijanićevoj televiziji i u NIN-u čiji svaki broj izgleda kao da je iz 1987. Ali, to se vidi i u potpuno svjetovnim stvarima, u logotipovima banaka, novinskim oglasima, u dizajnu države, sve je užasno uronjeno u prošlost i Srbija nikako da se iz te prošlosti iščupa. To je moj generalni dojam, nekoga ko je došao sa strane i, evo, živi tu već skoro dvije godine. Meni je na primjer potpuno nejasno tko čita feljtone o knezu Mihailu. Ne kažem da to nije zanimljivo, dapače, ja sam kupio onih četiri-pet knjiga beogradskog Arhiva o životu u Beogradu u 18. i 19. stoljeću. To je genijalno, fantastično štivo, čitati o kaznama gradske uprave Beograda protiv kafanskih pjevaljki u Skadarliji koje noću ciču i vrište i ne daju ljudima spavati. Ali ta vrsta prošlosti je literalna, to čitaš kao prozu. Ova dnevno-politička prošlost koja ti je vijest u današnjim u novinama, to je pogubno, to je onaj Jakšić iz vaše špice, onaj što se u fijakeru vozi unazad jer Srbija ne gleda unaprijed. To je zapravo to, taj fijaker i dalje vozi i Srbija je i dalje na tom fijakeru, gleda unazad i nikako da okrene glavu. To je neki generalni dojam koji onda negdje objašnjava i sve drug, objašnjava neraščišćene račune Srbije. Ne govorim ovo kao svjedok optužbe Srbije iz pozicije Hrvata, jer nije u Hrvatskoj puno bolje, ali ako me pitaš za srpski problem, negdje iz tog problema izviru svi ostali. Koliko god to ima i dobrih strana, meni se kao nekome ko dolazi iz zemlje u kojoj je zabranjeno pušenje u kafićima, u kojoj imamo jedan novi fašizam koji Srbiju tek čeka, meni negdje odgovara ta srpska improvizacija, nered, buka, galama i prošlost u kojoj se još uvjek može pušiti u kafanama. Ali, znaš ono, kad bi Srbija mogla nekako naći formulu da sačuva cigarete u kafanama, ali da se riješi kneza Mihaila, to bi bilo super. Ali ne znam da li sad može jedno bez drugoga.

Svetlana Lukić: Kad govoriš o toj prošlosti, mislim da je dodatni problem to što je ona toliko promenljiva, previše je laži u igri, a ja bih volela da su problemi drugačiji, da su racionalni. Da kažemo tako kao ti – okej, to je racionalan problem i hajde da ga rešimo.

Boris Dežulović: Ja ne znam kad smo mi zadnji put imali racionalni problem, možda kad su Nijemci napali Jugoslaviju 1941. Od tada živimo u iracionalnom prostoru. Iracionalan je bio Goli otok, u kojem su ljudi završavali zato što se komesaru svidjela tvoja žena. Iracionalno je sve što nam se kasnije događalo, ali sama ta iracionalnost je  geometrijskom progresijom narastala. Devedesetih godina to se naprosto izvrnulo kao čarapa i svi naši problemi su postali potpuno iracionalni. Eto i ti snimci koje sam, kažem, gledao kao skečeve. Mi nemamo racionalnih problema, odnosno, naravno da imamo, ali nam nisu važni. Racionalni problem je to što imaš 200 eura plaće, samo što se tih 200 eura plaće iracionalno objašnjava. Za sve imamo iracionalno objašnjenje, mi ne možemo stvari postaviti racionalno, jer ne znamo tako razmišljati.

Svetlana Lukić: Racionalni problem je da je benzin poskupeo 4 dinara, ali su objašnjenja takva da odmah počneš da se znojiš, iako je pala cena sirove nafte ovde poskupljuje zbog toga što su bili u minusu, a Rusi neće da priznaju minus. Kao i kad Tadić objašnjava zbog čega imamo veliku vladu, pa kaže da moramo da imamo koalicionu vladu, a ako ste glasali za puno stranaka to po definiciji podrazumeva vladu od 26 ministarstava. Dakle, imamo racionalni problem ali oni ti ga obrazlažu na potpuno sumanuti način. I ti onda digneš ruke od svega i na kraju, naravno, platiš taj benzin 4 dinara više.

Boris Dežulović: Tako je, živimo u potpuno iracionalnoj zemlji. Na jednaki način se dokazuje zašto je poskupio benzin, kao što se dokazuje, recimo, piramida u Visokom u Bosni. Ali, jako je teško živjeti u tom iracionalnom svijetu po racionalnim pravilima. Siromaštvo i skupi benzin i mala penzija, to su vrlo racionalni problemi. Dokle god nam vladari nude iracionalna objašnjenja oni nas drže u tom iracionalnom svijetu, samo su predugo lobotomizirani, ona lobotomija iz 90-ih se naprosto nastavila. Ti si kao topovsko meso iz rata bio spreman za svaku daljnju lobotomiju. Svako kasnije objašnjenje je bilo uvjerljivo za sve što nam se događa. Kao što su u Hrvatskoj dan-danas krivi komunisti za naših sada već 30 milijardi duga – pazi, samo Hrvatska ima 30 milijardi duga, a mi i dalje pizdimo na druga Tita i na komuniste koji su ostavili u kompletnoj Jugoslaviji 20 milijardi dolara, ne eura, nego duga. Uvijek imamo te vrste objašnjenja i ljudi su spremni apsolutno sve povjerovati, zašto bi sumnjali u tako nešto? Tako je lakše. Kao što je u ratu bilo lakše vjerovati da smo mi goloruki nenaoružani, djevičanski nevini, a da su oni s druge strane bradate krvoločne spodobe sa noževima u ustima, koje kolju našu djecu. I u toj crno-bijeloj podjeli svijeta naprosto ljudi lakše funkcioniraju, puno im je lakše nego priznati da su bili budale, neće niko priznati da je bio budala. Lakše umrijeti i od gladi i od hladnoće nego priznati sebi da si bio budala i početi razmišljati racionalno. Koliko nas je spremno priznati da smo bili budale?

Ovdje sam čuo sjajnu tezu koja kaže otprilike ovako: zašto je Hrvatska tako grintava i zašto su Hrvati tako nadrkani, pobjedili su u ratu, imaju najljepšu državu, nove autoputeve, prekrasnu obalu, strance turiste, na pragu su Evropske unije, a i dalje su nadrkani na Srbe. Zašto više, jebote, sve imaš, zašto si nadrkan? To je ona pozicija balkanskog namćora koji je na Balkanu i duboko je uronjen u Balkan, ne može pobjeći od njega iako bi htio, ali mu se nešto ne da u Evropsku uniju jer tamo vladaju pravila koja Balkancima ne odgovaraju. Iz tog generalnog hrvatskog problema proističu svi ostali. Strah me naprosto od toga da mi u Evropsku uniju želimo samo zbog toga da se odmaknemo od Balkana i Srbije. Prokletstvo Hrvata, te male frustrirane evropske nacije je u tome što stalno poput onog Srbina sa fijakera gleda unazad, ali sad ne govorim o prošlosti, već geografski unazad, stalno je glava okrenuta prema istoku i gleda šta radi Srbija. Hrvatska se stalno iz svojih historijskih frustracija ogleda prema Srbiji i definira prema njoj, od jezika, izmišljanja tog sumanutog novog govora da bi se razlikovali od Srba, do Evropske unije u koju ćemo konačno pobjeći od takve Srbije, šta je na kraju krajeva dokazivo i histeričnim kolektivnim vrištanjem kada se pomene mogućnost da u Evropsku uniju zajedno uđu Hrvatska i Srbija. Samo što ne kažu – ako će Srbija onda mi nećemo. To je taj hrvatski refleks, ugledanje i definiranje prema Srbiji. Neki umniji ljudi od mene bi bolje objasnili tu historijsku frustraciju, koja je i danas toliko jasna, evo, ogleda se i u ovim histerijama zbog dolaska Lepe Brene u Zagreb, već mjesecima traje histerija oko toga da dolazi pjevačica koja je pjevala Srbima, znaš već tu urbanu mitologiju. Sad tamo neki ratni veterani potpisuju peticije, prijete, dvije hiljade policajaca će biti na tom koncertu, jebote, toliko pandura nije na utakmici Hajduka i Dinama. I onda naravno ide priča kako Tomson ne može, Lepa Brena može, i stalno Srbin može, Hrvat ne može, Srbin ima, Hrvat nema. S druge strane imaš potpuno ignoriranje Srbije i uopće ostatka Jugoslavije, Hrvatska je autistična mala država. Slovenija u hrvatskim novinama može izaći samo kad je granični spor i kad su problemi blokade pregovora sa Evropskom unijom, Bosna u hrvatske novine može doći jedino ako se sruši vlak u klisuru i pogine 300 mrtvih, a ti nemaš vijesti za crnu hroniku, ili, naravno, ako hrvatska politička elita u Bosni ima neki problem. Srbija valjda u novine ne može niti tako ući, nego jedino, ne znam, ako se dogodi nekakav skandal, da Aleksandar Vučić ode u Hrvatsku. To je recimo jedan od problema za koje sam bio spreman vjerovati da je ekskluzivno hrvatski i da je nešto od čega je Srbija cjepljena uza sve svoje mane. Onda vidim da, evo, nedavno Politika objavi autokartu sa uputama, sa savjetima, sa turističkim vodičem Srbima za ovo ljeto, i ti vidiš kartu koja je meni, kako bih rekao, potpuno nepoznata, mislim, nekako u kolektivnom pamćenju imamo bivšu Jugoslaviju i sad odjednom potpuno nova vizura. To je Balkan, od Dubrovnika na desno, i na toj mapi, znaš ono, kamo na ljetovanje ove godine, vidiš Grčku, Tursku – Hrvatske nema, ona je naprosto odsječena. Bila je anketa, 60% ljudi u Srbiji je reklo da im Hrvatska ne pada na pamet. Sve naravno, kažem, potpuno razumljivo, da sam ovdje i ja bih išao u Tursku ili u Alžir koji je pri tom i tri puta jeftiniji. Ali ta odsječenost Hrvatske prosto iz primisli srpske glave je fascinantna. Odrasla je kompletna jedna generacija koja, mi to često zaboravljamo kad vičemo na te klince, odrasli su klinci kojima Dubrovnik, Split, Dalmacija apsolutno ništa ne znače. Njima je Dalmacija amputirana, odnosno ostatak te države amputiran iz memorije. Ja sam upoznao klinca u Užicu koji nikad u životu nije prešao Drinu, iako živi malo dalje od nje. Kužiš, to je jedna potpuno nova mitologija, nova historija, nova geografija koja nas međusobno potpuno isključuje. Imaš klince koji dolaze na Exit iz Splita u Novi Sad kao da dolaze u Helsinki, nema bitne razlike. Oni snimaju karton siti, ćirilične grafite, ne zato da bi rekli „vidi, četnici“, nego je to njima potpuno novo, to oni nisu u životu vidjeli, to je njima neobično. Što bi rekla moja pokojna baba, ko zna zašto je to dobro, možda ti klinci kojima smo sa svim našim tim povjesnim frustracijama i pizdarijama nekako amputirani iz djetinjstava i iz pamćenja, možda se oni opet negdje nađu u tom nekom svijetu u kojem ih mi nećemo opterećivati, mi ćemo pomrit, ovi će biti po zatvorima, istruniće u zatvorima, možda oni budu bolje sriće. Možda oni uspiju ono što smo mi mislili da imamo, a nismo imali.

Mene vesele klinci, veseli me moja kćer kojoj ovo sve o čemu mi pričamo ne znači apsolutno ništa, kojoj to znači manje nego što su nama kad smo bili klinci značile ratne priče moga barbe o njegovom jurišanju na Sutjesku. I veselim čak i kad vidim da moja kćer, koja ima 16 godina, živi u Splitu, do lani nikad nije bila u Beogradu i Beograd joj apsolutno ništa ne znači, ima u mobitelu memoriranih 200 pjesama Seke Aleksić i Ace Lukasa, na šta se svi ostali zgražaju. Ali naprosto prelomiš u glavi da je to u stvari super, ona zna šta znači riječ vazduh, a kako to može znati, nije učila srpske pisce u školi, nije učila ćirilicu, ona to zna preko turbo folk pjesama. Turbo folk njenoj generaciji nije ono šta je meni i tebi, i neka to bude susret tih dvaju civilizacija. Na jednaki način na koji ovdje klinke od 15 godina skaču u kafani na Nove fosile i Tako je dobro vidjeti te opet, na Olivera Dragojevića, koji je ovdje Manitu, Bog otac, Alah itd. To su neka potpuno nova pravila igre u kojima mi zapravo ne trebamo uopće sudjelovati. Na meni je samo da se zgrozim nad tim da mi kćer ima turbo folk u mobitelu i ja sam ispunio svoju roditeljsku funkciju, ona se na to naravno prezirno nasmije i kaže – ti si stari propuvao, to je super. Razumiješ, ne treba se zbog toga sekirati, naprotiv, ja sam negdje prelomio da je to u stvari super, to je njen otpor našim pizdarijama i njoj je to otpor na potpuno jednaki način kao što su nama bili Ramonsi i Sex pistolsi otpor prema uvriježenom okoštalom komunističkom društvu i sustavu vrijednosti. Znaš, njena generacija neće iz turbo folka otići u ratni zločin, oni odlaze skroz na neka druga mjesta i ne treba se u tom smislu zbog toga brinuti. I kažem, to mene veseli, to što moja kćer u Splitu, razumiš, zna tekst pisme Seke Aleksić. Ona nema s tim problem, i ja nemam s tim problem kojeg imam kad vidim moju generaciju sa tom istom pjesmom u mobitelu, jer je to druga matrica, drugi mentalni sklop.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Boris Dežulović i bio je ovo još jedan Peščanik.

Emisija Peščanik, 12.06.2009.

Peščanik.net, 12.06.2009.