- Peščanik - https://pescanik.net -

Žitki žuti režim

Foto: Slavica Miletić

I juče smo čuli laž da bi se odlukom o obaveznoj vakcinaciji prekršio Ustav. Dobro, od lažova i očekujemo da laže. On laže i kada govori da je obavezna vakcinacija protivustavna, kao i kada kaže da je on lično za obaveznu vakcinaciju ali avaj… Ustav. Smešno je – lažov iz dana u dan nemilice krši Ustav, bezočno demonstrira samovolju, a onda se jada kako bi on eto želeo obaveznu vakcinaciju ali to ne može jer… Ustav. Da manje laže, možda obavezna vakcinacija i ne bi bila potrebna. Ključno za vakcinaciju je poverenje žitelja u ustanove države. To poverenje ne može stajati na lažima. Lažov u svakom smislu nema problem s Ustavom – niti Ustav sprečava obaveznu vakcinaciju, niti može da sputa lažova. Građani pak imaju problem s time što on laže.

Imaju ga odrasli, ali i oni mlađi što su još u školi. Realno im preti opasnost da izgube i drugu školsku godinu zaredom. To što je i njih i nas ministar uveravao da će školska godina početi „normalno“ – mačku o rep. Posle nešto više od nedelju dana nije ostalo ni „n“ od njegove „normalnosti“. Predviđeni zeleni, žuti i crveni režim slili su se u jednu jedinu žutu žitku masu. I tamo gde škole tobože rade normalno – u zelenom režimu dakle – sve više dece ponaosob kao i čitava odeljenja ostaju kod kuće. Tako dobijamo žuti (što se nastavnika tiče, jer onda moraju da rade po kombinovanom modelu) ili crveni (za đake, koji ostaju u karantinu kod kuće) režim i tamo gde se navodno sve zeleni. Bilo je apsolutno jasno još početkom jula da ne može biti ništa ni od najavljene normalnosti ni od zelenog početka škole u septembru.

Ministar je dakle lagao, jer ako smo mi znali da od toga neće biti ništa, morao je barem to, ako ne i mnogo više znati i sam ministar. Možemo li razumeti, ako ne i opravdati ministra? Zapravo, možemo. On je bio izložen pritisku barem sa dve strane. S jedne, pritiskali su nastavnici i roditelji/staratelji: oni su svi želeli da se deca vrate u škole. Istina, svako iz svojih razloga. Nastavnici ne samo zato što im je lakše da s decom rade u školi, nego i zato što se samo u školi mogu ispuniti sve svrhe obrazovanja koje se nikako ne mogu svesti samo na sticanje znanja. Od sticanja znanja socijalizacija je daleko važnija svrha škole. A to ne može online. Roditelji pak više nisu imali pojma šta bi s decom kod kuće gde su im izigravali i roditelje i nastavnike i pedagoge i psihologe. Mnogo je to uloga za jednog roditelja.

S druge strane, pritisak je dolazio i spolja. U mnogim (zapadnim) zemljama ispravno se zaključilo da će najteže posledice zaraze trpeti upravo deca jer ne idu u školu. Videli smo kako su u Britaniji zaključili da bi takozvane školske generacije korone mogle biti zauvek izgubljene ako se nešto hitno ne preduzme. Nešto kasnije, dobili smo i rezultate velikog istraživanja u Hrvatskoj sa zaključkom da se deca moraju što pre vratiti u škole, jer će inače posledice po njih biti veoma teške i ponajmanje će imati veze sa manjkom stečenog znanja. Načelna politika u zemljama Evropske unije bila je da decu po svaku cenu treba vratiti u škole. Nije nemoguće da su odjeci tih zaključaka stigli i do ovdašnjeg ministra prosvete, pa je i on – poput one proverbijalne žabe što podiže nogu – na istom talasu najavio zeleni polazak u školu.

Samo što je ministru promakao detalj – po svaku cenu. Ili kako su to rekli u susednoj Hrvatskoj – vlada će učiniti sve da škole ostanu otvorene i da deca nastavu imaju u školi. Pa se postavlja logično pitanje koju cenu treba platiti da bi škole radile normalno ili (ako je ministru draže) zeleno. To jest, šta je to ovdašnja vlada uradila da podrži zeleni režim u školama? Odgovor je lak – ama baš ništa. Ako ne računamo himnu. A upravo gledamo koliko je puštanje himne po školama efikasno u borbi protiv bolesti. Juče smo čuli kako barem dve opštine – Kragujevac i Novi Pazar – već ispunjavaju uslove za proglašenje vanredne situacije. Sa ovim rastom broja zaraženih, kada se očekuje da on pređe i 10.000 novih obolelih na dan, sasvim je sigurno da će se znatno pogoršati i situacija u bolnicama (neke već ovih dana prelaze u režim kovida 19).

To nije okruženje u kome je moguća normalna škola. Vlada je morala preduzimati mere mnogo ranije da okruženje ne ugrozi školu. Nije se desilo. Pošto se nije desilo, ministar prosvete i njegovo ministarstvo, umesto zelenih snova morali su se spremiti za žitku žutu realnost. A to znači – očigledno se mora ponavljati u nedogled – smanjenje programa, smanjenje broja učenika po odeljenju, materijalna pomoć nastavnicima i đacima da se obezbede uslovi za nastavu online. Ni to se nije desilo. I sad imamo haos, i u školama i van njih.

Pobegnimo malo od domaće ružne (školske) stvarnosti. Pogledajmo kako negde drugde funkcioniše normalni polazak u školu. I koju su cenu tamo platili da to bude moguće. Skoknimo na primer u Nemačku. Prvo, tamo su sve vreme ostale na snazi osnovne mere zaštite od bolesti. Kod nas ih preko leta nije bilo ni u tragovima. Drugo, tamo je procenat vakcinisanih prešao preko 60 odsto. Kod nas se drži na oko 40 odsto od ukupnog broja žitelja, odnosno na oko 50 odsto među odraslima. Treće, tamo su se u širokoj primeni još tokom leta na mnogo mesta mogli naći brzi besplatni testovi čije su rezultate ljudi dobijali na mobilne posle dvadesetak minuta. Kod nas se ni ne zna šta je to. Na to zašto su važni ovi testovi i brzo testiranje, vratićemo se. Tamo u školama procenat vakcinisanih nastavnika skače do 90 odsto. Kod nas se utapa u opštu sliku od 40 ili 50 odsto, kako ko izabere da gleda. S takvim brojevima i merama, u Nemačkoj su sve republike jednoobrazno odlučile da se škole vrate na „stari“ režim rada.

Važno je naglasiti dve stvari – prvo, nastava online nije više opcija u nemačkim školama. Drugo, kada se razbole deca, to ne znači da se automatski čitava njihova odeljenja ili svi koji su s njima bili u kontaktu šalju kući. Naprotiv, u tom slučaju se vrši pojačana (samo)kontrola đaka. Naime, sva deca su dobila besplatne testove da provere da li su bolesna, i to rade dva puta nedeljno (na početku škole bilo je tri puta). Ako se razboli dete u odeljenju, onda ostala deca iz tog odeljenja sama sebi rade testove svaki drugi dan i proveravaju da li su se i ona razbolela. Bolesna deca odlaze kući i vraćaju se u školu kada ozdrave. Dakle, isto onako kako su i inače bolesna deca ostajala kod kuće i vraćala se posle u školu. Na sve to, ubrzano raste broj dece starije od 12 godina koja se vakcinišu, a očekuje se i odobrenje da se vakcinišu deca mlađa od 12 godina.

Deca ovde, pored himne i bojanke (i jedno i drugo namenjeno isključivo „srpskoj“ deci) i nešto tableta (opet samo za odabranu decu), nisu dobila ništa. A ni to što su dobila, od himne preko bojanke do tableta, neće im biti ni od kakve koristi u bolesnom okruženju.

Da zaključimo, ministar je mogao da najavi zeleni početak škole samo pod uslovom da je vlada uspela da uveri preko 60 odsto žitelja Srbije i preko 90 odsto prosvetnih radnika da se vakcinišu. Nadalje, da je obezbedila sredstva i kupila dovoljno testova da se može redovno i za decu besplatno i brzo proveravati zdravlje dece u školama. Ni jedno ni drugo, bilo je jasno već u junu, nije bilo moguće, a sva je prilika da se o tome ozbiljno nije ni razmišljalo. U tim uslovima, ministar je morao da se sprema isključivo za žuti početak škole. Ali, nije se ni to dogodilo. Pošto se nije spremio za žuti, ministar je najavio zeleni početak s himnom. Kako sada stvari stoje, to zeleno, a u stvari žuto, uskoro će pocrveneti. A ministar? On neće. Ljudi bez obraza (znanja i pameti) ne crvene.

P.S.

Od 4. juna 2021. pisao sam tekstove o početku nove 2021/22. školske godine. I tvrdio da će uprkos iskustvima od proleća 2020. nadalje, kako iz domaćih škola tako i iz škola u drugim zemljama, i novu 2021/22. ovdašnje ministarstvo i škole dočekati nespremni. I to ne zato što se u našim školama nije znalo šta bi i kako trebalo raditi pod pretnjom zaraze (znalo se, naravno) nego zato što je čitava vlada s Vučićem na čelu, pa onda i samo ministarstvo prosvete na čelu sa svojim ministrom – ne, nije Šarčević, ali kao da jeste – nesposobna da bilo šta smisleno uradi: od vakcinacije do nabavke testova bez kojih je „normalna“ škola u nenormalnim okolnostima zaraze nezamisliva. Evo tog niza od 10 tekstova: U susret septembru 2021, Glava u dubokom pesku, Delta, Samo sklopi okice, Snažan dopis, Crveno svetlo za škole, Širom zatvorenih očiju, Samo nam je himna falila, Pod zastavom i himnom, Haos je naša normalnost. Nastaviće se.

Peščanik.net, 10.09.2021.

KORONA
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)