Grafit: Biće bolje, ali samo nama!
Foto: Ivana Tutunović Karić

Prvo smo dobili himnu u školi, a onda na ulici povorku srednjoškolaca pod obeležjima stranke na vlasti. Tako režim s Vučićem na čelu vidi slogu i sklad u Srbiji – ne pod zastavom države nego pod zastavom stranke. To su dve glavne poruke s početka školske godine. Pustimo nemušto pismo nemuštog ministra prosvete i njegovo shvatanje decentralizacije. (Po ministru, decentralizacija je kada on napiše pozdravni govor, a nastavnici ga, svako ponaosob, pročitaju naglas svako u svojoj učionici pred đacima koji su se tu zatekli. Što znači da bi centralizacija bila kada bi ministar svoj govor snimio i preko razglasa emitovao u svim školama na početku časa. Iz čega sledi jasan izvod – „decentralizacija“, kako je vidi ministar, nije stvar odluke nego manjka resursa, čitaj razglasa, za još jaču centralizaciju.)

Ovde smo naivno pomislili da je himna tek krinka ispod koje se hteo sakriti nerad, neznanje i arogancija ministarstva prosvete s ministrom na čelu. Greška. Himna je ispala ipak više od toga. Ali, morala je da se dogodi povorka da bismo to shvatili. Jeste himna i krinka, naravno. Ali ona, zajedno s povorkom, sklapa i poželjnu sliku Srbije iz ugla tekućeg režima – svi Srbi, i samo Srbi, pod zastavom jedne stranke. Dobro, nije da smo tu poruku tek sad dobili. Ona nam se uporno šalje od 2012. naovamo. Ali, raširio se skup njenih adresata. Maloletni žitelji Srbije do sada su bili pošteđeni. (Pod uslovom da zanemarimo redovni školski program koji se ne može opisati drugačije nego kao dosledna nacionalistička indoktrinacija.) Sada pak i oni treba da ponesu svoj deo tereta za slogu i sklad u Srbiji.

U jednom jedinom danu, i to vrlo simbolično izabranom – dakle prvom danu škole – srednjoškolci su dobili celokupnu „patriotsku“ obuku po modelu tekućeg režima. Ono što u školi započne himnom, završi se povorkom na ulici. Ko poslušno ustaje na himnu, poslušno će koračati i za vođom. Da se odmah razumemo, nije svaki patriotizam takav. Ima čak i boljih nacionalizama od ovog tekućeg režimskog. Jer, u shvatanju stranke na vlasti ni država ni (etno)nacija ne vrede ništa ako im na čelu nisu „ovaj“ (dakle, ne bilo koji) vođa i „ova“ njegova stranka. Nisu vođa i njegova stranka u službi države i nacije. Naprotiv, država i nacija postoje zbog vođe i stranke. Sve to spakovano je u jedan karakteristični obrazovni paket za srećan početak nove školske godine.

Stoga nisu u pravu kritičari rešenja sa himnom za početak škole kada kažu da tamo gde su pripadnici njihovih zajednica u većini neće puštati himnu, jer je ta himna isključivo himna većinske etničke zajednice u državi. Nije, iako izgleda da jeste. To je u ovom trenutku isključivo himna stranke na vlasti i u skladu s tim bi trebalo da joj se promene reči. U jutro 1. septembra to smo mogli samo da naslutimo, uveče, posle povorke, sve je bilo jasno. Vučić, naravno, laže kada nevešto izvrdava i poziva na ujedinjenje. Jer kada je on koristi, himna je daleko od toga da predstavlja „zajedništvo i jedinstvo“ Srbije. Ali govori istinu kada poziva da „sve razlike stavimo po strani i stanemo svi uz našu himnu ‘Bože pravde’“. Jer on misli – sve što se razlikuje od mene (ne slaže sa mnom) treba gurnuti u stranu.

Ali ni to nije cela istina. Ne samo zato što to više nije „naša“ himna (jer od početka to nije ni bila), nego zato što i Vučić zna da himna nije dovoljan razlog za zajedništvo. To jest da patriotska osećanja nisu dovoljan razlog za zajedništvo. To je poslednja lekcija koju su 1. septembra dobili srednjoškolci na ulicama Novog Sada. Nisu oni hodali u povorci i pod obeležjima stranke na vlasti ni zbog himne ni zbog patriotizma ni zbog zajedništva. Oni su – kaže se u vesti – hodali zbog 1500 do 2000 dinara. Toliko su dobili da prošetaju i lažno demonstriraju ne samo patriotizam nego i privrženost stranci na vlasti. To je ta pedagogija moći kada se sasvim razgoliti. Nema tu nikakvih uzvišenih osećanja, nikakve spremnosti na žrtvu zarad uverenja. I pošto toga nema, sve je na prodaju.

Treba biti bezočan, pa na prvi dan škole provući decu kroz ovakav obrazovni proces. Iako nisu baš sasvim mali, treba verovati da i u tim poznijim godinama mladosti u deci ostaje ponešto od naivnosti i vere u neka nematerijalna dobra, među kojima se zaista mogu ubrojati i privrženost zajednici i briga za njenu dobrobit. S druge strane, ako je jedna od osnovnih funkcija škole socijalizacija dece i navikavanje na sredinu u kojoj će nastaviti da žive i rade kao odrasli, dakle ne na neku apstraktnu sredinu nego na vrlo konkretno okruženje, onda ima i neke brutalne iskrenosti u času koji je na 1. septembar deci održao režim. Jer to jeste prava slika društva koje tekući režim oblikuje – nema viših vrednosti, pa ni patriotizma i privrženosti naciji, nego je sve, ali baš sve na prodaju, uključujući i tela i glave đaka.

Peščanik.net, 03.09.2021.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Štancovanje patriotizma

Vesna Pešić – Uloga Ratka Mladića u oblikovanje srpskog identiteta

Miloš Janković – Kako podučavati patriotizmu?

Dejan Ilić – Samo nam je himna falila


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)