Grafit: Ja volim školu
Foto: Slavica Miletić

Treba li pokvariti kraj školske 2020/21. godine, maturska veselja i letnji raspust razmišljanjima o septembru i početku nove školske 2021/22. godine? Biće da ministar prosvete, ne nije Šarčević, ali kao da jeste, i njegov navodno stručni tim čvrsto veruju da ne treba. Jedva su se nekako od septembra dovukli do ovog juna, gurnuli pod tepih sve što je bilo loše, i sad hoće malo da se odmore, dok ponovo ne krene nova lavina njihovih iznuđenih i improvizovanih očajnih rešenja u novom (zapravo, sada već godinu i po starom) sticaju loših okolnosti. Čak i Vučić otvoreno kaže (usred opšteg ukidanja mera) da nas najesen čeka takozvani četvrti talas zaraze.

Naravno, on to ne kaže kao što bi svaka razumna osoba rekla – kao poziv da se na vreme spreme odgovarajuće mere zasnovane na dosadašnjem iskustvu, između ostalog i iz škola. On po običaju plaši žitelje Srbije, ovaj put tobože ne bi li ih se što više vakcinisalo. Kako god, četvrti talas stiže i treba se spremiti, pored ostalog i za školu.

Šta o tome ima da kaže ministar? Ništa. Nije to jedino o čemu ministar uporno ćuti. Notorna je istina da su deca izgubila godinu i po školskih dana. To što se navodno radilo u školama nije naprosto ličilo ni na šta. I svi to znaju: i deca, i nastavnici, i roditelji. Vrlo je verovatno da zna i ministar, ali se pravi da o tome nema pojma. Ni o tome ni o bilo čemu drugom. A već je narastao spisak obaveza za ministra makar malo odgovornijeg od ovoga kojeg imamo – 1) osmisliti novu školsku godinu pod pretpostavkom da će se zaraza nastaviti; 2) nadoknaditi izgubljeno gradivo u prethodnoj godini i po; 3) obezbediti sredstva za 1) i 2).

Nedavno smo pominjali Britaniju i tamošnje razgovore o propustima u obrazovanju zbog korone te načinima da se propušteno nadoknadi. Taj se razgovor nastavio. Oglasio se sada generalni sekretar britanskog Nacionalnog udruženja školskih direktora. (Ako se čitalac pita imaju li direktori škola ovde svoje udruženje, imaju – SNS.) On opominje da najveći problem za škole nije pretnja zaraze. Najveći je problem, kaže, upravo britansko ministarstvo za prosvetu. To ministarstvo, opominje sekretar, izlazi sa lošim rešenjima i za novu školsku godinu i za nadoknadu propuštenog u prethodnoj godini. Pored toga, ministarstvo je izdvojilo i premalo novca i za jedno i za drugo.

Recimo, ministarstvo hoće da produži školski dan kako bi se na dopunskoj nastavi prelazilo gradivo zbog zaraze preskočeno u prethodnoj školskoj godini. Nastavnici i roditelji misle da je to izuzetno loše rešenje. Umesto toga, direktori škola predlažu da se smanji broj dece u odeljenjima i da se obezbede uslovi za pojedinačni rad s decom kako bi brže prelazila gradivo. Što se izdvojenog novca tiče, direktori opominju da on nije dovoljan čak ni za realizaciju (lošeg) vladinog predloga. Čitalac ne treba da se uživi u britanski problem; neka samo obrati pažnju na par stvari.

Prvo, britanska vlada izašla je sa predlogom, kakav god da je. To znači da je problem identifikovala i pokušala da ga reši. Drugo, britanska vlada izdvojila je sredstva, makar i nedovoljna za rešenje. To znači da je svesna da svako rešenje problema zahteva da se izdvoje dodatna sredstva za škole, preko sredstava koja se redovno izdvajaju za obrazovanje. Treće, britanska vlada je javno izašla sa svojim predlozima i sumom za njih i sada se o tome razgovara: nastavnici kritikuju, a vlada brani svoje predloge.

Možemo nazad u Srbiju. Prvo, vlada nije izašla ni sa kakvim predlogom za novu školsku godinu, kao ni sa projekcijama u kojim uslovima će se ta godina odvijati. Drugo, vlada nije izašla ni sa kakvim predlogom kako će se nadoknaditi propusti iz prethodne školske 2020/21. godine plus drugo polugodište iz 2019/2020. Ne samo da nije izašla sa takvim predlogom, nego nije ni identifikovala da problem uopšte postoji. Treće sledi logično iz prvog i drugog – pošto nema plana za novu školsku godinu niti za nadoknadu izgubljenog iz prethodnih godina, nije potrebno ni izdvojiti novac za plan koji ne postoji.

Tu nije kraj. Stvari stoje još gore. Ne samo da se ne izdvajaju dodatna sredstva, namera je, naprotiv, da se sredstva koja se redovno izdvajaju za škole još smanje. Jer tako stoji u netom usvojenoj strategiji za obrazovanje do 2030 – da se nastavi sa sistematizacijom škola i povećanjem odeljenja, što direktno vodi ka otpuštanju jednog broja prosvetnih radnika i zatvaranju škola sa brojem đaka manjim od onog koji predviđa strategija. Kako je štednja do 2019. razorila kapacitete škola pod prvim naletom pandemije – videli smo. Iz toga očito niko (za to odgovoran) ništa nije naučio, pa je štednja i dalje glavni prioritet u strategiji.

Skoknimo za čas ponovo u Britaniju, i to ne zato što je Britanija idealan primer. Naprotiv, stvari i u britanskom obrazovanju ne stoje dobro. Ali baš zato je korisno videti kako se tamo vodi rasprava o školama: iako se sistem i tamo raspada, neka trunka zdrave pameti ipak je sačuvana. Kod nas pak ni traga od zdrave pameti, barem u vladi i u ministarstvu. Dakle, vlada tamo planira dodatna sredstva da pokrije troškove dodatne nastave. Dok prosvetni radnici traže manja odeljenja i pojedinačni rad sa đacima, što znači da treba uposliti više nastavnika. Kod nas, ni jedno ni drugo. Nego – da se još smanji broj nastavnika i škola.

Je l to ministar i njegov tim znaju nešto što Britanci ne znaju? Otkrili su čarobnu formulu da sa manje naprave više? Odgovor je jednostavan i banalan – ovdašnji ministar i njegov tim nemaju pojma. A vlada pored toga što nema pojma nema ni para. Duplo golo. Dok s druge strane, tamo gde su nastavnici, ima barem pameti. Pa je tako predsednica Unije sindikata prosvetnih radnika tražila da se već od septembra smanji broj učenika u odeljenjima i tako olakša rad i nastavnicima i deci i otvori prostor za eventualnu nadoknadu propuštenog gradiva.

Ali, to bi zahtevalo da se postojeća mreža škola ne smanjuje, nego da se koristi u punom kapacitetu i da se još poveća broj nastavnika. Dakle, sve ono protiv čega direktno ide nova strategija usvojena upravo u okolnostima pandemije.

Nisu samo nastavnici pametni. Pametno su se oglasili i roditelji. Iako nema nikakvog plana za septembar, od roditelja se uveliko traži da kupe za decu udžbenike za novu školsku godinu. To nema smisla. Jer, roditelji znaju da deca mahom nisu koristila udžbenike za ovu školsku godinu (jer naprosto nisu učila), a da će sledeća po svemu sudeći biti nalik na ovu. Dakle, šta će im udžbenici? Roditelji pametno predlažu: umesto da deci kupimo udžbenike koje neće ni otvoriti, bolje je da im za te pare kupimo računare. Cena kompleta udžbenika kreće se otprilike od 150 do 250 evra. Za taj novac mogao bi se kupiti kakav-takav računar. Ministar i njegov tim – nemi.

(Sasvim je druga priča da li je bolje/lakše učiti s papira ili s ekrana. Moguće je da su u tom smislu udžbenici i dalje superiorni nad računarima. Ali, to je neka druga priča, koju u datim okolnostima nema razloga da otvaramo. Recimo, alternativa ekranu ne mora biti udžbenik. Udžbenici ne moraju biti jedini odštampani papir koji ulazi u školu. No, s ovim ministrom i njegovim timom, kao uostalom ni sa prethodnim, do tog razgovora se naprosto ne može ni dobaciti.)

Ako stiže četvrti talas, računari se mogu pokazati kao mnogo korisniji trošak nego udžbenici iz ugla održavanja nastave. Roditelji to znaju. Ministar ne zna. A morao bi da zna. Kupovina računara za decu mogla bi se pokazati kao dobra investicija sve i ako deca krenu u škole kao ranije, pre korone. Školska 2021/22. biće posebna baš kao što su bile posebne i prethodne dve školske godine. U tim posebnim okolnostima u dogovoru sa izdavačima udžbenika moglo bi se potražiti neko posebno rešenje. Recimo, da se udžbenici postave na platforme na internetu, a da im deca pristupaju sa svojih računara. Dok bi ministarstvo pokrilo izdavačima trošak za pravljenje udžbenika za ovu školsku godinu.

To nije neizvodljivo, ali zahteva da se planira i razgovara – sa nastavnicima, sa roditeljima, sa izdavačima udžbenika. Između velikog i ozbiljnog posla i apsolutnog nerada, šta bira ministar? Bira strategiju.

Peščanik.net, 18.06.2021.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)