Dresura ekrana

Ima li Jadranka Kosor kapacitet da uspostavi diktaturu? Odgovor je po svemu sudeći niječan, kao i obično kada su na kušnji sposobnosti hrvatske premijerke, no da su joj namjere orijentirane u tom smjeru sada se čini izvan svake sumnje. Kod definicije, međutim, treba poći od tvrdnje Umberta Eca da „diktatura u našem dobu, ako je moramo imati, mora biti medijska, a ne politička“. Eco je dobro znao što govori, jer je iza sebe imao iskustvo Berlusconija.

Jadranka Kosor iza sebe ima iskustvo Franje Tuđmana i Ive Sanadera, te nešto staža u svojstvu radijske spikerice, pa dobro zna što govoriti ne treba, makar to neće značajno utjecati na njenu političku sudbinu: kada bude skupljala osobne stvari iz salona u Banskim dvorima, a to će se krajem ove godine neizbježno dogoditi, otići će kao neostvarena diktatorka. Proganjat će je gorki osjećaj da je njena povijesna rola ostala nedovršena priča. Predlažem memoare s naslovom „Između nacije i kastracije“.

Otvorena žudnja za tim da masovni mediji, a ponajprije javna televizija, imaju društvenu funkciju njezine posluge jasno pokazuje da su demokratski potencijali gospođe Kosor ravni ništici. Njeno političko biće u tom je pogledu pustoš obavijena tamom i gustim sumpornim parama. Prostor gdje je već trebala zaživjeti poneka liberalna tekovina sada ispunjava ona tipična autokratska paranoja u kojoj dominiraju zavjere, neprijatelji, bijeli miševi i zlonamjerni žurnalisti.

Malo je koja ispostava vlasti ikad pokazivala toliko nervoze kao Ured predsjednice Vlade RH, a sve u sklopu nadljudskih napora da šefica bude obranjena od „tendencioznih napada“ i „bezočnih podmetanja“. Pogon radi u tri smjene i svakoga dana proizvodi kilograme demantija i saopćenja. Kriteriji su maksimalno podignuti – ili maksimalno spušteni? – pa se „napadom“ i „podmetanjem“ tretira sve što nije neuvijeni hvalospjev.

Televizijski voditelji izlaze pred kamere kao na strelišta, znajući da ih kroz objektiv motri prijeko premijerkino oko i bilježi hoće li kihnuti u kritičnom tonu ili se nasmiješiti s takvom nijansom ironije da povrijede vladarkinu ranjenu taštinu. Meteorolozi se meškolje oznojenih dlanova, strahujući da će, ako preko ekrana najave sutrašnju kišu, iz Vladina ureda biti odaslana bijesna reakcija i zatražena odgovornost za one koji uz pomoć „sramotnih podvala“ hrvatsku javnost truju pesimizmom i sivim perspektivama, a to nije ništa drugo nego drsko potkopavanje Vladina plana da nam osigura vedru budućnost.

Kada je prije neki dan u večernjem dnevniku HTV-a emitiran naizgled banalan prilog o tome da Vladine internetske stranice nisu ažurirane, iz premijerkina ureda uslijedio je gromovit uzvrat: „Radi neprofesionalnog i tendencioznog priloga traži se odgovornost mjerodavnih urednika i voditelja HTV-a!“ U kratkoj reportaži, uzgred budi rečeno, pokazano je samo to da internetsko predstavljanje Vladina projekta „Otvorena vrata“ i dalje krasi fotografija Ive Sanadera, što je Zoran Šprajc – urednik i voditelj za čija se nedjela traži odgovornost – popratio zapažanjem kako se „iza otvorenih vrata krije zatvoreni čovjek“.

Udarnici iz public relation sekcije, koje od milja zovu „Jacinim dobermanima“, iz toga su shvatili da je „jedini cilj priloga bio diskreditiranje predsjednice Vlade Republike Hrvatske osobno te Vlade u cjelini“. Kako bi to „predsjednica Vlade Republike Hrvatske osobno“ mogla biti diskreditirana u prilogu gdje joj se ime ne spominje, niti se na nju ičim aludira, nikome osim dobermanima nije jasno, a ni ostala pitanja ne mirišu na dobro.

Na primjer – kako se u zemlji koju vole prikazivati slobodnom i demokratskom Vlada uopće usuđuje „tražiti“ sankcije za novinare i pritom ne osjeća strah da će biti javno popljuvana? Na što bi te kazne trebale sličiti? Je li javni medij „demokratska institucija“ ili Vladina prćija? Je li premijerka sišla s uma ili se do istog nije ni popela?… Sve je to tranzicijski mutno i neizvjesno, pa ulazi u zonu nedefiniranog, uglavnom: Šprajc sutradan nije vodio večernji dnevnik, nitko nije pitao zbog čega, a urednik sportskog bloka grizao je nokte smišljajući kako da u zadnji čas prilog o novoj slalomskoj pobjedi Ivice Kostelića nadopuni informacijom o presudnoj ulozi gospođe Kosor u tom nacionalnom trijumfu.

Mnogo je teži krimen stavljen na teret Aleksandru Stankoviću nakon što je u emisiji „Nedjeljom u dva“ svojem sugovorniku Miloradu Pupovcu postavio pitanje: „Je li politička korupcija i to što je za mandata današnje premijerke i bivše potpredsjednice Vlade i ministrice Jadranke Kosor broj branitelja narastao na pola milijuna?“

„Ogorčeni smo!“ istoga su dana službeno saopćili iz Banskih dvora, jer Stanković „bezočno laže“. On je „potpuno neutemeljeno povezao korupciju i kriminal u Hrvatskoj s brojem hrvatskih branitelja, pritom izravno optuživši predsjednicu Vlade Jadranku Kosor“. On „namjerno obmanjuje javnost“. Njegova opaska o premijerki je „potpuno neistinita, krajnje neumjesna i zlonamjerna“. Kanonadi su se hitno pridružili vođe „udruga proizašlih iz Domovinskog rata“, štićenici nekadašnjeg resora sadašnje mandatarke, tražeći da se „novinar kazni zbog izrečenih netočnosti“.

Istini za volju, teza iz Stankovićeva pitanja objavljena je prije više od godinu dana u tjedniku „Novosti“, a iznio ju je jedan dokazani mračnjak, čovjek u čije loše namjere prema hrvatskoj vlasti (a možda i Hrvatskoj uopće) ne treba sumnjati. Dotični i dalje piše, jer djeluje kroz medij ograničena dometa, no što će biti sa Stankovićevom televizijskom karijerom – hoće li „Nedjeljom u dva“ otprhnuti s ekrana poput „Latinice“ – još ćemo vidjeti. Nakupio je već nekoliko demantija iz Ureda predsjednice Vlade, a sada je svima jasno da vladarkina pisana obraćanja medijima imaju ne samo trenutnu nego i histerijsku važnost.

Jadranka Kosor je dakle demokratski neupotrebljiva političarka. Poput svog utamničenog prethodnika, ona se oslanja na to da cjelokupan sadržaj njene vladavine bude iscrpljen u propagandnom djelovanju. Nije važno što premijerka (ne) čini, nego kako ćemo o tome biti (ne)obaviješteni. Informacija o akciji je akcija sama. Uspjeh je rezultat pozitivnih intonacija. Kompletna javna scena i postoji samo zato da bude gospođin promidžbeni poligon. Takve zablude koštale su glave i veće mrcine od bivše spikerice, premda valja priznati da im je bilo osigurano udobno i unosno međuvrijeme.

Osobno imam ozbiljnih dilema oko toga treba li se protiv nekoga tko prezire demokraciju i gazi je svakim svojim postupkom boriti demokratskim sredstvima. S koje god strane razmotrim problem, nasilne mi se mjere čine prihvatljivijima. Uzmemo li pak u obzir Ecov poučak da diktatura u našem dobu mora biti medijska, tada i kod pokušaja njenog rušenja treba poći od istih pretpostavki.

Scenarij je u dobroj mjeri brutalan i skoro neprovediv, ali ga je ipak moguće zamisliti: ako bi se dogodilo takvo čudo da Hrvatska televizija emitira večernji dnevnik u kojem se kroz prvih deset minuta ni jednom ne spominje Jadranka Kosor, u Uredu predsjednice Vlade razumno bi zaključili da se dogodio državni udar – jer koji bi mogao biti drugi razlog što premijerke nema u središnjoj informativnoj emisiji? – a nakon tog strašnog saznanja nastupili bi panika, strah za goli život i dobri hrvatski običaji: nositeljica vlasti, ostavljajući narod na cjedilu, pod okriljem mraka pobjegla bi kući, gdje je čeka majčina utjeha i komad bakine gibanice… E sad – ima li takvog Šprajca da uzme oružje u ruke?

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 22.01.2011.

Peščanik.net, 23.01.2011.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)