Uticaj istorije na život običnih da ne kažem malih ljudi

Zbog buduće rezolucije o Srebrenici ostadosmo bez svetosavskih memoara Đorđa Vukadinovića! Tako nam i treba. Da smo se saborno podigli protiv tog naopakog nauma, da smo zlosrećnu rezoluciju sasekli u njenom i tako nezdravom korenu, glavni urednik NSPM bi nam ove cele godine pisao o svojoj besedi u Baru, da, tamo je na poziv lokalnih svetosavaca zborio o našem zajedničkom svetitelju i bio je rad da ovo leto Gospodnje provede blagujući javno slatke uspomene na dan kad su u novoj tuđini ronjene srpske suze i pevani srpski psalmi, ali, pošto se jednako zucka o Srebrenici, ne da se zvezdi barske akademije da piše o uzvišenom, te nas ostavlja da čitamo šta nam bog da: „Mrkonjić udario novinara“, „Nisam udario novinara“, „Patrijarh se izvinio muslimanima a Crnogorcima nije i neće“ etc.

Publika NSPM listom je protiv rezolucije, sa njom se, gle, slažu i navijači „Politike“, sestrinskog lista iz kojeg se kolumne g. Vukadinovića ulivaju u NSPM, kao što komentari iz NSPM bescarinski prelaze u „Politiku“, te na kraju ne znam ko samo prenosi a ko dobija original, za rukopise ovog političkog mislioca važi beli šengen, uglavnom, predsednik Tadić sa svojim ma koliko nevoljnim pristalicama ne sluša Đorđa i silesiju čitalaca sa takođe dvojnim državljanstvom NSPM i „Politike“ nego tera po svome, čak izgleda ne ni po svome, o tom potom, zbog čega nas je Đorđe lišio štiva o sebi savolikom. Eto kako neki istorijski događaj dovede do žalosnog ishoda koji njegovim protagonistima tj. istorijskim ličnostima nije mogao pasti na pamet.

Sveti Sava piše za NSPM

Uoči blagdana odem na sajt NSPM i u uglu, gde obično stoji slika kolumniste, ugledam poznato lice („Pogledajte, deco, onu sliku staru/Eno je gde visi gore u duvaru/To je slika našeg Svetitelja Save/Koga svuda Srbi pravoslavni slave“), šta je bilo, rodonačelnik NSPM je u pretprazničko veče posetio Bar gde je besedio o Svetom Savi, što se moralo naći na sajtu, kao kad u sportskim vestima i nemaš rezultate NBA lige nego samo raport o tome koji je srpski košarkaš proveo na parketu pet minuta, naši u belom svetu; urednik sajta je umesto poslodavčevog lika posadio svetiteljevo lice, te sam na trenutak mislio da su i pozdravne reči iz svetiteljevih usta, a bile su lično Vukadinovićeve, u svakom slučaju, sve lepo, dirljivo i svečano – ko bi imao srca da stado svoje ostavi bez toga bisera!

&

Rađa se novi Matija, ali nećeš o ovome pisati: njegova je beseda, njegov je sajt (slika je jedino Svetog Save), ovo je događaj od potpunog društvenog beznačaja. Suzdržim se ja tako od greha, prećutim taj barski umalo ne rekoh kongres, kad juče ili prekjuče u „Politici“ pročitam da se orator zdravo rasrdio, tvrdo je bio naumio i žarko je želeo je da nam potanko besedi o svojoj besedi, ali zbog Srebrenice neće! Uostalom, evo originala iz Spojenih Sudova: Čvrsto sam bio rešio da pišem o svetosavskoj akademiji u Baru. Još od referenduma nisam bio u Crnoj Gori i da ne bi agilnosti gospode iz tamošnjeg Srpskog prosvetnog društva i Pravoslavne crkvene opštine iz Bara pitanje je da li bih i kada uopšte otišao.

Elem, otišao sam i nisam se pokajao. Snimak sa te priredbe valjalo bi vrteti u školskom programu naših „nacionalnih“ servisa i televizija. Naročito u Vojvodini. Da „smorena“ srpska mladež i njeni uglavnom oportunistički svetovni i duhovni pastiri malo vide kako se u novostvorenoj tuđini peva svetosavska himna. Naročito stihovi: „sa svih strana svi Srbi, s mora i Dunava“. I kako se peva i plače uz pesmu „Tamo daleko“.

Ali ne da mi se. Ponovo se ubrzava točak naših gluposti i našeg propadanja. Ne, ne mislim ovaj put na ekonomiju – nije sve ni u ekonomiji – već na aktuelnu farsu sa rezolucijom o Srebrenici koja je odjednom postala pitanje svih pitanja. I pri tome mi moji poznanici bliski vrhu srpske vlasti kažu da to od nas nije niko zahtevao, nego su se, eto, sami setili. Iskreno se nadam da me obmanjuju.

Crnu Goru kaznio je zbog mučkog otcepljenja i ko zna bi li taj embargo, kako sam veli, ikada ukinuo, sada je kaznio nas: Srebrenica ili moje uspomene – izaberite sami! Skromno je predložio da snimak njegovog gostovanja uđe u lektiru radi oplemenjivanja mladeži. Kad već nije bila u Baru neka barem peva i plače pred malim ekranima! Da ukaže na istorijski značaj svoje govorancije, to je govornik dužan, i to je učino, ali da nam to sladi onako kako je bio nameran, ne da mu se, zar da piše poeziju dok Srbija srlja u propast?

Dok Tadić i njegovi govore, muze ćute.

Čačkanje mečke – baš lepa metafora

Barski besednik bi rezoluciju ljubazno izvrdao čak i kad bi nam bilo rečeno da bez njenog usvajanja (usvojenja? jer, o posvojčetu je reč!) nećemo nikad ući u EU, čekao bi da isto to učine Zagreb i Sarajevo pa bi, ako se prizna da je bio rat sviju protiv svih, natuknuo i on koju o našoj krivici: Ukratko, ako srebrenička rezolicija nije direktno postavljeni uslov za srpske evro-integracije, onda naprosto tu stvar nije trebalo nipošto potezati i „čačkati mečku“. Ako jeste, onda je taj uslov i ultimatum trebalo ljubazno, ali odlučno i argumentovano odbaciti. Odnosno, sačekati dok se u truglu Sarajevo-Beograd-Zagreb ne pokrene i usaglasi analogna i adekvatna inicijativa osude – svih, pa i „svojih“ – zločina.

&

Ne mogu ovo više da kopiram niti da prepričavam (nema Branta bez Aušvica, što Veliki Brat misli Čeda govori i sl.), evo linka za sve zainteresovane, ali evo ipak svetosavskog zaključka Vukadinovićevog nakon opsežne razrade: Svi oni koji bi danas u Srbiji želeli da se igraju Vilija Branta, bili toga svesni ili ne, zapravo prizivaju i za svoj narod prihvataju ulogu i položaj nacista iz Drugog svetskog rata. Jer, kao što rekoh, da bi bilo Vilija Branta, i da bi njegov gest imao onaj smisao koji je imao, prethodno je moralo da bude holokausta, Aušvica, vozova smrti, žutih traka i varšavskog geta. Milošević bi morao da bude Hitler, Ojdanić Gering. Milorad Vučelić i Ivica Dačić neki kolektivni Gebels. A Milanović i Dragan Hadži Antić, recimo, Julijusi Štrajheri.

Ali, na stranu gorke šala (omaška je li posve slučajna? ili se autoru učinilo da je šala bilo napretek, a onda ih je podsvesno sveo na jednu ali vrednu?). Zločin holokausta jeste neuporediv ne samo u kvantitativnom, nego, pre svega, u kvalitativnom i suštinskom smislu. No, da se ne lažemo, ako bismo baš tragali za nekim koliko-toliko uporedivim primerima, Jasenovac bi – ne samo u vremenskom smislu – svakako bio najbliža asocijacija Aušvicu. Pa tek onda možemo da razgovaramo o Srebrenici, Vukovaru, „Oluji“…

&

Nakon ovoga sam i ja protiv rezolucije o Srebrenici: šta ćemo ako se urednik NSPM još više najedi pa nas liši svog prisustva, kao što je već bio učinio sa verolomnom Crnom Gorom? Zasad smo mi i naši potomci uskraćeni za komad sa pevanjem i plakanjem, mada se nadam da ima Đorđe DVD sa svog besedničkog debija: pokloniće ili će zaveštati taj istorijski spis redakciji školskog programa.

Ali, na stranu gorke šala. Protiv rezolucije sam zato što će, ako je i bude, biti neiskrena, to je kao kad bi na parastos ili na samu sahranu policija dovela ubicu ili saučesnika i rekla mu: bilo bi poželjno da se i ti zaplačeš, ili da makar zasuziš, to će ti koristiti kad jednog lepog dana budeš pisao molbu da te predsednik pomiluje za 29. novembar.

Peščanik.net, 03.02.2010.