Trst je naš!
Uskoro ćemo moći da skandiramo ono što nam je propalo kad smo ushteli da Ponte Roso bude naša pijaca (čime bi bile izbegnute carin. dažbine, mada ne i troškovi podvoza): „Trst je naš! Trst je naš!“
Uskoro ćemo moći da skandiramo ono što nam je propalo kad smo ushteli da Ponte Roso bude naša pijaca (čime bi bile izbegnute carin. dažbine, mada ne i troškovi podvoza): „Trst je naš! Trst je naš!“
Brojnim slavnim ustanovama sa kojima sam faše (MOK, Matica srpska, FIFA, Slepa matera, Ketrin Zita Džons i slično) sama se pridružila i slavna udruga za istraživanje javnog mnjenja – „Ipsos“.
Ako svaka šuša već blebeće o našoj državi kao o Mafiji, daj da uporedimo rukovodioce, našeg i nekog slavnog, stranog. Pa evo: naš Don, Alessandro, bolji je stotinu puta od Don Vita.
Bauk zaraze kruži Srbijom: čovek koji kija, promukao kao da je pevao na svadbama, grli decu i ljubi ih dok lično on i njegovi vazali snimaju reklame koje treba da sačuvaju samodržavlje od propasti.
Naš bestidni takmac će se postarati da na listiću bude barem nekoliko lažnih studentskih stranaka. Poslušajte potpuri pesama u kojima se pominje broj tri (3), kao mnemotehničko pomagalo.
Poštari su svi do jednog bili u trodnevnoj svetoj misiji raznošenja Cezarove poslanice onima koji će umreti, ali jednome pismonoši palo je u tal da epistolu parohijana odnese crkvenom poglavaru.
Iz radio drame, žena policajca: Šta, mislim se, ako taj dole izmakne lice i ti iz sve snage tresneš tom čizmetinom o asflat, gde može biti i neka udarna rupa, šta ako uganeš nogu ili ako podbiješ pete?
Na televizijama su stalno ljudi poznati po tome što su stalno na televiziji, pa su svakim novim ispadom sve poznatiji i poznatiji, e, to će u budućnosti biti, verujem, posve iskorenjeno i zaboravljeno.
Najslavnija mirođija naše flore obrela se u prazničnoj čorbi, na svetkovini povodom pada Bastilje. Ume našijenac da se zaputi i nepozvan, kao kad je hteo da uveliča donatorsku večerinku Trampovu na Floridi.
Ako nam san pokazuje kakva bi stvarnost mogla biti (Borhes), možda i pamflet može dočarati iskušenje u koje bi FIFA mogla pasti ako bi postala stecište novca i zlogl. trgovine uticajem.
Onaj ko je smislio da se za zvučni top okrive studenti i svi koji su o topu govorili zna da se sumanuta pretnja ne može ostvariti, barem ne u celosti, ali mu metež koji pretnjom proizvodi odgovara.
Kad sam otvorio kapidžik učinilo mi se da višanja više nema, tamnozelena krošnja jedva primetno se njiše, vetrokaz nehajni, priđem bliže, ima višanja, i to višanja koje su na svom vrhuncu.
Niko me ne zove, po uzoru na EKSPO, da ga ja, po ceni pristupačnijoj od konkurencije, kujem isto u zvezde, nije me zvao ni „Srbijavoz“, evo mu besplatan logo: „’Srbijavoz’ – pokvaren skroz!“
Da li su to zlatni i prezlatni delfini napokon primetili da igraju pod zastavom države koja krši ljudska prava građana lišenih dara za takmičarske sportove, pa su se solidarisali sa velepotlačenima?
Zar narodni heroj da ispusti dušu u tuđ vazdušni prostor NATO pakta, koji nas je bombardovao, a kod ovolikog srpskog neba koje brane preskupi avioni, ponos francuske vojne industrije.
Matice, Matice, kad si postala takva? Dvesto godina svog bivstvovanja posvetila si savremenoj vlasteli, samodonirala si se, jedan si od ukrasa i jedno si od pomoćnih oruđa samodržavlja.
Bežim od crne hronike, ali ne pušta hronika mene, ispred Filozofskog fakulteta pronađeno je beživotno telo devojke. O bestijanju Informera pisaće drugi, ja ću o zaštitniku građana.
Narodni poslanik nije prepoznao sebe u liku ushićenog aparatčika-ulizice iz sovjetskog vica. Izliv bolesnog udvorištva izbrisao ga je sa moje lične mape Banata.
U Farkaždinu, u letnje rano popodne, nedeljno, kad se ne čuje nijedna kumrija, ni crkvena zvona, nego šor miruje kao da pozira Savi Šumanoviću, na drvenoj klupici pod orahom sede dve devojčice.
Odbijam da krstarim Šumadijom i tražim studente, odbijam da naučim kad pada Stretenije, oni kojima držim stranu obratili su mi se jezikom onih kojima bih hteo da vidim leđa (blago rečeno).
Nadahnut Zevsovim prerušavanjima, koji je tako zavodio boginje i smrtnice, dok se mi polomismo, ja barem, da ne bude više predsednik, naš vlasnik je nagovestio da bi mogao postati premijer.
Blebećući o izborima ministar policije rekao je da nikad nije bio za vanredne izbore, što je misao za svaku hvalu. Svom rekao bih iskrenom stavu dodao je mudroliju: „Da su izbori dobri i crkva bi ih imala.“
Okrenut vazda javnom interesu potisnuo sam ono što lično mene tišti, pa bih se uoči najluđe noći usudio da poverim sestrama i braći u Hristu šta mene svakog bogovetnog dana izbaci iz kak se veli takta.
Dok se svet suočava sa Veštačkom inteligencijom, mi ovde smo pod sveobuhvatnim pokroviteljstvom Natprirodne inteligencije (NI), pa je umesno uporediti ova dva gigamegaekstra uma.
Ispred najvišeg zakonodavnog tela, a iz srca Ćacilenda, do duboko u noć ori se muzika sa najjačeg ozvučenja koje je ijedna paravojna formacija igde u svetu imala. A to sve ja kupio, i meni slični.
Ursuli buket, a meni suzavac (7%) i gušavac (93%), meni koji te izdržavam, i tebe i svitu tvoju neprebrojnu, dosad neviđenu i nečuvenu, stojiš na pisti kao neki verenik, osmehnut: „Primite ovaj buket.“
Dečak sa dimiskijom Bakarec izračunao je verovatnoću da se sumnjivo lice slučajno obrelo na železničkoj stanici: jedan prema milion (kad ga vidi njegov bivši šef Koštunica hvata se za glavu).
Svi oni su čvrsti, grubi momci. Dok je u društvu Stivena Sigala, Bolta, brata Sija, Putina i Džeki Čena, nada se da će njegovim sve malobrojnijim glasačima kroz glavu proći ona „s kim si – onakav si“.
EU sa nesimpatijom gleda na studente, jer ima kolonijalističke dogovore sa našim vlasnikom, pa ako se studenti ne raduju ulasku u evropsku porodicu – možda je to uzvraćena odbojnost.
Predlažem da se svakom penzioneru koji bude snimljen na protestu ukine penzija. Svi drugi zaposleni imaju zort od našeg despota, jedino penzionerima kao da ni vrhovno biće ništa ne može.
Nepresušni izvor otrcanih fraza je bez sumnje naš vlasnik, koji bi se novca od Floberove nagrade odrekao u korist EXPO-a: „oni koji ne vole Srbiju“, „oni koji ne mogu da podnesu ovoliki napredak Srbije“…
Vidovdansko predvečerje proveo sam u Mitićevoj rupi, možda baš na mestu gde je bio zaboden onaj sat: nisam čuo nijednu reč sa bine i otišao sam kući zadovoljan, jer nisam čuo ni video Mila Lompara.