Radio emisija 17.04.2009, govore: Miroslav Bojčić, Lakić Đorović, publicista Mirko Đorđević, sociolog Ivan Kuzminović i advokat Srđa Popović.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan. Ispraznio se grad, ispraznili su se gradovi, i neka su, ostalo je ovo mlado zeleno i procvetalo drveće i ostale su bebe. Izmileli su napolje oni mali ljudi koji su rođeni negde u novembru, a ovako lepo vreme, ako se sećate, i isto tako procvetalo drveće, ali bez beba, bilo je pre deset godina za vreme bombardovanja. Ovih dana biće tačno deset godina od kako je NATO avijacija gađala Radio televiziju Srbije kada je poginulo šesnaestoro zaposlenih na RTS-u. Nema sumnje, to smo manje više svi slutili i znali – da je režim Slobodana Miloševića znao da će se to dogoditi i da je tih šesnaestoro ljudi žrtvovano. Na početku današnje emisije ćete čuti nekoliko starih stvari za koje nam se čini da je dobro da ih ponovo čujete, i neke nove. Govoriće najpre gospodin Miroslav Bojčić. Miroslav je naš bivši kolega i prijatelj porodica poginulih radnika RTS-a, on je veoma često sa njima bio na sastancima kod raznih vojnih ministara, od Davinića do Šutanovca.

Miroslav Bojčić: Porodice su uspele, apelujući na javnost i uprkos tradicionalnim stubovima srpske nacije, da pokrenu javno mnjenje, pod čijim pritiskom je morao da počne proces Milanoviću. To je bio jedan od prvih procesa za državne zločine u Srbiji, mislim da je pre njega bilo počelo suđenje ubicama Muslimana iz Sjeverina i Mioča. Oba ta procesa su imala sličan tok, znači, i Milanović koji je bio član srpskog državnog i partijskog, pa čak i vojnog vrha, jer je u ratu imao čin generala za medije, šta god to značilo. Milanović se, znači, uprkos svojoj velikoj društvenoj ulozi, pojavljuje na sudu kao pojedinac – na procesu su pažljivo presečene sve njegove veze sa hijerarhijom i ambijentom u kome se kretao i sa svim onim snagama koje su stajale iza njega i čiji je on izraz u suštini bio. Tako da se on na sudu pojavio kao pojedinac koji je prekršio Vladinu naredbu o evakuaciji Televizije. Znači, on je osuđen zbog toga, ali nikad nije suđen za masovno ubistvo sa predumišljajem, što je u stvari njegov pravi zločin. A sam sud tolerisao je lažna svedočenja, pozivanja na vojnu tajnu, očigledna krivokletstva i propustio je da osudi i Milanovićeve najbliže saradnike koji su takođe imali odgovarajuće naredbe za evakuaciju Televizije. Recimo, tehnički direktor Topalović je potpisao naredbu broj 48, koja direktno kaže da se stacionar, a to je deo koji je bombardovan, mora izmestiti. Sličnu naredbu je imao i Jovan Ristić, koji takođe nikada nije bio suđen i koji se čak nije pojavio ni kao svedok na sudu. Znači, Milanović je osuđen kao pojedinac, njegov zločin je prikazan u suštini kao incident. U takav tok suđenja se uklapa i odluka sudije da ga pusti na slobodu nakon donošenja desetogodišnje kazne zatvora, i on to svoje vreme koristi za intenzivne veze sa zemunskim klanom. Nekoliko svedoka na procesu za ubistvo Đinđića govori o njegovim vezama sa zemunskim klanom, čestim posetama Šilerovoj ulici itd. Očigledno je da je bio deo neke šire ekipe koja je trebalo da izvrši državni udar. Zatim postaje begunac od zakona, uz pomoć zemunskog klana sklanja se u Crnu Goru i nakon ubistva premijera Đinđića nalaze ga u Crnoj Gori, hapse i šalju u zatvor. Ubrzo dolazi do smene vlasti i novi ministar pravde Stojković dozvoljava Milanoviću privilegovani tretman u zatvoru. On se nalazi u najčuvanijem paviljonu, probijaju zid tog paviljona tako da on slobodno može da odlazi u zgradu uprave, tamo se sastaje sa svojim političkim prijateljima i istomišljenicima Mrkonjićem, Vučićem itd. Ubrzo ga puštaju u odeljenje za poluslobodnjake, što je inače nezamislivo, tu dolaze ljudi koji su pri kraju odsluženja kazni za saobraćajne prekršaje. Ubrzo ga viđaju po Beogradu, ima pravo na godišnji odmor itd.

Istovremeno, porodice pišu, apeluju, u očajanju se na kraju obraćaju Evropskoj komisiji, nemajući kome drugom. Ministar Stojković se ruga u svojim pismima. Srpsko društvo se polako vraća na taj put kontinuiteta nakon ubistva premijera Đinđića, i to je u suštini stanje koje traje i dalje. Porodicama mnogi, čak i njihovi poznanici ili prijatelji, kažu – pa, dobro, šta vi želite više, on je osuđen, on je u zatvoru, šta biste hteli sada? Porodice koje su prozrele tamne sile što su stajale iza Milanovića nisu se sa tim pomirile, one jednostavno žele da sve krivce pošalju iza brave. Takav njihov zahtev u ovakvom društvu svima izgleda sumanuto. Kako je vreme proticalo, tako je sve više u prvi plan izbijala uloga Vojske u tom masovnom zločinu. Milanović je taj zločin izvršio uz pomoć mnogih institucija, a organizacija Vojske je bila na prvom mestu. Porodice su tragajući za dokazima vrlo brzo došle do Petra Pajčina. Pukovnik Petar Pajčin je bio u Ministarstvu odbrane nadležan za Televiziju Srbije. O čemu se radi? Po Zakonu koji je donet 1994. Televizija Srbije proglašena je ustanovom od velikog značaja za odbranu zemlje i u ratnim uslovima bila je pod direktnom ingerencijom Ministarstva odbrane, koje je, znači, bilo nadležno za njenu evakuaciju. Milanović kao pojedinac je mogao da sprečava tu evakuaciju, međutim, Ministarstvo odbrane je moralo da reaguje. Pukovnik Pajčin, koji je bio direktno nadležan za Televiziju, pojavio se na suđenju Milanoviću kao svedok. On je u svom svedočenju lagao, porodice su se suočile sa tom ulogom Vojske i već na samom početku, znači, nakon oktobarskih promena, one su zatražile neke odgovore od Ministarstva Vojske i primio ih je tadašnji ministar Krapović. Najvažnija pitanja su bila sledeća: kakve informacije Vojska ima o bombardovanju Televizije, kakva je bila uloga vojnog vrha u tome, zašto Vojska shodno svojim ovlašćenjima nije reagovala na naredbu broj 37. kojom je Savezna vlada naredila evakuaciju Televizije, postoje li posebni zapisi i opomena da će RTS biti gađana, jer gospodin Robertson, tadašnji generalni sekretar NATO, tvrdi da je vojni vrh bio obavešten, i to na razne načine, šta će gađati. Znači, porodice su postavile ta pitanja – moram da kažem da ni na jedno nisu dobile odgovor do dana današnjeg.

Najveći broj novih dokaza je sakupljen i objavljen u knjizi gospodina Janjića Tišina u Aberdarevoj, koja je dobila novinarsku nagradu 2005. Ta knjiga je predata Specijalnom sudu kao dokazni materijal. Portparol Tomo Zorić je izjavio da će tužilac pažljivo pročitati i proveriti sve navode iz knjige. Do dana današnjeg tužilaštvo se nije javilo nikakvim obaveštenjem, što je pokazatelj, naravno, nezavisnosti tog specijalnog suda. Na suđenju Milanoviću u obzir su uzeti samo neki dokazi protiv njega, ali mnogi uopšte nisu procesuirani. Recimo, sud se uopšte nije pozabavio činjenicom da je Dušan Vojvodić, koji je bio visoki vojni funkcioner u vreme rata i koji je nakon rata dobio čin generala, izveo svoju ćerku Nataliju Sinanović neposredno pred napad o čemu je postojalo nekoliko nezavisnih svedočanstava, uključujući najozbiljnija svedočenja dvojice tehničara Jakonjića i Lekića. Sud uopšte nije saslušao dvojicu svedoka, koji kažu da je Natalija Sinanović direktno rekla – ja sada idem, vi znate šta to znači, niste deca. U međuvremenu, pojavilo se i svedočenje radnice Televizije, Danice Kostić. Slušaoci će čuti tonski zapis tog svedočenja u kome ona kaže da ih je Natalija Sinanović upozorila pred taj napad. To je novi dokaz koji nije bio poznat u vreme kada se vodio proces i mislim da bi mogao da bude dovoljan za obnovu postupka.

Danica Kostić: Nismo imali nikakvog posla, mnogi od nas su igrali karte, igrali igrice na kompjuteru, razgovarali smo, pili kafu. Nismo uopšte znali zbog čega toliko nas tu sedi. Nekako smo sa druge strane bili delimično sigurni, pošto je sa nama bila koleginica čiji je otac bio treći čovek u Televiziji. Naš tadašnji šef je, ne verujući tadašnjem rukovodstvu, nju veoma često stavljao da dežura noću kako bi znao da će, ukoliko Televizija bude bombardovana, neko, verovatno otac, doći po nju i izvesti je. U pet do 2 te noći to se zaista i dogodilo, znači, njen otac je došao, otišao je kod zamenika glavnog i odgovornog urednika, izašao od njega, došao do naše sobe sa tom našom koleginicom i krenuo da nas ubeđuje da Televiziju neće bombardovati, da su se vatrogasna kola skupila okolo zato što će gađati Skupštinu grada i da mi sasvim mirno i slobodno ostanemo na svojim radnim mestima. Međutim, mi smo sa njegovom ćerkom imali interni dogovor da nam ona ipak na neki način dâ znak da se nešto dešava, da nešto nije u redu. Taj znak je bio „idemo po grisine“. Dok nam je on govorio da nas neće bombardovati, da ostanemo mirno na svojim mestima, Natalija je rekla „deco, idemo po grisine“.

Miroslav Bojčić: Postoji svedočenje televizijskog snimatelja Imrea Biroa, koji je bio u Budimpešti sa tadašnjom urednicom spoljnopolitičke redakcije, Tatjanom Lenard, koja mu je rekla da javi ženi na Televiziju da se sklone. I takvih posrednih dokaza ima more. Takođe, pojavljuje se novi dokaz, izjava Dragane Kuzmanović. Ona je bila sekretar JUL-a, takođe je radila i kao novinar u RTS-u, i rekla je Radio Evropi, postoji ta izjava, da je uprava Televizije dobila pismeni izveštaj o tome da će Televizija biti gađana i da je uprava razmatrala taj izveštaj na jednoj sednici. Moram da kažem da su sve glavne dokaze sa suđenja pribavile same porodice, uključujući naredbu broj 37. na osnovu koje je Milanović i osuđen. Zašto su porodice morale same da vrše istragu, zašto to čine i dalje, zašto to ne čini država? Mislim, to je jednostavno pitanje i odgovor se nameće sam od sebe – zato što je država kriva. Kriva je ova država koja nije napravila diskontinuitet sa onom prethodnom, zločinačkom, i stoga je ona jedna te ista, jednaka, i ona je zločinačka. Na kraju se pojavio i glavni mogući dokaz, to su transkripti presretnutih razgovora pilota i posade aviona koji je gađao Televiziju Srbije. Odmah nakon oktobarskih promena porodicama se javio Nenad Nikolić, koji je u to vreme bio funkcioner G17 Plus, i obavestio ih o tom presretnutom razgovoru i da transkript tog razgovora negde postoji. Još je to bilo kratko vreme nakon same tragedije, tada porodice još nisu mogle da istraže tu vest.

Nekako u to vreme one dolaze u kontakt i sa potpukovnikom Lakićem Đorovićem koji je bio visoko vojno lice u Vojnom tužilaštvu, visoki funkcioner u Vojnom tužilaštvu. On se tada sastao sa gospođom Stojanović, govorio je o transkriptima, ali nekako je to ispalo iz glavnog toka suđenja Milanoviću koje je bilo u punom jeku. Međutim, 2006. porodice ponovo dolaze u kontakt sa potpukovnikom Đorovićem i tek tada, zapravo, gospođa Stojanović i porodice žrtava postaju svesne da su na tragu prvog materijalnog dokaza da su vojni i državni vrh bili unapred obavešteni o bombardovanju, dakle, da su žrtvovali radnike RTS-a. Stvar je u tome da je pukovnik Đorović tačno rekao u kom se predmetu ti transkripti nalaze i porodice uz podršku nevladinih organizacija obraćaju se Ministarstvu odbrane i traže razgovor. Ministar Dragan Šutanovac se tom pozivu ljubazno odaziva, on pristaje da ih primi i kaže da će učiniti sve što može. Zatim te iste 2006. organizuje sastanak na kojem je bio faktički kompletan vojni vrh. Ja sam bio na tom sastanku; ministar Šutanovac tada obećava da će na osnovu novih dokaza – a Ministarstvo vojske će, po njegovim rečima, pomoći da se ti dokazi pronađu – ponovo biti pokrenut postupak. Na tom sastanku, na kome su bili oficiri za elektronsko izviđanje i protivelektronska dejstva, uveravaju porodice da je presretanje razgovora teorijski moguće, ali da je to praktično teško izvodljivo. I oni sve to govore iako je upravo Slobodan Milošević u Hagu sasvim mirno citirao transkript presretnutog razgovora pilota koji je napao voz u Grdeličkoj klisuri. Znači, Milošević nije imao nikakvog problema da od Vojske Jugoslavije nabavi taj snimak, njemu nisu govorili da ti transkripti ne postoje, niti je Lazanski pisao članak da mu dokaže da je to nemoguće, da je to radio nevidljivi bombarder B2 itd. A američki sekretar odbrane Viljem Koen je jula 1999. izjavio pred Senatom da je Vojska Jugoslavije znala kada će i koji ciljevi biti gađani, jer komunikacioni sistemi koji su korišteni tokom napada nisu bili zaštićeni. Ili, recimo, o toj istoj temi svedoči i Momir Bulatović u svojim ratnim memoarima Pravila ćutanja, on isto kaže da su se oficiri smejali kad ih je pitao da li oni mogu da prisluškuju komunikacije. On čak kaže – oni su reagovali kao da sam ih pitao da li umeju da hodaju. Znači, potpukovnik Đorović nam kaže da su dvojica oficira bezbednosti nezavisno jedan od drugog napravili dva izveštaja u kojima ekstenzivno citiraju transkripte. Međutim, iako je ministar Šutanovac obećao da će nešto učiniti sa dokazima, nema reakcija. Porodice opet insistiraju da se mi sastanemo i ministar Šutanovac se još jednom ljubazno odaziva. Na sastanku potpukovnik Đorović, koji je pisao košuljicu predmeta, kaže ministru Šutanovcu da je dovoljno da neko donese taj predmet i on će pokazati da tu zaista postoje ti transkripti. Ministar Šutanovac prelazi ćutke preko te molbe i kaže da on to Đoroviću neće pokazati. Pukovnik Đorović mu kaže da ih je on sklonio u još jedan predmet, broj 209, moli da donesu taj predmet i da će on pokazati da tu tih transkripata ima, međutim, i ta njegova molba ostaje neuslišena. I nakon toga advokat porodica nastoji da dođe u kontakt sa oficirom za vezu i ti pokušaji traju nekih četiri meseca…

Svetlana Lukić: Sa sekretarom…

Miroslav Bojčić: Sa Šutanovčevim sekretarom, tako je. Na kraju se advokat, gospodin Popović, sastaje sa njim, i ovaj mu jednostavno kaže da u tim predmetima nema ničega. Gospodin Popović ga na to pita „pa, dobro, ali vi ste ipak znali da će zgrada RTS-a biti bombardovana?“, a on mu odgovara „pa, naravno da smo znali, ali tog transkripta nema“. Fakat je da su za žrtvovanje televizijskih tehničara znale stotine ako ne i hiljade ljudi i ideja sadašnjih ljudi na vlasti da će to tek tako proći, da se to neće saznati, je potpuno iluzorna. Jednog dana će neko progovoriti o tome i pojaviće se i materijalni dokazi i tada će sve što preostaje u istorijskom sećanju na sadašnje ljude biti stid.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Miroslav Bojčić, a sada ćete čuti čoveka koga je on nekoliko puta pominjao u ovom intervjuu, potpukovnika Lakića Đorovića, koji je, dakle, pokušao gospodinu Šutanovcu da skrene pažnju da transkripti postoje i da zna tačno gde se nalaze. Zvaničnu izjavu potpukovnika Lakića Đorovića, sa svim detaljima, možete pročitati i na našem sajtu www.pescanik.net, a mi smo za ovu emisiju izabrali nekoliko stvari koje nam se čine da su jako zanimljive da ih čujete. Odnose se naravno i na bombardovanje RTS-a, na žrtvovanje ovih šesnaestoro ljudi, ali i na neke druge dosta strašne stvari u vezi Vojske Srbije.

Lakić Đorović: Mlade generacije treba da znaju da treba biti hrabar, jer to je put da izađemo iz nesreće i da nam svet i pre svega Srbi oproste za nesreće koje im je naneo režim kome sam ja verno kao ratni tužilac služio. Ne postoji drugi put izbavljenja za nas, jedini put je da otvoreno, hrabro govorimo o svemu, ali baš o svemu što nam je poznato, jer svi zločini moraju biti rasvetljeni da nam se ne bi ponavljali. Odlukom da govorim u ovoj vašoj emisiji hteo sam da na svoj način pokažem ministru Šutanovcu, uprkos poruka da ne smem da govorim, da će Lakić govoriti dok god bude disao i mogao da govori. Moje je nastojanje da mi koji smo se istinski borili za promene ne budemo kažnjeni od onih koje smo praktično doveli, a upravo to nam se dogodilo. Meni su za šefa doveli čoveka koga sam ja optuživao za prljava krivična dela. Ovde se radi o čoveku koji je hladnokrvno oteo dvojicu mladih ljudi i osumnjičio ih za teška krivična dela. Nismo imali postupka, pošto je ovu dvojicu bukvalno masakrirao. Ljudi su premlaćeni toliko da ih načelnik vojnog istražnog zatvora nije smeo primiti u tom stanju. Podsetio bih prije svega prijatelja Šutanovca, ministra našeg sadašnjeg, da mi znamo, iako drugi o tome ne govore, nismo zaboravili ko je Predrag Stojković, znamo za šta je osuđen, znamo da su ona dva čoveka što ih je masakrirao da bi im iznudio iskaze kasnije nestala. Ne kažem ja da ih je on ubio, ali njih nema.

Suština moje upornosti da ne prestanem da govorim o zločinima koje sam istraživao je, ako baš hoćete, i da sebi olakšam. Ja nisam konvertit, ja sam ovo radio i onda, i hoću one koji to dobro znaju, a ima ih puno, i ovom prilikom da podsetim da sam zbog njih, ne pristajući da sudelujem u izvršavanju ili u prikrivanju izvršenih zločina, četiri puta podnosio zahtev za razrešenje i bio razrešavan dužnosti tužioca. Hoću da ih podsetim i da sam od svojih šefova bežao kao od kriminalaca, za koje sam tada u ratu spoznao da su zaštitnici, a mnogi od njih zapravo i saizvršioci veoma teških krivičnih dela, osobito onih iz koristoljublja. Ja sam u ratu svojom rukom potpisao nekoliko hiljada optužnih akata i osećam se odgovornim što su stotine ljudi zbog odbijanja da se odazovu pozivu ili ne mogavši da podnesu pretpostavljenu opasnost u Vojsci pobegli iz jedinica. Danas to nikad ne bih učinio. Oni koji su pobegli sa Kosova, mislim i na današnji vojni vrh, oni koji su sudelovali u sahrani vojnika koji je poginuo od naše ruke u avgustu mesecu 1998. godine iz prištinske jedinice, a danas su dospeli tako visoko, treba da dobro razmisle. Srbija mora da zna koji je od njih i šta radio u ono vreme. Ja sam odgovorno tvrdio, od 1999. godine do danas, da je taj čovek, samo da mu ne bi izmakao čin generala koji je očekivao, ne samo prećutao da mu je vojnik poginuo njegovim propustima u radu, nego je toga čoveka proglasio dezerterom. Napisao je dokumenta da je taj čovek pobegao na neprijateljsku, albansku stranu, iako je on bio poginuo. Posledica takvog kukavnog i kriminalnog držanja je bekstvo dvojice mladih starešina, ucena mnogih drugih da ćute o tome iako su to mnogi znali, a o tome nisu smeli, niti danas smeju da progovore, posledica je to da je taj čovek slavljen i hvaljen kao heroj dospeo na najvišu poziciju. Uzalud mi poručuje Šutanovac da se o tome ne sme pričati.

Mi u Vojsci znamo da je Milan Milosavljević, potonji vojni tužilac u Beogradu, tri čina dobio za nepunih godinu i po dana. To je čovek koji je za 77 dana rata dobio dva čina, to nije normalno. Drugi su nakon što su među prvima pobegli iz Hrvatske, nagrađeni time što su im date, a oni prihvatili, najveće dužnosti uz uslov da optuže kada Vojne službe bezbednosti hoće, da odustanu od krivičnog gonjenja ili da uopšte ne započinju krivično gonjenje ljudi koji su ubijali ne samo Hrvate u Hrvatskoj kao vojnike, nego su ubijali u našim kafićima ovde. Mi imamo potpukovnika iz Uprave bezbednosti koga je ondašnji načelnik Uprave bezbednosti optužio za 17 najtežih inkriminacija. Niti ja, niti moji šefovi nismo videli teže zločine po opisu iz te krivične prijave. Ponavljam, podneo ju je načelnik Uprave bezbednosti. Tragajući za sudbinom tog zločinca imao sam nesreću da sam ga sreo i na Kosovu, imao sam nesreću da sam potom saznao da je ucenjen, rečeno mu je – idi ubijaj, radi šta ti kažemo, i preko Raške je upućen na Kosovo, i tamo je radio, možete pretpostaviti šta. Po toj krivičnoj prijavi on je istoj toj Službi čiji načelnik podnosi prijavu protiv njega za njen Dan državnosti poklonio pet najnovijih pežoovih modela. Odakle kapetančiću pet pežoovih modela? On je imao i pekare, nosio je, normalno, rolex od belog zlata i jedan pežo je, normalno, ostavio za sebe. Ja sam i o tom čoveku zločincu govorio i u Upravi i u našem tužilaštvu i u sudu, i svi to znaju. Dakle, mi imamo ubicu za koga načelnik Uprave bezbednosti u pisanoj i potpisanoj i overenoj prijavi tvrdi da je odlazio u zatvore, konkretno u Sremskoj Mitrovici, da je odande za ubistva uzimao ljude osuđene na izdržavanje kazne zatvora, izvodio ih, davao im maskirne vojne uniforme, odgovarajuće legitimacije, naoružavao ih i vodio u nekakav valjda svoj rat. Nama se dogodilo da kad smo očekivali najozbiljnije promene dovedu čoveka koji je tri puta osuđivan opet za prljava, kompromitujuća dela, koja isključuju mogućnost rada u državnoj službi. To je nedopustivo – vi ste za sitan novac sudili i presudili, a potom su to otkrili pa su vas osudili, pa se nešto slično dva puta ponovilo, i vi ste tri puta osuđeni za prljave stvari, i onda vas neko, samo zato što ste dobar radnik u Službi bezbednosti, instalira kao penzionera, penzionisanog generala, da budete pomoćnik ministra u vreme kad mi očekujemo da se raščiste stvari među nama, da ga ako neće suditi makar uklone.

Trebalo bi da objasnimo deci možda i to kako smo branili Kosovo, šta smo to prije radili, kako smo se ponašali kad smo videli da smo ga izgubili. Istinski verujem da je svakom zdravomislećem i onda bilo jasno: Kosovo je izgubljeno, jer smo pre toga na njemu tako dugo i prljavo radili tako teške, nepodnošljivo teške stvari. Morali bismo da objasnimo i šta se ovde unutar Srbije događalo, da su i ovde neki ljudi hvatani, umesto da im se pomogne, a da su ih prethodno iz Knina i onih prostora prevarom izvukli očekujući nekakve obrte na visokim nivoima u tim međunarodnim relacijama. Prosto, makar deci, ako nećemo sebi ili drugima, trebalo bi govoriti istinu, a ona bi vremenom njima zaista pokazala šta smo radili i koja je cena da iz svega toga izađemo. Dakle, uozbiljiti se, prestati sa igranjem stare igre – mi ćemo od Zapada da isprosimo novac, pomoć itd, a onda ćemo s vremena na vreme da bismo opstali na vlasti da pričamo kako smo bili sjajni u vojsci i kako smo se branili ali, eto, nismo uspeli. Onda da prestanemo da plašimo neke ljude koji su spremni i za koje se pretpostavlja da bi kao razumni mogli da govore istinu koja bi otreznila one koji su zaista u zabludi, a opomenula Dačića, Šutanovca i njima slične, koji iz tih ličnih razloga opstaju na vlasti i govore to što govore, praktično prete svima onima koji nisu spremni da zaborave sve ono što su oni tako dugo i tako zločinački sproveli.

Svetlana Lukić: Da se ne lažemo, ovu gnevnu pesmu Džonija Keša slušaćete često u Peščaniku. A juče sam bila u bašti Mirka Đorđevića u Šimanovcima i, kao i svake godine na ovaj dan, razgovarali smo o Uskrsu.

Mirko Đorđević: Danas je Veliki petak, čekaju nas uskršnji praznici i ono što se govori, što se u crkvama čuje u propovedima do te mere je lišeno smisla i toliko ispolitizovano da smeta normalnom ljudskom uhu. U javnim glasilima, u medijima ti usrkšnji dodaci su vapijuće nepismeno uređeni. Dakle, to bi bili razlozi da se o Uskrsu ipak progovori, da se vidi da ta priča – danas vole tu reč, priča, story – taj sakralni scenario gde naše vreme sa svojim protivrečnostima, napetostima stoji u ramu onoga vremena od pre 2000 godina. Ako se elementarno razdvoje legende, predanja, pa i falsifikati kojima se vekovima brojne crkve bave, ta priča ima nekoga smisla. A priča o Uskrsu, o vaskrsenju je neobična sama po sebi. Fabularno gledano ona se svodi na jedan običan pasus u jednoj knjizi, to je sve što imamo, a čak i taj pasus je nastao vek i po nakon događaja, pa se u njemu prelamaju i ljudske nade, ali i ljudske zablude. U tome je cela stvar. Ta sakralna priča ima još jednu neobičnu dimenziju: koliko god bila oskudna, nju već 2000 godina ispisuju i dopisuju takva imena kakva su Tomas Man, Krleža, najveći umovi u slikarstvu, najveći sineasti. Tako da, dakle, priča o Isusu nije nikad suvišna, niti je do kraja ispričana. Mi vidimo u toj ličnosti ne ono o čemu govore freske ili nekakva prikazanja, nego zaista nadu u ljudsko iskupljenje. Ako reč iskupljenje muči ljude i ako je teolozi svesno komplikuju, to je ljudska dimenziija u Hristovoj propovedi, jer kad padnemo u nemoći, kad nas priključe na aparate, mi čeznemo za tim da neko podeli našu muku, da nas uzme za ruku, da preuzme deo naše patnje na sebe.

U tome je jedna dimenzija ove velike priče, a sam sakralni scenario je, rekosmo, prost. Iz vremena Hristovog raspeća i pogubljenja mi, nažalost, nemamo nikakvih dokumenata. Najverodostojniji dokumenti, a to su Jevanđelja, nastali su vek i po, pa i dva veka kasnije, pa ne očekujte u njima nikakvu realističnu sliku i reportažu. Postoje legende o tome, ali nauka nije potvrdila, da je izaslanik rimskog cara Imperija, legendarni Pilat Pontijski, slao izveštaje senatu, pa i lično imperatoru o tome šta se događa. Izveštaji su svakako postojali, ali mi danas njima ne raspolažemo, pa ipak, zahvaljujući jevanđelistima, iz gnostičkih jevanđelja otkivamo jedan lik koji u žiži sabire čovekovu dramu na zemlji od rođenja do smrti. Podsetiću vas na jedan detalj koji u crkvi nećete čuti. Kada je Isus počeo svoju propoved ljubavi prema drugom i drugačijem, za njim je hodala gomila, hiljade i hiljade Jevreja. I rimske vlasti, pa i nomenklatura političke vlasti u Judeji u ono vreme, uzbudili su se zbog te mitingaške atmosfere i on je, znate taj deo priče, u Getsimanskom vrtu uhapšen i osuđen na pogubljenje kao i stotine i stotine drugih, nije on jedini. Ali ne zaboravite, gomila je vikala, narod se bio dogodio, „Isus, kralj judejski“. To je izazvalo paniku, neko hoće vlast. Na saslušanju kod rimskog pravnika Pontija Pilata, Pilat mu to i kaže – mladiću, hoćeš da budeš kralj judejski. Setite se, Isus odgovara – ni na pamet mi ne pada, moje kraljevstvo nije od ovoga sveta, ja širim jedno drugo učenje, a to što masa viče, to nije glas naroda. To je ušlo u zapise, molim vas, to su bili provokatori, Isus u lice kaže Pilatu, to radi vaša tajna služba kojom rukovodi Levi Matej, skupljač poreza koji baca takve klevete. I vi znate deo priče, rimski pravnik je legalistički, legalno, dosledno odustao, jedino što je u izveštaju rekao – ja u ovom mladiću ne vidim de facto krivice, vidim da mladić ponavlja besmislice koje mi Rimljani u robovlasničkom sistemu ne možemo da pojmimo, da su svi ljudi jednaki, da je svaka vlast nasilje nad čovekom, da svaka vlast korumpira, a centralna autokratska vlast totalno korumpira. Znamo dalje priču, njega su osudili, to je bio politički momenat, u susedstvu u Siriji bila je stacionirana legija, zvali su se Kobre, i njima je iz Rima izdato naređenje da upadaju u Jerusalim ako neredi zbog ove propovedi zahvate šire mase. Pilat se uplašio, sam ga hapsi, Kobre srećom nisu upale, a gde oni prođu tu trava nije nicala. 1945. godine u pesku Nag Hamadija u egipatskoj pustinji pronađena su jevanđelja pisana pedesetak i jedva stotinak godina nakon događaja, zvana gnostička, iz kojih se nudi jedna potpuno nova slika o Isusu, tako da se to otkriće smatra najvećim otkrićem poslednjih vekova, svi su tekstovi protumačeni, prevedeni i imamo ih. Čak se i mojim skromnim trudom na srpskom jeziku nalazi i Judino jevanđelje i Marijino. Marijino, jer ona je njegova saputnica, jer hrišćanstvo je rođeno iz moći ljubavi jednoga čoveka propovednika koji nije bio bog, nego propovednik. Ne, on je za ljude tvrdio „svi smo mi deca Božja“, nikad on za sebe nije rekao „ja sam Bog“, ne, to je njemu kasnije pridodato na plenarnoj sednici jednog od sabora. S druge strane, hrišćanstvo je svojevremeno rođeno i iz imaginacije jedne žene koja mu je bila odana od početka do kraja, pa i posle smrti, siromašne, bosonoge devojke koja je nekim čudom bila vrlo pismena, koja ga je pratila, koja je posle stigla do Rima noseći ono jaje. I znamo je u istoriji pod imenom Marija Magdalena. Pročitajte ova gnostička jevanđelja, pa ćete videti da je Isusova nauka humana i da čoveka i ženu ne razdvaja.

Vratimo se, međutim, na ono najteže u ovoj priči, vaskrsenje, jer ćete sutra-prekosutra čuti da je Isus pogubljen, pa je onda ustao iz groba, prošetao, obukao se i vratio se kući. To su čiste besmislice o kojima ni u istoriji, ni u sinoptičkim, kanonskim jevanđeljima nema ni pomena. Vaskrsenje ima jedan drugi smisao, to je veličanstvena metafora čoveka koji živi snagom volje, ima prirodno pravo da neće da umre, hoće da živi. Nema u jevanđeljima o vaskrsenju ni desetak reči, najduže što ima to je desetak redaka kod Luke, koji je to pisao tek kasnije, vek i po je prošao od toga, ali je zabeležio jedan momenat, jedini koji se danas falsifikuje. U tih desetak stavaka imate priču koja se ovako završava: pogubljen je Isus, apostoli, njegovi verni sledbenici do kraja, su se razbežali od straha, za njima je potera rimske policije. Njih nekoliko putuju izgubljeni, čak jednom od njih znamo i ime, zvao se Kleopa, a putuju u neko mestašce koje se nalazi 12 kilometara od Jerusalima, Emaus. I odjednom su osetili da se u njima budi neka nada, nakon što su izgubili svaku nadu, čini im se da je neko bio sa njima. Izričito ne tvrde da su bilo koga videli, ali ne možete pripisati to ni halucinaciji. Postoji pred kraj jedno mudro objašnjenje, oni kažu – za to što se u ovoj smrti dogodilo, što i nas može dok noć padne da stigne, mora da postoji neko da ljudima ulije nadu da žive, zar ne osećate, dok smo mislili ko je ovo, šta je ovo, da su nam gorela srca, da su nam se jastučići na prstima znojili, da nam je puls bio povišen. Oni nude bukvalno empirijski, fiziološki, medicinski dokaz da se u njima probudila nada. To je vaskrsenje, ostalo su legende dostojne freski itd. Danas ne možete, dakle, vaskrsenje posmatrati tako, nego ga samo morate gledati u dimenziji ljudske nade. On propoveda civilizaciju ljubavi, to je ono što je s tačke gledišta rimskog pravnika u robovlasničkom sistemu bilo ludost, ali on u isto vreme ljude poziva da budu budni, da se odupru, da misle, da svedoče. Tako ćete postati ljudi, nigde on ne kaže „bićete bogovi“, ne, ne. Ako biste me u ovom momentu zapitali koju bih vam definiciju o Hristu ponudio, verovatno biste očekivali da bih vam ja ponudio neku definiciju svetih otaca istočne i zapadne crkve. Ne, najbolja definicija Hrista koju ja poznajem potiče iz pera čoveka koji je sebe deklarativno smatrao ateistom, a imao je imaginaciju nadljudskih razmera. Pisac se zvao Miroslav Krleža i on kaže „Isus je kao pojava astralni, zvezdani ljiljan u mučionici velikog inkvizitora, i tako će on stajati pred nama i to će biti opomena.“ To govori ateista Krleža.

Isus je ponudio prostu formulu, da ljudi moraju stvoriti zajednicu i u toj zajednici mora da postoji duh koji će ih držati u ljudskoj iskrenosti i veličini, da se opredele između dobra i zla. Nešto nemoguće, zovu ga utopistom. Desetak istoričara komunizma i teoretičara zovu ga komunistom. Ja sam bio dete kad su nas postrojavali da pevamo „Petokraka sa pet roga, ja se borim protiv boga, ne borim se protiv Hrista on je bio komunista“. Ta energija nade nije potrošena, a crkve su sa Isusom i njegovim učenjem, što bi  naš prijatelj, veliki umetnik Želimir Žilnik rekao, postupile po principu podeljenog boga, svaka je uzela za sebe deo i on je ostao potpuno u tami, ali njegovo svedočanstvo u svim svojim dimenzijama je aktuelno i danas i precizno jasno. Najveći greh je kad se nacionalna, intelektualna elita odluči da laže. On ih je zvao farisejima, koristeći onovremeni naziv jedne sekte koja je jedno govorila, a drugo radila. U tom smislu Isus je naš savremenik. U Uskrsu ne treba videti naivnu priču, odvojiti treba legendu, natruhe vremena, ljudske slabosti, ali videti lik koji je stvarniji od stvarnog, jer mi nekih dokaza nemamo. I rimski pisci se slažu u tome da je to bila jedna neobična pojava koja hoće nešto nemoguće. Čovek, kaže Isus, vaskrsava svakoga dana ako je budan za duh istine, u reči vaskrsava koju tvori, u delu vaskrsava samo ako ne živi svoj život, nego živi makar malo i za drugoga, u tome je smisao. On je čudovišna pojava, Hegel upotrebljava taj izraz, čudovišna pojava, jer zbunjuje um. Ostavimo se mi nekakvih čuda o kojima popovi pričaju, pogledajmo jedan drugi primer. Pogledajmo, 1901. godine Lav Tolstoj, niko drugi do Lav Tolstoj, pisac Rata i mira, Ane Karenjine i romana koji se zove Vaskrsenje, isključen je iz crkvene zajednice i proklet. Prokletstvo koje mu je upućeno, oglasio je stoglavi Sinod Ruske pravoslavne crkve, i to prokletstvo važi i danas, a deluje groznije od onog koje su rabini uputili Spinozi. Tolstoj je otvoreno rekao da su liturgijske priče vračanja i laži, da je Trojstvo nerazumljivo i da je Isusova veličina u ljudskosti njegovoj i ni u čemu drugom.

Vekovima se ponavlja priča o apostolu Judi, međutim, gnostička jevanđelja su pokazala da je to bila čista legenda, da je u pitanju bio jedan od najvernijih učenika koji su ga do kraja sledili, koji su jedini razumeli u čemu je smisao poruke, zašto se Isus odlučuje da strada, da dâ ljudima primer postradanja za druge. Zanimljivo je da su veliki pisci vekovima to o Judi naslućivali, trebalo je da se 1945. otkriju gnostička jevanđelja pa da vidimo da je to živa istina, da se poruka svodi na onu Isusovu „ide vreme i već je nastalo“. Nećemo se mi moliti, delati, ni na gori ovoj, ni na Fruškoj Gori, ni u Jerusalimu, nego ćemo se moliti u duhu i istini. Treći momenat te poruke je još zanimljiviji. Nebrojeno puta on učenicima govori „poznajte istinu“. Ne govori „moju istinu“, ni sadukejsku, ni farisejsku, ni izraelsku, ni ne znam čiju, ni rimsku, istinu i ona će vas osloboditi. Njegove su poruke, koliko god to za nas delovalo čudno, nepročitane. Navešću vam jedan primer koji se tiče konkretne prakse, naše svakodnevice. Obično se misli da je Konvent za vreme Francuske revolucije odvojio državu i crkvu i da je tek 1905. Brijanovim zakonom odvojena crkva od države. Ne. Učenici prilaze Isusu i pokazuju mu monetu, na jednoj strani je lik imperatora, a na drugoj je vrednost, i pitaju „šta da radimo?“. On im jasno kaže – kako niste razumeli, podajte Bogu Božje, a caru carevo, to su odvojene stvari. Izgleda vam ovaj primer čudan, ali danas ćete videti čitavu komediju oko toga šta je crkva, šta je država, šta je jeres. Svako svakoga ovde proglašava za jeretika, a kad pogledate, Tolstoj je bio apsolutno u pravu, ali crkva se vremenom pretvorila u društvenu moć. Sticanjem moći i materijalnog blagostanja crkva ništi poruku Hristove misli koja počiva na tome da ima mesta za sve na zemlji, za svakog od nas, za sve koji će se roditi, i za svačiji grob, ako hoćete, ne brinite se o tome. Setite se onih njegovih ljupkih parabola o pticama nebeskim, o ljiljanima u polju, na šta čovek mora da misli. Današnji čovek, koji je zaista zbunjen obiljem civilizacije, potrošačkom groznicom u civilizaciji, više oseća čežnju za tim preporodom nego možda ljudi njegovoga doba. U tome on na aktuelnosti apsolutno ne gubi.

Javio se čovek koji je u liku jedne saputnice prepoznao i ženu i duha, mladić koji je rešio da svoju smelu misao prvo javno kaže, da je saopšti bez alternative i koji je pokazao vrhunac ljudskosti da za tu istinu i strada. To je bio Isus i taj Isus, opet moram da kažem, on i danas hoda na čelu gladnih, bolesnih, iznemoglih. I danas taj Isus, po mom dubokom, strogo intimnom doživljaju, kuca na vrata čoveka da ga opomene da će mera njegove slobode biti sloboda drugog, da će mera njegove ljudskosti biti žrtvovanje za drugog i da će mera njegovog uma biti da su svi ljudi isti, a to je i moderna nauka dokazala, da je DNK ista kod svih ljudi. Ako bi me neko pitao da li je Isus monarhista, car i kralj, kako ga liturgija prikazuje, kao cara imperatora – pogledajte nedeljom u liturgiji, Isusa slave u crkvi kao Vasilevsa imperatora i koriste u liturgiji tekst koji je korišćen u političkom vizantijskom ritualu, nema nikakve veze sa Isusom – ako bi me, dakle, neko pitao ko je on, ja bih rekao da je on u pravom smislu reči, koliko god drsko zvučalo, republikanac, čovek koji gradi zajedništvo ljubavi. Na kraju krajeva, on je to expresis verbis i rekao svojim učenicima. Imamo jednu neverovatnu scenu kod Luke, koji nema filozofeme, ne pravi retorske uvode – Isus uzima hleb, svi su iznemogli, lome ga zajedno i dele. To lomljenje hleba je simbol hrišćanstva, žrtvovati za druge, i danas se to sačuvalo u liturgiji kao nafora, kao pričest, ali on kaže „jedite“, nema tu filozofije, nije to neki ezoterični apstraktni sistem, jedite, to je telo moje i vaše koje se za vas daje, pijte, to je krv naša koju prolivamo i otići ćemo kao ljudi. I uvek to činite meni u spomen. To ih je raspametilo u početku, to je Isus.

Naš vek je ponudio užase, Drugi svetski rat, gasne komore i logore, i sada Bosnu, to je teolozima zadalo muke – gde je bio Bog, gde je, ako ga ima. Sva svedočanstva koja imamo o njemu, od apokrifnih, jevanđeoskih, istorijskih, rimskih istoričara, pokazuju ga kao čoveka lepog, mladog, hrabrog. Jede i pije sa ljudima, nije se libio ni sa grešnicima i grešnicama da se druži, ali niko nije ostavio traga da se on ikad nasmejao. Taj momenat je čudo, to nimalo nije slučajno. Ovaj svet je  toliko u zlu da nije imao razloga, a i nosio je u sebi božansko i ljudsko u jednoj ravnoteži koju će stručnjaci zvati halkidonska ravnoteža, na Saboru Halkidonu se stalo na stanovište da u njegovoj prirodi imamo i božansko i ljudsko. Na kraju, on je ljudski na krstu zavapio, ljudski „eli, eli, lama sabahatani“, to znači „Bože moj, Bože, zašto si me ostavio?“.

Isus je Jevrejin, svi njegovi učenici su etnički Jevreji, njegov jezik je hebrejski i aramejski, jedan od tih semitskih jezika. Vi ćete danas u Beogradu pročitati 37 knjiga u kojima se tvrdi da su Jevreji narod ubica, da su Jevreji ubili Boga. To je najogoljeniji zoološki antisemitizam koji šire neki Nikolaj, njihov svetac i ne znam ko sve, besmislica. Sam je bio Jevrejin, on je disident iz judaizma koji je pokušao jednu veličanstvenu reformu – nisu samo Jevreji izabrani narod, svi su ljudi izabrani, na svima je vama sveštenički znak poznanja da ste ljudi, da niste kišne gliste. Antisemitizam je sramota hrišćanske civilizacije, jer svega ćete naći u jevanđelju, svega, ali nacionalno neko, rasno i etničko određenje – ni govora. Reforma koju je on pokušao da izvrši tipična je reforma disidenta, on je jevrejskim rabinima govorio – moramo sklopiti novi savez, on se ni po čemu neće razlikovati od onog prvog, ali će biti korigovano to da nema osvete, ne činite drugima ono što ne želite da drugi vama čine. Nisu Jevreji izdali boga, Isusa, on sebe nije smatrao bogom, izdalo ga je ljudsko zlo, vlast koja se dogovarala sa rimskim vlastima za održanje privilegija i moći. Isusa, na kraju, nisu pogubili Jevreji, baš ako hoćete tekstualno, nego rimska legija. Antisemitizam danas cveta na neznanju i cveta kod onih koji Hrista nisu prepoznali.

Svetlana Lukić: U nastavku emisije slušaćete sociologa Ivana Kuzminovića. Ivan trenutno radi u Helsinškom odboru, a na jesen će na doktorske studije na Jejl. Inače, ovaj razgovor smo napravili pre nekoliko dana, ali prvi deo nećete čuti, prosto smo ga izbacili, jer je ta tema već nestala iz javnosti, što je veoma zanimljivo, a to su naravno Romi koje je tako lako počistio gradonačelnik Đilas. To je bila tema praktično za dva-tri dana i onda je nestala.

Ivan Kuzminović: Odem ja na Kolarac na promociju knjige Vreme zmija Dobrice Ćosića. Cela ta atmosfera, taj Kolarac, ljudi koji se tamo pojavljuju, neka devojka od 17-18 godina pored mene, Dobrica kaže „dobar dan“, ona počne da plače. Mislim, tako neke manifestacije, emocije, kod svih tih ljudi, i starih i mladih, oni su svi bili u nekom kolektivnom transu. Prosto, pojavio se on. Stvarno, kad počne čovek da čita o njemu onda pogleda ovako – čekaj, ti si bio skojevac, dobro, pa si bio državni pisac, okej, nisi bio jedini u onoj bivšoj Jugoslaviji, pa si nešto skoknuo do Golog Otoka, pa si se tu nešto malo palio na mučenje, hteo si da vidiš malo kako i to iznutra izgleda. Pa si se nešto naljutio, pa si postao disident, jer si video da tvoj narod stradava u toj strašnoj, groznoj Jugoslaviji. Pa si bio u nekom Klubu književnika, pa si postao akademik, pa si učestvovao u rušenju Jugoslavije, malo je reći, pa si onda učestvovao u tom užasnom početku devedesetih godina. Jesi bio u Bosni s Karadžićem kad smo pravili tamo onu stranku i kad smo pravili Republiku Srpsku i kad je trebalo ići u rat? Ti si bio tu i da pozoveš na rat i da budeš predsednik Jugoslavije i da opišeš sve u tim svojim knjigama. Prosto, čovek je uspeo da sve to preživi, da postane, čoveče, član Otpora 1999. godine. Mislim, ja to nikad nisam video, ili sam to prosto zaboravio. Pa si postao Koštuničin najbolji drug, pa ste vi tu neke mape opet crtali, severno Kosovo, ovo Kosovo, ono Kosovo. Pa, kad si video da je Koštuničina politika u stvari neodrživa, ti si se prebacio na jedno relativno novo polje – ukoliko ja dobro razumem, Dobrica je danas nekakav savetnik predsednika Republike. Mislim, čoveče, ti si pomirio i to najgore komunističko, totalitarno i grozno, i to naše četničko, vrlo primitivno i destruktivno, i ti si opstao sve vreme i na kraju si završio u jednoj poziciji da ipak na ovaj ili onaj način još uvek kreiraš politiku. On u svojim knjigama kaže da su Albanci talog ne znam kakvog varvarskog, divljeg, odvratnog Balkana. Onda on kaže – e, ali samo da se razumemo, i Srbi su činili genocide, i Srbi su preterali pod Miloševićem. Dobro, u redu. Čovek je u stanju da okrivi i Albance i Hrvate i Tuđmana i Miloševića, sve da ih stavi u jedan koš, ali samo da ne ispadne da on nije bio u pravu. Znači, svi su nešto pogrešili samo je naš Dobrica svih ovih 60 godina bio, a i sada je, na pravom mestu, i on je sada u pravu, jer je Boris u pravu. To mora da je za ljude totalno konfuzno, koji sad Dobrica, ima hiljadu godina, svi ti njegovi fanovi, to je neki starački dom, ali prosto sam razoružan činjenicom da ti njega ne možeš u ovom društvu da smeniš, da mu kažeš – dobro, Dobrice, ajde sad, nisi završio ni u zatvoru, ni na Golom Otoku, ni u Hagu, nigde nisi bio, ajde sad idi kući na to tvoje Dedinje ili gde već, sedi tu i gledaj u plafon, pusti nas na miru.

Dobro, stvarno mi Dobrica uopšte više nije zanimljiv, bez obzira ko je on, epicentar svega u ovom društvu, nego mislim da je Srbija vrlo plodno tle za to da se za pet minuta pojavi neki drugi čikica koji će biti pesnik, režiser, svejedno, neka umetnička duša, koji će opet narednih 20-30 godina da nas vodi. I opet će taj da me vodi u neki rat i opet će taj da me opevava u svojim pesmama, ej, ti me poslao u rat, ti me opevao, ti me sahranio. Znaš šta, neka hvala. Mislim, sve je nešto dinamično, ceo svet nešto gleda uznemireno, samo mi sedimo sa strane i kažemo – ma, nema problema, može sutra treći svetski rat da naiđe, baš dobro. Jer koliko ja vidim, ideja cele te idiotske elite u ovom društvu jeste da bi nama treći svetski rat, pa makar i nuklearni, legao kao budali šamar, jer je to u stvari naš plan, pa ćemo da vratimo Kosovo u tom sveopštem metežu. Pazi, taj Samardžić, koji je bio do juče ministar za Kosovo i Metohiju, je čovek koji predaje Evropsku uniju na svom matičnom fakultetu. On čeka treći svetski rat da vrati Kosovo. Pa, znaš šta, da se malo nosiš, i ti i Kosovo i treći svetski rat i sve to zajedno!

Ta ljubavna veza, strast između DS i SPS je trebalo da bude, kao, dobra vest. Treba videti godinu dana nakon formiranja Vlade kako to u praksi izgleda. Evo samo dva primera, potpuno dva off-primera iz života. Ovaj protest kamiondžija tamo oko Čačka – znači, postoje te neke dozvole koje kamiondžija mora da ima da bi obavljao međunarodni transport, i postoji tržište tih dozvola. To tržište kontroliše, čoveče, Mrkonjić i neki njegov opskurni pomoćnik ili državni sekretar ili zamenik, šta li je, i zna se tarifa. Znači, 10.000 spakuj… Sve što ima veze sa SPS se zove koferče, spakuj 10.000, spakuj Dačićevih 100.000 u koferče. Znači, spakuješ koferče i dobiješ dozvolu. Pazi, to je jedna od verovatno stotinu ili hiljadu stvari, hiljadu poslova koje SPS sada obavlja o sopstvenom trošku. To vam je kad Mrkonjić drži infrastrukturu. Drugi primer je policija. Odem ja kao svaki pošteni, a i malo budalasti građanin da registrujem svoje deset godina staro vozilo u policijsku stanicu Zemun. Kao i svake godine uzmem jednu knjigu, iPod u uši, ali me je ovaj put omeo jedan događaj – ispred jednih vrata potukle se tri osobe, baba od preko 80 godina, jedan čiča od oko 70 i nešto, i jedna mlađa žena, od 35-36 godina. Potukli su se u redu za novi biometrijski pasoš i ličnu kartu, zato što su u tom redu stajali od 4 sata ujutru. I onda su došla dva pandura marke pozornici i počeli su tu nešto da ih vuku, a ja stvarno spadam u onu osetljivu kategoriju, kad vidim policajca da vuče babu, gotovo, odmah se bijem. Sad ja tu nešto uskočim, oni se deru na mene, pa neka žena, neka šinterka, zovu je šef, počne da se dere na nas – šta je, stoko, gde ste navrli. Otkrijem ja da u policijskoj stanici Zemun u stvari postoje dva reda, imaš red A gde se ovi biju, i imaš red B. Pojavljuje se jedna žena i kaže – dobar dan, ja sam direktorka te i te osnovne škole, ovo je moj sin, ovo je njegova devojka, ovo je komšijsko dete, ovo je moj muž, mi smo došli, imamo zakazano za pasoš. Ovi se tuku, a ovde možeš lepo da zakažeš! Tu se ja malo promuvam, ispostavi se da su u zemunskoj policijskoj stanici napravili poseban sakriven budžak gde ljudi preko veze dolaze i završavaju te stvari. Ja sam sedeo od 2 popodne tog dana do 8 uveče i onda sutradan od 10 ujutru do 6 popodne i brojao sam koliko ljudi ulazi preko veze. Pazi, šta sam našao – u ovom redu gde stoje normalni građani, oni dnevno prihvate između 70 i 80 zahteva, znači, toliko živih duša uđe za tu ličnu kartu i pasoš. Na ovom drugom mestu, gde se zakazuje ako si direktorka osnovne škole, lekar ili član SPS od osnivanja, em se završava dosta brzo, em tu prođe između 120 i 140 ljudi dnevno. Eto ti reforma po SPS-u, to je to, jesmo uveli sistem?, je l’ biometrijski?, pa šta sad hoćete. Ali da se razumemo, ovde je stoka, kako reče ona veterinarka zvana šefica, a ovde su građani, tako će nas oni podeliti. SPS nema demokratski potencijal da shvati da smo svi mi građani isti, oni su napravljeni ’90. godine u tom duhu da su oni nešto posebno i sva ta aparatura i aparatčići oko njih, a da smo svi mi drugi – neka bagra. Pričao sam čak sa ljudima iz ovog prvog reda, pitao sam ih – pa, dobro, je l’ vi znate da tamo idu ljudi preko veze? Znaju. Taj stepen naviknutosti naših građana na mazohizam je jedna toliko besprekorno funkcionalna mašina da ti njima ne možeš ni da objasniš da se krši neko njihovo pravo. Ti ne možeš da nađeš još jednog čoveka u redu s kojim ćeš da odeš i nešto da se žališ. Ne, eto, to ti je reforma, to ti je SPS i to ti je lična karta, i to ti je Dačić, i to ti je koferče.

Kakva država, takva i opozicija, pri čemu ja govorim o onoj opoziciji za koju ja glasam, koju podržavam. Na jednim, drugim, trećim izborima, ja sam glasao za jednu partiju koja se zove Liberalno demokratska partija. I, kako da kažem, otkad su ušli u parlament, ni pisma ni razglednice od mog političkog predstavnika. Koliko čujem, njihova teza je da u ovom trenutku ne treba napadati Tadića, da ne treba talasati. Ali ja to ne razumem. Okej, Tadić ima 40% podrške u biračkom telu, razumem da je to sad malo komplikovano napasti, ali ne znam šta je plan u narednom periodu, šta je ideja. Ordiniraš po parlamentu, što duboko poštujem, ali moram da priznam da drugim glasačima LDP, malo manje upućenim, mojim roditeljima ili drugu iz osnovne škole, neću moći da objasnim kakav, bre, stan na Dedinju, kakav džip od 60.000 evra? Mislim da on nije shvatio, u ovoj situaciji on mora da bude apostol, on mora da bude čistiji od brloga u kome se nalazi. To je političko ulaganje koje on mora da napravi za narednih deset godina ako misli nešto da uradi. Džipovi, stanovi, kuće, kuriri, ja to ne mogu više da izdržim, ne mogu ljudima da objasnim, to ne možeš da pokriješ u ovom siromaštvu. Shvatam da govorim o konopcu u kući obešenog, ali to pitanje mora i Čedomiru da se postavi. Brate mili, i mi smo se, kako smo umeli, potrudili da oni sede tu gde sede. Mnogi među njima će morati da pokažu da nisu skorojevići kao ostali političari u ovoj zemlji, da im nisu nekretnine, Dedinje, kuće, džipovi, odela, Armani, pare, letovanje, skijanje važniji od svega. Nemoj da mi se pojavljuješ u Kažiprstu preplanuo kao da si bio na Mont Everestu, nemoj to da mi radiš, zato što je to odvratno u ovoj sredini, budi bled i anemičan kao što smo svi mi, nije tvoj posao danas da mi izgledaš lepo. On mora da pokaže da nije skorojević, da mu džipovi, kuće i ostale privilegije nisu važnije od posla kojim se bavi. Ako to ne ume da pokaže i ako LDP neće da talasa jer to sad nije politički isplativo, to ćutanje mogu da odnesu svojoj kući i mogu da ćute kao što ćutimo svi mi koji nemamo veze sa političkim životom. Znači, nemoj da mi ćutiš, a ja da glasam sutra ponovo za tebe, to nije tvoj zadatak, tačka. I, grešna mi duša, što bi babe rekle, ali ja moram da govorim o toj frustraciji glasača LDP-a što se prosto ne vidi nikakav rezultat, i ne može da se vidi nikakav rezultat, jer su oni političko novorođenče. Ali, on mora da razume samo dve stvari, mora da bude veći katolik od pape u ovom trenutku, i drugo, voleo bih da vidim nekoga u tom LDP, a da nije Čedomir i ta, da kažem, starija garda, ko će mi pokazati s vremena na vreme da je to politički održivo. Sutra da ti se nešto desi, daleko bilo, nema ni stranke. E, pa izvini, taj totalitarizam, ta apsolutno lična vlast u okviru organizacija, nevladinih i političkih, ja za to ne moram da glasam. Ja ne moram da glasam za one man show, ne moram, ćao.

Boris je nacionalista, Boris je slab, Boris je ženskaroš, Boris je bolestan, Boris je lenj, Boris je… Boris. I sad, pošto nemamo kulturu institucija u ovoj zemlji, ti nemaš druge nego da se najdirektnije baviš čovekom koji drži, brate mili, svu vlast. Što bi rekao Koštunica on je, jedini vlastan u ovoj zemlji da nešto odlučuje. I Zakon o antidiskriminaciji je Tadić, Romi su verovatno Tadić, NATO je Tadić – mislim, kao Milošević. Milošević, vozač, telohranitelj i sekretarica vode državu, kod Tadića je nešto drugačije, sad Tadić, vozač, sekretarica, šofer, trojica u kabinetu i dva savetnika, deset ljudi vodi zemlju. Pre neku nedelju na B92 intervju za neku bosansku televiziju, sedi Tadić na Andrićevom vencu, uključio sam se na samom početku. Mene je tu spopao očaj,  mi imamo tremu kada naš predsednik govori zato što ne znaš koju glupost će da lupi i kako će da je formuliše, da li će uopšte reč da pogodi. I sad, ja se skupio, gledam intervju i pišem šta on govori. E, tu je već možda došao odgovor na pitanje da li je Boris nacionalista, da li je Boris lenj, da li se Borisu spava. Njegov pogled na rat ’90-ih, na pad Jugoslavije, na ovo pomirenje u regionu – to bi neki srednjoškolac savladao onako usput. Ali, čoveče, pa i ti si bio nekakav savremenik tih događaja, navodno imaš neki pedigre, jao, bolje da ne pominjemo to, ali navodno ti nešto treba da razumeš društvo. Pa, predsednik si države u kojoj živiš, nauči nešto o tome. To je toliko prazno, to je toliko bez supstance. Ja se izvinjavam, Slobodan Milošević je 13 godina vladao ovom zemljom i bogami je dobacivao i do Bosne i do Kosova i do Hrvatske, podigao je jedan, drugi, treći, četvrti rat. Brate mili, on je nacionalista bez nacionalizma, whatever. Onda je došao Koštunica, bio jedno dva mandata, jedno osam godina bio tu, pa i on je znao šta je radio. To je neki revizionizam, plitki nacionalizam, kao braniš Kosovo. Onda je došao ovaj – ovaj čačka nos, ja mislim da on ode na posao i gleda kroz prozor na Andrićevom vencu u park i čačka nos, on ne radi ništa, on ništa pod milim bogom ne razume, ne razume ni društvo u kome živi, ni istoriju društva, ni viziju društva, i tako može da izvali bilo šta kad god hoće. Ako bi me pitali šta bih izabrao između progresa i švedskog standarda Evrope, ja biram švedski standard. Jesi ti normalan? Pa, meni je Milošević 15 godina pričao o brzim prugama, švedskom standardu, 15 godina me izolovao od ostatka sveta jer smo mi samodovoljni. Tebi ne sme da padne na pamet tako nešto. Ne, on misli da on mrtav-hladan može da kaže šta hoće. Prosto se plašim toga što je posle svih ovih, i Miloševića i SPS i JUL i Koštunice i Nikitovića, i svega, sad došao taj Tadić, Šaper, politika javnog mnjenja, nacija danas misli 67,6%, a ako pošalješ poruku na 9870… Možda je stvarno moguće da pored sve naše tuposti mi ponekad i nemamo sreće. Znači, bio onaj, bio onaj, došao sad ovaj, čačka nos… 20 godina živiš u izolaciji i taman kreneš u neku tržišnu ekonomiju, taman krene neka lova, US Stil, krenu neka ulaganja, Tigar, Mišelin, nešto se pokrene – dva minuta kasnije svetska finansijska i ekonomska kriza. Pa, jebote, pa stvarno, znaš kad ti ne ide! Mi smo onaj mali čamac, ribarski, nema ni motor, samo neko veslo i ti si nasred Dunava, nosi te struja, duva vetar, sad će izgleda i neka oluja, taj tvoj čamčić bušan na jedno deset mesta, a ti si poneo dva čepa i ti ćeš čep iz jedne rupe u drugu, iz druge u treću, iz treće u sedmu, izbacuješ vodu nekom koficom i nadaš se da ćeš da preživiš. Ja njih čak i razumem, oni znaju da su u tom čamcu, oni znaju da nama nema pomoći. Ako nam neko u prolazu nešto pomogne, dobro je, ako ne, stići ćemo južno niz Dunav, na Smederevo i dalje, pa mislim, ko živ, ko mrtav.

Ja imam tu vanserijsku sreću da provodim određeni broj dana u mesecu na Kosovu, blago meni. To sivilo, blato, tuga, ti ljudi koji negde stalno idu, a ne rade ništa… Znaš, odeš u tu Prištinu, glavni grad, često nema vode, vrlo često nema struje, nema posla, dva miliona ljudi koji ne znaju šta će jedni sa drugima. Ono čime se bavim tamo jeste položaj Srba na Kosovu, prosto, takav mi je posao. Pazi, to sa strujom, svi na Kosovu plaćaju struju osim Srba, oni su politički instruirani iz Beograda i Kosovske Mitrovice da ne plaćaju struju. Imaš Albance kojima, naravno, Srbi nisu najveći prioritet na svetu jer ima 1,8 miliona ljudi, Albanaca, koji takođe ‘leba nemaju da jedu i ne znaju šta će sa sobom i ne mogu da nađu posao. Kod toliko mladih ljudi i tolike nemaštine, znaš, glupo je očekivati da se neko bavi Srbima koji, by the way, žive u proseku dosta bolje od albanske većine na Kosovu, to je fakat. A ti im pošalješ poruku da, pošto su Srbi, ne treba da plaćaju struju, a ako ti iseku struju treba da izađeš i da vičeš „humanitarna katastrofa“ i da se bacaš pod tenkove Kfora. Hiljadu i jedan put je te ljude iskoristila koja god hoćeš budala, i sutra i prekosutra su tu neki Jakšići, neki ljudi koje čovek verovatno jedino u noćne more može da smesti. Uvek targetiraju isključivo ljude koji žele da se integrišu u kosovsko društvo i to je apsolutno neverovatno. Srbi iz enklava žele da se integrišu u kosovsko društvo jer tamo za njih postoji nekakav prosperitet, ovakav ili onakav, posao za dete, ovamo, onamo, ali nešto oni tamo grade, grade već osam godina. I ti dođeš i srušiš im to za dva minuta opet čitajući novine iz 2008. godine, Kurir, Pres, Večernje novosti, Blic, ajde dobro, Pravdu. Oni su rekli prošle godine prilikom proglašenja nezavisnosti Kosova da je Pupovac u Hrvatskoj, dakle, jedan od lidera Srba u Hrvatskoj, na spisku Agima Čekua i da zato on u stvari mrzi Srbe, on je ustaša. Znači, gde god postoje Srbi u regionu, na planeti, koji poštuju zakone zemlje u kojoj žive i vode neki miran život, e, oni su problem. Što se ti ne bacaš pod tenk? Što ti ne pošalješ svoje dete? Sediš negde u Čikagu, staviš onu šubaru i vičeš „napred, Srbi!“. Mislim, to još uvek na Kosovu apsolutno prolazi. A ako misliš da su tamo jedini problem Srbi i Albanci – odeš tamo i otkriješ da Bošnjaci ne priznaju Gorance, da Bugari daju Gorancima bugarske pasoše i proglašavaju ih za bugarsku manjinu, da Aškalije mrze Egipćane, Egipćani mrze Rome, Romi mrze sve njih zajedno i svi mrze Rome, da, svi mrze Rome i na Kosovu. Znaš, prosto nema materijala s kojim tamo može da se radi. Kad se vraćam sa Kosova, ja pređem granicu i kažem – povratak u civilizaciju. Pazi, ja ovo stvarno govorim generacijski, ovo nije ništa lično, to nema veze sa Albancima, ima prosto s teritorijom. Znaš, ti držiš nešto 50, 80, 100 godina kao svoju koloniju, nešto što ne želi da se integriše kod tebe, niti ti želiš da se to integriše kod tebe, i ostaviš to mojoj generaciji, jedan tako grozan problem od kog se ne bismo oporavili još 500 godina. Znači, sa aspekta moje generacije, ja Kosovu želim apsolutno sretan put gde god da je krenulo i vidim očima optimizma jednu stvar, a to je da Srbi i Albanci prvi put verovatno za dugo godina vide zajednički cilj i za jednu i za drugu naciju, a to je Evropska unija. I to je neki materijal s kojim bi moglo mnogo dobrog da se napravi. Druga stvar – stvarno, otići u Prištinu danas i pričati srpski, ja se tamo derem na srpskom, naći nekog kosovskog Albanca ispod 35 godina života koji će da me mrzi samo zato što sam Srbin, to ćeš vrlo teško da nađeš. Najbolje žurke u regionu su trenutno u podzemnim barovima u Prištini, gde ću ja da nađem Albanca za 50 godina da se bijem s njim? Niti će on sa mnom, niti ja s njim. To su druge generacije, drugi pojmovi. Mi smo stvarno neka deca tehnologije, globalizma, jebo rat.

Bio je 12. mart i ja se svake godine osećam kao da me je neko lupio čekićem u glavu. Postanem nervozan, guše me drugi, gušim druge, sve mi je neprijatno. 1903. godine neko je ubio kralja, izmasakrirao ga, Srbija je 10-15 godina prokletstva nosila zbog toga. Ovo je sad zbog nas, nama će drugi oprostiti što je Đinđić ubijen, ali ja znam da ova garnitura nikad neće dati odgovor na pitanje šta je tu bilo. Ali doći će jedna besna, vrlo besna, nadrndana generacija koja će imati nešto da pita ovde. Ne znam, Koštunica će verovatno u svoju Belanovicu i u onaj svoj ćošak na Dorćolu, mislim, nije ovo preteće, ali ne bih se na njegovom mestu čudio da mu za deset godina, kad bude još stariji, još propaliji, oronuo onako, mlitav i star kao Dobrica, neko pokuca na vrata i kaže – ajde da malo porazgovaramo, izvini, gde si bio 12. marta. I drugo, ja sam u stvari odlučio, kao i mnogi ljudi oko mene, da ne dam. Ne znam šta ne dam, ali neću da vam dam. Bio to moj grad, moja porodica, moj auto, moj kredit, moja država, moja nacija, ja vam to ne dam. E, pa sad vi vidite, biće vam problem, samo kad se osvesti jedna generacija koja će brojati stotine hiljada ljudi koji vam neće dati. Ne znam šta vam nećemo dati, ali nešto vam nećemo dati. U stvari, ne dam svoju zemlju, vi pucajte, ja držim čas. Znam da je malo glupo, ali majke mi, to je to.

Svetlana Lukić: Bio je ovo song iz opere Porgi i Bes u izvedbi Arete Frenklin, ovo je inače važna pesma u životu naše slušateljke Sandre. Za kraj Peščanika slušate advokata Srđu Popovića.

Srđa Popović: Ta država stalno laže, i kad ih uhvate u laži onda se javnost digne, oni se povuku, pokušaju da daju neko objašnjenje, i to je ono što se zove kontrola štete. Međutim, mi tek ponešto saznamo, i šta god saznamo vidimo da imamo državu koja radi protiv svojih građana. Meni to nije nikakvo čudo, mislim da je to posledica onoga što politikolozi zovu partitokratija, da se celokupna srpska stranačka struktura konsolidovala u jednu klasu. Iz izjava koje oni javno daju vi vidite da tu svako može sa svakim, to znači da je stranačka borba ili fingirana i nema nikakvoga značaja, ili da ona ima za predmet samo podelu plena među njima. U oba slučaja svet postaje, meni se čini, potpuno ravnodušan prema onome što se u ovoj zemlji zove politika, jer mu se čini da se sve događa na dvoru, to su sve dvorske rasprave. Pored toga, imate netransparentno finansiranje političkih stranaka, mi o tome ništa ne znamo. Olja Bećković pita Borisa Tadića ko finansira njegovu stranku, a on kaže da on ne zna. To je neozbiljan odgovor. Dakle, imate tu očiglednu spregu interesa krupnog kapitala sa političkom elitom i imate na kraju izborne zakone, gde partije po svom internom dogovoru odlučuju ne samo o Vladi, nego i o tome ko će biti poslanik. Poslanici glasaju na dugme; stoput je već rečeno da Skupština uopšte i ne mora da postoji, neka se nađu vođe tih stranaka, neka se dogovore i neka nam kažu šta su odlučili, zašto bismo morali da gledamo to pozorište u kome se glasa u skladu sa dogovorom koji je već unapred postignut. Dakle, imate jedan ceo politički proces koji je potpuno netransparentan. A to se i predstavlja tako kao da to građana i ne treba da se tiče – sve će biti rešeno u institucijama sistema, a institucije sistema su sve kontrolisane od partija. Partije su u raznim oblicima koalicija i međustranačke trgovine amalgamisane sa krupnim kapitalom. Sve je netransparentno i mislim da ljudi počinju to da osećaju, čuo sam ponegde neke podatke, a čujem i iz razgovora sa ljudima, da više niko recimo te političke emisije uopšte ne želi ni da gleda, zna da odatle ništa neće saznati, a vidi po pojedinim postupcima, kao što je bio recimo taj sa Infostanom i sa Miladinom Kovačevićem, da je država u rukama ljudi koje uopšte ne zanimaju interesi građana, koje zanimaju samo njihovi sopstveni interesi. To stvara apatiju u društvu i osećanje da smo nemoćni objekti vladanja, da ne vidimo čak ni način kako tu situaciju možemo da promenimo. U normalnim okolnostima bi trebalo da se raspišu izbori, a ovde ste svesni da izbori ne mogu apsolutno ništa da promene, jer kako god da padnu te karte oni će se opet dogovoriti, kao što su se i do sada uvek dogovarali.

Arhitekta i nosilac cele te strategije je Demokratska stranka, ona pokušava da zamagli sva ključna pitanja, ona je proglasila nacionalno pomirenje, to znači, šta je bilo – bilo je, svak može sa svakim, interesi su nam zajednički, mi ćemo čuvati jedan drugom leđa. I Kosovo i Evropa, taj slogan koji je upotrebljavao Tadić u predizbornoj kampanji, najbolje ilustruje o čemu se tu radi. Tu nikakve politike nema, jedina politika je da se svi politički procesi umrtve, da se sva kritična pitanja počiste pod tepih i da se svi realni društveni sukobi neutrališu. To je stanje koje u stvari vodi u paralizu ili u nešto što su Iljf i Petrof govorili, neka je i bara, samo nek’ je mlaka. Tako da se politički proces ovde odvija nekontrolisano. Ti sukobi ne mogu da se rešavaju u institucijama, pa se rešavaju na druge načine. Sada je tome još kumovala ekonomska kriza, i naša i svetska, koja takođe predstavlja alibi za odsustvo bilo kakvog pokušaja da se sprovedu one reforme koje čekamo već deset godina, od 2000. godine. Čini mi se da tonemo, i o tome smo već pričali, o tom stanju anomije kada svet ne može da razume šta se događa, ništa se u stvari i ne događa, sve liči na truljenje. Nadao sam se da kriza može da posluži kao povod da se suočimo sa istinom, jer naš najveći problem, mislim, kao društva i kao države, je pogrešna percepcija o samima sebi, ona je nerealistična. Nikad vam niko neće kazati – mi smo jedno siromašno društvo, naši resursi su oskudni, mi imamo loš međunarodni položaj, mi imamo iscrpljeno stanovništvo, veliki odliv mozgova, mi smo jedno neobrazovano i podeljeno društvo. To vam niko neće reći, nego nam se stalno uliva neki neopravdani optimizam i stalno mi tu sliku o sebi retuširamo i zato su nam očekivanja potpuno nerealna i razočarenja velika. Ja sam mislio da će u trenutku ovakve vrlo ozbiljne krize koja je na vidiku – i možda će se to i dogoditi – proizaći jedna pozitivna posledica, a to je da malo realnije vidimo i ko smo i kakva nam je situacija, pa odatle da počnemo da činimo ono malo što možemo, i da popravljamo ono malo što možemo, i da nam bude malo bolje. Nama se svet predstavlja nerealno, to je nerealna slika o nama samima, koja je u stvari narcisoidna, i kao i svaka narcisoidna struktura istovremeno i paranoidna. Pošto sam ja tako značajan i pošto me niko ne razume, počinjene su mi nepravde, onda mora da postoji neka zavera protiv mene. Ne izgleda to sve dobro.

Svetlana Lukić: Kako beše, pre Drugog svetskog rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i uzeli nam sve. E, tako je i sa ovom krizom, uvezli smo krizu, a to se tako brzo primi, za nekoliko dana to postane šifra.

Srđa Popović: Zato što ovde ne postoji nikakav koncept odgovornosti, ni na individualnom, a ni na društvenom, ni na političkom planu. Pa, pogledajte recimo šta se desilo sa ovom ministarkom Malović – ona je uhvaćena u krađi, ona je vratila pare, a ne pada joj na pamet da to treba da povuče neku političku odgovornost. Ne pada to na pamet ni predsedniku Vlade, nikom ne pada na pamet da ona kompromituje ceo sistem i da mora politički odgovarati, tj. da se od nje mora tražiti ostavka. Mi ne priznajemo odgovornost za zločine koji su počinjeni u naše ime. Ljudi koji su bili odgovorni za ’90-te danas su opet na vlasti. Sam taj koncept odgovornosti nama je totalno stran, jer to je ipak nešto što ima svoju individualnu podlogu, prvo ste odgovorni u ličnom životu, a onda zahtevate odgovornost od drugih. Pošto ovde niko ni u ličnom životu nije odgovoran, to znači, niti postavlja sebi neki ozbiljan zahtev, niti preispituje sebe da li je taj zahtev ispunio. To je pseudoreligiozna misao, ali na njoj počiva društvo, to je vaš odnos sa drugima, ali je istovremeno i vaš odnos sa sobom. Ako nemate takav odnos sa sobom, nemate ga ni sa drugima. Ovde je uvek psihološki tražen alibi za to što se uvek teško živelo, što ljudi nikad nisu imali nikakvu moć da upravljaju svojim životima, nego su bili objekt vladanja kao što su i sada. A kad nemate moć onda naravno nemate ni odgovornost, nego samo alibi – šta sam ja mogao, ja sam radio ono što sam morao, ono što su svi radili. Prema tome, nema nikakvog smisla ni da me pozivaš na odgovornost, niti se ja osećam odgovornim.

Ako bih tražio izvor te anomije, to je Demokratska stranka. Zašto su oni tako veliki problem? Zato što je od početka u njih polagana najveća nada, trebalo je da budu ta građanska demokratska prozapadna, modernizatorska stranka, i ona je privukla ljude koji su u to verovali. Ali kad sam se vratio malo unazad shvatio sam da je u njih vrlo rano ugrađen jedan destruktivan gen koji je izvor svih njihovih problema, a odatle i naših. I morao sam da se vratim čak u 1968. Mi uopšte jako kratke periode vremena analiziramo, a ti procesi su ipak dugotrajni. Iz te ’68. godine nastala je ona nejaka i nikakva opozicija koju su zvali disidentima, koja nije nestala sa scene do 2000. godine. I odatle su regrutovana, u stvari, vođstva svih političkih stranaka kad je uveden višepartijski sistem, a struktura te opozicije koja je rođena ’68. godine je bila vrlo eklektična, vrlo difuzna i vrlo nejasna. Imali ste s jedne strane marksiste koji su bili najvidljiviji, levicu, i imali ste nacionaliste, antikomuniste, i imali ste vrlo slabu građansko-liberalnu struju. Zanimljivo je, recimo da je tokom svih narednih 30 godina ta najslabija struja u stvari bila politički najoperativnija i da je ona vodila sve akcije, ovi drugi su se samo pridruživali. Onaj takozvani peticijski pokret nastao je u tom građansko-liberalnom delu, a ovi drugi su praktično to samo potpisivali i pridruživali se. Kada je kolabirao komunizam kao ideologija i kao politika na globalnom nivou, desilo se nešto što je bilo naravno i za očekivanje: nacionalisti, antikomunisti su proglasili svoju pobedu i oni su bili u stanju da formiraju najjače opozicione stranke. Da vas podsetim samo, recimo Vuk Drašković, Šešelj, onaj Jović, ko se sve nije pojavio u tom trenutku. Ovi marksisti su doživeli, naravno, poraz i opredelili su se uglavnom za socijaliste u strahu od onog što je Milošević s pravom nazvao snagama haosa i bezumlja. Vuk i Šešelj su bili snage haosa i bezumlja koje su uplašile ljude, i mislim da su oni velikim delom doprineli pobedi socijalista na tim prvim izborima. Ova građansko-liberalna varijanta je ono iz čega je nastala Demokratska stranka, ona je kada je nastajala bila percipirana kao ta modernizatorska stranka, kao prodemokratska, prozapadna, kao stranka koja je privlačila najobrazovanije ljude, taj gradski element.

I ja se sećam, izvinjavam se što sada prelazim u ispovedni deo, kad mi je Kosta Čavoški u doba formiranja Demokratske stranke doneo njihov program, bilo je neko normalno očekivanje da ja uđem u tu Demokratsku stranku. Ja nisam želeo da se bavim politikom, ali moje simpatije su bile na toj strani, a kad sam pogledao taj program video sam da se on sastoji iz dva potpuno protivrečna dela. Jedan je taj u kome se zagovaraju, uslovno rečeno, najšire definisane demokratske vrednosti, slobode, prava građana, tržišna ekonomija, i onog drugog dela koji je bio najcrnji nacionalizam. Ono prvo potpisao bih žmurećki i odmah, a ono drugo ni u snu. I kada tako gledam unazad, vidim da su oni već tada bili jako impresionirani uspehom desnih stranaka i uspehom Miloševićeve deklarativno leve partije ali u stvari desne politike, i da su shvatili da će ostati vrlo izolovani i vrlo usamljeni ako i oni ne daju svoj obol tom nacionalizmu. I tada su ugradili taj razvojni gen u sebe koji je delovao stalno, i on je bio i razlog za sukob između Mićunovića i Đinđića i Đinđića i Koštunice, Nikole Miloševića, Čavoškog. On je drmao tu stranku stalno, on je bio i razlog sukoba između Tadića i Čede Jovanovića. Stranka je stalno razdirana tom već onda ugrađenom protivrečnošću u samo svoje biće, i posledica toga je sada i taj Tadićev slogan koji sam pominjao, i Kosovo i Evropa, to odgovara tim protivrečnim zahtevima koje su oni na početku sebi postavili. To objašnjava i tu priču o nacionalnom pomirenju, jer oni sad žele da pomire dva nepomirljiva dela tog svog programa, i da to pomire sada na personalnom nivou, na nivou vlasti, na nivou države.

Taj gen koji su oni sebi ugradili je kob ovoga društva, jer se on oslanja i na jedno raspoloženje u građanstvu, u biračkom telu koje je umorno od trzavica, od sukoba, od onoga što javnost zove svađa – nemojte više da se svađate, dogovorite se šta hoćete. I koje još uvek pozitivno reaguje na tu pomiriteljsku natpolitičku, ja bih rekao, mesijansku ulogu u koju sebe stavlja Boris Tadić, jer ona predstavlja kao neki oblog za te izmučene birače, a ne može da dovede ni do čega, ona parališe samu sebe jer je zakočena tim dvema interferirajućim silama koje u njoj vladaju. To je jedno ništa, i ono troši strašne količine jedne inače male reformatorske energije u ovom društvu, ono u stvari sugeriše da nama nema leka i da je najbolje da ništa i ne radimo, najbolje da sedimo ovako i čekamo da nas neko drugi spasava. Ono što je govorio Milošević na Gazimestanu, to je i dalje ideologija većine partija u Srbiji i te njihove opšte koalicije. Jedino što je on tada obećavao ljudima sukobe, a to mogu biti i vojni sukobi, sad se samo vojni sukobi više ne pominju, nego Jeremić neprestano ponavlja – samo političkim, diplomatskim i pravnim sredstvima. Ali ciljevi su ostali isti. Sad kad sam dolazio kod vas video sam jednu parolu na zidu, „ne damo Republiku Srpsku“. Pa, je l’ je imamo da je ne damo? Pa, je l’ to nije gotovo? Mi ovde ugošćavamo vladu u egzilu SAO Krajine, ciljevi su ostali isti. I nama se govori, možda u ovom trenutku mi nismo u stanju, ali jednog dana ćemo biti u stanju da sve te ciljeve ostvarimo. Dakle, promenilo se jedino to što smo se mi kao država odrekli upotrebe sile, ali odrekli smo se upotrebe sile zato što smo uništili svoje potencijale, što više nismo u stanju da primenjujemo silu. Tako da one promene koje je ta nacionalistička ideologija doživela od Gazimestana do danas su samo promene koje su nastale usled poraza te politike, ali ciljevi i raspoloženje za ostvarenje tih ciljeva su do dan-danas ostali isti. Ta zabit istorijska u kojoj mi živimo je u stvari politička zabit, to se ipak tiče vrednosti, tu je izgrađen jedan sistem vrednosti u tom grču, i u toj borbi sa celim svetom koja se odvijala tokom ’90-ih, u jedan ježevski stav koji ne dozvoljava nikakvim univerzalnim ljudskim vrednostima da se probiju do ovoga društva. I mi smo se i navikli na tu izolaciju, ja mislim da mi tu izolaciju više praktično i ne primećujemo.

Ovde se politički stvarno ništa ne događa, ali ne znači da se uopšte ništa ne događa. Ovde se i dalje intenzivno vrši prvobitna akumulacija, mislim da je glavni interes svih učesnika političkog procesa u stvari ekonomski. I mislim da je to prešlo i na celo društvo, da pokušavaju svi društveni odnosi da se protumače kao ekonomski, da je posledica toga nešto što je Edgar Moren jedanput vrlo duhovito nazvao hladnim varvarstvom. Ne ubijamo se, ne koljemo se, nego se samo vrlo hladnokrvno uzajamno pljačkamo i smatramo da je to srž i suština naših odnosa. Sve drugo je neki romantični pogled, sve drugo je komunjarstvo, sve drugo je prevaziđeno, ništa drugo ne postoji. To je redukovanje i ljudi i celog društvenog života na proizvodnju, razmenu i distribuciju, kao da se ceo život u tome sastoji, kao da to sve nije tek uslov, cela ekonomija je samo neki uslov postizanja nekih drugih vrednosti. Cilj društva nije bogaćenje, cilj zdravog društva je kulturni napredak, mislim da je to vrhunska vrednost ljudskog društva, a ne bogatstvo. I vi vidite nekada, i sami smo se sebi smejali, odnosno ja sâm sebi, kad sam pričao o novoj crkvi i o tome da je ovde neki duhovni pokret možda važniji od političkog. A vidite na primeru Obaminom, nije on možda izašao sa nekom genijalnom idejom o rešenjima svih problema američkog društva ili njihove privrede ili njihovog međunarodnog položaja. Ono što je on doneo bio je jedan drugačiji ton, ljudskije ophođenje, moralni stav, jedan, što bi kazao Čeda Jovanović, drukčiji vrednosni sistem. On je američkom društvu ponudio temeljnu i mnogostruku obnovu. Mi smo zalutali, mi moramo da obnovimo ovo društvo i moramo individualno, svako za sebe da preispitamo svoje postupke i način na koji se ophodimo jedni s drugima. To je crkva, to je duhovna poruka, to nije politička poruka.

Pošto smo mi u politici uopšte novi, jer je nama bilo vladano, mi smo politiku odmah shvatili kao uzajamno laganje, podvaljivanje, politički govor smo shvatili kao propagandu, shvatili smo politiku na najciničniji mogući način. I nekako se to prenelo i na samo društvo koje nije imalo iskustva sa nekim pluralističkim političkim životom, da je politika jedna velika svinjarija i da od nje ništa drugo i ne treba očekivati, i da tu jeste jedino pitanje ko će koga, a u krajnjoj liniji, pitanje ko će šta materijalno da dobije. Pa, nije to politika, niti društvo tako funkcioniše. I taj cinizam se sa vrha preneo i na društvo, tako da, moram da ponovim, nade polažem jedino u civilni sektor. Mislim da obnova ovog društva ne može doći odozgo, ona mora doći iz onoga što je život i što je svakodnevnica i što su takozvani obični ljudi. Da se oni samoorganizuju protiv svoje države, jer sve što država za njih čini je za njih destruktivno. Dobri su ti signali koji se javljaju u poslednje vreme, da javnost počinje nekad spontano da reaguje u pojedinim prilikama, kao što je bio taj antidiskriminacioni zakon, ili povodom ovih Roma, ili povodom Infostana, gde se vidi da još neko pokušava ovde da se drži nekih univerzalnih vrednosti i neke elementarne humanosti. Ja čak ne govorim o solidarnosti, nego govorim o humanosti, da tretiramo jedni druge ipak kao ljude i kao subjekte, a ne kao objekte, predmet vladanja i ekonomske partnere. Dakle, ima tu još nekoga supstrata koji ne prihvata to hladno varvarstvo u kome živimo. Moj je utisak da se strankama uopšte više ne vredi baviti, stvarno ne vredi. Najbolja poruka koja bi njima mogla da se pošalje na sledećim izborima je da dobiju izlaznost od 15%. Ne, nema ponude, zašto se od mene zahteva u trenutku kada nema ponude da sam sebi izglasavam vlast za koju znam da ne valja? Kad sam ja bio mali mame su imale nekad običaj da kažu „Svetlana, sine, idi donesi varjaču“. Sad oni nas teraju po tu varjaču – pa, neću, bre, da idem po tu varjaču, to sam svrši, ostavi me na miru. I mislim, ta priča o tom manjem zlu već mi je dojadila potpuno, ona služi samo perpetuiranju jedne iste situacije u kojoj to manje zlo postaje sve veće i veće, a ono veće još veće, a svi zajedno klizimo. To je način da se ljudi obeshrabre da ustanu i da se bore za ono u šta stvarno veruju i što stvarno hoće. Ne, kaže im se, u datim okolnostima najbolja je Demokratska stranka. Pa, ne valja Demokratska stranka, i ja želim da menjam upravo okolnosti u kojima je ona najbolja, a ne da me stalno pozivajući se na okolnosti teraš da idem po varjaču. Pa, neću više. A posle kažu – sami ste izabrali, to je volja naroda, šta se sad bunite, izabrali ste nas.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Srđa Popović u jednom veoma dugom Peščaniku. Ali da vas utešimo, odmorićete se malo od nas, sledeći Peščanik je 8. maja. Doviđenja do tada.

 
Emisija Peščanik, 17.04.2009.

Peščanik.net, 17.04.2009.