Radio emisija 12.03.2010, govore: Zoran Đinđić, studenti Sofija, Dušan, Marko, Miroslav, Milivoje i Nikola, politikolog Miloš Ćirić, advokat Srđa Popović, sociološkinja Vesna Pešić, istoričarke Latinka Perović i Dubravka Stojanović, novinar Dragan Babić.

Zoran Đinđić: To govori o potpuno zamračenoj svesti tih ljudi koji te metode koriste misleći da se u ovoj zemlji ništa nije promenilo. Ako neko misli da će zaustaviti sprovođenje zakona time što će mene ukloniti, onda se grdno vara, jer nisam ja sistem. Sistem će funkcionisati i dalje i niko neće dobiti amnestiju za svoje zločine tako što će da ukloni jednog ili dva funkcionera države. Mislim da je to jedno vrlo naivno uverenje, ako neko ima to uverenje ja sam zaista iznenađen koliko ljudi mogu da budu naivni.

Srđa Popović (iz završne reči na suđenju): U odnosu na ostale izvedene dokaze, tu nema šta mnogo da se priča. Da su optuženi izvršioci krivičnog dela koje im se stavlja na teret u potpunosti je dokazano. Odbrana optuženih prilično je očajnička i može se sažeti u tri reči: “sve je montirano”. Materijalni dokazi su podmetnuti, priznanja su iznuđena, svedoci su naučeni da lažu, dokazi o njihovoj nevinosti su uništeni, veštaci su pristrasni. Šta o tome reći? To je nekakva zavera u kojoj učestvuju stotine i stotine ljudi, samo da bi se ovim nevinim ljudima, koji su oduvek poštovali zakon, kako reče prvooptuženi, nešto napakovalo.

Očekujem da ćemo sada čuti i ko je “u stvari” ubio premijera. Tokom postupka već je nagoveštavano da su to “u stvari” trećim metkom učinili: narkodileri, strane obaveštajne službe, Albanci, foto-robot, Čeda Jovanović. Da li optuženi i svi oni koji im pomažu da lansiraju ovakve fantastične teorije stvarno misle da to neko može poverovati? Pa naravno da ne. Oni se time samo izruguju oštećenoj porodici Đinđić, pravdi, poštovaocima premijera Đinđića i ovom Sudu. Kako neko jednom ironično reče, ta laž je izgubila časnu svrhu obmanjivanja. Ona je i sama postala sredstvo nasilja.

Dozvolite samo još na kraju da u jednoj jedinoj rečenici iznesem svoje viđenje ovog dela. Upoznao sam Zorana Đinđića, kao klijenta, pre 39 godina, zastupao sam ga u više navrata, znam da ga je celog života UDBA proganjala i vidim: UDBA ga je na kraju i ubila. Drugačije sam zamišljao svoju završnu reč kada sam ulazio u ovaj postupak. Ali vidim da za tu drugačiju reč nema potrebe. Krivica ovih ljudi koje sede na optužničkoj klupi je banalna. Kao i uvek, uradili su ono što im je rečeno da urade. Za drugačiju završnu reč možda ću imati priliku na nekom sledećem suđenju za ubistvo premijera Đinđića. Kada se bude sudilo onima koji su ovo organizovali i naredili.

Svetlana Lukić: Za nas danas postoji samo ovaj neprirodno beli sneg napolju i sedmogodišnjica atentata na premijera Zorana Đinđića. Ne mogu da se setim da li je još nekada 12. marta padao sneg ili samo onda, prvi put. Danas će nas sa svih medija zasipati Zoranom Đinđićem iz raznih razloga. 12. mart je postao dan takmičenja za što češće izgovaranje njegovog imena, da se nadoknadi ono što je propušteno poslednjih godinu dana. Ostalim danima u godini pominjanje imena Zorana Đinđića je skoro neumesno, zna se valjda neki red u ovoj zemlji.

Prošlo je 7 godina od atentata, presuda neposrednim ubicama Zorana Đinđića postala je pravosnažna, oni već uveliko robijaju, a mi svake godine idemo pred Vladu, na mesto gde je ubijen, pa na groblje. Otavili smo tamo žuto i plavo i crveno i belo cveće, palili smo sveće i zamišljali da sve to neko odozgo gleda. Plakali smo jedno vreme za Zoranom Đinđićem i za samima sobom, u samoći među svojima, a onda smo prestali da plačemo, bar se mi više ne sećamo ljudi, koji se bez napora prisećaju tih dana marta 2003. godine i sebe i svog jada. Tako smo nekako i zamislili ovu emisiju Peščanika, bez plača, bez jeda i još uvek bez odgovora na pitanje političke pozadine ubistva premijera, bez odgovora na pitanje ko ga je stvarno ubio. Svi znamo, ali te reči još uvek nisu izgovorene sa nadležnog mesta.

Od sada, pa do kraja emisije, slušate samo studente Beogradskog univerziteta, Dragana Babića, Latinku Perović, Zorana Đinđića, Vesnu Pešić, Srđu Popovića, Dubravku Stojanović.

Vesna Pešić: Kada sam pre nekoliko godina gostovala u emisiji na RTS-u posvećenoj obeležavanju godišnjice atentata na premijera Đinđića, Dobrica Ćosić i još neki ljudi su počeli da prave jednu konstrukciju u vezi sa Đinđićem po kojoj su tvrdili da se od otvaranja pitanja Kosova, a to je bilo krajem 2002. godine, Zoran Đinđić prizvao pameti i da je njegova poslednja faza bila nacionalistička. Ispalo je da je se pred sam atentat vratio „normali“ i postao nacionalista. Zoranov politički i filozofski život danas mnogi dele na nekakve faze, pa kažu da je u prvoj fazi bio anacionalan, a da je u drugoj fazi, devedesetih godina, bio pragmatičan, da bi se na kraju „prosvetlio“ i postao srpski nacionalista.

Postavlja se pitanje da li postoji veza između Zoranove filozofije i njegove politike. Pokušaću da pokažem da ta veza postoji, kao i da je neke političke izjave ipak davao kao filozof i da se samo tako mogu razumeti. Jedna takva izjava – „ko hoće moral neka ide u crkvu“ izazvala je brojne komentare i osude za politički amoralizam, a reč je o njegovom razdvajanju morala i politike u novovekovnoj državi. Druga nejasnoća odnosila se na to da li je Zoran bio anacionalan, patriota ili nacionalista.

Osnovne postavke Zoranove filozofije daju odgovor na oba pitanja.

Prvo od čega Đinđić kao mladi filozof polazi je tematizovanje modernog društva. Nije on jedini socijalni filozof koji se bavio tim pitanjem. Naprotiv, to pitanje opseda čitavu modernu filozofiju i sociologiju. Ono se odnosilo na pitanje mogućnosti poretka u uslovima pluralizma, slobodnog delovanja pojedinca u narastajućim složenostima društva. Kada je reč o premodernim društvima, ona su se integrisala na nekom unapred datom svetonazornom uporištu. Ono je u srednjem veku bilo zasnovano na transcendentalnom, odnosno nadnaravnom, religijskom uporištu koje je uređivalo odnose u društvu. U antičkoj Grčkoj država je počivala na vrlini, odnosno na moralu. Zoran Đinđić, kao i mnogi njegovi prethodnici, postavlja pitanje kako moderno društvo, koje se razlaže na niz različitih i suprotstavljenih grupa različitih uverenja, verovanja, strasti i interesa, uopšte može da se integriše i da uspostavi normativni poredak, ako nema nikakvog unapred datog uporišta, ako je ono, kako kaže Đinđić, „svet otvorenog horizonta“ i ako nema ničeg što nas sprečava da sami konstruišemo svoj svet.

Ta slika otvorenog horizonta, koja podrazumeva da se smisao stvara u slobodnoj komunikaciji, može se prepoznati i u Zoranovoj praktičnoj politici koju je vodio. Ako mi sami stvaramo smisao, onda je logično da se zapitamo zašto sat ne radi, kada samo od nas zavisi da se on popravi. Tako u današnjoj emisiji Peščanika slušamo kako Zoran sa mnogo strasti kaže „svaki dan je vaša šansa“; svakog dana možemo da učinimo nešto za sebe, da nam život bude bolji. Reč je zapravo o tome da li mi hoćemo da počisitmo svoje dvorište, da li mi sami želimo da stvaramo svoj život, ili ćemo da nalazimo hiljade razloga i opravdanja zašto nam ne ide. Ni od čega drugog naš život ne zavisi do od nas samih.

Ovaj aktivizam ili energija koja je krasila Zorana kao političara jasno je utemeljena u njegovom filozofskom „vjeruju“. Govorio mi je da ne želi da bude predsednik države, da ne želi da bude ceremonijalna figura jer ga ta statičnost ne zanima; želeo je da postane predsednik vlade kako bi promenio Srbiju. Sećate se tog perioda kada je on bio premijer: svi smo imali osećaj da se interpretacija nas samih suštinski izmenila, iako je realnost bila devastirana Miloševićevim režimom. Dok je on konstruisao taj naš svet, imali smo utisak da je sve moguće, da smo jako blizu Evropskoj uniji, pa kad se pomene 2007. godina, meni se to činilo daleko, i da će on to uraditi mnogo brže. Njegovim ubistvom vraćeni smo u objektivni svet, kome nedostaje ta konstruktivistička volja i ideja da je i naš svet podložan promeni.

Da se vratim na osnovno Zoranovo pitanje tj. na pitanje na koji način moderno društvo uopšte opstaje zajedno, šta je to što povezuje pojedince u društvo, ako to nije ni religija, ni moral, ni „prirodne teleologije“ kao što je etničko poreklo zajednice. Pri tom je za moderno društvo karakteristično da pojedinac ne ostaje onakvim kakav se rodio. Ničiji život više nije predestiniran odnosno unapred određen, već pojedici svojim postignućem mogu od sebe da naprave ono što žele.

Dakle, šta je to što održava moderno društvo i što unutar njega dozvoljava mogućnost postojanja različitih gledišta, etnosa, morala, religija i verovanja?

Zoran Đinđić kaže da se moderno društvo integriše samo pod uslovom da aludira na univerzalne norme u okviru kojih sve različitosti mogu da opstanu u miru. Što bi te norme bile partikularnije, to bi različiti delovi društva otpadali po kriterijumu ideologije, religije, etnosa ili nekog drugog svojstva. Sledeći modernu liberalnu misao Đinđić kaže da nema ničeg univerzalnijeg od ustava u čijem su središtu subjektivna prava i slobode pojedinca. To je taj odgovor – racionalni zakoni koji se jednako odnose prema svima i važe za sve su osnova integracije modernog društva. Tek u modernom društvu čiji institucionalni okvir čine univerzalno važeće norme, omogućeno je „ono političko“. Ustav i pravo garantuju da niko i nijedno verovanje neće moći da postane apsolutno jer je zakonom ograničeno. To je jako važan momenat u Đinđićevoj filozofiji. Ako moderno društvo nema unapred određene istine, onda je osnovno pitanje – ko donosi odluke. Pitanje ko odlučuje postaje centralno pitanje. Kada je Đinđić rekao – ko hoće moral neka ide u crkvu, on je hteo da kaže da moral više ne može da konstituiše moderno društvo, što ne znači da političari treba da budu nemoralni ljudi, niti da moral ljudima više nije važan. Moral prosto više nije konstitutivan, na njemu se složeno društvo ne može integrisati, jer moderna društva ne funkcionišu na taj način.

Kada čujete stavove da crkva treba da reaguje i kaže kako treba da izgleda neki zakon, na primer ovaj protiv diskriminacije, čujete i argument da moral nije zadovoljen. Problem je u tome što zahtev da moral postane „državni“, nije ništa drugo nego zahtev da postoje građani prvog i drugog reda, i da se diskriminišu s obzirom na veru, nacionalnu pripadnost, seksualnu orijentaciju itd. Zakon ne nalaže u kakve moralne norme će SPC ili bilo koja druga crkva verovati, ali nalaže da su svi građani jednaki bez obzira na njihova lična svojstva ili opredeljenja. Drugim rečima, ne treba mešati zakon kao opštu normu i univerzalno pravilo koje reguliše status građana sa decentralizovanim moralom i verovanjem, u kojima postoji sloboda da ljudi zastupaju različita uverenja. Ta sloboda u pogledu onog supstancijalnog je moguća tako što je supstancijalno proterano iz države. I ova poslednja rasprava samo potvrđuje da je Zoranova tzv. sporna izjava o moralu u crkvi bila ispravna, kako u praktičnoj konstituciji moderne države tako i u svom filozofskom utemeljenju modernog društva.

Da pređemo na ovu drugu temu. Reč je o patriotizmu i o nacionalizmu. Još uvek nismo shvatili tu razliku između patriotizma i nacionalizma. Mi smo sebe uvek definisali suviše usko, pa onda kada te na popisu stanovništva pitaju šta si po nacionalnosti, ti kažeš Srbin. Onda ti oni u onoj rubrici u kojoj piše šta si po veroispovesti, automatski napišu pravoslavac. Pa posle kažu 95 posto ljudi u Srbiji su vernici. To pravoslavac je deo onoga prvoga, zato što ako kažeš da si Srbin, ali nisi pravoslavac, nekako kao da baš i nisi Srbin. Kao nešto ti fali, neka čuka ti fali, nešto ti nedostaje da bi ti baš bio pravi Srbin, ako ne kažeš da si pravoslavac. Ti čak možeš posle da kažeš i da ne veruješ u boga, ali si po tradiciji i rođenjem pravoslavac. Kada to ljude pitaju, oni misle, pa dobro, niko me ne pita da li verujem u boga ili u crkvu, ali jesam pravoslavac po tradiciji isto tako kao što sam i Srbin po tradiciji. Ovde sada Zoran Đinđić, kada razmišlja na ovu temu, primenjuje drugu jednu teoriju, primenjuje teoriju sistema. Znači, ako sam ja živi organizam, ja uvek imam nekakvu okolinu. Svaki organizam teži da se nekako održi. Tako on isto misli i društva, pa i naše društvo, ima nekakvu okolinu prema kojoj treba da se meri. I onda on kaže: ako se mi držimo ovoga statičnog identiteta, koji je praktično nepromenljiv, to će trajati zauvek. Đinđić kaže da neki ljudi koji su nacionalisti, mogu totalno da upropaste svoje nacije, da ja ne bih to sada prepričavala, pošto je to vrlo lepo rekao Zoran Đinđić, ja sam to pripremila, da vam to pročitam. Zoran kaže ovako:

Karakteristika nacionalizma jeste njegova supstancijalnost koja se odnosi na etničku ili neku drugu pripadnost. On je statičan i ne može da se uključi u konkurenciju i razmenu, što je uslov uspeha u modernom društvu. On je karakterističan za zauzimanje pozicija i busija u statičnom društvu. Taj vid kolektivne svesti postoji samo u onim društvima koja su zaustavljena u svom razvoju. Ono postoji u regijama u kojima se proces modernizacije nije normalno odvijao nego je imao određene istorijske blokade i zastoje. Kao posledicu toga imamo društvenu strukturu koja kao svoj kolektivni identitet proizvodi jedno statično osećanje, kao što je osećanje nacionalizma. Za nacionalizam merodavni su motivi, za patriotizam merodavni su rezultati i posledice. To je osnovna razlika između tradicionalnih i modernih društva. Postoje istorijski primeri nacionalizma koji su, želeći da unaprede, uništili svoju naciju. Oni kažu – mi smo iskreno hteli sve najbolje, na kraju se sve završilo loše za našu naciju, ali nismo mi krivi – krive su okolnosti.

On je, dakle, kritikovao etiku principa (uverenja) jer ako se čvrsto držite principa, a pri tome vam rezultati nisu važni možete izgovoriti i ono što je izgovorila Biljana Plavšić: za srpske interese treba da pogine šest milona Srba. Isto je tako govorio Staljin, za ideale društva poginulo je 20 miliona ljudi, znači, mene ne interesuje rezultat, koliko će života da se položi, ali ja od svojih principa neću odustati.

Zoran Đinđić je nesumnjivo bio patriota, a ne nacionalista. On je uvek govorio, ako koncept ne valja, ako strategija ne daje rezultate, ne mogu da krivim okolnosti, nego moram da menjam koncept da bi mi rezultati bili zadovoljavajući. Menjaj koncept da bi ti rezultati bili bolji. To je ta njegova drugačija, moderna politika koju je probao da sprovede u Srbiji – nema ničeg večnog i unapred datog za šta ćemo ginuti. Nego koliko si stvari pokrenuo, koliko si stvari popravio utoliko si nešto uradio i tako se meri da li si patriota ili nisi.

Zoran Đinđić kaže da mi možemo, kao mali narod, da budemo fića. Na autoputevima za sve ima mesta, ali ako se ti u tom fići zaletiš u kamion, razbićeš se. Međutim, ako napraviš dobru strategiju ti ćeš na tom autoputu da nađeš dobro mesto i da paralelno voziš sa tim kamionima.

Građanin (na promociji Peščanika): Kakva je uloga Vojislava Šešelja u ubistvu Zorana Đinđića, obzirom da je Toma Nikolić pravio neke uvertire pre svega toga najavljujući krvavo proleće.

Srđa Popović: Ja to, naravno, ne znam. Ali svaki čovek koji neke činjenice zna i pokušava da misli, može da stekne neko ubeđenje. Moje ubeđenje je da je on, kada je kazao da će teći krv u Srbiji, mislio na to da će JSO biti u stanju i ne samo JSO, nego svi ti koji su učestvovali u toj zaveri, da će biti u stanju da sruše vladu i očekivao je građanski rat. To je on očekivao. Pošto je znao šta je bio plan. Plan nije bio samo ubistvo Đinđića, tu je postojao plan A, B, C, o kome se govorilo na suđenju, koji je podrazumevao zauzimanje televizije, rušenje vlade, rušenje mosta Gazela, kako bi se stvorila panika, zauzimanje aerodroma, do čega nije došlo samo zbog toga što je proglašeno vanredno stanje i Jedinica za specijalne operacije je bila blokirana u Kuli. To oni nisu očekivali i svedoci su na suđenju govorili o tome, da je njih zapanjilo i zateklo to vanredno stanje, da ove ubice nisu mogle više da dođu do novca, do automobila, da su njihovi jataci bili zastrašeni, dakle, o tome ja mislim da je Šešelj na vreme bio obavešten, mislim da je bila obaveštena i Mira Marković, koja je takođe pred atentat napustila zemlju. Mislim da su mnogi bili obavešteni jer mi ponekad zaboravljamo, naročito mi koji poštujemo, što kažu lik i delo Zoran Đinđića, da je on imao vrlo malo uporišta u biračkom telu. Da je jedna nacionalistička ideologija, koja je kao kuga zahvatila Srbiju devedesetih, još uvek bila živa. Da je 2000.godine 2 miliona ljudi još uvek glasalo za Slobodana Miloševića. Mi to sve zaboravljamo. Jedan veliki broj ljudi danas to ne bi priznao, ali mnogi su se obradovali ubistvu Zorana Đinđića. I ja mislim da jedna od najtežih posledica ubistva Zorana Đinđića povratak na pozicije te nacionalističke ideologije.

Čini mi se da smo mi, koji smo recimo 2002. ili 2003. mislili da ta ideologija više nikada ne može da se vrati, iznenađeni kako se ona postepeno, nevidljivo takoreći, uspuzala nazad na scenu. Taj nacionalizam vrlo često nije dobro shvaćen. Postoji nešto što zovem banalnim nacionalizamom – volim svoju zemlju, volim svoju reprezentaciju, navijam za nju, navijam za Đokovića i Jelenu Janković. Ja to ni ne zovem nacionalizmom. Nacionalizmom zovem cinični nacionalizam političkih vrhova koji ta osećanja, koja su normalna u svakom čoveku, zloupotrebljavaju dotle, da je Milošević bio u stanju da organizuje genocid za koji smo danas optuženi. Meni nekada kažu, pa ima i u Francuskoj nacionalista, ima u Nemačkoj, u Italiji i tako dalje. Nije svaki nacionalizam isti. Naš nacionalizam je nas uništio. Devedesete godine, Slobodan Milošević je plebiscitarno izabran kao nacionalista, kao nosilac nacionalističke ideologije. Deset godina je taj nacionalizam vladao suvereno. Mogao je da radi šta god hoće. Data mu je šansa da tu svoju nacionalističku politiku sprovede i ta je politika dovela do katastrofe. Prema tome, ova naša specijalna vrsta nacionalizma je kobna za nas. Mi smo to u praksi pokazali. To je kod nas dokazano. Ne mogu da shvatim da se iko uopšte usuđuje da sebe nazove nacionalistom, ne shvatajući da je samim tim sebe proglasio krivim za sve što nam se događalo.

Dubravka Stojanović: Kada smo se dogovarali za ovu tribinu, organizatori su mi dali jedan domaći zadatak. Rekli su mi – samo optimistično. Nisu ništa gore mogli da mi kažu, sve ove dane provela sam u muci kako da budem optimista, a da pritom ne izneverim sebe, zaključivši da ipak mogu da budem optimista kad govorim o ubistvu Zorana Đinđića. Došla sam do jednog metoda, za koji se inače zalažem kada se bavim istorijom, a to je metod multiperspektivnosti, odnosno pokušaja da jednu istu pojavu vidimo iz dva sasvim različita ugla, pa čak i ako dođemo do potpuno različitih zaključaka. Tako da, ovo će biti jedno multiperspektivno predavanje, u pokušaju da uradim svoj domaći zadatak.

12. mart sam uvek videla u kontinuitetu pokušaja da se spreči modernizacija Srbije. Da se ne desi promena njenog društva i da Srbija ne izađe iz samoizolacije u kojoj sebe uporno drži. U toj samoizolaciji, vladajući predsednici mogu biti vrhovni sveci, vladajući pisci mogu biti očevi nacije, a vladajući biznismeni motori promena. Ko zna čime se bavim i o čemu obično govorim, onda zna da je modernizacija moja opsesivna tema i često citiram Aleksandra Tišmu, koji mi je jednom prilikom rekao da čovek uvek piše samo jednu knjigu. Tako nekako i ja, neprekidno se bavim tom temom, pa samim tim i 12. mart ne mogu a da ne vidim u tom kontekstu. Bilo bi čudno kada se ne bi opsesivno bavila tom temom, jer samo za mog života, Srbija je tri puta zaokrenula unazad i izvršila taj, gotovo dramatični, povratak u prošlost. Prvi put, to je bilo ranih sedamdesetih godina kada su smenjeni liberali Latinke Perović i Marka Nikezića i kada je na vlast u partiji došla njena najkonzervativnija struja. Drugi put, to je bilo krajem osamdesetih godina, kada je čitava istočna Evropa donela odluku da će krenuti napred, u tranziciju, a mi smo doneli odluku da ćemo krenuti u plemenske ratove za teritorije i stići do genocida. I na kraju treći put, 12. marta. Uverena sam da je Zoran Đinđić ubijen da se Srbija ne bi promenila i da bi lokalni vračevi i dalje mogli da nas drže u hipnozi, da bi i dalje mogli da nam govore da prvo mora da se reši Kosovo, a onda ćemo lako za sve drugo. Da nas drže u toj hipnozi da ne bismo videli da je Kosovo odavno rešeno, pa da samim tim to sve drugo nikada neće ni doći na red. Kao istoričarka, mislim da se bavimo prošlošću da bismo objasnili sadašnjost. Samo tokom mog života i za samo tri decenije, Srbija je povukla tu ručnu kočnicu ili tačnije rečeno, tu neku brzinu u kojoj je bila, pa čak i ako je to prva ili druga brzina, vratila u rikverc. Dakle, ako se to toliko puta ponovilo, smatrala sam svojom obavezom da se vraćam u prošlost i da gledam te druge situacije u kojima je taj zaokret takođe urađen, negde od sredine XIX veka. Zato je za mene 12. mart simbol tog kočenja Srbije ili nečega što sam više puta već nazvala zaverom protiv Srbije. Ja to vidim kao zaveru vladajuće, pre svega intelektualne elite, protiv srpskog društva, koja ne da srpskom društvu da se razvije, da bi ona, elita, takva palanačka i provincijalna, mogla da ostane elita.

Mučila sam se kako da nađem optimizam u 12. martu i uspela sam da ga nađem u činjenici da je Zoran Đinđić uopšte bio premijer Srbije, pa makar je to trajalo svega dve godine. Dakle, hajde da pođemo od te činjenice i da to bude taj optimizam. Ma koliko da je i to tragično. Iz te činjenice možemo da vidimo da ipak postoji presedan koji ruši nešto što bi mnogi voleli, a to je istorijski determinizam. Taj presedan i te teške dve godine ruše ideju da je istorija sudbina, da je ona neki metafizički tok, da ona mora da bude takva. Često vodim debate sa mnogim ljudima, najčešće upravo sa Vesnom Pešić, koja je ovde i drago mi je što je tu i koja mi često, na svojoj poznati, suptilni način kaže: Neću više da te slušam. Stalno govoriš, 200 godina je sve ovde isto. Stalno porediš sredinu XIX veka i današnje vreme. Neću da slušam te analize, jer ako je 200 godina tako, znači da će 200 sledećih godina isto tako biti i znači da nema nade i da iz toga ne može da se izađe.

Nisam istorijski determinista i ne govorim o prethodnih 200 godina da bih rekla da će tako biti narednih 200 godina, naprotiv, vučem te konce dugog trajanja, da bih razumela zašto se nalazimo ovde gde se nalazimo. Kada kažem da nisam determinista onda mi kažu, pa daj nađi to kada nije bilo isto. Hajde, seti se toga. Onda se setim i kažem – Zoran Đinđić. I to ruši lanac. I to ruši priču o sudbini i o fatalizmu. I zato mislim da je on fizički sklonjen, ali da su njegovi neprijatelji zakasnili. Kasno su ga ubili. 12. marta 2003. godine više nije mogla da bude ubijena ta svest da može da bude drugačije i samim tim nada, da ponovo može biti bolje.

Sofija: Moj omiljeni, da tako kažem, deo Zorana Đinđića, je onaj kada je rekao da je Srbija zbir svih nas, i da ukoliko ovo društvo nije dobro, da to nije zato što je ono neka apstraktna pojava, već zbog toga što mi u njemu nismo dobri. Oseća se ta doza zaborava i mislim da će ona sa godinama biti sve jača, ali isto tako ostaje to što je substrat, taj mit, pritom ne mislim ništa negativno, koji nam je potreban i mislim da smo se mi onako njega čvrsto uhvatili, to je ono što nam je potrebno da bismo mi, u nekim svojim mladim godinama, nastavili dalje. Ovi ljudi ovde, uz dužno poštovanje, imaju već neki životni staž iza sebe, a mi ne možemo sebi da dozvolimo taj luksuz da dignemo ruke i da kažemo da te nade više nema. Naprotiv, moramo naći neki oslonac, a za nas je to još uvek, Zoran Đinđić.

Dušan: Ovo je sedma godina i svaki put se organizuje neka tribina ili nešto slično i svaki put mi pokušavamo da pričamo o Zoranu Đinđiću, a meni se čini da sve manje i manje pričamo o njemu, već da sve polako prerasta u neke intelektualne, akademske diskusije. Meni Zoran Đinđić nije to predstavljao. U mom životu, Zoran Đinđić je predstavljao nešto vrlo opipljivo, jer se moj život značajno promenio između 2000. i 2003. godine. S druge strane, to shvatam svaki dan sve više, isto se tako značajno promenio posle 12. marta 2003. Ono na šta se to sada svodi – imamo taj 12. mart, da ćemo pričati o Zoranu Đinđiću, da ćemo to pomenuti na Peščaniku, da ćemo imati jednu emisiju na RTS-u, gde bi bilo odlično da malo pričamo i o Kosovu, ali da Zorana Đinđića neće biti u predizbornoj kampanji kada biramo ciljeve naše zemlje, da Zorana Đinđića neće biti u odnosu političara sa nama ili u odnosu nas jednih sa drugima, da zdravog razuma, koji je on nosio, neće biti u svakodnevnici.

Marko: Zoran Đinđić je simbol nečega što je davalo sliku društva u kome želim da živim. Ovo je definitivno najtiši 12. mart od 2003. godine. Polako gubim veru da ta neka društvena elita, političke partije ili vlast imaju snagu da vrate te teme u fokus ovog društva. Ono u šta verujem to je snaga pojedinca i to je on govorio – menjaj se ti, pa onda ćemo da svi zajedno menjamo društvo. Pojedinaca koji su spremni da se menjaju i koji žive te vrednosti o kojima je on govorio danas u Srbiji ima jako malo. Baš sam se raspravljao sa jednim drugarom oko toga kakva je bila ta politika, kakve su političke opcije danas, kuda ide ovo društvo, i ono do čega smo došli je to da sam ja dok je Zoran Đinđić bio živ mogao u svakom trenutku jasno da kažem – okej, mi idemo u ovom smeru. Unapred si znao odgovore na neka pitanja. Ti danas apsolutno ne znaš nikakve odgovore. Poslednja stvar koja mi pada na pamet je skup srpski Davos, kako god da ga zovu, gde Dinkić i Đelić imaju suprotne stavove oko toga kako izaći iz ekonomske krize. To znači da ovo društvo nema pojma kuda ide. Na kraju, verovatno nijedan od tih njihovih stavova neće biti ispravan, jedan će drugog da optuže sutra u nekoj novoj izbornoj kampanji, i to je to. Društvo nema pojma kuda ide, to je tužno, ali to je tako. 12. marta, odnosno 13. marta mislim da svako od ljudi koji su bili zadovoljni time što je Zoran Đinđić ubijen je već 14. marta imao sve i rekao – okej, uspeli smo. I godinama nakon toga, kada je došla i Koštuničina vlada, kada je imala podršku i socijalista i demokrata i kada su zajedno vladali, sve ono što su oni hteli politički da urade sa ubistvom Zorana Đinđića su uspeli. Društvo su vratili nazad kroz odnos prema Kosovu, prema ratovima iz prošlosti, prema Haškom tribunalu, prema svakom važnom pitanju koje mi i dalje guramo pod tepih. I ja se pitam kada će te stvari koje guramo pod tepih jednog dana da izađu iz tog tepiha i da nas sve podave.

Miroslav: Imao sam 19 godina kada je ubijen i u suštini nisam bio toliko svestan koliko smo mi izgubili. Mislio sam, ono, ništa se neće promeniti, nastaviće dalje, menjaće jednu, drugu, treću stvar. I onda se odjednom desila promena vlade, onako iz vedra neba, bukvalno, Živković je odustao, tipa kao – neću da me smaraju novinari, i onda kada je krenula jedna, druga, treća vlada, onda blaćenje kroz medije, pa nameštanje sudskog procesa i uopšte opstruiranje cele stvari. To je skroz degutantno i malo čudno gledati. Video sam da je tu nešto užasno i da jednostavno nije u redu, ali nisam znao koliko će to da ide, gde je tu cilj. Ti atentatori u suštini, mislim, Vojislav Koštunica i kompanija, Aca Tomić i ostali, meni je smešno što su oni pali posle, oni su kočili tu promenu koliko god su mogli, ali pali su opet na Kosovu gde je pao i Milošević. Uvek se ti ludaci nekako sklope na tom Kosovu.

Milivoje: Odjekuje mi u ušima – neće oni zaustaviti promene ako mene uklone. Tada sam zaista verovao u to, da je proces u koji je Srbija ušla bespovratan. A šta danas vidimo? Oni se pretvaraju u Vojislava Koštunicu, oni bi najviše voleli kada mi mladi ne bi izlazili iz ove zemlje da ne vidimo kako je tamo i da mislimo – super nam je ovde. To je ono što je možda čak počeo da stvara i Slobodan Milošević, da ta politika koju oni sprovode, u stvari, njihova vizija Srbije nema alternativu. Ovo je sve poražavajuće što se dešava sa Srbijom, svi idu napred, a mi stojimo tu tako nemoćni, ovakvi kakvi smo, jadni.

Nikola: Sada je već 7 godina od tog događaja, ja sam tada imao nepunih 15 godina. On nije hteo da čeka da neko nama popusti ili neko nama nešto učini, on je išao glavom gde niko nije hteo đonom. I prosto, to je kao u friklajmbingu, on se oslobodio opreme za osiguravanje, ali ako tu napravite samo jednu grešku zna se kako završavate. To se desilo sa Đinđićem.

Svetlana Vuković: Ušli ste sa impresijama na ovaj TV duel između Čede i Jeremića.

Nikola: Duel je bio dosta zanimljiv, pogotovo šarmantna voditeljka, što je zlatna malina u filmu njoj bi trebalo uručiti za novinarstvo. Krenula je dobro, sa pitanjima koje muče ovo društvo, da bi se posle 15 minuta po klasičnom principu srpskog političkog SMS talk show-a sve pretvorio u ništa. Čim su se dohvatili njihovih omiljenih tema Kosova i Evrope, krenulo je lično prozivanje gde se nije znalo ko šta priča.

Milivoje: Pita njega Čeda – šta je vama trebalo tamo da pričate kada vas niko nije ništa pitao, on kaže – pa, nekim problemima treba ići u susret. Znači, on preti, niko ga ništa nije pitao i on preti, na taj način ide problemu u susret, da kaže – nemojte da vam padne na pamet da nam postavite taj uslov, jer ćemo vam zatvoriti naše kapije i šta ćete onda bez nas.

Miroslav: To je užas, on prezentuje taj problem Kosova u fazonu – nije to problem što je nezavisno, problem je što će neko reći da je nezavisno i da se to desilo pod nama, ono, tipa, dok smo bili na vlasti, pa će nas osuđivati. Nemaju nimalo vere da će ljudi uspeti da ukapiraju u čemu je tu problem i da su jednostavno tom užasnom politikom na kraju i izgubili.

Nikola: Bio sam na jednom veoma zanimljivom seminaru gde se pričalo o tome koliko građani Srbije brinu o nekim temama. 4% ispitanog stanovništva smatra da je Kosovo prvi problem. Taj broj se drastično povećava posle nekog izliva steroida Vuka Jeremića, a to se dešavalo posle nekih velikih gluposti. Evo, poslednji je bio upravo posle famozne situacije sa Zoricom Tomić da iznajmljuje dupleks od 7.000 evra. Ja bih stvarno voleo da vidim na šta to liči, šta je to, voleo bih prosto, eto, da prošetam moje ajped patike kroz taj stan. Čuva srpske manastire na Kosovu…

Milivoje: Artemije obnavlja, a Zorica Tomić čuva…

Nikola: Što se tiče Artemija i cele te priče o Kosovu, on je rekao – neće Šiptari da obnavljaju srpske crkve, i na kraju se ispostavilo, gle čuda, da on ima građevinsku firmu. Celokupan taj patriotizam, celo to ratovanje, taj bes devedesetih godina se sveo na plac. Mislim, kao onom malom tajkunu kome treba neka trošna kućica na Zvezdari da je sruši i da onda napravi 8.000 kvadrata, tako onom velikom patrioti kao što je Mišković treba Luka Beograd da bi tamo napravio ceo grad. Tim ljudima treba plac.

Miroslav: Išao sam 24. januara s jednim čovekom u Budimpeštu koji ne zna engleski, ne zna mađarski, ništa ne zna. Čovek je bio srećan kao malo dete kada je izašao iz zemlje, 20 godina nije bio napolju. Idemo autoputem, a sa strane betonski zid od pola metra i iza toga ide neka guma obložena drvetom. Ne kapiramo šta je to sad, da li je to vetrobran, da li je to nešto što brani od snega, od nanosa. I nismo uspeli da ukapiramo, ali smo se oduševili da uopšte misle na tako nešto. Bukvalno se vidi razlika u asfaltu, gume ne šušte toliko, automobil je tiši. To je nenormalno, tolika razlika. Ušli smo u Mađarsku i gledamo, nema nigde one rampe za naplatu. Sad, ono, idemo mi jedno sto kilometara kroz Mađarsku, pa gde je ta rampa, o čemu se radi?

Nikola: Mi smo u poziciji kao kada neko onu mučenu devojčicu sa 7 godina zaključa u neki improvizovani podrum pa je puste sa 27 godina, i ona izašla u svet, promenile se zgrade, promenili se nazivi ulica i ona sad ne zna kako da funkcioniše u tom svetu. Kada pogledam ceo moj život, na neki način sam u tom obliku izolacije i kada 90% ljudi koji su mojih godina nema pasoš i nikad nije putovalo u inostranstvo, sasvim je prirodno to da imaju strah od nečega što je strano, sasvim je prirodno da budu ksenofobični.

Milivoje: Skoro smo ja i Nikola zajedno gledali jednu dramu Eling. Celokupna radnja se odvija oko dva izlečena psihička bolesnika koji ne izlaze iz stana, jer je njima neobično, ne znaju šta će im se desiti ako izađu do prodavnice. Oni mesec dana ne izlaze iz stana, to se ja mislim isto dešava i sa većinom građana Srbije.

Nikola: Mislim da mi evolutivno nismo dostigli to što se zove beli šengen. Mi ćemo uvek izmisliti neki razlog, sad sam čuo jednog druga koji je izmislio razlog da je sad tamo svinjski grip, pa ne, ovde nije, šta je ovde? Vidiš kako im prete ovi teroristički napadi i tako dalje. Zato mislim da još nismo evolutivno spremni da to prihvatimo, jer i ukoliko naši ljudi odu tamo oni će na Jelisejskim poljima naći 342 mane, neće primetiti koliko je to u stvari lepo. Kada sam se sretao sa nekim ljudima, recimo na letovanju, to se uopšte nije tako dobro završavalo.

Svetlana Vuković: Kako?

Nikola: To se uglavnom dešava po onom starom četničko-ustaškom principu, kada se okrene nešto na ražnju i uveče se popije, pa onda samo tražimo suparnika. Čak znam jednog lika koji je išao okolo i redom pitao – jesi ti Hrvat, jesi ti Hrvat, dok nije našao potencijalnu žrtvu. Što se tiče standarda i svih tih fora, sad je najnovija ta da ako uđemo u Evropsku uniju nema više piva od 0,5 litra, nego tamo je 0,4 i moraćemo da naručujemo do 11 sati uveče. To je po meni najveća poremećenost koja ovde postoji, kao – mi smo previše dobri za njih, što da idem tamo, što bi rekla Sara Džesika Parker u Seks i gradu – zašto da napustim Menhetn, ovde imam sve, pobogu. Tako je slično i sa ovim profesionalnim Srbima.

Miroslav: To nezaustavljanje prodora sveta i Evrope u Srbiju je u suštini zaustavljanje atentatora na Đinđića. Oni su to toliko grčevito želeli, kao da su znali da ćemo mi ako počnemo da putujemo da počnemo da razmišljamo drugačije, da ćemo se otarasiti tih nekih ograničenja, koji će u suštini značiti da ćemo se otarasiti tih ljudi.

Nikola: Oni kao da nama hoće da ustale određeni sistem koji prolazi samo u ovoj zemlji. Ukoliko se mi brzo ne promenimo ja mislim da smo osuđeni na neki A produkcijski horor film gde u poslednjim sekvencama ljudi drže ovako glavu i pokušavaju da udahnu vazduh. Ali ja preko nekih stvari u ovom društvu ne mogu da pređem. Zaječar i problem poplava shvatam kao lični problem, jer otkad sam se rodio, svaki 8. mart umesto da čestitam majci ja ujutru čitam u novinama da se Beli i Crni Timok izlio. Ako mi od toga ne možemo da se odbranimo ja ne znam kako mi pokušavamo da pod našu upravu stavimo deo teritorije koju smo izgubili ili da, kao što smo pokušavali, stavimo ceo region pod upravu ako ne možemo da se izborimo sa tim najsitnijim problemima. Ako nama ljudi umiru po tim institucijama, ako ljudi nemaju prozore u KBC-u, ukoliko nema grejanja na fakultetima, ja ne znam kakvu mi to veliku politiku hoćemo da vodimo. Da je Zoran Đinđić živ, Srbija bi danas definitivno bila zemlja bez džinovskih krstova, bez posečenih platana, definitivno bez poplava.

Milivoje: Svaki put kada pomislim na Zorana Đinđića ja se setim one njegove fotografije iz Skupštine gde sedi sam. I on je u tom poslednjem periodu zaista bio sam. Ne znam da li se sećate te fotografije gde on sedi i nema nikoga u Skupštini.

Miloš Ćirić: Krenuo sam u gimnaziju kad je srušio Miloševića, već sam bio na pola druge godine kad je formirao vladu i postao premijer, a na jednom od velikih odmora stigla je vest da je ubijen. Nikada neću zaboraviti taj dan i mislim da sam se upravo i baš tada najviše promenio. Bila je panika ogromna u dvorištu kad se to čulo, profesorka hemije, sećam se, plakala je tamo u hodniku, svi su otišli u zbornicu da gledaju TV, pušili, lupali šakom o sto, više se niko nije ponašao normalno, svi su bili u paničnom strahu. Kad smo se vratili na čas, profesor filozofije nam je održao neki prigodan monolog, jer su oni bili drugovi na studijama, pa nam je ispričao neke anegdote. Tih dana sam prvi put izgovorio tu rečenicu da je motor moje zemlje i generator moje bolje budućnosti ubijen. Verovatno sam to tako nešto čuo na televiziji, najverovatnije na Peščaniku koji sam tad počeo da slušam. Dok sam ja stigao do četvrte godine i završio taj srednjoškolski kurs bio sam promenjen toliko da sam u stvari odlučio, kao da to ima bilo kakve veze, da ću se, upravo zbog tog ubistva, baviti politikologijom i da ću sve svoje snage pokloniti onim ljudima koji pokušavaju da na isti način nešto promene u ovom društvu.

On je mene na taj način promenio, Đinđić je, u stvari, od mene napravio političkog aktivistu. Još dok je bio živ, osetio sam da sam pozvan da kažem, da sam pozvan da odreagujem, da se od mene zahteva da odreagujem. Od mene se ne zahteva da sedim kući, spavam i tešim se kako ima i gore, kako je strašno svuda, kako je kriza, kako je Zimbabve, kako vidi šta rade na Severnom polu, nemaju šta da jedu. Ja to od njega nikada nisam čuo. Potpuno sam ubeđen da dokle god taj drajv koji je on instalirao u mene kao ličnost i dalje radi da sam na dobroj strani. Mislim, stvarno je bilo budalasto od mene što sam uopšte sve to tako zamišljao, ali ja sam zaista pod njegovim uticajem upisao fakultet koji sam i završio. Upravo taj, a ne neki drugi, jer sam mislio da je to kao put, ne da postanem on, nego da pomognem i njemu i svima drugima kojima je pomoć u tom smislu potrebna. I sad vi to pripišite mojoj mladosti ili čemu god, ali ja sam se njemu iskreno divio. Uvek me iskreno oduševljavao svojom požrtvovanošću, jer on je za mene na prvom mestu bio požrtvovan čovek. Kad mislim o svom životu danas ja, u stvari, mislim o Đinđićevoj smrti. Povezanost mog života danas i njegove smrti je potpuno očigledna, jer verujem da bih postao neko sasvim drugi. Tog 15. marta kad su ga sahranili, kad sam video ono more ljudi, tada se moj život preokrenuo.

Razmišljao sam dosta o tome kako dolazi do smene generacija na ovoj našoj građanskoj sceni. Kada to ljudi odluče da odu u penziju i kažu – povlačim se iz javnog života, prestajem da pišem, prestajem da reagujem, prestajem, prestajem, prestajem. Shvatio sam da postoji, na primer, ova generacija koja je otišla u penziju kad je pao Milošević, kad su ljudi rekli – mi smo uradili šta smo mogli, evo, on je otišao, doviđenja. Znači, nisu bili kao Đinđić da ostanu i dalje, rekli su – zdravo, dosta smo se smrzavali po ulicama, stvarno je dosta od nas, neka preuzmu ovi mlađi. Pa su onda preuzeli ovi mlađi, pa je onda došao Đinđić kao premijer, pa je to trajalo, trajalo, pa je onda on ubijen, i onda su oni rekli – e, ovo je kraj, ja nemam namere da više trošim svoj život, kad su uspeli da ga ubiju, kad je ovoliko loše, ja više nemam motiva, idem da se bavim ostatkom svog života.

Svetlana Lukić: Mi smo tada mislile da prestanemo sa emisijom.

Miloš Ćirić: Tada ste verovatno rekle – ovo je poraz, mi smo poraženi, on je ubijen, obustavljamo emisiju, obustavljamo sve aktivnosti, idemo u neku šumu da razmišljamo o tome kako je moguće da smo ovoliko neuspešni, neka preuzmu ovi mlađi. Međutim, tih mlađih generacija, u koju sasvim slučajno spada i moja, nije bilo, jer su one najurene odavde od devedesetih do, evo, dana današnjeg. One su najurene i nema ko da nosi tu baklju, tako da ste vi morali da se vratite, hteli ne hteli. Neki od tih oficira građanske Srbije su se vratili, neki su ostali sve vreme, ali ja imam veliki problem sa tim zato što vidim da moja generacija ni najmanje ne učestvuje. Delom zato što joj se ne dozvoljava, a delom zato što je potpuno apatična i totalno anestezirana.

U tom smislu sam se zapitao – a kada će biti opravdano da ti kažeš – e, dosta sam uradio, evo, ovaj cilj je ostvaren. Koji je to cilj? To je tema kojoj samo i jedino Peščanik i njegovi sagovornici drže glavu iznad vode i ne daju joj da zauvek potone na dno okeana, a to je odgovor na pitanje ko su inspiratori, pomagači, naručioci zavere koja je dovela do ubistva Zorana Đinđića. Ko su ti ljudi? To je ovo što zovemo tzv. političkom pozadinom. Tu sam našao svoj odgovor – ja ću otići u penziju i reći ću – dosta sam uradio – onog trenutka kad ti zlikovci budu u zatvoru. Tog časa ću se smiriti, tog časa ću reći – dosta je bilo, evo, uradio si šta si mogao, poklonio si mnogo vremena, mnogo sopstvenog života zarad nekog cilja. Koji je bio tvoj cilj – da ta gamad i ti pravi zlikovci, te prave ubice budu iza rešetaka. Oni su sada bezbrižni, a ja samo želim da ih podsetim da ne smeju da budu bezbrižni, jer ja nisam zaboravio i mnogi od nas nisu zaboravili i nikada neće zaboraviti. Sve dok bar jedan od nas želi da se ta stvar rasvetli, da se ubice izvuku iz senke i stave tamo gde im je mesto, neka se plaše. I poručio bih im još i ovo – doći će vreme kada ćete cvokotati zubima od straha, bukvalno će se to desiti, jer ono što oni previđaju to je da ne mogu da pretpostave ko će od nas biti sledeći ministar policije, ko će od nas biti javni tužilac ili ministar pravde. Možda to bude baš neko ko se zavetovao da tu stvar raščisti. Samo bih da im nekako stavim do znanja da neki od nas rastu i da im spremamo veliko iznenađenje zato što smo se zavetovali pre svega samima sebi, ja to tako osećam, da kad jednog dana budemo u prilici i ako budemo u prilici otvorimo tu Pandorinu kutiju, tako da niko od njih ne bude pošteđen pravičnog i fer suđenja. Mislim, to je ono što rekao Kavafi – varvari danas će doći, ali ovog puta po vas. Ne po njega, nego po vas.

Politička pozadina ubistva Đinđića je moja opsesivna tema zato što mislim da je to rak rana ovog društva, koje ono nije ni svesno. Pucanj u Đinđića je njega ubio, a ovu državu totalno paralisao. Čuli smo mnogo pametnije i bolje argumentovane teze o zarobljenoj, kidnapovanoj, slaboj državi itd, a ja mislim da je ova država u stvari komirana. Ovaj pucanj koji je njega ubio nas je komirao. Mi smo se nekako izvukli živi, ali u toj dubokoj i strašnoj komi u kojoj čujemo sve što se dešava oko nas, a ne možemo da odreagujemo, gde neko drugi spolja mora da nas čisti, da nam veštački stimuliše mišiće da ne bi totalno atrofirali. Tako komirano truplo kakvo je ovo društvo danas ne može da se takmiči sa drugima, mora nešto da ga probudi, a ja mislim da će nas iz te kome probuditi upravo ta istina – ko je ubio Zorana Đinđića. Nikako ne može da mi bude jasno kako je moguće da to nikoga ne zanima, kako smo mi uopšte došli do toga da je pitanje inspiratora i organizatora ovog ubistva potpuno skrajnuto iz medija, iz društvenog života, niko o tome ne priča, nikoga to ne zanima. Kako da vam kažem, da sam na mestu te Demokratske stranke koja može najviše i koja može sve da uradi i da to pitanje pokrene i da zaista nešto razreši – ja bih se plašio. Ja bih se na mestu Borisa Tadića tresao od straha. Pazite, Svetlana, ljudi koji su uspeli da skuju zaveru i ubiju premijera, bivšeg predsednika njegove stranke, su i dalje na slobodi. Ja bih umro od straha. Ako si bilo kakav javni funkcioner kako ne uviđaš interes u tome da otkriješ ko je to, kako te nije strah, jer ako su to uspeli sa Đinđićem, šta ih sprečava da to ponove sutra? Ko im stoji na putu? Ovo što su ove JSO-ovce uzeli, pa to su plaćene ubice, to nema veze, mislim, mogu da potplate nekog drugog da ubiju. Ne znam kako ti ljudi mogu mirno da spavaju. I sad, ako hoću da dođem na ivicu preko koje neću da prelazim, moram da se pitam – ako se ne plašite, a što se ne plašite? Ja sam iz te kome o kojoj sam malopre govorio izašao. Pročitao sam sve što mi je bilo dostupno, odslušao sam sve što sam mogao da čujem. Došao sam do nekih svojih zaključaka i na osnovu toga opravdano sumnjam šta se tu u stvari desilo. Moj glavni izvor za ta saznanja su bili transkripti sa suđenja Đinđićevim ubicama. Ko god čita te transkripte, ako hoće da shvati, shvatiće sve. Poneo sam to sa sobom da vam pročitam kako su izgledali ti dani marta, oko 12. marta u očima njegovih ubica.

Miladin Suvajdžić ili Đura Mutavi na suđenju kaže:

8. mart: Tih dana sam čuo da su našli neki stan u kome žive neke dve starice i da će iz tog stana da gađaju premijera. Oni su valjda ušli u taj stan, predstavili su se kao da montiraju satelitske antene, ili tako nešto. Znam da je bio 8. mart, zato što je Spasojević sa Kumom došao u stan gde sam ja bio u Vojvode Stepe 104 da čestita 8. mart Ljilji Buhi, doneli su cveće. Ja sam tada već iznajmio sve stanove i mi smo svi bili prešli sa Novog Beograda u grad. Neko na Voždovac, neko u Vojislava Ilića, a Spasojević je sledećeg dana išao na Banovo Brdo. U tim stanovima još niko nije bio i on mi je rekao da opremim te stanove, da stavim u njih više hrane, sokova i svega, da bude posteljine i tako dalje, i da mu dam ključeve od ta dva stana.

9. mart: Dobio sam uveče poruku negde oko sedam sati da dođem u stan u Vojvode Stepe 259. Tamo su bili Bagzi i Srećko Kalinić. Bagzi, inače, kada je bio pušten posle onog pokušaja atentata i kada je ušao u taj stan, više nije izlazio do ovog dana. Kada sam ja stigao u stan, oni su bili već spremni, bile su tašne spremne i Bagzi mi je rekao da je Spasojević rekao da njih dvojicu prebacim u Sinđelićevu ulicu, u br. 40 i da uzmem Spasojevićeve stvari, sve telefone, jer imao je tamo bezbroj telefona, i da ćemo ići tako da ću ja ići ispred njih. Ja sam bio sa Kadetom, a oni su išli u Golfu koji je bio Kalinićev, Golf trojka, crni. Došli smo do tog stana i ušli unutra. Ja sam u međuvremenu dobio poruku da dođem hitno na keca, to je bio stan u Velimira Todorovića br. 2. Tu su inače spavali Miloš Simović, Aleksandar Simović, Ninoslav Konstantinović i Milisavljević. Kaže mi Spasojević: Ti ćeš sutra da ideš na ulicu radi malera. Bio sam verovatno bled i kaže: Šta si se uplašio, nećeš i ovako ništa raditi, samo ćeš da stojiš, da budemo svi uključeni u to. Znam da je Dušan pričao da će Đinđić, čim dođe u vladu biti ubijen. Prvi put kada dođe u vladu da će biti ubijen.

10. mart: Sledeće jutro sam izašao kako mi je naređeno, uključio sam telefon, zvao sam i ubrzo se javio Miloš Simović i rekao mi je da se vozim od Partizanovog stadiona do Zvezde, tu prema kružnom toku, kada se ide prema Kafe kafeu. Vozio sam se tu jedno pola sata. To mi je bilo besmisleno i onda sam nazvao Simovića i rekao sam: daj da negde stanem, šta se tu tri ulice vozam u krug stalno. On je inače stajao tu kod Ruda i onda mi je on rekao: važi, Đuka, stani tu na autobusku stanicu kod Ruda. Znači, tu smo negde bili ujutru od pola devet. U međuvremenu me je zvao Spasojević, samo da vidi da li sam izašao. On je mene mogao da nazove, a ja njega nisam. Rekao mi je da je moj zadatak da, ako vidim tri BMV-a, jedan crni, u koloni, da mu javim, a on je stajao odmah tu, tako da je to bilo besmisleno. Ali mislim, nema veze, on je to rekao i posle svega toga on me je zvao da uđem u auto pošto je bilo hladno, padala je kiša. Seo sam u auto i video da ima četiri specijale. Jedna specijala bila je za mene i Spasojevića, druga specijala je bila sa tim čovekom iz obezbeđenja premijera Đinđića, treća specijala je bila sa akterima, direktnim učesnicima, znači, sa onim ljudima koji će da ubiju. I onda mi je rekao da su našli neku kancelariju i da lepo uđu unutra ujutru i tu su sigurni do jedno tri sata, ali je Spasojević rekao da ako ne dođe do atentata, da oni u pola tri napuste kancelariju. Miša mi je ispričao da će odatle da se gađa premijer i da je njegov zadatak da kada vidi tu kolonu od tri auta da im javi, da oni blagovremeno nameste pušku, da ne bi stalno puška stajala na prozoru, da im on javi i oni su otprilike izračunali da im treba 2-3 minuta da stignu i dovoljno vremena da nameste pušku. Spasojević je zvao više puta, raspitivao se da li su oni sigurni u toj kancelariji. Zaključio sam da Spasojević nije imao direknu vezu sa ovim ubicama, stalno je pitao jesu li sigurni. I tako je taj dan prošao.

11. mart: Sledećeg dana opet smo izašli svi napolje i dan je protekao maltene isto. Jedina promena je bila ta što smo Spasojević i ja zamenili auta. Spasojević je rekao da mu je upadljiv taj Golf trojka zatamljeni. Zvao me je i da mu kupim neke lekove pošto je bio prehlađen. I dan se opet završio. Nije bilo nikakvih pokreta premijera prema vladi.

12. mart: Sledeći dan je bila sreda. Onda smo opet stali tamo ujutru i negde oko 11 sati on se čuo više puta, znači, on se stalno čuo sa Spasojevićem, iako smo sad već bili razdvojeni. U tom trenutku ja vidim da se Simović svađa sa Spasojevićem, kaže: Dućo, nema šanse da su ovuda prošli, nema šanse, sto posto nisu prošli ovuda. Vidim da ovaj viče i kaže: tu smo Đuka i ja, pa nisu mogli tu pored nas proći. I onda mu Spasojević spusti telefon i Simović mi kaže da je Spasojević poludeo, da se dere i da vrišti i da nas dvojica nismo uopšte uočili kolonu. Mi smo bili sigurni u to da nisu tu prošli, pošto smo stajali na autobuskoj stanici koja je odmah pored puta. Simović mi je rekao da idem u stan. To je bilo negde oko pola 12. Taman sam ušao u stan i dobio sam poruku na pejdžer da se hitno javim. Pošto nisam mogao da specijalu iz stana uključujem, onda sam izašao napolje i opet sam se vratio na Auto-komandu, uključio sam telefon. Ja sam ga nazvao, a on mi je rekao da ostanem tu kod Auto-komande. Tu ima parkić jedan, inače ispred su one radnjice, a iza je parkić. Da stojim tu, u tom parkiću, a tu su stajali taksisti preko puta. Ja ne znam koliko, pošto sam bio uznemiren, uplašen, tako da ne znam koliko sam tu sedeo, ali nisam dugo. Znam da nije mnogo vremena prošlo, Simović me je nazvao i rekao da hitno dođem, što hitnije, što pre da dođem do garaža na Novom Beogradu. Imali smo dve garaže preko puta Palate federacije. Parkirao sam se i posle jedno minut-dva, pošto su to one duge garaže sa onim podzemnim prolazom, video sam da Simović sa svojom Ibicom izlazi iz garaža, video sam da je sa njim Konstantinović i još dvojica su bila u autu, ali nisam znao tačno ko je. Ništa mi nisu rekli, niti su mi mahnuli. Jasno mi je bilo da se to sve što je trebalo da se desi, desilo.

Zoran Janjušević na suđenju: Pošao sam stepenicama da siđem i već je tu bila i galama, pošto je prilično dugačak taj hodnik i video sam premijera kako leži na tom, ja mislim prvi podest, ne mogu sada da se setim tačno, ali na prvoj onoj ravni sam video premijera kako leži i video sam obezbeđenje oko njega iz zgrade. Strčao sam dole. Podigao sam mu glavu, nisam video nigde sa prednje strane nikakvu krv. Onda sam ga raskopčao, poderao sam mu dugmad, košulju, kravatu i tada sam na njegovoj desnoj strani, ovde ispod rebara, video rupu veličine možda nokta. Nisam znao šta da radim. Još sam ga podigao i tražio sam da mi donesu vode i tek kada sam ga podigao da ga umijem vodom, desnu ruku sam svoju zavukao ispod njegove leve plećke i onda sam osetio tu ogromnu rupu i odvaljeno, kao komad tela. Znam da mi je neko dao neku majicu, da sam ja to njemu stavljao od pozadi i tu majicu, kao da prestane sa krvarenjem. Iznad mene je neko govorio da se zove hitna pomoć. Ja sam ga podigao, kasnije mi je tu neko pomogao iz obezbeđenja, otvorili su vrata i uneli smo ga u auto. Već u toku putovanja ka Urgentnom centru moje mišljenje je bilo da je premijer već bio mrtav. Kad smo došli u Urgentni centar izneli smo ga iz auta i ja ga više nikad nisam video.

Ne mogu više da vam čitam. Prosto, meni je to nekako to. Sad ću vam samo još reći šta je Miladin Suvajdžić – Đura Mutavi dalje govorio na suđenju: Spasojević je stalno govorio – vanredno stanje, tome se nije nadao, ali opet je govorio da će da se ide do kraja, pa ili ćemo biti pukovnici ili ćemo biti pokojnici. Da kad krene JSO, to je pričao, da će da se osvoji Vlada i još neke institucije od vitalnog značaja, kao aerodom i tako dalje i da nema povratka. Rekao je: Sa bandom nema povratka, ovo se ide do kraja. Očekivao je da JSO krene svaki dan. Spasojević je bio izvan sebe. Pejaković je rekao da je bio u Jedinici, da je pričao, sada ne znam sa kim, mislim da je rekao da je pričao i sa Gumarem i sa Zvezdanom, i da su oni rekli da ne mogu da reaguju, da su opkoljeni i onda je saopštio da su uhapsili Leonida. Spasojević je bio izvan sebe: kako ste mogli da dozvolite da uhapse Leonida? Vi ste tada trebali da reagujete odmah, to je vaš čovek! Kako ste mogli da pustite da vas hapsi obična policija? On je besneo i rekao da JSO mora da se digne: šta čekaju više? Šta ne može, šta ovo, šta ono? Kaže: ja samo čekam na njih. Sve u svemu, znam da je pričao o tim nekim planovima A, B, C. Ako treba i struja da se uništi i da im srušimo Gazelu i čuda, mislim, da ne psujem tu šta je sve pričao. Kaže: mora da se ide u konačni obračun, nema više čekanja. Što više budemo čekali, onda smo izgubljeni.

Ja se nadam da će ova i mnoga druga svedočenja neko ponovo pročitati, da će ta tema biti ponovo aktuelizovana i da se neće zaboraviti, a ja je sigurno neću nikada zaboraviti. Stalno mi je u glavi ta scena iz filma JFK Olivera Stouna, kad tamo glavni junak negde posle tri godine od Kenedijevog ubistva upravo odlučuje da reaktualizuje tu istragu, da rasvetli sve okolnosti u vezi sa Kenedijevim ubistvom. I onda, čovek je toliko uzbuđen, ne može da zaspi, prevrće se po krevetu, i tako, i žena ga u jednom trenutku pita: Pa dobro, zašto sad to ne ostaviš na miru? Zašto to sad ne ostaviš na miru i naspavaš se? A on joj na to kaže: Kako ne shvataš? Već sam tri godine spavao. Ja spavam već tri godine. Ja sam se sad probudio. E, ja to čekam da se desi, jer mi već sedam punih godina spavamo u toj dubokoj i nepomičnoj komi. Kada ćemo mi ustati i reći – dosta je spavanja, dajte tu istinu na sunce? Ja taj dan iščekujem. Zar je moguće da on nikome ne nedostaje?

Latinka Perović: Njegovo brutalno uklanjanje iz života i iz istorije Srbije je izazvalo zaprepašćenje i šok. To je filozof, političar, moderni intelektualac u pravom smislu te reči, to je zapadnjak u Srbiji. Dve godine prolazim kroz njegove tekstove. I moram da kažem da je skoro potresno ostati nasamo sa tekstovima Zorana Đinđića u kojima ima toliko mnogo znanja, ima misli od značajne dubine i ima vrlo mnogo čovečnosti.

Beograđanin (u anketi na sahrani): Sve do trenutka kad je Vojin Dimitrijević, čini mi se, rekao ’srpski Kenedi je otišao’, ja sam stalno mislio da je to još jedan Zoranov trik da zavara protivnike. Ja sam malo znao Zorana Đinđića i nemam lični odnos prema njemu, ali sam smatrao da je dragocen čovek za Srbiju i osećao sam se ošamućenim, uplašenim. Pucali su i u mene tada, pucali su u sve nas koji smo šetali ’96. Kažem, on je predstavljao za mene tu nadu, za Srbiju i za moju decu i za sve one mlade ljude koji ga možda čak nisu ni voleli, ali on je radio za njih. Kada su tog čoveka slomili, kažem vam, jedan deo mene je nestao sa tim. I sada, nećete verovati, ja sam ga noćas sanjao. Noćas sam ga sanjao kako me ispred neke bolnice teši što je jedan moj član porodice umro.

Zoran Đinđić: Još godinu dana ćete spavati, pa još deset godina, pa još sto godina kao Trnova Ružica koja čeka svoga princa da je probudi. Ko vama daje pravo da budete umorni u ime ovoga naroda? Prošle su bajke, ovo je realan život, preuzmite na sebe odgovornost ili, brate, sklonite se sa političke scene, pa idite pa spavajte u nekoj bajci.

Dubravka Stojanović: Stalno razmišljam da napišem jedan tekst, ali nikako se još ne usuđujem, na temu jednog od mojih omiljenih filmova Frenka Kapre, koji se valjda zove Bilo jednom na Božić, gde Džimi Stjuart hoće da izvrši samoubistvo u vreme ekonomske krize 1929. godine. Bankrotirao je, hoće da izvrši samoubistvo, i spasava ga anđeo koji nema krila koja želi da zasluži. On ga ne spasava tako što mu priča neke banalnosti o tome kako je život važan, nego tako što ga provodi kroz čitav njegov život, od detinjstva pa do zrelog doba, ali kroz jedan drugi, potencijalni život. Pokazuje mu kako bi izgledala njegova majka da njega nije bilo, šta bi bilo sa njegovim starijim bratom, šta bi bilo sa njegovim mlađim bratom. Pokazuje mu zapravo sve dobre stvari koje je on svim tim ljudima uradio, a kojih nije bio svestan, i na taj način Džimi shvata koji je bio smisao njegovog života. Mene taj film stalno opseda kad mislim o Zoranu Đinđiću i stalno se pitam kakav bi naš život bio da njega nije bilo. To se u meni ponovi svakog 12. marta, jer što smo dalje od tog trenutka, a sad smo već šest godina daleko, to je jasnije da je to jedina demarkaciona linija, jer inače bi zaista sve bilo isto. Ostaje to kratko vreme, te dve godine njegove vlasti, kao vreme u kojem je bilo nade da može da bude drukčije. Zato se stalno vraćam na taj film, zbog tog stalnog podsećanja na pitanje koji je bio smisao njegovog života i te dve godine. Ali mislim da za sve nas to podsećanje znači da još ima nade, da nešto može da se promeni. To je ono što mene muči 12. marta – da njega nije bilo ne bih znala da može da bude drukčije.

Zoran Đinđić: Ja sam 6. oktobra bio za to da se otpuste sve sudije, da se otpuste svi novinari RTS-a, da se otpuste svi zlikovci. Nije tajna da ja nisam bio u većini i nije tajna da sam ja retko kad u ovoj zemlji bio u većini, i nemojte da me krivite. To je, dame i gospodo, bio legalizam, većina je htela legalizam. Legalizam znate šta znači? To znači striktno primenjivanje zakona i Ustava Slobodana Miloševića i to da ih primenjuju ljudi Slobodana Miloševića, sve drugo je nelegalizam. Ja sam rekao – u redu, hajde negde između ćemo, malo ćemo da ga pošaljemo u Hag, malo ćemo da poštujemo njegove zakone i da bude 1:1. Ali, to većina ljudi nije podržavala i nemojte da se zavaravamo. Sada da napravimo anketu u Srbiji, ljudi bi rekli – Mi hoćemo da se sve to raščisti, ali da mi legnemo uveče, a sutra ujutru da to bude završeno, a nemoj samo nas neko da poziva da mi to radimo, nemoj mi da prljamo ruke, neka to uradi Zoran Đinđić, a posle ćemo da ga smenimo i da kažemo da nije bio dobar, uradio je posao, odlično.

Dragan Babić: Šta je optimističko? Optimistička je naša priroda, u to sam potpuno ubeđen. Mogao bih i to da upropastim, ali neću. Mi zaista kao deca imamo jedan, možda smo tako infantilni, imamo jedan optimistički pristup stvarima. Možda zato što nismo upućeni u sve teškoće koje nas čekaju ili naprotiv, imamo taj optimizam divljaka kome su sve prepreke savladive, što je divno, to je ono što je verovatno najlepše u nama. Sve to mi sa lakoćom, to je čas posla, to ćemo mi časkom da savladamo. To je možda jedna sjajna odlika, ali ne bi je valjalo iskušavati strašnim zadacima. To je kao kad sa nekih volovskih kola pređeš na F16, tu ima toliko posla, a pritom si ti manje-više skoro neaktivan, stalno stižu do tebe neki podaci koje moraš da slušaš i da usmeravaš tu blesavu stvar koja hrli negde sa 2.400 na sat, skoro pasivan. Ne znam, možda je to naše veselje bezrazložno, možda Đinđić to hoće, šta ja znam. Možda on hoće da stavi Srbe pred neke neverovatne sportske zadatke, trči, skači, plivaj… Srbi navale ka nekome cilju.

Svetlana Lukić: A stvarno Đinđić jako mnogo uznemirava ljude.

Dragan Babić: Oni se nakostreše od užasa. On mnogo brzo priča. On govori u konkluzijama. Sva njegova je leksika – tako da, i on odmah izvlači zaključak, i znači da, tako da, znači da.. On tako govori i svake druge, treće, četvrte rečenice, već to je mnogo, on izvuče jedan zaključak. To mislim užasava Srbe. On je pun zaključaka. On nijedan jedini govor, ja ga još nikada nisam čuo, a slušao sam ga mnogo, nije završio nekim pastoznim govorancijama koje se razliju, meandriraju, ne odu nikuda, nego ih on uvek skuplja, on ih pribire i završava – tako da, znači da. I sad ovi slušaju to i misle – bože, ovaj tačno zna šta hoće, a nama uopšte nije do toga. Sad će neko da nam kaže tačno šta treba da radimo, kako ćemo tačno da se ponašamo, pa to je suviše od nas zahtevati. Zato je njima Koštunica drag, on čovek ne pravi zaključke, on kaže – tako piše u zakonu, pa ćemo se i mi ponašati lepo kako tamo piše. To je već jedan blaži oblik, to je onako jedna veoma prihvatljiva demokratska forma, to negde postoji zapisano, pa ćemo to tako da uradimo, videćemo kako je to. A ovaj se narogušio, zaključuje, prema tome, tera nas, prema tome, zahteva, prema tome, traži od neke nadljudske napore. On hoće da mi rintamo od jutra do sutra. Je l’ on lud?

Ma, Srbija je jedan onako potpuno renesansni koncept, sva je sreća da me niko ne pita i da nemam tu moć. To treba pustiti potpuno, to je tako anarhično i ludo sve, to treba do te mere atomizovati, kakvi regionalizovati, to treba pretvoriti u gradove nezavisne, kao u srednjem veku, svako da tera svoje. Oni ludaci tamo da prave sir, oni tamo, ne znam, sade neke ludare, oni tamo da vade onaj bakar… U Valjevu ne znam šta će da rade, nemam pojma, oni da gaje šljive… To sve treba pustiti, onako, neka svi to radi svoje. Ko to hoće da dovede u red taj strašno greši. Mi smo anarhičan jedan svet, pusti sve to, neka rade šta god hoće i onda bi oni bili srećni. Pa, ima mnogo filozofa koji ne vole da rade, što da radi, legne ispod drveta, zeva onako, broji one avione… Tolike pare zarađuju na tom radio faru sa severa na jug, gledajte sad ponovo iznad Beograda, to su neke pare… 40 miliona dolara mislim, se zarađuje samo od toga što dve stanice sprovode u tom radio faru avione za jug. Najskuplja srpska privredna grana što po nebu idu neki ljudi voze se dole na jug. Tamo oko 40 miliona dolara mislim godišnje se uzima od te tehničke usluge, može neko lepo da sedne da broji… Ja recimo strašno volim da brojim te avione, ide neki srećan svet, vozi se negde, mi zevamo u ovoj rupi odozdo, ko su ovi, kud će, kud idu ovi, noćas, što reko Zuko – kud će ovi noćas.

Svetlana Lukić: Noćas je duž Bulevara Zorana Đinđića, u kojem je B92, a inače u ovoj ulici živi i Toma Nikolić, pokret 1389. prelepio plakate sa imenom ulice na kojima piše Bulevar Ratka Mladića. Tako i treba u Tadićevoj demokratskoj Srbiji. Jeste da postoji nešto što spaja Ratka Mladića i Zorana Đinđića. Ratko Mladić je Srbin koji je izvršio najveći ratni zločin – genocid, a Zoran Đinđić je žrtva poslednjeg ratnog zločina devedesetih godina. O ovome ćemo još nastaviti da pričamo večeras u Zrenjaninu u Zelenom zvonu, tamo će govoriti između ostalih Laslo Vegel, Dejan Milić i Žarko Korać, u utorak nastavljamo u Pančevu, tamo će biti Vesna Pešić i Srđa Popović, a u međuvremenu o tome možete čitati na našem sajtu pescanik.net. Hvala što ste nas slušali.

Emisija Peščanik, 12.03.2010.

Peščanik.net, 12.03.2010.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU