Radio emisija 12.11.2010, advokat Srđa Popović govori o krivičnoj prijavi za pobunu Crvenih beretki. 

Svetlana Lukić: Živimo u zemlji u kojoj će jučerašnji dan, 11. novembar, ući u istoriju kao dan kada je u Srbiji zabranjeno pušenje. Tačno je da je i to deo usvajanja evropskih standarda, međutim problem je u tome što su zanemareni neki drugi standardi, kao što je na primer taj da državni funkcioneri moraju da brane ustavni poredak zemlje i bezbednost svojih građana. Za veći deo javnosti, medija i političara, 11. novembar nažalost nije asocijacija na ono što se dogodilo pre tačno 9 godina na beogradskom mostu Gazela, kada su Jedinice za specijalne operacije blokirale autoput, kada su Milorad Ulemek, Zvezdan Jovanović, Dušan Maričić i druge Crvene beretke organizovale oružanu pobunu protiv ustavnog poretka, odnosno legalno izabrane vlade Srbije. Nažalost, niko iz Demokratske stranke, protiv čijeg bivšeg predsednika je tih dana novembra organizovana pobuna, koja je i prema rečima tužioca Prijića u procesu za sam atentat značila pripremu za atentat, dakle niko iz Demokratske stranke nije našao za shodno da se oglasi, da nešto kaže o pobuni, mada su se mnogi od članova te stranke tada tresli od straha za svoje funkcije, ali i za svoje živote.

Nije bilo nikog drugog u ovoj zemlji ko bi podneo krivičnu prijavu za oružanu pobunu Jedinice za specijalne operacije, nego je to postala privatna stvar porodice pokojnog premijera, i to ne cele porodice. Juče su, tačno na devetogodišnjicu pobune, Mila i Gordana Đinđić, majka i sestra ubijenog premijera Đinđića, preko svog advokata Srđe Popovića specijalnom tužilaštvu za organizovani kriminal podnele krivičnu prijavu protiv bivših komandanata JSO Milorada Ulemeka i Dušana Maričića, Zvezdana Jovanovića, bivšeg zamenika komandanta JSO i još četvorice bivših pripadnika komande Crvenih beretki, kao i protiv Ace Tomića, bivšeg načelnika Uprave vojne bezbednosti i najzad, protiv Vojislava Koštunice, u to vreme predsednika Savezne Republike Jugoslavije.

Pripadnici Jedinice za specijalne operacije su tuženi zbog organizovanja i sprovođenja same pobune, Aco Tomić jer je pobunjenicima garantovao da vojska neće pokušati da pobunu uguši, a Vojislav Koštunica jer ne samo da nije uradio ono što je kao šef države bio dužan da uradi, da spreči pobunu, dakle, da kao komandant vojske preduzme korake da tu pobunu uguši, nego je u svojim javnim istupanjima pobunu opravdavao i podsticao.

Samo dva-tri sata posle podnošenja ove krivične prijave, oglasila se saopštenjem i Demokratska stranka Srbije. Ona je naravno odbacila optužbe, ali je zapanjujuće na koji način je to uradila i koji je rečnik u saopštenju korišćen. Saopštenje se odnosi isključivo na advokata Srđu Popovića, koji je nazvan, citiram, „moralno posrnulim i izopačenim bićem“, a Demokratska stranka Srbije, kako se kaže na kraju saopštenja, „sa potpunim prezirom razobličava moralnu nakaznost advokata Popovića i najoštrije osuđuje raspirivača ove gnusobne histerije“. Zanimljivo je da je DSS, koja je inače pravi trust pravničkih mozgova, koja je prepuna pravnika, počev od Vojislava Koštunice, Đorđa Mamule, Gradimira Nalića, Zorana Stojkovića, sve do Aligrudića, smatra da je uputno da se posle pokretanja krivične prijave ne treba osvrtati i odgovarati na navode iz prijave, nego treba ići na histerično vređanje advokata. Na primer, jedan ovakav tekst kao što je tekst DSS, neće moći da se nađe na Blogu Srđe Popovića na sajtu Peščanika od ponedeljka, ne samo zbog rečnika koji je korišćen, nego zato što je tekst suviše primitivan i neozbiljan da bi se našao na tom blogu. Danas ćete u emisiji slušati advokata Srđu Popovića koji će vam predočiti šta piše u toj krivičnoj prijavi, čija se integralna verzija već nalazi na našem sajtu, pescanik.net. A od ponedeljka od 10 sati moći ćete da se uključite u raspravu. Srđa Popović će redovno odgovarati na vaša pitanja i naravno, ukoliko neko od vas nešto zna što bi moglo da nam pomogne da saznamo šta se tada događalo, dobrodošao je da se javi. Da počnemo sa intervjuom koji smo juče snimile sa Srđom Popovićem, advokatom Mile i Gordane Đinđić.

Srđa Popović: Prvo bih hteo da ukažem na jednu zabludu, odnosno pogrešan podatak, da je specijalno tužilaštvo odbilo da razmatra pitanje oružane pobune. Oni nikad nisu odbili, samo su davali obećanja. Rajko Danilović, Rade Paunović i ja smo još 2005. godine tražili proširivanje postupka na oružanu pobunu. Tada smo imali jedan sastanak u tužilaštvu, bio je prisutan tadašni specijalni tužilac Radovanović i Jovan Prijić, koji je vodio postupak. Oni su nam odgovorili – Rade Paunović je o tome napravio službenu belešku, vodio je neku vrstu zapisnika sa tog sastanka – da se oni slažu da je oružana pobuna teško krivično delo, da treba da bude procesuirana, da postoji mnogo dokaza koji su već izvedeni u postupku za atentat na Zorana Đinđića, koji ukazuju na to ko je organizovao i ko je vodio pobunu. Ali su nam kazali – sada je pri kraju postupak i hajde da suviše ne komplikujemo stvari, mi ćemo oformiti taj predmet onog trenutka kada vi date završnu reč u postupku za sam atentat. Nije imalo nikakvog smisla da se mi s njima prepiremo i pogađamo, kazali smo – dobro, u redu. Onda, čim se svršio postupak odmah je izašao specijalni tužilac Radovanović i rekao – ne, ne, to ćemo uraditi kad presuda za atentat postane pravosnažna. Protekle su još 3-4 godine dok je ona postala pravosnažna. Kada je postala pravosnažna, oni su i dalje davali izjave – da, da, mi ćemo to procesuirati, ali bilo je i izjava, mislim da ju je dao sadašnji specijalni tužilac Radosavljević, da je to vrlo komplikovano, ko zna kad će se to utvrditi. Bilo je i izjava da atentat možda i nema nikakvu političku pozadinu, da se to završava sa ovim takozvanim pucačima. Ali dokle god su odatle dolazili neki glasovi da će se to dogoditi smatrali smo – pa, dobro, pričekaćemo, sačekaćemo da isteknu svi ti termini koje su nam obećavali. Na kraju se pokazalo da od toga nema ništa.

U međuvremenu su pod firmom političke pozadine atentata uhapsili Radeta Terzića sa jednom besmislenom optužnicom u kojoj su tvrdili, potpuno bez ikakvih dokaza, sasvim proizvoljno, da je on pripadnik zemunskog klana. To je učinjeno, po meni, jedino zato da se oružana pobuna i politička pozadina oružane pobune, koji sa svoje strane predstavljaju političku pozadinu atentata, da se o tome uopšte ne raspravlja. Tako da više nismo mogli da verujemo ni u kakva obećanja. Čak i pre mesec dana kada je izašlo jedno saopštenje da će procesuirati oružanu pobunu, ja u to nisam poverovao jer mi je bilo jasno da su u specijalnom tužilaštvu iz činjenice da sam ja tražio neka dokumenta, oni shvatili da ću ja na kraju podneti krivičnu prijavu. Dakle, time mogu da vam objasnim zašto se ovo sve događa tek pet godina posle onoga trenutka kad mi je dato prvo obećanje.

Još dok je Marko Kljajević vodio postupak, on je 4-5 dana saslušavao i učesnike pobune, pripadnike JSO, ali i mnoge druge ličnosti, ministra policije Dušana Mihajlovića, Janjuševića, koji je bio Đinđićev savetnik za bezbednost, Vladimira Popovića, Čedomira Jovanovića, Zorana Mijatovića, Gorana Petrovića. Oni su svi ispitivani na okolnosti te pobune. Iz njihovih iskaza se videlo šta se dogodilo. Pripadnici JSO su se verovatno jako uznemirili mogućnošću da budu poslati u Hag, jer se tih dana pojavilo pismo Karle del Ponte u kome je tražila neke podatke o svima njima. Oni su odlučili da pokažu da se s njima tako ne može i onda su sa 24 hamera blokiral deo autoputa, bili su naoružani dugim cevima, doduše, duge cevi su bile u hamerima, i onda su ispostavili svoje zahteve. Ti zahtevi su bili čisto politički, tražili su da se smeni jedan član vlade, ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović, i tražili su da se smene njihove starešine. Zatvorili su se u Kuli, isključili telefone, nisu pristajali ni sa kim da razgovaraju. Kad im je naređeno da smesta obustave pobunu oni za to nisu hteli ni da čuju, nisu hteli da razgovaraju ni sa njihovim tadašnjim starešinama. Povukli su svoje ljude iz obezbeđenja nekih javnih ličnosti, povukli su svoje ljude iz obezbeđenja Aerodroma Beograd i počeli da daju izjave koje su pokazivale da oni prete državnim udarom u slučaju da njihovi zahtevi ne budu ispunjeni. Mi smo u ovoj prijavi citirali jednu izjavu Veselina Lečića, načelnika za bezbednost JSO, u kojoj on kaže – ovi moraju da daju ostavke, mi ćemo ići do kraja, ako misle da nas zaustave silom, od toga nema ništa, tu će onda pasti krv itd. To su bile najotvorenije pretnje. Vi imate iz tog doba i izjave Gorana Petrovića, Dušana Mihajlovića, Janjuševića o tome da se Đinđić kod njih raspitivao šta oni mogu da učine da prekinu tu pobunu. Oni su kazali – pa, teško da bi se iko usudio da uđe u sukob sa JSO. On je kazao – a šta ako oni dođu u vladu, izbace me iz vlade i sve nas pohapse? Odgovorili su mu – pa ništa, mi tu ne možemo ništa. Đinđić je onda bio prinuđen da ode, kako se to kaže, mečki na rupu i da pokuša nekako da izgladi taj sukob. Vlada je uspela da sačuva Dušana Mihajlovića na mestu ministra, ali su morali da smene Zorana Mijatovića i Gorana Petrovića sa čela DB-a. To je, dakle, bila pobuna koja je uspela. I zbog uspeha te pobune ona nikad nije bila procesuirana.

Iz zapisnika sa sednice vlade se vidi da su svi članovi vlade skakali na Đinđića da smesta pohapsi pobunjenike i da se razoruža i rasformira JSO. Đinđić ih je “hladio“, shvatio je da nema načina da to uradi, da nema s kim to da uradi. On nije hteo javno da prizna svoju nemoć u tom trenutku, nego je zatvorio sednicu i na toj zatvorenoj sednici, o čemu su posle svedočili ljudi koji su na njoj učestvovali, im objasnio da je to poraz, da je pobuna uspela, da su oni nemoćni. Ono što im je preostalo jeste da se temeljno pripreme na obračun sa JSO, prvo, donošenjem zakona o specijalnom tužilaštvu, o svedoku saradniku, o specijalnom sudu, da nađu nekog insajdera, da prikupe dokaze… I da onda, kad to sve bude obavljeno, pođu u obračun sa njima. To se sve događalo 2002. godine i trajalo je malo duže uglavnom zato što je DSS opstruirala donošenje svih tih zakona koji su svi bili neophodni. Kada je sve bilo na mestu, kad su ti zakoni doneti i kada se Prijić vratio iz Slovačke sa potpisanom izjavom svedoka saradnika, Ljubiše Buhe, oni su to smesta saznali iz svojih izvora u Službi bezbednosti i odlučili su se da što pre izvedu atentat na Đinđića.

Neposredna, konkretna posledica pobune bila je da je na čelo Službe bezbednosti došao čovek koji je kasnije odgovarao za neprijavljivanje nekih zločina, kao što je ubistvo Ivana Stambolića, Milorad Bracanović. Dolaskom Bracanovića, vlada je izgubila svaku kontrolu nad službom. Janjušević svedoči o tome da njihove izveštaje više niko nije ni čitao jer su znali da su to lažni izveštaji. A s druge strane, JSO je bila dnevno izveštavana o svemu što vlada radi pošto je Bracanović rukovodio službom prisluškivanja, dakle, oni su mogli precizno da prate kako im se približava taj njihov sudnji dan. E sad, kad znate da su pripadnici te službe organizovali ubistvo, pre svega mislim na Ulemeka, da je pripadnik službe, potpukovnik JSO Zvezdan Jovanović bio taj koji je pucao na Zorana Đinđića i kad znate da je podatke o Đinđićevom kretanju uoči atentata davao jedan drugi pripadnik Službe bezbednosti Bezarević, vi vidite kako je kobno bilo to što su Ulemek i Spasojević uspeli da na čelo službe dovedu svog čoveka, Bracanovića. E sad, Koštuničina uloga je bila u tome što je on po zakonu i po Ustavu bio dužan da zaštiti ustavni poredak, znao je da ne postoji niko drugi ko to može da učini, da izvede vojsku koja bi tu jedinicu razoružala posle čega bi im se smesta sudilo za pokušaj državnog udara. Umesto toga Vojislav Koštunica, to je već sad opšte mesto, izlazi u javnost, daje punu podršku pre svega njihovim zahtevima, a zatim opravdava i podržava pobunu time što izgovara one čuvene reči da, eto, oni su izašli na ulicu, doduše u uniformama, naoružani i sa hamerima, ali to su njihova sredstva rada, kako lekari izlaze na ulicu u belim mantilima i sa stetoskopima, a ovi izlaze, eto, tako kako moraju, sa hamerima i dugačkim cevima. To je bila izjava koja je pružala očiglednu podršku pobunjenicima. Dakle, Koštunica ne samo što nije ispunio svoju ustavnu obavezu i ugušio pobunu, on je pobunu u stvari podržao.

Tokom pobune odigrao se jedan neverovatan susret između Ace Tomića, koji je tad bio načelnik Vojne službe bezbednosti, Ulemeka, tada već bivšeg komandanta JSO i Dušana Spasojevića, narko dilera. Šta ima jedan narko diler da traži u kabinetu načelnika Vojne bezbednosti? Ulemek je bio zabrinut da će vojska intervenisati, možda se Koštunica pravio da mu to nije jasno, ali je Ulemeku bilo potpuno jasno da bi bilo logično da vojska interveniše. On je tada pitao Acu Tomića da li će vojska intervenisati. Ovaj mu je kazao – ne, ne, vojska se u to neće mešati. Najkraće rečeno, to je ono čime se ova prijava bavi.

U javnosti je sa uspehom stvoren utisak kako je Ulemek bio Đinđićev čovek. Tome su najviše doprineli sam Ulemek, koji je išao okolo i hvalio se nekim svojim tobož specijalnim vezama sa Đinđićem, i DSS. Oni su širili te priče. E sad, kada se manete tih priča i pogledate činjenice vi možete da vidite, i to je utvrđeno na procesu za sam atentat, da je recimo samo nekoliko meseci posle 5. oktobra Gradimir Nalić dolazio u Kulu, u sedište JSO. Bio je najavljen kao budući ministar unutrašnjih poslova, a u Kulu je došao sa Radetom Markovićem. Nalić je tada pripadnike JSO savetovao da se priklone Koštunici, jer sa Koštunicom nema Haga. JSO i DSS su inače imali slične poglede na mnoga politička pitanja. Jedno od osnovnih je verovatno odnos prema Hagu. Svima je poznato da je Vojislav Koštunica bio ogorčeni protivnik saradnje sa Hagom, a pripadnici JSO su bili ozbiljni kandidati za taj sud. Ali mimo toga, oni su imali nepodeljeno neprijateljstvo prema Zoranu Đinđiću, naročito posle izručenja Slobodana Miloševića. Logika pripadnika JSO je bila, ako je Slobodan Milošević mogao da bude izručen, šta je ostalo za nas. Đinđić je time postao izdajnik, stavljen je kod njih na crnu listu i tada počinje cela ta priča i o Đinđićevim navodnim vezama sa mafijom itd. E sad, posmatrajući odnos JSO i DSS tokom jednog dužeg vremena, vi možete da vidite da je i pre pobune i tokom pobune i posle pobune, sve do suđenja za atentat, tu postojao jedan odnos koji ja ne mogu da nazovem drukčije nego vrlo tesnom saradnjom, i to sinhronizovanom saradnjom. Ja mislim da je na tu saradnju pripadnike JSO najviše ohrabrio Koštunica kada je, na samom početku, zaštitio Radeta Markovića od zahteva da podnese ostavku. To se dogodilo u onom trenutku kada se pokazalo kakvo je bilo učešće Službe u ubistvu Ćuruvije, naravno da se samim tim postavilo i pitanje odgovornosti Radeta Markovića. Mi smo došli do dokumenta u kome Rade Marković, kada je najzad bio prinuđen da podnese ostavku, piše ostavku Koštunici. Zašto ? Koštunica je potpuno nenadležan da prima njegovu ostavku jer je on činovnik vlade. U tom pismu mu kaže da mu podnosi ostavku – po dogovoru. Činjenica da je Rade Marković bio tako dugo zadržan na toj funkciji imala je takođe značajne posledice. Otkriveno je da je Rade Marković iskoristio priliku koju mu je dao Koštunica da uništi sve dokaze o zloupotrebama i nezakonitom ponašanju pripadnika Službe. Tu bi na prvom mestu sigurno došlo, blago rečeno, nezakonito ponašanje Jedinice za specijalne operacije za koje danas znamo da su učestvovali u mnogim političkim ubistvima, od Stambolića, do atentata na Vuka Draškovića itd. Dakle, tu je Vojislav Koštunica napravio veliku uslugu pripadnicima JSO i oni su to naravno umeli da prepoznaju. Saradnja DSS i JSO se mogla najbolje prepoznati u nekim ključnim trenucima. Recimo, tokom dve predsedničke kampanje, JSO čini velike usluge Koštunici. Tokom one prve, kada je Ljiljana Buha objavljivala svoja pisma u kojima je optuživala Đinđića i njegovu vladu za saradnju sa mafijom, ta pisma su joj diktirali Ulemek i Spasojević. Ta pisma su onda korišćena u polemici u predsedničkoj kampanji, ja u prijavi navodim slučaj duela koji je imao sa Labusom, Koštunica uzima ta pisma kao dokaz da Đinđić ima veze sa mafijom. Dakle, vi vidite da Ulemek i Spasojević proizvode argumente za kampanju Vojislava Koštunice.

Kod sledećih predsedničkih izbora kad je Maršićanin bio kandidat, Ulemek koji daje iskaz počinje time što bez ikakvog povoda, bez ikakvih dokaza, optužuje sam sebe i priča priču o švercu 600 kg heroina koju je navodno izveo sa Čedomirom Jovanovićem. Kasnije se pokazalo da je to bila potpuna izmišljotina, i vi možete da se pitate – a kakav je bio motiv toga. Pa, motiv je bio da se stvore argumenti za Maršićaninovu kampanju u kojoj će se kazati – pa da, mi stalno pričamo da je to narkodilerska stranka.

Nemoguće je da se to događalo slučajno. Naravno, ono što je osnovno i odakle polaze sve te sumnje, to je podrška samoj pobuni JSO, ali i činjenica da je i sam atentat doveo do situacije u kojoj je Vojislav Koštunica mogao da izađe pred javnost i da traži formiranje koncentracione vlade čiji bi on bio mandatar. Interesi JSO i DSS su tako tesno isprepletani da vi ne možete tu sumnju da otklonite. Ja bih voleo da Koštunica, Aca Tomić, pa i mnogi drugi iz DSS, budu saslušani i da objasne te svoje motive. U pitanju je pre svega opstrukcija samog suđenja, odatle su poticale priče o trećem metku, odatle su poticale priče da je sve montirano, da specijalni sud treba da bude ukinut, to je Jočić govorio, da cela istraga za atentat treba da se vrati na početak, Zoran Stojković izjavljuje da nema nikakvog razloga za postojanje specijalnog suda, Nalić da je to montirani proces, da su ga montirali oni koji su ubili Zorana Đinđića, to je valjda njegova vlada. Tu je i ona čuvena izjava Dejana Mihajlova da Živković i Tadić znaju ko je ubio Zorana Đinđića i da će, ako oni to ne kažu, to kazati DSS. Dakle, to je bila jedna vrlo orkestrirana aktivnost čiji je jedini cilj bio da se zaštite atentatori na Zorana Đinđića. Ja se sad prisećam, ovako napamet, raznih drugih slučajeva u kojima je bilo očigledno da tu postoji neka sinhronizovana akcija. Vi imate slučaj kada zemunski klan, odnosno JSO, a za mene je to jedna ista organizacija, bacaju bombu na sedište DSS, a onda, to je utvrđeno na tzv. suđenju zemunskom klanu, idu okolo i svima pričaju da je to naručio Đinđić. Onda izlazi Koštunica sa izjavom da čovek ne mora naročito da se trudi da dokazuje saradnju vlade i samog Đinđića s mafijom, zar nije dovoljan dokaz bacanje bombe na DSS. Dakle, suviše je toga tu nagomilano da vi ne biste pomislili – pa, čekajte, o čemu se radi, kakvi su to odnosi među njima? Kada Legija biva uhapšen njega prima odbor za doček sastavljen isključivo od pripadnika DSS, tu je Rade Bulatović kao načelnik BIA, tu je Jočić kao ministar unutrašnjih poslova, ima dokaza da je i Stojković bio prisutan, Aleksandar Tijanić. I oni tada vode jedan razgovor nasamo sa Ulemekom. On je dugo bio prikrivan a otkrio ga je Goran Radosavljević Guri, posle čega je nastala panika u DSS. Pokušavalo se da se objasni zašto su ga dočekali, o čemu su pričali i kako su smeli to da urade kad po zakonu i on mora biti smesta odveden u Centralni zatvor. I tu smo dobili najneverovatnija objašnjenja, od toga da je Miloševićev kabinet u kome se sastanak odigrao bio jedino sigurno mesto, da Centralni zatvor ne radi noću, što je budalaština, pa do toga da je Ulemek opasan čovek, pa sad Jočić mora lično da ga dočeka pošto je on opasan čovek. I svi mogu da se sete da je oko toga nastalo veliko zaprepašćenje i očekivanje da se to objasni. To objašnjenje nikako nije dolazilo. Jočić je tvrdio da je beznačajna stvar s kim se Ulemek sastao, važno je šta će on da kaže, a to što će on da kaže je priča o 600 kg. heroina, pošto su o tome i pričali, a o čemu bi drugom pričali. I onda je tek na zahtev poverenika za informacije Rodoljuba Šabića Jočić najzad dao neku službenu belešku koju je navodno sastavio tokom tog sasatanka ili neposredno posle tog sastanka. Odmah su svi skočili da je to neverovatno, da ministar ne piše službene beleške, a iz same izjave se videlo da on pokušava u toj tzv. službenoj belešci da opravda taj sastanak. LDP je podneo krivičnu prijavu da je ta službena beleška falsifikovana, ja sam na sudu predlagao da se veštačenjem utvrdi kad je ona pisana, što je moguće. Postupajući po toj prijavi tužilac Jakovljević je počeo da preduzima određene radnje, prva radnja je bila Ulemekovo saslušanje o tome gde su se sastali i o čemu su razgovarali. Tog trenutka počinje strašna povika na tog tužioca i od njega se zahteva da smesta prekine tu istragu i ja se sećam da je on neposredno posle toga otputovao iz zemlje. Ja mislim da je to bilo toliko ozbiljno da je on smatrao da treba da pobegne iz zemlje. Ja vam ovo govorim napamet i savetujem svakome da pažljivo pročita tih 25 tačaka u prijavi u kojima se govori o odnosima JSO i DSS-a, jer tih podataka je bilo suviše mnogo.

Tokom same pobune presretnuti su razgovori u kojima pobunjenici razgovaraju između sebe i govore o tome da ovo, pobunu, može da zaustavi samo Koštunica. To je bilo tačno, to je mogao da zaustavi samo Koštunica. Govore jedan drugome – obavesti Koštunicu, što znači da on je bio u toku sa onim što se događa tokom pobune. Imate presretnuti razgovor između advokatice Dejana Milenkovića Bagzija Biljane Kajganić u kome ga ona savetuje da lažno optuži Ljubišu Buhu za ubistvo majora Gavrilovića. Naravno, to bi imalo za posledicu da Buhin iskaz više ne bi mogao da se se koristi na suđenju. Tom prilikom Bagzi joj kaže – što to da kažem, pa to nije istina, a ona mu odgovara – ko te pita šta je istina, ja ti prenosim šta ti savetuju najmoćniji ljudi u zemlji, Jočić i Bulatović, s tim što dodaje – a Bulatović se savetovao gore. U odnosu na Bulatovića, gore može da bude samo Koštunica. Transkript tog razgovora je sakrivan godinama. On je bio deo spisa za atentat, ja sam pokušavao da dođem do tog transkripta ali Nata Mesarević mi nije dozvolila uvid u taj spis, što je nečuveno, nečuveno je da stranke nemaju uvid u spis predmeta u kome učestvuju. Nikakvo objašnjenje za to nije umela da dâ, odnosno to su bila neka nemušta objašnjenja. Protiv Miloša Vasića, koji je objavio taj transkript u Vremenu godinama su se vodili postupci za klevetu. Nedavno se pojavio tadašnji načelnik UBPOK-a Boro Banjac i osvetlio tu misteriju, kazao je – da, transkripti postoje i ti transkripti glase onako kako ih je Miša Vasić i preneo. To bi recimo moralo smesta da ima za posledicu krivični postupak pre svega protiv Biljane Kajganić, jer nije odbrana da vi učite svog branjenika da nekog lažno optužuje. I ako se iz njenog iskaza ispostavi da je ona stvarno vodila taj razgovor sa Jočićem i Bulatovićem, onda bi i protiv njih trebalo pokrenuti postupak. Ali, ništa se ne događa. Tako da Koštuničino učešće u svim tim događajima bode oči, ono mora da dobije neko objašnjenje. Kad me neko pita – imaš li ti dokaza da je Koštunica učestvovao u pobuni, ja samo kažem – Koštunica mora konačno da bude saslušan. Njegovo saslušanje zaustavljeno je u Sablji na pritisak koji je dolazio od većine ambasadora zapadnih zemalja. O tome su nas obavestili, paradoksalno, Ljiljana Smajlović i Đorđe Mamula koji su likovali zato što je istraga stala pred Koštuničinim vratima. Mislim da mogu da shvatim motive zapadnih zemalja, njihov motiv nije bio toliko da zaštite Koštunicu, motiv je bio strah da vojska može da pokuša da spreči to saslušanje, a da s druge strane imate žandarmeriju i službe koje su vodile Sablju, i da su nesagledive posledice koje bi iz takvog sukoba mogle da izađu. I kazali su – nemate vi snage za to, bolje vi mirujte. I to je taj propust koji je načinjen još u Sablji i zbog koga mi tek danas možemo da tražimo da taj čovek konačno bude saslušan i da objasni tu svoju dugu i strasnu ljubav sa JSO.

Nasuprot svega toga o čemu smo sad pričali vi imate izjavu Vojislava Koštunice – nismo se mi brčkali u Šilerovoj. Pa, ne zanima me ko se brčkao u Šilerovoj, zanima me ko je podržavao pobunu, zanima me ko se sastao sa Legijom dok je on bio u bekstvu, a te priče o brčkanju u Šilerovoj i o nekakvim specijalnim odnosima Čede Jovanovića s tom jedinicom mogu biti zanimljive, možda su i politički kompromitantne za Čedu Jovanovića, ali s onim što se događalo nemaju nikakve veze. Ja ne sumnjam da je onog trenutka kada je došao na vlast Koštunica lako mogao da dokaže da su postojale sve te veze sa mafijom, da je mogao da dokaže da je Čeda Jovanović ubio Đinđića. Sve je on to mogao da dokaže da je to tako bilo, imao je sva sredstva na raspolaganju. Ništa od toga se nikad nije pojavilo, pojavila se samo izjava – nismo se mi brčkali u Šilerovoj. Pa, ne zanima me.

Svetlana Lukić: Krivičnu prijavu protiv Ace Tomića podneli ste zbog onog sastanka sa Ulemekom i Spasojevićem…?

Srđa Popović: Jeste, ali vidite, prvo, dosta je čudna sama činjenica da on prima Ulemeka, ne znam po kom osnovu, a još je manje jasno po kom osnovu prima Dušana Spasojevića.

Svetlana Lukić: I to u toku pobune…

Srđa Popović: Tako je, u toku pobune. Taj susret su odmah skočili da brane svi iz DSS. Koštunica je smatrao da je potpuno normalno da načelnik za vojnu bezbednost može svakog da primi i rekao je da je recimo Rade Bulatović tom sastanku prisustvovao – nenamerno. Kao da se u kabinet načelnika vojne bezbednosti ulazi bez najavljivanja, bez zakazivanja, kao da tu neko može da svraća tek tako, i da svraća baš onda, govorim o Bulatoviću, kad je tamo Ulemek i baš onda kada je pobuna u toku. Meni je isto tako dosta zanimljiv podatak da vi imate u zemlji nešto što po svemu liči bar na pokušaj državnog udara, a da načelnik vojne bezbednosti u tom trenutku putuje za Moskvu. Pa, on je ovde potreban, oružana pobuna je u toku. To je jedno, a drugo, zašto u Moskvu? Ja nemam odgovor na to pitanje, ali smisao ove prijave i jeste da nam Tomić i Koštunica objasne te čudne okolnosti. A ja vam kažem, kad bi oni bili ljudski saslušani, siguran sam da bi se krug lica čije je saslušanje neophodno, jako proširio. To je kao kad parate džemper, krenete, ne znate gde ćete stići. Tako da ja mislim da je to stvarno neophodno jer svi mi ovde živimo pod jednim oblakom zbog toga što ta stvar nije raščišćena. I naravno da se može desiti da izaberemo u organe vlasti nekoga ko je za to odgovoran, jer ovde je sve nejasno, sve je ostalo neraščišćeno. Otvorene optužbe u javnosti su već iznošene i protiv Koštunice i DSS i Jočića, čudno mi je da nikad niko od njih nije smatrao za potrebno da izađe i da bilo šta o tome kaže. To njihovo ćutanje je gromoglasno.

A posledice svega toga trpimo svi mi. Onoga trenutka kada je došla nova vlast, posle atentata i zbog atentata, taj atentat je srušio i slabu Živkovićevu vlast, bilo je jasno da sve to što je Zoran Đinđić hteo, da to u ovoj Srbiji ne može da prođe. To je bio signal koji je poslat već u pobuni, a naročito u atentatu. Posle dolaska Koštunice na vlast, ja se time u prijavi nisam bavio, vi vidite potpuni zaokret skoro u svim elementima politike koju je vodio Zoran Đinđić, kako na unutrašnjem, tako i na spoljnom planu. Ljudi to osećaju, ljudi to znaju. Vi često možete da čujete – da je Zoran Đinđić ostao živ sve bi bilo drukčije. Pa, da, zato je i ubijen, ubijen je da bi bio omogućen taj potpuni zaokret. Tako da ta pobuna nije nešto što se dogodilo 2001. godine i šta sad ima to da nas zanima. Ne, ne, mi živimo sa posledicama te pobune i danas, jedna od tih posledica je i atentat.

Svetlana Lukić: Kako objašnjavate da je DSS reagovala odmah posle saznanja da ste vi podneli ovu prijavu?

Srđa Popović: Da vam kažem, za mene se to svodi takoreći na priznanje krivice. Ako su to što sam napisao takve budalaštine, pa zašto se uopšte osvrću na to. S druge strane, mislim da je pozitivno da su oni ipak jednoga trenutka osetili potrebu da bilo šta kažu. Ono što nije dobro i što i rađa dalje sumnje je to što nemaju ništa da kažu ni o činjenicama, ni o argumentaciji i zaključcima ove prijave, a tu ima dosta toga oko čega bi oni nešto mogli da kažu, nego to pretvaraju u napad na mene lično. To neće poslužiti ničemu, to samo, po meni, pokazuje jednu krajnje nečistu savest, pokazuje da oni nemaju mnogo šta da kažu na sva ova pitanja na koja bi trebalo da odgovore.

Svetlana Lukić: Na primer, zašto su odbijali da istraže gde se Ulemek krio svih onih meseci pre predaje… Jočić je izgovorio onu čuvenu rečenicu – nije važno gde se krio, važno je šta će da kaže…

Srđa Popović: Bile su dve izjave, prva je bila – sve će to biti istraženo. A onda kad je proteklo malo vremena, pa jeste li istražili – ma, to nije važno. A Ulemekova priča da se 14 meseci skrivao u sopstvenoj kući je totalno suluda i nemoguća, kakva je onda to policija kad ga u kući nije našla, moglo bi se vrlo lako ustanoviti ko je imao interesa da ga skriva. Pa, verovatno onaj po čijim nalozima je i postupao. Još jednu stvar nemojte da zaboravite, Jedinica za specijalne operacije i sam Ulemek nikad ništa nisu radili na svoju ruku. On je dao jednu fantastičnu izjavu, rekao je – mi smo samo metak, putujemo tamo gde nas neko ispali.

Svetlana Vuković: Kad mislim o ubistvu Đinđića, sve češće mislim o tome kao o poslednjiem ratnom zločinu…

Srđa Popović: Tako je, to je u stvari zločin koji je trebalo da onemogući ispitivanje odgovornosti za sve ranije zločine, svih tih atentata, otmica, ratnih zločina, sve je time zaustavljeno. Zaustavljen je pokušaj da se izađe iz one rupe. Postojala je nada da je podvučena neka crta, tu nadu je predstavljao Đinđić, kad je on ubijen postalo je jasno – ne, ne, to će ovde teško proći. Ja nisam istoričar, ali ja čak i između te činjenice i svih ovih fašističkih pojava kojima prisustvujemo mogu da nađem zajedničku nit. Sve je to ohrabreno time. Samo treba da ispustite nekoliko patriotskih zvukova i možete da radite šta god hoćete. Možete da ubijete premijera, možete da zapalite ambasadu, možete da napadnete policiju koja štiti gej paradu, sve onda može.

pevaju Crvene beretke, govore žene iz Srebrenice

Svetlana Lukić: Slušali ste Srđu Popovića, advokata Gordane i Mile Đinđić. Kao što sam rekla na početku emisije od ponedeljka od 10 sati na sajtu Peščanika otvorićemo Blog Srđe Popovića na kome će on odgovarati na vaša pitanja na teme koje su navedene u krivičnoj prijavi. Naravno, moći ćete da osporavate njegove argumente i zaključke i da eventualno kažete ako znate nešto što bi svima nama pomoglo da bolje shvatimo šta se to u stvari dogodilo 11. novembra 2001. godine ili 12. marta 2003. Integralna verzija krivične prijave već se nalazi na našem sajtu i mogle smo, ali nismo htele, da taj blog otvorimo već juče kada smo prijavu objavili. Smatrale smo da bi bilo neozbiljno da se raspravlja o nečemu što nije detaljno pročitano. Uz prijavu se inače nalazi više od 50 priloga koji će vam pomoći da bolje shvatite događaj na koji se ova prijava odnosi. Peščanik će ovim blogom započeti praksu rasprava na našem sajtu na važne teme, ali nećemo dozvoliti ni u buduće, a ni sada od ponedeljka da to bude poligon za govor mržnje, za lične obračune, za partijske promocije, što je uostalom i bio glavni razlog što do sada nismo dozvoljavale komentare. Dakle, da ne bude zabune, taj blog će biti moderiran, ne želimo da se sve pretvori u nešto što nikakve veze nema sa ovom krivičnom prijavom. Bio je ovo Peščanik.

Emisija Peščanik, 12.11.2010.

Peščanik.net, 12.11.2010.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU

TEMA – ATENTAT