Prikaz knjige: Sincerity, R. Jay Magill Jr.

 
Stvari nisu dobro stajale za iskrenost čak ni pre nego što je na televiziji Hallmark ogoljena do besmisla. Lajonel Triling ju je proglasio mrtvom pre četrdesetak godina. Zajedljivost i ironija dugo su imale viši kulturni status. Među mnogim njenim nedostacima jeste činjenica da što se više na nju pozivate, utoliko neiskrenije izgledate. (Ovo još samo političari nisu shvatili.) Još jedan mali problem: kad bi ljudi stvarno redovno govorili ono što im leži na srcu, brakovi bi se raspali, prijateljstva se prekinula i niko nikad više ne bi izdržao čitav radni sastanak.

Ništa od toga nije pokolebalo R. Džej Magila, čija knjiga Iskrenost iznosi iznenađujuće dramatičnu priču o nečemu što bi se moglo smatrati istrošenim pojmom. Srećom po Magila, ova reč ima živopisno poreklo: prvi put je u engleskom jeziku zabeležena 1533. godine, a napisao ju je protestantski reformator Džon Frit, nedugo pre nego što je spaljen na lomači jer je tvrdio da je individualna savest iznad crkvene dogme. Frit, koji postaje maskota Magilove priče, hvalio je „iskreni život“ Džona Vajklifa, jeretika iz 14. veka, koji je u svoje vreme demonizovan jer je preveo Bibliju sa latinskog na engleski. (Reč je pre toga označavala samo čistotu fizičkih stvari, ne ljudi, a nastala je od latinske reči sincerus – supstance koje su cele i neokaljane.) Magil nas vešto vraća u brutalnost reformacije, i fascinantno je podsetiti se, u ovo vreme razuzdane opsednutosti sobom, kada je nešto naoko uobičajeno poput introspekcije predstavljalo radikalnu delatnost.

Egzaltacija unutrašnjeg glasa dovela je novi tip osobe na istorijsku scenu – modernog pojedinca. Uz to, označila je kraj tradicionalnog društvenog poretka: sa kapitalističkom ekspanzijom, društvenom pokretljivošću i gradskom anonimnošću došli su i novi javni prostori poput salona, gde ste mogli susresti ljude koje ne poznajete. Novi oblici skrivanja ušli su u modu (perike, karmin, lepeze, maniri), a društveni život, sputavan „vizantijskim pravilima“, postao je „zamršena laž“. Znati da li je neko bona fide – prava stvar – od tada je postalo važno.

Uskoro je došla i romantičarska era, nošena Žan-Žakom Rusoom i njegovom autobiografijom Ispovesti, koju Magil opisuje kao „pokušaj da se napiše naiskrenije delo ikad napisano“. Ali uz sekularizaciju iskrenosti – Ruso je obznanjivao istinu o sebi za Umetnost, ne za Boga – još jedna mana iskrenosti postala je očigledna: ona može biti dosadno samodopadna. Volter i Didro smatrali su da je Ruso magarac: „Taj čovek je izveštačen od glave do pete; i glava i duša su mu potpuno izveštačeni“, siktao je Volter. Nova strast za samoispitivanjem predstavljala je istovremeno i pokretačku snagu i izgubljenu bitku. Kao što će Frojd kasnije objasniti svetu, svest je previše podeljena da bi ikad zaista znala šta namerava.

Pritom, jedan suparnički izraz dobijao je bitke od kraja 18. veka: ironija. Nedugo nakon što je romantizam preplivao okean, osvojivši američke građane u delima Emersona i Toroa, ironičari i skeptici od Ničea do Šoa („Opasno je biti iskren, ako ujedno nisi i glup“) bivali su sve brojniji, a pridružili su im se estete, dendiji, flâneuri i naravno, Oskar Vajld, čija je čitava egzistencija bila jedan poduži protest protiv ideje da misliš ono što govoriš. Međutim, za Magila ovaj sukob još uvek nije rešen, i on traga za iskrenošću čak i kod njenih najvatrenijih kritičara. Nešto slično je govorio i u prethodnoj knjizi Šik-ironična ogorčenost, kojoj je ova nova knjiga dopuna – skeptičko stanovište potajno čuva ideal integriteta i poštenja, a ne osporava ih. Cinici su razočarani romantičari; ironičari su potajni sentimentalisti.

Međutim, možda se zaključak da je „X samo druga strana Y-a“ izvodi previše lako. Tako se istovremeno umanjuje značaj ovog pitanja. U Trilingovoj knjizi iz 1972. Iskrenost i autentičnost, u pitanju je bila ni manje ni više nego sudbina modernog čoveka. „S vremena na vreme možemo posmatrati kako moralni život revidira sebe“, glasila je tvrdnja kojom je otvorio ovu prilično tanušnu knjigu. Od šezdesetih do sedamdesetih pojavio se zamašan broj knjiga i eseja o kultu iskrenosti, ističe Magil. Ali Trilingova knjiga pripada drugoj grupi iz približno istog perioda – Čovek jedne dimenzije Herberta Markuzea (1964), Trijumf terapeutskog Filipa Rifa (1966), Pad javnog čoveka Ričarda Seneta (1977), Kultura samoljublja Kristofera Laša (1979) – sve su ovo mučeničke priče o tome kako se celokupna karakterna struktura, u ovom trenutku, drastično transformiše. Ove knjige su pisane kao da njihovi autori svojim očima posmatraju kataklizmu. „Jedna kultura umire dok nijedna druga nema snage da se rodi“, pisao je Rif. „Ova knjiga opisuje način života koji odumire“, jadikuje Laš. Tlo se pomera pod njihovim nogama; oni bauljaju kroz nagomilane ruševine modernosti, pokušavajući da shvate nove neskladne socijalne tipove koji se upravo rađaju. Čitajući ih, čak i sada, osećate urgentnost u kostima.

Dok je Triling verovao da propadanje iskrenosti predstavlja raskid, istorijski prelom, Magil tu vidi kontinuitet, prateći nit protestantsko-romantičarske krivulje skoro 500 godina, sve do današnje hipsterske kulture. Razlika između Trilingovog i našeg trenutka (ili možda između Trilingovog i Magilovog osećaja grandioznosti) može se meriti tonom njihovih knjiga: za Magila, urgentnosti nema. Možda ga nervira samodopadna simulirana iskrenost savremenih ličnosti poput Sare Pejlin, ali čak i dok se junački bori sa podivljalim rastinjem hipsterske ironije, ulog jednostavno nije isti.

Knjiga Iskrenost je ozbiljna i zanimljiva kulturna istorija, oslikana na zadivljujuće velikom platnu, pa ipak se Magil trudi da sebe ne shvati previše ozbiljno, što se vidi iz njegovih zajedljvih opaski i šaljivih fusnota. Knjigu završava u izrazito razumnom tonu: društvu je potrebna i iskrenost i neiskrenost. Ne možete otići predaleko ni u jednom smeru: ni razuzdana površnost dvorskog društva niti smrtna ozbiljnost Francuske revolucije. Ko bi tome nešto prigovorio? Ali teško je ne zapitati se da li ovo spokojstvo zaista samo znači da su transformacije na koje su upozoravali Markuze, Triling i ostali sada toliko potpune da ih više i ne primećujemo. Ono što su nekad bili moralni imperativi sada su samo stilske opcije. Magil čak navodi i članak s jednog bloga pod nazivom „Iskrenost je novi modni krik“. Poređenje hrišćanskih mučenika i bruklinskih hipstera ne deluje previše nategnuto, jer istorija subjektivnosti sada predstavlja tržni centar fleksibilnih identiteta, od kojih se nijednog čvrsto ne držimo. Magil iznosi kratku semiotičku analizu hipsterskih manirizama – vozački kačketi, Pabst Blue Ribbon pivo – da demonstrira kako ironija sada ima zadatak da prenese iskrenost, omogućavajući modernima da oponašaju sklonosti radničke klase, a da ostanu na bezbednoj distanci od bilo čega što podseća na političku angažovanost.

Naravno, i ironija ima svoje zamke. „To je najteži oblik zavisnosti od svih“, primećuje Patrik Melrouz, izlečeni protagonista knjige Konačno Edvarda St. Obina. „Pusti heroin. Probaj da se skineš s ironije, te duboke potrebe da misliš dve različite stvari odjednom, da budeš na dva mesta istovremeno, da se ne zatekneš u katastrofi nedvosmislenog značenja“. Verovatno bi se sa tim složili i članovi bruklinskog benda koji Magil pominje, Bolovi čistog srca, iako se verovatno ne bi odrekli prava da prstima u vazduhu pokazuju navodnike.

 
Laura Kipnis, The New York Times, 10.08.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 15.08.2012.