Ovih se dana u Bosni i Hercegovini održava nešto što se zove „probni popis stanovništva“, kao priprema za pravi popis koji će se desiti valjda nekad naredne godine. Zaboravimo li načas groznu činjenicu da je BiH jedna od tri zemlje na svijetu koja nije provela popis stanovništva onda kada i ostatak modernog svijeta, ovaj probni popis bi se mogao shvatiti kao prilično odgovoran čin nekoga ko je zaista procijenio ozbiljnost cijelog posla i želi da se stvari istestiraju što je više moguće, prije nego se pristupi stvarnom poslu popisivanja. A popis u Bosni nije kao popisi u većini drugih zemalja svijeta. Ovdje je to nešto posebno.

Naravno, sami pomen popisa, pogotovo u kontekstu njegovog stvarnog izvođenja u Bosni i Hercegovini, stvara atmosferu koja najviše liči na predizbornu kampanju. Za medije, političare, vjerske zajednice, a čini mi se i za većinu stanovištva popis nije samo popis u smislu jedne statističke kategorije, pa i civilizacijske tekovine. Njegova suština ovdje se u samom startu gubi, pa se popis svodi na puko prebrojavanje. No ni to prebrojavanje nije obično, jer se radi naravno o prebrojavanju vjersko-nacionalnih skupina. Da vidimo, dakle, koliko kojih ima, gdje su i šta je za prethodnih 21 godinu zaista urađeno kad je u pitanju regionalna homogenizacija stanovništva, koja je, uvjeren sam, bila cilj svih vladajućih stranaka u momentu kada se sa tim započinjalo devedesetih godina.

Ovih se dana već počela provoditi „pretpopisna kampanja“ sa raznih strana. Savjetuju vjerske vođe, savjetuju stranke, savjetuju kojekakvi „nezavisni“ intelektualci, naravno svako savjetuje svoje, kako se prema popisu treba odnositi odgovorno, te naravno dobro paziti kako se izjasniti kada je u pitanju vjersko-nacionalna opredijeljenost. Jer, ako se to ozbiljno ne shvati, moglo bi se opet desiti da nas „oni drugi“ majoriziraju ili da se, ne daj Bože, izgubi nacionalni identitet. Ovim posljednjim su posebno zabrinuti Bošnjaci, odnosno stranke koje se nazivaju autentičnim predstavnicima Bošnjaka, još uvijek nesigurne u to koliko je odrednica Bošnjak za ovih 20 godina preovladala i dalje popularnu odrednicu Bosanac. Vlastima u Republici Srpskoj je naravno jako bitno da „utvrde pozicije“ u RS-u, i da pri tom minimiziraju broj Srba u Federaciji, a za Hrvate popis znači konačno zaokruživanje, za sada virtuelnog, trećeg entiteta. Ima tu još ciljeva, ali mislim da se sve uglavnom vrti oko ovih već nabrojanih. Po tome gledajući, popisni list u Bosni i Hercegovini mogao bi da izgleda vrlo jednostavno i da se svede na dva pitanja – ime i prezime, te nacionalna opredijeljenost. To je ionako jedino važno, jer druge rezultate popisa, koji bi svakom zdravom razumu trebali biti mnogo važniji, ionako neće niko gledati, a vjerovatno ni objaviti. Zato što bi ti drugi podaci pokazali više nego jasno neuspjeh svih vlasti i svih politika od devedesetih pa do danas.

Kada se u popisu u BiH, nekim čudom, u prvi plan ne bi postavljala nacionalna opredijeljenost, mogli bi se dobiti zaista interesantni podaci. Ti bi podaci bili kudikamo korisniji da je na vlasti bilo ko sposoban, ko bi ih iskoristio da sa ovom jadnom zemljom konačno nešto uradi u smjeru poboljšanja kvaliteta života njenih građana. Kada se u popisu u BiH, nekim čudom, u prvi plan ne bi postavljala nacionalna opredijeljenost, mogli bismo možda dobiti i odgovore na sljedeća pitanja, koja su obavezni (a i najvažniji) dio popisa u svakoj normalnoj i odgovornoj zemlji:

  • Koliko u BiH ima stanovništa koje je elementarno nepismeno? Ovaj podatak je i na zadnjem popisu prije rata bio užasavajući, a danas je vjerujem još gori. Odemo li i malo dalje pa govorimo o suštinskoj nepismenosti, jer se u 21.vijeku, pismenim teško možete smatrati ako samo znate napisati svoje ime i prezime, rezultati bi sigurno bili još gori.
  • Koliko u BiH ima stanovništva koje živi ispod donje granice siromaštva?
  • Koliko stanovništva u BiH ima pristup računaru, internetu, odnosno uopšte se zna služiti ovim, za normalne zemlje, svakodnevnim sredstvima? Svi podaci specijaliziranih agencija koje se bave IT tržištem u regiji (poput IDC-a) govore da smo na samom začelju kada su u pitanju države bivše Jugoslavije. Na tolikom začelju, da nas od prije par godina više i ne obrađuju u istraživanjima.
  • Koliko stanovništva u BiH još uvijek nema tekuću vodu i kanalizaciju, asfaltiran put do svoje kuće te koliko toliko normalan pristup primarnoj zdravstvenoj zaštiti? Ovaj podatak bi najbolje pokazao svu efikasnost predizbornih obećanja, koja se u ruralnim područjima svode upravo na ove, životno važne, kategorije.
  • U kojim se mjestima u BiH već godinama ne rađaju djeca, a postojeće stanovništvo polako ali sigurno izumire? Takva smo mjesta do nedavno viđali jedino u emisijama Pozitivna geografija preminulog Nisveta Džanke, vrlo često i bez realne svijesti da je to ista država u kojoj svi živimo.
  • Koliko stanovništva u BiH nije ni minimalno educirano o bolestima današnjeg doba, te zaštiti od istih?

Moglo bi se ovako nabrajati još dugo, ali mislim da se i iz ovoga poenta može vrlo lako izvući. Pitanja ovdje navedena, nemaju ni vjersku ni nacionalnu odrednicu, i zajednička su svima u Bosni i Hercegovini. Svaka odgovorna vlast bila bi jako zainteresirana za ove i slične podatke, jer popis, pored ostalog tome i služi. On treba da da demografske, socijalne i statističke podatke o raznim aspektima života stanovništa u zemlji. Na osnovu tih podataka planira se razvoj, ulaganja, ujednačavanje kvaliteta života svih građana i sve ono što odgovorna država treba da radi. Svrha popisa nije i ne smije da bude to da se nacionalne skupine prebroje i da se političkim partijama pokaže gdje treba da rade na animiranju „svog“ glasačkog tijela. Na taj način, nacionalne političke partije dobijaju besplatno (a za državu vrlo skupo) istraživanje „tržišta“ glasača. Jasno im se signalizira gdje koji plakat treba da postave, gdje da se trude a gdje ne.

Poseban problem su, kao i uvijek, oni koji bi da budu, odnosno da se izjasne kao nešto drugo osim tri predefinisane nacionalne kategorije. To su najgori neprijatelji svih onih koji popis svode na nacionalno prebrojavanje. Prvo, nisu predviđeni čak ni Ustavom, a kvare račune svima koji bi da se konačno prebroje kako treba. Stoga i kampanja koja je na snazi ovih dana upravo ima za cilj odvraćanje stanovništva od izjašnjavanja na bilo koji drugi način osim kao Srbin, Bošnjak ili Hrvat. Srećom je u popisnom listiću ipak ostavljena mogućnost da se i oni koji bi da razmišljaju malo šire o svemu tome, ipak mogu izjasniti po vlasititoj volji. Ipak, ne treba gajiti nadu da takvih ima puno. Na žalost, u BiH se većina stanovništva nema uhvatiti ni za šta konkretno osim za svoju vjeru i naciju, pa se neće libiti da to na popisu vrlo jasno izrazi. Nacionalni ponos u BiH je vrlo jak u sve tri nacionalne skupine, što je dobro poznata pojava u svim siromašnim i zaostalim zemljama. Iako meni nikad neće biti jasno kako možeš biti ponosan na nešto što ni na koji način nisi sam zaslužio niti zaradio. Ali to je druga tema. Realnost je ipak drugačija. Od naroda koji ima takvu političku zrelost da poslije 20 godina ratova, uništavanja i obezvrijeđivanja svega što vrijedi ponovo izabere potpuno iste stranke kao 1991, zaista se i ne može očekivati da se prema popisu stanovništva odnosi mnogo ozbiljnije.

Ne želim reći da sam protiv popisa stanovništva. Apsolutno nisam, to treba da se napravi. Žao mi je samo što već sada znam da se podaci iz tog popisa neće koristiti ni za šta drugo osim za politički marketing i još jasnije utvrđivanje nacionalne homogenizacije u BH entitetima. A od tog podatka niko neće bolje živjeti, niti biti pametniji. A to nam je zapravo jedino i očajnički potrebno.

 
Peščanik.net, 31.10.2012.