Kada sam 60-ih izveštavao iz Južne Afrike, premijer je bio B. Dž. Vorster, obožavalac nacista. Kada sam trideset godina kasnije ponovo posetio premijersku rezidenciju u Kejptaunu, na kapiji sam zatekao slično obezbeđenje. Beli Afrikanci su sa samopouzdanjem bezbednjaka proverili moje papire. Jedan je u rukama imao biografiju Nelsona Mandele, Dugo putovanje u slobodu. „Vrlo inspirativna knjiga“, objasnio mi je.

Mandela me je primio posle popodnevnog odmora i bio pomalo pospan. Nečujno je ušao u zlatnoj košulji. „Dobrodošao“, rekao je osmehujući se, „To što ti je godinama bio zabranjen ulaz u moju zemlju je po meni velika čast“. Od same njegove ljubaznosti i šarma osetio sam se bolje. Zakikotao se kada sam mu pomenuo da ga veličaju kao sveca i ozbiljno dodao: „To nije bio posao za koji sam se prijavio.“

Već je bio navikao na snishodljive novinare i nekoliko puta me je ukorio – „potpuno si zaboravio šta sam rekao“ i „već sam ti to objasnio“. Nije tolerisao kritiku Afričkog nacionalnog kongresa (ANK) i otkrio mi nešto zbog čega će milioni Južnoafrikanaca žaliti zbog njegove smrti, ali i njegovog lošeg nasleđa.

Upitao sam ga zašto on i ANK nisu održali obećanje dato posle njegovog izlaska iz zatvora. Mandela je obećao da će oslobodilačka vlada preuzeti ekonomiju aparthejda, uključujući i banke: „Odstupanje od naših stavova ili njihova promena ne dolaze u obzir“. Ali po preuzimanju vlasti, zvanična politika partije u vezi sa iskorenjivanjem siromaštva većine Južnoafrikanaca kroz programe za rekonstrukciju i razvoj je napuštena, a jedan od njegovih ministara se čak pohvalio da je politika ANK u stvari tačerizam.

„Možete da je zovete kako vam drago“, odgovorio je Mandela, „ali u ovoj zemlji vlada politika privatizacije.“

„To je suprotno onome što ste govorili 1994.“

„Morate da razumete da je deo svakog procesa i promena.“

Većina Južnoafrikanaca nije znala da je ovaj proces u dubokoj tajnosti počeo još dve godine pre Mandelinog puštanja na slobodu, kada je ANK u egzilu sklopio dogovor sa predstavnicima južnoafričke elite na sastanku u Melspark hausu nedaleko od Bata u Engleskoj. Inicijatori sastanka bile su korporacije koje su podržavale aparthejd.

Otprilike u isto vreme, Mandela je vodio svoje tajne pregovore. Godine 1982. premešten je sa ostrva Roben u zatvor Polsmur, u kojem su mu bile dozvoljene posete. Režim aparthejda pokušavao je da unese razdor u pokret otpora, između „umerenjaka“ sa kojima se „može razgovarati“ (Mandela, Tabo Mbeki, Oliver Tanbo) i onih sa prvih borbenih linija iz Bantustana koji su predvodili Ujedinjeni demokratski front. Petog jula 1989. Mandela se sastao sa P. V. Botom, predsednikom belačke manjine poznatim kao Die Groot Krokodil (veliki krokodil). Mandela je bio oduševljen kada mu je Bota lično poslužio čaj.

Nakon demokratskih izbora održanih 1994, rasni aparthejd je okončan, a ekonomski je dobio novo lice. Botin režim ponudio je crnim biznismenima velikodušne zajmove, dozvolivši im da osnuju kompanije izvan Bantustana. Ubrzo se pojavila nova crna buržoazija, zajedno sa rasprostranjenim klijentelizmom. Lideri ANK preselili su se u vile u delovima gradova poznatih kao „golf i seoska imanja“. Dok je jaz između belaca i crnaca bivao sve manji, onaj između crnaca i crnaca se produbljivao.

Uobičajena floskula da će se bogatstvo „preliti na dole“ i „stvoriti poslove“ izgubila se u sumnjivim spajanjima i restrukturiranjima kompanija, koji su uništavali radna mesta. Za strane kompanije, crno lice u odboru postalo je potvrda da se ništa nije promenilo. Na svetskom ekonomskom forumu u Davosu 2001. Džordž Soros je izjavio: „Južna Afrika je u rukama međunarodnog kapitala.“

U bantustanima ljudi nisu osetili gotovo nikakvu promenu: i dalje su izbacivani iz svojih kuća kada ne plate račune, kao i u vreme aparthejda. Neki su čak postali nostalgični za „redom“ iz vremena starog režima. Dostignuća postaparthejda u desegregaciji svakodnevice u Južnoj Africi, uključujući i škole, potkopavana su ekstremnom korupcijom „neoliberalizma“, koji je ANK prihvatio kao svoju ideologiju. Direktna posledica toga su bili i državni zločini poput masakra iz 2012. u Marikani kada je ubijeno 34 rudara, što je podsetilo na masakr u Šarpvilu nekih pola veka ranije. U oba slučaja radilo se o protestima protiv nepravde.

Mandela je takođe održavao klijentelističke veze sa bogatim belcima iz sveta korporacija, uključujući i one koji su profitirali od aparthejda. To je smatrao sastavnim delom „pomirenja“. Možda su on i njegov voljeni ANK posle toliko godina borbe i boravka u egzilu bilu spremni da sarađuju sa narodnim neprijateljem. Bilo je i onih koji su želeli istinsku promenu, uključujući tu i nekolicinu iz Južnoafričke komunističke partije, ali je ipak prevagnuo pomiriteljski uticaj misionarskog hrišćanstva. Beli liberali kod kuće i u svetu su bili oduševljeni Mandelom, često ignorišući ili odobravajući njegovo oklevanje da iznese jasnu viziju, kakvu su imali ljudi poput Amilkar Kabrala i Džavaharlal Nehrua.

Izgleda da se Mandela promenio posle povlačenja sa dužnosti. Posle 11. septembra 2001. upozoravao je na opasnosti politike Džordža Buša i Tonija Blera. Njegov opis Blera kao „Bušovog ministra spoljnih poslova“ dosetljivo je tempiran u trenutku kada se Mbeki, njegov naslednik na mestu predsednika Južne Afrike, spremao za posetu Velikoj Britaniji. Zanima me šta misli o „hodočašću“ Baraka Obame, nemilosrdnog gvantanamskog tamničara, njegovoj zatvorskoj ćeliji na ostrvu Roben.

Na kraju intervjua me je potapšao ruci, kao da mi oprašta to što sam mu protivrečio. Otišao je do srebrnog mercedesa koji je progutao njegovu malu sedu glavu, okružen gomilom mišićavih belaca sa bubicama u ušima. Jedan od njih je izdao naređenje na afrikanskom i Mandela je otišao.

 
Autor teksta je i autor filma Aparthejd nije mrtav.

John Pilger, New Statesman, 11.07.2013.

Preveo Miroslav Marković

Peščanik.net, 15.07.2013.