Woodstock, foto: Elliott Landy/magnum photos
Woodstock, foto: Elliott Landy/magnum photos

U vreme ručka, u petak 8. avgusta 1969, dok je policajac zaustavljao saobraćaj, četvorica Beatlesa su više puta prešli ulicu na pešačkom prelazu ispred studija u Sent Džon Vudu, gde su snimali svoj najnoviji i, kao što će se kasnije pokazati, poslednji album. Fotograf, koji je postavio svoj stalak nasred kolovoza, škljocnuo je samo šest puta pre nego što su se Bitlsi vratili u studio da nastave snimanje.

Te iste noći, hiljadama kilometara dalje, druga četvorica dugokosih momaka koji su delovali po naređenju čestog posetioca zatvora i tobožnje rok zvezde po imenu Charles Menson, ušli su u jedan luksuzan dom na holivudskim brežuljcima i iskasapili pet osoba koje su tamo zatekli. Najpoznatija među njima je bila prelepa glumica Sharon Tate.

Pedeset godina kasnije ta dva događaja i dalje odjekuju, manje ili više benigno. Ljudi koji nisu bili ni rođeni u vreme kad su srušene kule bliznakinje 2001. godine, a pogotovo kad su Beatlesi žarili i palili, i dalje dolaze na hodočašće iz celog sveta da bi za Instagram fotografisali jedini zaštićeni pešački pelaz u Velikoj Bitaniji. Neki odlaze i da vide Bilo jednom u Holivudu, novi film Quentina Tarantina čija se radnja zbiva u Holivudu posle ubistava Charlesa Mensona. Prvi događaj im ne izgleda neobičan, a drugi im nije odbojan. U izvesnom smislu i jedan i drugi su postali klasični ili, kao što se danas kaže, ikonički.

Pošto su komunikacije 1969. bile pilično spore, još je bilo moguće da se najslavnije zvezde tog vremena fotografišu na prometnoj ulici, a da o tome ni reč, a kamoli fotografija ne procuri u štampu. Odsustvo elektronske povezanosti i ubicama je pružilo sličnu privatnost. Policija u početku nije znala skoro ništa osim da je ubistvo na Sijelo Drajvu bilo na neki način povezano s drogama. Tokom tog vikenda Sunday Times je objavio članak pod naslovom „Glumica i naslednica žrtve ritualnog hipi ubistva“ na osnovu toga što je na zidu krvlju bila ispisana reč „svinja“ a „tako hipiji nazivaju policajca“. Posle toga novine nisu imale ništa da dodaju sve do 2. decembra, kada su prenele zaključak policije da je zločin počinila „okultna banda hipija predvođena čovekom koji sebe naziva Isus“.

U leto 1969, kad je Bryan Adams imao samo deset godina, ja sam bio devetnaestogodišnji student. Tog leta sam više puta stopirao između Jorkšira i Londona; dirinčio sam za oca na severu, a u glavnom gradu sam živeo u bedi i prljavštini sličnoj onoj iz filma Withnail i ja. Za one od nas koji smo u njoj živeli, 1969. je istovremeno prekjuče i drevni svet. Standardna vežba iz matematike smrtnosti: ako od 1969. oduzmemo 50 godina, završićemo negde kod potpisivanja Versajskog ugovora. Davno je to bilo.

Ne znam nikog ko je doživeo tu godinu a žudi da se u nju vrati. Ali zahvaljujući potomcima i medijima, brodolomi i svetionici 1969. kao da su još življi u kolektivnom sećanju ljudi koji tada nisu bili rođeni. Nisu bili tu, ali su čitali knjige, gledali dokumentarce i verovatno imaju veću kolekciju uspomena u vidu majica nego bilo ko od preživelih.

Te slike iz 1969. – Redford i Newman skaču sa one stene u Buču Kasidiju i Sandens Kidu; Jimi Hendrix svira američku himnu pred iznurenim posetiocima koji su preživeli Vudstok („možeš da odeš ako hoćeš, samo džemujemo“); Neil Armstrong malim skokom s lestvica stiže na površinu Meseca; lice Leile Khaled, prvog fotogeničnog otmičara aviona, uokvireno maramom; i pre svega i iznad svega, četiri tipa na londonskom pešačkom prelazu – sada su zahvaljujući čaroliji punog kolora (koje u to vreme nije bilo ni u čijoj dnevnoj sobi), postali deo svačijeg zajedničkog skladišta kulturnih referenci.

Mi koji smo bili tu često teško razlikujemo ono čega se sećamo od onog čega smo kasnije naučili da se sećamo. Događaji iz 1969. udaljeniji su od današnjeg dana nego događaji kojih se Anthony Powell prisećao kad je započeo Ples na muziku vremena pedesetih godina. On tu kaže: „Ništa tako ne potvrđuje bezvremenost Vremena kao one epizode ranog iskustva koje su u nekom kasnijem vremenu zapamćene kao tesno zbijene, a dok su se zaista događale, stvarale su iluziju da se beskonačno otežu.“

Tada nisam bio svestan da se život kreće tempom kojim se više nikad neće kretati. Kad su Rolling Stonesi besplatno svirali u Hajd Parku 5. jula, bilo je to sutradan pošto je Brian Jones umro u svom bazenu, a manje od mesec dana nakon što više nije bio u bendu. Očigledno se događalo mnogo šta čega smo tek kasnije mogli postati svesni. Da sam džonjao na Aksbridž Roudu nekoliko dana posle tog koncerta Stonesa i primetio čoveka odevenog kao lik iz romana Waltera Scotta kako čeka u redu da unovči ček, ne bih bio svestan da je to Michael Palin na putu za prvi dan snimanja novog programa koji će dobiti ime Leteći cirkus Montyja Pythona.

Napunio sam 19 godina 27. jula 1969. Tog dana članovi posada Apola 11, koji je u povratku s Meseca bućnuo u Pacifik tri dana ranije nego što je bilo predviđeno, još su bili zatvoreni u svojoj kapsuli u vazduhoplovnoj bazi u Teksasu jer su lekari strahovali da su možda sa sobom doneli neku boleštinu. Njihove žene su se slikale s njima: stajale su pored kapsule i mahale im kao kroz plastični prozorčić dečjeg šatora. Dok sam gledao snimak na YouTubeu, primetio sam da niko ne plače. I po tome se vidi koliko je svet 1969. bio drukčiji od današnjeg. Ljudi su otišli na Mesec, prošetali po njemu i vratili se, a kamere nisu uhvatile nikog ko makar šmrca.

Moj otac i ja smo gledali kako Neil Armstrong silazi niz lestvice iz modula i spušta nogu na Mesečevu površinu. Naš vizuelni doživljaj izgledao je još nerealniji zbog toga što su slike bile crno-bele i što se kamera, koja je trebalo da zabeleži svu tu istoriju, dočekala na bok. Pravili smo se da vidimo ono što je James Burke opisivao, ali smo zapravo ličili na budućeg oca koji pokušava da odgonetne prvi ultrazvučni snimak svog potomka. Da li je ono tamo More spokojstva ili bebin penis?

Godine 1969. nismo se brzo oduševljavali. Još nije bila stigla kultura „zapanjujućeg“ i „neverovatnog“. Nas koji smo iz fotelje bili svedoci dotad nezamislive moći tehnologije i lude hrabrosti trojice članova posade nije bilo lako impresionirati baš kao ni publiku Stonesa u parku, koja je uglavnom tokom celog koncerta zadržala svoje koščate zadnjice čvrsto na kraljevskoj travi. Ne zaboravite, to je bilo samo tri godine pošto je Engleska osvojila fudbalsko prvenstvo na Vembliju, a čak ni tada nije bilo žurki na ulici. Sledećeg jutra posle sletanja na Mesec, majka me je upitala „Jeste li videli?“ i ja sam odgovorio, „Mislim da jesmo“.

***

Možda su se šezdesete bližile kraju, ali mnogo šta je još ličilo na Britaniju iz pedesetih. To je još bila zemlja bankarskih menadžera, akvizitera koji su prodavali enciklopediju od vrata do vrata, skitnica, mangupa od stila, učenica koje nose školske marame i neobrijanih radnika koji vredno prenose teške stvari kroz grad na zarđalim kolicima.

Mnogo se govorilo o budućnosti, ali se svima činilo da ona večito kasni. Godine 1961. nisam bio svestan da poznajem ijednu gej osobu. Kao što je Paul McCartney rekao o Brianu Epsteinu, gej menadžeru Beatlesa: „Nismo bili protiv toga – samo smo mislili da je uvrnuto“. Kad su u junu izbile pobune u Stounvolu, pokazalo se da New York Times drži stranu policiji. Niko nije govorio o diverzitetu. Kad bi alternativna štampa objavila fotografije obojenih, osobe na njima obično su bile mlade žene koje su zaboravile da obuku bluzu.

Andergraund štampa, koja se mogla kupiti gde god se prodavao album Health & Efficiency, uživala je da radi stvari koje niko drugi ne bi radio. Na naslovnoj strani martovskog izdanja Oza iz 1969. godine Germaine Greer se poigravala šlicem skandalizovanog Viva Stanshalla. Sećam se opsesije novom pojavom javne golotinje. Karte za Kosu izazivale su takvu pomamu na Vest Endu upravo zbog završne scene u kojoj je cela ekipa stajala gola. Svetlost je bila prigušena da se ne bi baš sve videlo, posebno ako ste sedeli daleko kao mi studenti. To je bila i godina kad su se Alan Bates i Oliver Reed rvali nagi ispred rasplamsane vatre u filmu Zaljubljene žene. Čak i ta scena je izgledala neobično neseksualno. Kad je tog leta izašao prvi album nove grupe Erica Claptona Blind Faith sa slikom trinaestogodišnjakinje golih grudi na omotu, većina je bila spremna da poveruje Claptonu da je to slika nevinosti, a ne poziv na blud. A svakako je mogla da se kupi u Butsu.

Alternativni mangupski svet je postojao uporedo s tradicionalnim. Televizija je imala samo tri kanala, i na svima se program završavao pre ponoći. Crno-beli minstrel šou, u kom su beli pevači nagaravljenih lica pevali „Ol’ Man River“ bio je na vrhuncu popularnosti na BBC-ju. ITV je započela emitovanje Please sir!, situacione komedije u kojoj srednjoškolski nastavnik John Alderton pokušava da izmakne preteranoj pažnji učenica mlađih od petnaest godina. U petnaestoj je, inače, većina učenika napuštala školu. Hitovi poput „Something in the Air“ Thubserclam Newmana i „Space Oddity“ – kojim je tada nepoznati David Bowie pokušao da iskoristi sletanje na Mesec – hvalili su stanja izmenjene svesti kakva izaziva droga, ali većina onih koji su kupovali te ploče nikad nije ni prišla nadahnjujućim drogama.

Prosečna starost ljudi koji su radili na misiji Apolo bila je 25 godina, što znači da je osvajanje Meseca bilo mladalački poduhvat u istoj meri kao i bilo koji besplatan koncert. Ali na to se nije tako gledalo. Svet je bio podeljen na dugokose, koji su išli naokolo govoreći o tome kako će „sjebati sistem“, i kratkokose zaštitnike džepa, koji su revnosno čuvali taj isti sistem.

U aprilu 1969, Rolling Stone, koji još nije bio Time bejbi bumera, doneo je na naslovnoj strani fotografiju vojnika koji obrađuje oborenog demonstranta propraćenu rečima „Američka revolucija“. Onda su prigovorili njegovi veliki oglašivači, kompanije ploča, i na tome se završio doprinos Rolling Stonea revoluciji. Te iste kompanije bile su presrećne da bocnu Amerikance ako će to doneti bolju prodaju ploča, ali nisu išle dalje od toga. Jedan od najpopularnijih snimaka na prvom albumu benda Chicago Transit Authority, koji je objavljen te godine, bio je snimak demonstranata koji su godinu dana ranije, na demokratskoj konvenciji u Čikagu, pevali policiji „ceo svet gleda“.

U Britaniji nije bilo tako napeto kao u Americi, koja je imala Vijetnam – kombinaciju bregzitovske gorčine i velikih izgleda da se izgubi glava. Ipak, 1969. godine marširalo se protiv svega, od rata do koleškog pravila da posetioci ženskog stambenog krila moraju sve vreme držati bar jedno stopalo na podu. Mogli smo da marširamo zbog svih tih stvari jer nam je najednom, na naše veliko oduševljenje, postalo jasno da ćemo nesumnjivo biti većina. Mi, proizvodi poratnog bejbi buma, sada smo sticali visoko obrazovanje. Imali smo dovoljno slobodnog vremena da paradiramo s kopijama Jednodimenzionalnog čoveka Herberta Marcusea i parolom „Mi smo oni ljudi kojima su nas plašili naši roditelji“ i sledimo uputstva Marlona Brandoa iz Divljaka, koji je na pitanje protiv čega se buni odgovorio: „Protiv svega što vama može pasti na pamet“.

Vreme je tog leta bilo lepo pa su stariji tinejdžeri i mlađi dvadesetogodišnjaci iskoristili priliku da se okupe u velike gomile. A kad su se okupili, ponudili su velikim medijima žvaku koju su ovi neumorno prežvakavali. Srž te priče bila je „Kakav je svet postao!“, a njen začin je bila nezanemarljiva verovatnoća da će se neko za fotografe skinuti do gole kože.

***

Najveći takav skup, koji se dogodio tačno nedelju dana posle ubistva Sharon Tate i njenih prijatelja, bio je Vudstok. Zahvaljujući njegovim nezamislivim razmerama, o njemu su izveštavali čak i glavni TV dnevnici u Velikoj Britaniji. Vudstok je bio neka vrsta hipi Denkerka, logistička katastrofa koja se pretvorila u trijumf pre nego što je većina preživelih našla put do kuće. Joni Mitchell je napisala pesmu o ljudima kao zvezdanoj prašini u motelskoj sobi jer su putevi bili suviše zakrčeni da bi stigla do tamo. Novine su se fokusirale na naizgled neverovatnu činjenicu da okupljeni ljudi nisu radili loše stvari jedni drugima, za razliku od onog što se događalo kad bi se kratkokosi okupili u većem broju.

Vudstok se od kulturnog pretvorio u zabavni fenomen mesecima kasnije, kad je kompanija Warner Brothers pustila u bioskope film o njemu i objavila trostruki album s muzikom. Svi smo znali napamet najave s bine. Omiljena nam je bila „Autoputevi države Njujork su zatvoreni, čoveče!“ Zagrljeni par ispod ćebeta koji se našao na posteru za film i na omotu albuma ostao je na Vudstoku samo jednu noć i nije ni video bendove.

Dve nedelje posle Vudstoka Bob Dylan je svojim prisustvom počastvovao festival na ostrvu Vajt. Pre toga je morao da odgovara na uobičajena pitanja reportera kao što je „Zašto ostrvo Vajt?“ „Zato što želim da vidim zavičaj Alfreda, Lorda Tennysona“, zakucao je Dylan, verovatno zaprepašćen što novinari nisu provalili da on to radi iz istog razloga iz kog većina nas odlazi na posao: zbog novca.

Svi su se utrkivali da što bolje prodaju tu mladalačku kulturu široj javnosti. Beatlesi su pripremali film Let It Be, a Mick Jagger je brinuo da bi Stonesi mogli zaostati. Zato je zaključio da vrhunac jesenje turneje Stonesa po Americi treba da bude besplatni koncert na Altamont Rejsveju, u severnoj Kaliforniji. Njihov nastup će se snimati, Anđeli pakla će biti zaduženi za obezbeđenje i njegova grupa će tako, s punim pravom, zauzeti mesto na čelu ovog ogromnog svetskog pokreta.

Koncert je na kraju zapamćen pre svega po tome što su Anđeli pakla usmrtili Meredith Hunter. U to vreme Mensonova porodica je pomagala policiji u istrazi. Tadašnji novinari i svagdašnji istoričari shvatili su koincidenciju ta dva događaja kao povod da se raspišu o kraju takozvanog „Sna Šezdestih“. Nisam siguran da smo mi u tome videli neki san, pa ni da smo bili svesni da je došao kraj nečem što je nazvano Šezdesete.

Nisam siguran da su Mensonova ubistva bila ključni momenat kad su ljudi oduvali prašinu iz očiju i progledali, i kad se Doba vodolije pokazalo kao Doba krvoprolića. Nisam poznavao ljude koji su verovali u mir i ljubav u tolikoj meri da su se zaprepastili kad su shvatili da postoje dugokosi koji vole istu muziku kao i oni, a ipak su spremni da počine užasne zločine. Slažem se sa Joan Didion, koja je tada živela u Holivudu: „Sećam se da niko nije bio iznenađen“.

Desetog avgusta, dan posle ubistva Sharon Tate i njenih prijatelja, Derek Taylor, koji je za Beatlese obavljao poslove u vezi sa štampom i muvao se po gradu, još jednom je očajnički pokušao da započne svoje memoare. On je ispričao da je sa ženom bio u poseti kod Sharon i da je tada prvi put u životu video kapiju koja se otvara pomoću interfona. Opisao je događaje od prethodne večeri na čijem je kraju telo Sharon Tate u devetom mesecu trudnoće okačeno na lažne tjudorske grede, što su on i njegova žena opisali kao „prilično gadno“. To je sasvim u duhu 1969. Što je neki događaj velelepniji ili strašniji, to je verovatnije da će biti opisan rečima koje ne pokušavaju da prenesu tu divotu ili strahotu. Tako je Vudstok postao „stvarno fin“, Vijetnam je bio „nezgodan“, a mesijanski kult sklon vršenju pokolja „prilično gadan“.

Kad se osvrnemo unazad, čini se da 1969. niko ničim nije bio naročito šokiran. Možda i to pokazuje koliko smo promena doživeli tokom prethodnih nekoliko godina. Možda smo otupeli od tempa događanja pa je naš nervni sistem odlučio da je najbolje da se pravi mrtav hladan. Možda je hipijevsko sleganje ramenima bilo sličnije stisnutoj gornjoj usni roditelja tadašnjih hipija nego što smo mislili? Malo šta je moglo da nas iznenadi pošto smo videli sletanje na Mesec. Ili smo bar mislili da smo ga videli.

David Hepworth, New Statesman, 31.07.2019.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 21.08.2019.