Iako nema potpunog saglasja oko definicije korupcije, ova društvana pojava (savremenoj Srbiji jako dobro poznata) može se najkraće opisati kao zloupotreba ovlašćenja i poverene moći radi sticanja lične koristi. Fenomen korupcije, star koliko i institucionalno organizovanje ljudske zajednice, po pravilu dovodi do slabljenja samih institucija i poverenja građana u zakone i vlast. Podjednake efekte proizvodi sindrom „zarobljene države“ u kojoj raste moć dominantnih pojedinaca i društvenih grupa, a na račun javnih institucija. Težnju svake vlasti, koja se obično opire ograničavanju sopstvenih ovlašćenja, može obuzdati jedino demokratsko normiranje procedura i institucija, te je shodno tome korupcija u razvijenim društvima i državama ostajala marginalna pojava.

Tokom 19. veka unutrašnja stabilizacija srpske države bila je od drugorazrednog značaja zbog opsednutosti idealima slobode i nezavisnosti, pa se srpsko društvo našlo zaglavljeno između „turskog zavojevača“ i bezobzirnog narodnog vođe, čije je vulgarno shvatanje unutrašnje politike ostalo u senci njegovih nespornih diplomatskih uspeha.

Institucionalni okvir Miloševe vladavine

Knez Miloš Obrenović je vladao Srbijom u dva navrata: od 1815. do 1839. i od 1858. do 1860. godine, a afirmisao se nakon sloma Prvog srpskog ustanka kada su ga Turci amnestirali i promovisali u obor-kneza rudničke, kragujevačke i čačanske nahije. Namera Turaka da postavljanjem srpskih starešina umire narod nije uspela, pošto je već 1815. buknuo Drugi srpski ustanak, upravo pod vođstvom jednog od njih – Miloša Obrenovića. Strah Carigradske Porte da više vojnih pobeda ustanika ne dovede do mešanja evropskih sila uticao je na brzo postizanje dogovora između Miloša i Marašli Ali-paše o zajedničkoj srpsko-turskoj upravi u Beogradskom pašaluku. Srpski knez je neprekidno slao deputate u Carigrad ne bi li dobio pisane garancije obećanih povlastica, pri čemu se nije libio ni podmićivanja turskih velikodostojnika. Uporedo je učvršćivao ličnu vlast, oduzimajući beogradskom veziru funkcije. Uspon kneza Miloša u „polumračnoj Srbiji” bio je usredsređen na dva cilja: obnovu nezavisne srpske države i osnivanje dinastije. Stoga je vrhunac njegove diplomatske aktivnosti bilo dobijanje hatišerifa (svečanih sultanovih povelja kojima se proklamuje uređenje pojedinih delova Carstva) izdatih 1829, 1830. i 1833. godine, saglasno tursko-ruskim ugovorima na osnovu kojih je Srbija stekla osnovne elemente državnosti. Vazalni položaj je postepeno prerastao u „formu bez sadržaja“, a sultanskim beratom (ukazom) iz 1830. Milošu Obrenoviću je priznato nasledno kneževsko dostojanstvo.

Tokom tridesetih godina 19. veka sprovedene su tri upravne reforme radi centralizacije zemlje, čime je vlast preneta u ruke kneza i njegove Kancelarije. Gušenje narodne samouprave i pretvaranje činovnika u pokorno oruđe despotske vladavine postepeno je generisalo nezadovoljstvo naroda i starešinskog sloja. Najveća u nizu oružanih pobuna – Đakova buna, izbila je 1825. za vreme prve vlade kneza Miloša u smederevskom kraju zbog nezadovoljstva seljaka preteranim dažbinama i kulukom. Buna je bila surovo ugušena, ali je knez Miloš, shvativši njenu poruku, energičnije pristupio modernizaciji primitivnog državnog aparata.

Uprkos tome što je 1831. formalno oslobodio seljake feudalnih odnosa, knez Miloš je ipak zadržao pojedine feudalne obaveze, što ga četiri godine kasnije umalo nije koštalo prestola. Pošto je knez na državu gledao kao na privatan posed, „srpska revolucija“ se 1833. našla u ozbiljnom raskoraku: nacionalni proces je već bio okončan, dok je istovremeno socijalni bio potpuno zaustavljen. Miletina buna od 1835. prisilila je Miloša da brojne poreske obaveze objedini u jednu novčanu sumu, pa je kratak period „srpskog polufeudalizma” okončan donošenjem Sretenjskog ustava 1835. godine, prvog nagoveštaja građanskog društva i moderne epohe. Ipak, nakon procene tadašnjih velikih sila da je „preterano demokratski”, ustav je suspendovan i 1838. zamenjen tzv. Turskim ustavom. Njime je kneževa vlast ograničena Savetom sastavljenim od starešina čiji su izbor i smena bili mogući samo uz pristanak Porte. Ne nalazeći motiva da pod takvim uslovima vlada, Miloš Obrenović je abdicirao i naredne godine napustio Srbiju. Kada se posle dve decenije egzila vratio u Srbiju, nije uspeo da se pomiri sa novim političkim i društvenim okolnostima, već je došao u sukob sa ljudima koji su ga vratili na vlast.

Uzurpacija moći i balansiranje na ivici narodnog strpljenja

Knez Miloš je stekao ogromno bogatstvo prvenstveno zahvaljujući svom položaju koji mu je omogućio da zakupi carske poreze i carinu, uvede trgovačke monopole i instituciju „poklona i priloga“. Njegov savremenik Aleksa Simić u svojim memoarima tvrdi da se Miloš obogatio još i zahvaljujući štedljivosti i dobrom vođenju sopstvene ekonomije. Iako je rođen u najvećem siromaštvu, Miloš je tokom tridesetih postao jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu, spreman da daje pozajmice čak i sultanu. Ipak, kneževi trgovački ideali i poglavarske dužnosti veoma brzo su došli u sukob, zbog čega je prestao razlikovati narodnu kasu od lične. Neizvesnost vladarskog položaja uzdrmanog tokom dvadesetih narodnim nemirima i bunama, gonila je kneza Miloša da se obogati preko svake mere „da bi mogao novcem voditi prvo svoju ličnu, a posle i dinastičku politiku”. Kod njega su se zaduživali svi viđeniji Turci u Srbiji, paše susednih pašaluka i baron Sigental, komandir Varadinske generalne komande austrougarske vojske. Radilo se zapravo o „političkim zajmovima” na koje je knez Miloš poput zelenaša ubirao veliki interes u protivuslugama politički moćnih ljudi.

Obrenovićeva uprava u periodu od 1816. do 1826. godine sadržala je dosta azijatskog i despotskog u sebi, pa su je brojni istoričari opisivali kao „nešto popravljen turski režim”. Sam knez je posredstvom uhoda („potajnih prijatelja”) osluškivao narodno raspoloženje, ali se nije puno obazirao na oštre aluzije koje su pravljene na račun njegove samovolje i beskrupuloznosti njegove braće: „Što je nekad na hiljadu Turaka pripadalo, to sad njih trojica-četvorica sisaju”, izjavio je jedan rezignirani seljak. U vreme Đakove bune seljaci su otvoreno tražili da Miloš Obrenović položi račune „kud je denuo narodno blago”.

Uprkos despotskoj i hirovitoj vladavini knez je delimično ograničio vlast spahija, garantovao seljacima pravo svojine i gotovo iskorenio hajdučiju. Ipak, imovinska diferencijacija u Beogradskom pašaluku otpočela je 1816. da bi posle 1833. godine bila više nego očigledna. Stari patrijarhalni moral se ubrzano gubio, dok su knezovi uvećavali zarade na kamatama i monopolu na prodaju poljoprivrednih proizvoda. Dvadesetih godina 19. veka došlo je do drastičnog porasta broja novih bogataša-skorojevića, praćenog procvatom starešinskog kuluka i samovolje. Samo tokom 1831. na imanjima Jovana Obrenovića radilo je preko 3.000 kulučara. Pored primoravanja seljaka na prekomeran kuluk, pojedini knezovi su prisvajali novac od đumruka (carine) sa karaula i uz pomoć granične straže trgovali stokom. Posle 1835. godine kuluci su smanjeni, dok je poreski status seljaka definisan.

Prema sudu srpske istoriografije knez Miloš je bio najveći vladar obnovljene Srbije, premda je imao velikih mana koje su mu „mračile slavu”. Veliki kritičar njegove unutrašnje politike bio je Vuk Karadžić. On mu je u pismu 1832. između ostalog zamerio na pravu da potpuno kontroliše živote ljudi iz najbližeg okruženja („da ko kupi kola nalik na njegova, bilo bi zlo i naopako”). U nameri da istakne sopstveni položaj u odnosu na ostale glavešine, knez Miloš je 1830. sve knezove preimenovao u kapetane. Više puta je obećavao da će ustaliti činovničko osoblje „da se gledaju narodni poslovi”, ali do toga nije dolazilo. Smatrao je da je bolje upravljati bez zakona jer „onako se čovek veže za hartiju, pa ne može da čini ni zla ni dobra”. U Miloševim očima narod je bio „stoka bez repa” i „neblagodarna kučka”, pa se nije mnogo obazirao na raspoloženje javnosti kada je trošio stotine oka dukata na nasledni berat i kupovinu sela u Karavlaškoj. Vlast je bila do te mere koncentrisana u njegovim rukama, da mu je Vuk napisao: „A da vi sutra, sačuvaj bože umrete, umrlo bi i praviteljstvo.” Surov odnos kneza prema činovnicima, kažnjavanje, premeštanje i mešanje u njihov privatni život naveli su Vuka Karadžića na zaključak da činovnici koji primete da ih vladar ne uvažava ili napuštaju službu, ili je zloupotrebljavaju. Knez Miloš je neprestano ubeđivao narod u nužnost samoodricanja („bolje to nego da se vrate Turci”), dok je Turke plašio „narodnom srdžbom” i novim ustankom. Time je jedne suprotstavljao drugima i vešto se nametnuo kao „faktor mira”.

Knez je bio „pohlepan na svako dobro parče zemlje”, pa su se u njegovom vlasništvu vrlo brzo našle najbolje njive, livade, skele, mehane i vodenice. Pošto je Tursko carstvo bilo „privremeni okvir“ u kome se Miloš prilično dobro snalazio, turski vezir Abdurahman je samo formalno odobravao ono što je knez na svoju ruku već sproveo u delo. Kneževa braća Jovan i Jevrem prigrabili su najbolja turska imanja na kojima su seljaci kosili „livade gospodske”. Pored zloupotrebe kuluka, tj. prekomerne eksploatacije besplatne radne snage, Miloš i Jovan su razvili sistem pljačke putem poklona: seljaci su bili dužni da o svakom većem prazniku daju „priloge”. Po Miloševom povratku iz Carigrada Jovan je obavestio svako okružje da bi kmetovi i činovnici trebalo da čestitaju knezu uspešno obavljen posao i odnesu mu poklone. Svaki kmet bio je dužan da daruje ovna, a činovnik vola. Knez Miloš je prikupljao i „milostinju”, svojevrstan dobrovoljni prilog, pa mu je narod masovno „poklanjao” stoku 1835. i 1838. godine. Razmena skupocenih poklona sa sultanom u Carigradu 1835. navela je članove njegove pratnje da zaključe: „Kao što je knez snažan, tako su mu i pokloni veliki.”

Sistem Miloševog bogaćenja podsećao je istoričare na sistem zarade trgovca koji živi od procenta jer „što je jednom rukom davao, drugom je smanjivao”. Pošto je prilično vešto balansirao na ivici narodnog strpljenja, knez Miloš je tursku vlast sveo u „podnošljive” granice i potom je bez skrupula ekonomski eksploatisao. Pritom je fama o kneževom bogatstvu rasla brže nego njegova realna politička moć i državnička reputacija. Vuk Karadžić je pisao kako je Miloš Obrenović odrastao čuvajući tuđe koze, te da 1815. godine nije imao ni 200 dukata da se izbavi od Turaka, već ih je morao pozajmiti. Kada je knez 1839. napustio Srbiju njegova gotovina se cenila na nešto preko pola miliona zlatnih dukata, što mu je bilo više nego dovoljno da skoro 20 godina lagodno živi u izgnanstvu u Evropi. Istoričar Vladimir Stojančević smatra da se Miloš obogatio na smišljen, ali jednostavan način: koristeći političku poziciju i pohlepu. Tako je pokretna i nepokretna imovina „kneza sa kvalitetima dobrog privrednika” bila vrednija od tadašnje narodne kase srpske kneževine! Prema Stojančeviću, knez Miloš je zahvaljujući radoznalosti, veštini, lukavstvu, pronicljivosti i odlučnosti bio „naš najveći i najprodorniji makijavelist”. Ponašao se kao istočnjački satrap, pri čemu je njegovo koristoljublje bilo naročito upadljivo između 1826. i 1833. godine.

Monopolista, poreznik, diplomata

Potkupljivanje turskih velikodostojnika, austrijskih špijuna i albanskih ustanika, ali i podmićivanje prilkom dobijanja Hatišerifa nisu puno odudarali od tadašnjih državničkih manira u evropskom delu Turske. Štaviše, njegove metode se savršeno uklapaju i u Makijavelijev doživljaj vladara „koji sme da bude veroloman, lukav, bezobziran i zao“. Sa druge strane, podvaljivanje turskim velikodostojnicima (poput falsifikovanja broja poreskih obveznika) nije bilo rizično samo po njegove lične aranžmane, već se lako moglo odraziti i na međunarodni status poluvazalne srpske kneževine. Upravnik odeljenja državnih i kneževih finansija Aleksa Simić, jedan od najbogatijih ljudi u tadašnjoj Srbiji, radio je za kneza kao posrednik u poslovima sa beogradskim vezirom. Prema Simićevom svedočenju, knez Miloš je 1830. prevario Husein-pašu za 135.000 groša, zbog čega su Turci odugovlačili sa dogovorenom evakuacijom srpskih gradova.

Kao što je ranije pomenuto, glavni izvori kneževog bogatstva bili su zakupi carskih poreza na teritoriji Beogradskog pašaluka. Knez Miloš je od 1816. počeo da uzima u zakup carske spahiluke da bi do 1826. godine zakupio sve carine, skele i carski harač. Uvoz i izvoz, monopoli koje je sam uveo, kneževska plata, pokloni, otmice na „legalan” i nelegalan način, zakidanje i podvale kod novčanih transakcija bili su jednako značajan izvor enormnih prihoda. Pošto je 1829. preuzeo monopol na uvoz soli iz Vlaške i Moldavije, knez Miloš je ostalima zabranio da trguju ovom robom favorizujući sopstvene trgovačke poslove. Trgovao je stokom, kožom i kukuruzom sve do 1835. kada je formalno izgubio pravo na monopol, dok je u godinama neograničene vladavine figurirao kao posrednik u eksploataciji prirodnih dobara Srbije za račun turske države.

Kako je Porta prestala da šalje kontrolore i finansijske inspektore, knez je po dogovoru sa Marašli Ali–pašom dobio pravo da samostalno prikuplja carske regalije sve do ukidanja harača 1835. godine. Inače, knez je tzv. malim regalnim pravima sticao dodatne prihode (naplate za drumarinu, mostarinu, kovanje novca itd.), iz čega se kasnije razvio sistem državnog monopola. Harač ili “glavarina” je bio porez koji su plaćali svi odrasli i radno sposobni muškarci, pripadnici nemuslimanskih veroispovesti.

Dakle, porezi koje je formalno prikupljala Narodna kancelarija išli su direktno knezu u ruke. Služeći se lukavstvom, knez Miloš je pred Turcima prikrivao realan porast broja haračkih lica (poreskih obveznika), samim tim i iznos poreske osnove tzv. vezirskog poreza. Knez je manipulisao tako što je broj domova u Srbiji lažno predstavio kao broj haračkih lica. Inače, višak poreskog dohotka mahom je trošen za činovničke plate.

Potkupljivanje je bilo jedan od zaštitnih znakova diplomatije kneza Miloša, jer je rano proniknuo u mentalitet i duh turske politike. Preko svog ličnog posrednika Alekse Simića je bez većih problema pridobio za sebe beogradskog vezira Husein–pašu. Jednom prilikom, Simić je izjavio paši: „Za izdržavanje konaka i posluge (knez Miloš) je odobrio novih 20.000 groša, jer smatra da je usled nemira u svetu život poskupeo.”

O spoljnopolitičkim namerama Habzburške monarhije knez je pribavljao informacije potkupljivanjem najviših činovnika, a Avramu Petronijeviću je poručivao da pridobije što više albanskih plemenskih vođa za otpor veziru: „Ponesi dukate i udri svakog kesom po glavi.” Na drugoj strani, knez Miloš je snabdevao tursku vojsku pšenicom, kukuruzom i oružjem, da bi se to potom računalo kao „isplaćeni harač”. Čak je posao oko dobijanja Hatišerifa i berata ubrzao podmićivanjem čitave skale Portinih službenika, uključujući velikog vezira i samog sultana. Kada je 1833. postignut dogovor da Turci napuste srpske gradove (osim Beograda) i da im Srbija godišnje plaća 2,3 miliona groša, knez Miloš je, da bi ublažio mučan utisak o proterivanju Turaka, sakupio od naroda „milostinju” od hiljadu volova i zajedno sa kesom u kojoj je bilo 250.000 groša poslao sultanu.

Srbija je u periodu 1836-1839. preko ustavnog pitanja bila uvučena u vrtlog evropske diplomatije, pa su nove okolnosti zahtevale ličnost drugačijeg kova. Opozicija kneževoj vlasti težila je da apsolutističkog kneza preobrati u ustavnog monarha, zbog čega ga je uz podršku Turske i Rusije Turskim ustavom iz 1838. primorala da svu vlast podeli sa Savetom. Time je slomljen njegov lični i apsolutistički režim koji je dotada mogao imati kakvo-takvo opravdanje u pokušaju organizovanja države u prisustvu Turaka i pod okriljem sultana. Činjenica je da je srpsku nacionalnu državu stvorio na surov način, dok je njegov režim bio samo „nemoćan pratilac” snažnog društveno-ekonomskog procesa, kako tvrdi Vladimir Stojančević. Cenu svoje neodmerene vladavine platio je političkim razlazom sa starešinsko–činovničkim slojem i konačnim gubitkom vlasti.

*Više o ovoj temi, izvorima i literaturi: Vladan Jovanović, “Korupcija u vreme vladavine Miloša Obrenovića”, u: Aleksandra Bulatović, Srđan Korać (ured.), Korupcija i razvoj moderne srpske države, Centar za menadžment, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd 2006.

Peščanik.net, 08.03.2014.