Prije četrdesetak godina (1976.) na festivalu u Cannesu prikazan je talijansko-jugoslavenski film Vizi privati, pubbliche virtù (Poroci privatni, vrline javne). Ova je koprodukcija, tada uobičajeno, koristila jugoslavenske tehničke usluge, no važno joj je obilježje dala kamera Tomislava Pintera, a manje je uloge odigrala i nekolicina jugoslavenskih glumaca – Ivica Pajer, Zvonimir Črnko i (danas britko pero hrvatske desnice) Andrija Tunjić. No, film je izazvao pažnju kao – za čitavo razdoblje – krajnji doseg oficijalne kinematografije u eksplicitnoj prezentaciji seksualnosti; dan nakon premijere glasoviti mađarski redatelj Miklós Jancsó optužen je pred talijanskim sudom zbog pornografije i osuđen na četiri mjeseca zatvora, da bi u drugostupanjskome postupku ipak bio oslobođen, jer je sud ustanovio da se „ne radi o pornografiji, nego o umjetnosti“.
Jancsó je doista, barem dijelom u duhu vremena, glasovitu aferu Mayerling filmski seksualizirao, nastojeći (potencijalnu) političku pobunu izjednačiti sa seksualnom, no potka je njegova procédéa bila prije svega moralizatorska. Ma koliko seksualno-fantazmagorične scene bile upečatljive, posebice u vrijeme prvotne (uspješne) eksploatacije filma (svakako ne bez zasluge kasnije talijanske euro-političarke Ilone Staller-Ciccioline), prokazivanje je dvosmislenosti morala vladajućih, kao vladajućega morala ostalo, već i naslovom zadano, nosivom uspomenom na film. Afera Mayerling, s (navodnim) samoubilačkim paktom carevića Rudolfa austrijskoga i Marije Vetsere i kolopletom dvorskih igara prije i poslije smrti ovoga para, desetljećima je – uz legendu o povezanosti Jacka Trbosjeka s „britanskom grabežljivom aristokracijom“ (pa i s kraljevskom porodicom) – u javnosti simbolizirala unutrašnju neodrživost morala vladajućih; Jancsó je to doveo do svojevrsne paradigme. Činjenica je da su i filmski i, posebice, kasniji medijski prikazi upravo seksualne izopačenosti (i „izopačenosti“) rabili kao prezentacijski efektnu skraćenicu licemjerja cjelokupnoga morala dane epohe (pri čemu se je fenomenalnost mijenjala s vremenom, no temeljni je složaj ostajao konstantnim).
Tješenje sramotom onih koji odlučuju
Vladajući naprosto nužno muljaju kako bi osigurali prihvatljiv image (suvremenim žargonom rečeno), svagda se koprcaju u sustavskim protuslovljima svoje moralne prakse (u političkome, privrednom, socijalnom i, dakako, seksualnom postavu) i onoga što obznanjuju kao svojevrstan moralni kanon. Sažetak je ovih konvulzija efektno iskazan upravo naslovom rečenoga filma – do te mjere da je postao općim mjestom, pa su (posebice na negdašnjim jugoslavenskim prostorima) objavljeni tuceti kritičkih (i „kritičkih“) novinskih članaka naslovljenih „Poroci tajni, vrline javne“ i sl. Sažetak je, mutatis mutandis, svagda isti: nasuprot ideologiziranoj promičbi javne vrline, u tamnim zakutcima centara moći valja, uvijek iznova, očekivati privlačno zanimljive (u širem smislu riječi: sexy tajne javno znanih osoba. To više nisu samo dominationis arcana (o kojima još Tacit uvjerljivo piše), jer ne radi se javnosti samo o vladajućima, nego, sve češće, i o „celebovima“ raznih vrsta – ono što je, izvorno, karakteriziralo dvorsko-feudalne krugove prometnulo se je, povijesnim mijenama, u značajku (krupne) buržoazije, te, s proširenjem demokratskih obrazaca, u obilježje svih društvenih „elita“ (termin se recentno neprestance, i na žalost nepopravljivo – i u tračerskim tabloidima, ali i kod „radikalnih kritičara društva“ – pogrešno koristi; elita dolazi od latinskoga ēligo 3, u značenju: izabrati, pa, dakako, totalitarni sustavi, ili medijski imperiji, naprosto ne mogu sadržavati elite).
Naravno, najslađe je pronaći sramotne sadržaje kod političara/ki, jer oni ipak najčešće propovijedaju vrijednosti, prodajući ih – gotovo jednoznačno – kao robu na političkome tržištu (zbog sličnih razloga svećenstvo u ovome kontekstu popularnošću slijedi odmah za političkom klasom). Posebice su zanimljivi subjekti-objekti raskrinkavanja najmoćniji/e među političkim govornici(a)ma, a zatim oni/e koji/e običavaju opetovano insistirati na „neupitnim moralnim vrijednostima“. Riječju, javnosti suočenoj s vlastitom nemoći preostaje tek da se tješi prokazivanjem „sramotne“ inkonsistentnosti onih koji (o svima) odlučuju.
U nastojanju da spriječe takav gubitak ugleda (dok ga je još bilo) politički su se aparati desetljećima koncentrirali na pokušavanje sprečavanja skandala (s druge strane, u uvjetima ograničenih sloboda, upravo su skandali bili rodno mjesto djelatne javnosti). Vrline je, dakle, trebalo rasprostrijeti diljem javnosti (i graditi „potporne koalicije“, kako se to u suvremenoj analitičkoj frazeologiji često opisuje) – grijehe pak čuvati izvan njezina dosega. Ma koliko oštećivala (razmjerno tek nedavno zakonski uobličeno) pravo javnosti da zna o svemu bitnome, ova je strategija bila logična i nerijetko posve efikasna. Senzacionalizam medija potkopavao ju je, doduše, na očit način posljednjih decenija, jer se je zadiranje u privatnost mnogih na bljutav način opetovano pozivalo na rečeno pravo javnosti i denunciralo uglednik(c)e (odnosno one koje su takvima smatrali) i kada je to bilo smisleno sa stajališta zajednice, ali i onda kada se je radilo o masovno kultiviranome voajerizmu (u čijem je temelju, doista paradoksalno, uvid velikoga pisca-humanista s početka „Ane Karenjine“: “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”).
Osobni grijesi kao dio ‘imagea’
U posljednje vrijeme međutim, kao da se obrazac stubokom mijenja; na sceni su političari koji se, barem naizgled, diče grijesima svojima, nameću ih, čak, javnosti kao svoj image (uvjereni, možda, da se o grijesima zapravo uopće i ne radi, ili pak da malo grešnosti popravlja ugled onih koji imaju moć). U nekoliko navrata u posljednje vrijeme to kao da postaje „uzorom dobre prakse“ jednoga novoga tipa političara/ki koji kao da se natječu u etici lošega. Moguće je to, valjda, pravdati labavom metodičkom paralelom s estetikom ružnoga; prije 160 godina Karl Rosenkranz započinje svoju istoimenu knjigu gotovo zdravorazumskim izrijekom: „Pojam ružnoga, kao negativno lijepoga, tvori, dakle dio estetike“, pa se, onda, i ono loše, krivo, pogrešno, itd., logički pojavljuje u suvremenoj „praktičkoj etici“ – ne više samo kao nijekanje zadanih vrijednosti.
Hrvatski je premijer, tako, ovih dana dao sve od sebe da javno počini kazneno djelo, no kada je ostao samo na pokušaju – okrivio je, dakako, oporbu za ovaj svoj (neobično shvaćeni) neuspjeh. U (još jednoj) raspravi o tajnim službama Milanović je, naime, ustvrdio da u vrijeme njegove vlade nitko nije primljen na rad u SOA-u – gonjen svojim nesklapnim stilom, nije ostao na ovoj tvrdnji (koja bi se, nekako, još možda i mogla relativirati), nego ju je i dodatno „zakucao“: „nitko, nula, nije primljen“.
S obzirom na to da je iznošenje podataka o broju zaposlenih u SOA-i zabranjeno (jer su ti podaci proglašeni tajnima), Milanović je pokušao izvršiti kazneno djelo iz članka 347. Kaznenoga zakona. Pokušao je čak, možda, izvršiti i kvalificiranu verziju ovoga kaznenoga djela, opisanu u stavku 3. istoga članka, gdje je riječ o objavljivanju tajnih podataka „iz koristoljublja“ – jer on je to bjelodano učinio kako bi naglasio vrijednost politike svoje vlade u odnosu spram prethodnika (iako nije posve jasno zašto bi se vlada hvalila time što nitko nije primljen u sigurnosnu agenciju s kojom su mnogi u javnosti, pa i sam premijer, bili eksplicitno nezadovoljni). Kako bilo, premijer je, ponovno, doživio neuspjeh – SOA ga je promptno informirala da su podaci koje je iznio netočni, a iznošenje netočnih informacija o tajnome sadržaju valjda nije kazneno djelo, osim ako se ne uzme u obzir kazneno djelo u pokušaju, no na Milanovića bi se tada mogao primijeniti treći stavak članka 34. Kaznenoga zakona: „Počinitelj koji je iz grube nerazumnosti pokušao počinjenje kaznenog djela neprikladnim sredstvom ili prema neprikladnom objektu može se osloboditi kazne“. A da se o „gruboj nerazumnosti“ radi čini se iz već rečenoga posve očitim (čak i bez potankoga poznavanja lika i djela Zorana Milanovića), kao i to da je neistina „neprikladno sredstvo“ za otkrivanje tajne.
No, loptica je bila bačena previsoko a da na nju ne bi skočio i netko s druge strane; oporbeni je parlamentarni zastupnik Gordan Jandroković – izrijekom svjestan činjenice da krši zakon – idućega dana obznanio da je u spomenutome razdoblju u SOA-i na rad primljena 41 osoba. Premijera je pritom optužio da obmanjuje hrvatsku javnost, što je ovaj i sam – gotovo – priznao, ne propuštajući pritom implicirati kako oporba ima podatke kojima ga je natjerala da prizna neistinu zato što i dalje kontrolira tajne službe. Pitanje koje se pritom javno postavlja prvenstveno je pravne a ne moralne naravi; treba li, naime, Jandrokovića procesuirati na osnovi već spomenutoga članka KZ. Budući su podaci koje je iznio očito provjereni (dapače, u nadležnome saborskom odboru), on je, naime, doista odao tajnu.
Priznavanje laži, ali bez isprike
Na ovome bi mjestu vjerojatno trebalo primijeniti ono što Zakon o pravu na pristup informacijama (čl. 16.) pomalo nespretno kvalificira kao „test razmjernosti i javnog interesa“. Ukratko, temeljno je moralno, političko, pa i pravno pitanje: ima li svatko u zajednici tko raspolaže relevantnim činjenicama ne samo pravo, nego i obvezu demantirati neistinit iskaz o stvarima od javnoga interesa (a posebice kada je riječ o iskazu nominalno i faktički najmoćnijega u zajednici)? To da su Jandrokovićevi motivi sukladni Milanovićevima nije, dakako, sporno, no jedan je obmanuo zajednicu, a drugi je to razotkrio. Učinak razotkrivanja javne neistine prolazi pritom svaki test razmjernosti, tako da Jandrokovićev čin (i opet, o njegovim motivima neovisno) ne bi smio biti povodom za kazneni progon (iako je, nedvojbeno, svjesno prekršio zakon).
U zažarenoj atmosferi političke konkurencije (uobičajeno koncentrirane na sporedne društvene teme), Jandroković je štoviše javno prokazan na pravno – i politički – nedopustiv način. Potpredsjednik Sabora Nenad Stazić je, u neposrednome prijenosu na HTV izrekao sljedeće: „Očekujem da DORH počne kazneni progon“ (dakako: Jandrokovića, a ne Milanovića). Ostavi li se, na čas, po strani činjenica da je (moralni) prekršaj (iznošenjem neistine) počinio Milanović, ostaje – kontekstualno ključni – ustavno-pravni problem iz domene diobe vlasti. Jedan od šest najviših predstavnika zakonodavne vlasti (koji, što nikako nije nevažno, zastupa parlamentarnu većinu) eksplicitno (tonom čak ultimativno) zahtijeva (u klasičnoj vladarskoj formulaciji: „očekuje“) poželjnu akciju pravosudne grane vlasti. Očito, sadašnja je politička većina, konačno, došla u situaciju da je na funkciji glavni državni odvjetnik kojega su sami postavili, pa se žure realizirati pretpostavljeni potencijal personalne nadmoći, riječju: očekuju da realizira njihove želje (i to, opet, ne-skriveno, nego pred očima javnosti!?).
Konačno, ostaje posljednje (a možda i prvo) u seriji pitanja o nedavnim incidentima – je li, naime, Milanović nehotice iznio neistinu (zbog neznanja ili nepažnje, npr.), ili je svjesno tvrdio da je istina nešto za što je znao da to nije? Dosadašnje ponašanje premijera svakako dopušta mogućnost da je – opet – izrekao neprovjerenu, nedomišljenu, neargumentiranu ocjenu stanja, pa i to da baš nije pažljivo čitao izvještaje SOA-a. Ipak, Milanović je, o svemu ovome neovisno, nedvojbeno lagao; za to nisu potrebne nikakve posebne provjere dokumentacije sigurnosne zajednice. Dostaje sjetiti se – a premijer je odveć mlad da bi takve stvari zaboravljao – kako je u listopadu 2012. (uz predsjednika republike) potpisao javnu odluku kojom je Dragan Lozančić postao ravnateljem SOA-e. Do tada je Lozančić bio pomoćnikom ministra obrane, pa je lako zaključiti da je potom postao zaposlenikom SOA-e, te je, time, barem jedna osoba zaposlena za mandata sadašnje Vlade.
Naravno, detalji su važni, ne i bitni – osnovnim problemom ostaje (bahato, ili nepojmljivo bezbrižno) odnošenje s javnošću. Više se ni grijesi ne skrivaju, nego dapače propagiraju (javno priznavanje vlastitih laži bez potrebe za ozbiljnom isprikom, nebriga za obavještajnu zajednicu, ili pritisak na DORH). Vlast – kao da nije izabrana – doista ne haje za javnost (nasuprot, primjerice, kolegama u Srbiji koji su, djelujući u tradicionalnome obrascu spašavanja moralnoga ugleda, učinili sve što je bilo moguće kako bi onemogućili „Peščanik“ da otkrije – u hrvatskim razmjerima posve sitnu, takorekuć neinteresantnu – tajnu da je ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović prepisao doktorat).
Vulgaran doček zločinca
Činjenica da se na sličan način ponaša i rimokatolička hijerarhija u Hrvatskoj mnogo manje čudi – riječ je o instituciji koja se – sukladno logici vlastita ustroja – nikada nije posebno bavila (vlastitom) demokratskom legitimacijom (a razmjerno rijetko i demokratskom legitimacijom političkih ustanova općenito). Doduše, crkveno skrivanje grijéhā u Hrvatskoj je u mnogome i dalje na djelu (posve anakrono, dapače, u odnosu na već uobičajeno ponašanje rimokatoličkih hijerarhija u drugim sredinama, posebice kada je o zlostavljanju djece riječ). Povezanost (nemaloga broja) vjernika s ratnim zločinima (od 1914, preko 1941, do posljednjega rata) bila je, s manjim izuzecima (uglavnom u Kuharićevo doba), također tretirana s (neopravdanom) diskrecijom. No, u posljednje vrijeme i to se mijenja – crkvene govornike (s izuzetkom biskupa Uzinića) kao da je zahvatila kategorijalna gigantomahija i kada je o povijesno-društvenome kontekstu riječ. Takva gigantomahija, znano je, priječi suvislo moralno prosuđivanje – a baš to si Crkva u Hrvat(ic)a pripisuje kao posebnu kvalitetu.
Rečeno baratanje (pre)teškom kategorijalnom popudbinom nužno dovodi i do pogrešnoga poimanja suvremenosti. Kardinal Bozanić je, tako, gostujući 9. travnja u zagrebačkoj VII. Gimnaziji (na poziv poznate feministice Ljilje Vokić), posve hladnokrvno izjavio: „Nova ideologija se nameće na isti način kao nekada marksizam“. Govoreći o suvremenoj „liberalističkoj“ ideologiji, Bozanić je – zasigurno nehotice – izrekao nešto što zvuči kao prava laudatio blagopočivajućem real-socijalističkome sustavu. Jer, da se nekada marksizam nametalo na indirektan, tržišni, medijski – riječju: neobvezatni način, kako se to danas (gdjegdje) čini s liberalizmom, doista bi bilo besmisleno govoriti o totalitarnosti staroga režima. Jednako je tako besmisleno govoriti o tomu da se danas neka ideologija nameće uz pomoć ideologijskih aparata države (poput marksizma nekada) – ne uzme li se, dobrohotno, vjeronauk u obzir.
Nerazumijevanje duha vremena navodi, eto, crkvene govornike na elementarne greške. No, najgore su one koje slijede iz – i dalje – za velik dio crkvenih funkcionara neupitnoga amalgama crkve i nacije. Pokazalo se je to ovih dana neskrivenom vulgarnošću prigodom svečanoga dočeka ratnoga zločinca Daria Kordića. Nemali broj njegovih pristaša smatraju ga nevino osuđenim, što je, uostalom, i njihovo pravo (previđanje činjenica nije rijetko ni u privatnim niti u javnim relacijama). Ali, uzdizanje Kordića gotovo do razine sveca doista pokazuje da na Kaptolu nisu na čistu sa svijetom oko sebe i, što je možda važnije, s temeljima odgovorne moralne prosudbe. „Glas Koncila“, indikativno, osobu koja je osuđena zbog odgovornosti za ubojstvo 116 civila (od čega 32 žene i jedanaestero djece) opisuje kao žrtvu protiv koje je „podnesena optužnica zbog navodnoga kršenja međunarodnoga prava u Lašvanskoj dolini“. Moglo se je, možda, tvrditi da je Kordić „navodno“ odgovoran za taj (nedvojbeni) zločin (pogotovo ako autor teksta presudu haaškoga sudišta ni vidio nije), ali tvrditi da se je radilo o „navodnome kršenju međunarodnoga prava“ naprosto je ispod elementarne moralne i pravne razine. Uostalom, u istome tekstu navodi se iskaz obraćenika Kordića koji tvrdi: „Predao sam Bogu svoj hrvatski narod“ – to je pak srednjovjeki vladarski iskaz koji pretpostavlja da netko ima kontrolu nad narodom (te ga dalje predaje), u suvremenim terminima riječ je, zapravo, baš o priznanju vlastite zapovjedne odgovornosti.
(Ne)opravdana sumnja u ljudski sud
Biskup Košić, koji se je posebice istakao sklonošću Kordiću, svoje je stajalište opravdao posve plauzibilnim iskazom: “Uvjeren sam da je nedužan i imam pravo na to uvjerenje usprkos sudu koji je presudio tako kako je, ali nakon što je Isusu jedan ljudski sud presudio smrtnom kaznom, imam pravo sumnjati u svaki ljudski sud“. To je, doista, za vjernika ozbiljan argument , no odnosi li se on i na druge osuđenike (od nacista do četnika, od brojnih ubojica do zlostavljača djece). Ako je tako, onda je Košić u mnogome metodički anarhist – osobnom moralnom prosudbom nadomješta institucijske (kršćani su, naravno, mogli tako postupati sve dok njihova vjera nije postala državnom). Pitanje je, ipak, kako bi eventualni biskup-anarhist izlazio na kraj s opsežnim obrednim i stegovnim instrumentarijem rimokatoličke hijerarhije – a sa svojom autoritarnošću posebice.
Politička se vlast otvoreno ponaša tako da ostavlja utisak neizabrane, dakle i (legitimacijski) nedemokratske vlasti – iako joj izborna legitimacija nije sporna. Uz malo sreće pokazat će se da je riječ o pukoj gluposti, ne bude li sreće, vlast bi svoju retoriku mogla i ozbiljno shvatiti, te se nastaviti ponašati kao da zbilja i nije nikome obvezatna polagati račune. Rimokatolička hijerarhija istovremeno odustaje od svoje moralne legitimacije podjednako javno kao što svjetovna napušta svoje političko opravdanje. Grijesi moćnih postaju javni (a privatnim se vrlinama ostaje tek nadati). Koliko god to djelovalo nezgodno, jedna je posljedica posve pozitivna za društvo punoljetnih ljudi: svatko je razuman ovom „ćudorednom“ zbrkom dodatno motiviran na moralnu autonomiju (od onih se „gore“ očito – ni u ovome pogledu – nema što očekivati).
Banka, 20.06.2014.
Peščanik.net, 20.06.2014.
