Ova nedelja je počela vestima o apokalipsi, koje nisu imale nikakve veze sa činjenicom da je Svetsko prvenstvo završeno. U ponedeljak ujutru, vašingtonski insajderi probudili su se i među svojim mejlovima pronašli „Playbook“, bilten koji citira drugi bilten – namenjen klijentima investicione firme Southwest Securities – pod naslovom „Vikend haosa“. „Previše je dešavanja, i toliko su široko rasprostranjena i ozbiljna da ih tržišta ne mogu zadugo ignorisati“, navodi se u ovom biltenu. „Pred vratima imamo konstantnu pretnju terorizma“. U Wall Street Journalu, priča sa naslovne strane diže sličnu uzbunu: „Obama se miri sa lukom nestabilnosti nezapamćenim od 70-tih.“

Iznenađuja činjenica u vezi ovog članka nije bilo to što su morala da ga napišu dva novinara, nego što citira, kao dokaz ove nesvakidašnje apokalipse, glavni i odgovornog dizača panike Džona Mekejna: „Senator Džon Mekejn (republikanac, Arizona), izjavio je u intervjuu na CNN-u u nedelju, da je svet ‘u većem previranju nego ikad u mom životu’“.

Ovo je šokantno izjava za čoveka rođenog 1936. – čoveka čiji je život obuhvatao čitav Drugi svetski rat i koji je, setimo se, bio ratni zarobljenik u Vijetnamu. Što se tiče naslova, prisetimo se i svih nestabilnih stvari koje su se odigrale od 1970-ih: iračko-iranski rat, duga izraelska borba oko granica, libanski građanski rat, raspad Sovjetskog Saveza (sa ogromnim nuklearnim arsenalom), krvavi raspad Jugoslavije, kraj aparthejda, genocid u Ruandi, uspon Kine, pad Japana, vladavina talibana, potresi u Jemenu i Pakistanu, 11. septembar, američka invazija na Irak i Avganistan, ruska invazija na Gruziju, narko ratovi u Meksiku i Kolumbiji, Arapsko proleće, da spomenemo samo neka dešavanja.

U svemu tome, Amerika je ostala netaknuta i uglavnom zdrava. Što se tiče predskazanih globalnih posledica ovih događaja – demokratska Rusija ili Irak, nelegalne nuklearne bombe koje padaju na naše tržne centre – pa, većina njih se nije dogodila. Zapravo, zaboravili smo da smo ikada verovali da su moguće. Pa ipak, još uvek iz generacije u generaciju uporno gledamo u nebo, ubeđeni da će nam pasti za glavu, i ubeđeni da znamo kako će tačno pasti.

Večito iščekivanje apokalipse je svojevrsna američka specijalnost. Sjedinjene Države su nastale kao reakcija na korupciju i haos Evrope. Puritanci su verovali da je njihova „obećana zemlja“ novi Jerusalim. Zamisao da jedna grupica ljudi jedina zna strašnu istinu, kaže Entoni Grafton, profesor istorije na Prinstonu, „traje od Otkrovenja Jovanovog“. Ove apokaliptičke linije došle su do izražaja u „velikom buđenju“, kada ljudi verovali da će Hrist vratiti na Zemlju: prva stanica, Amerika.

U devetnaestom veku, dok se Amerika bavila industrijalizacijom, Evropu je preplavio talas revolucija. „Izgledalo je kao da je rulja pokušavala da preuzme Evropu“, kaže Piter Šulman, koji predaje američku istoriju na univerzitetu Case Western. Amerika je zabrinuto gledala u Evropu; apokalipsa se upravo odigravala s druge strane okeana. „U devetnaestom veku, Amerikanci su često posmatrali događaje u inostranstvu ili kao opravdanje ili kao pretnju svom projektu“, kaže Šulman. Kod nas je apokaliptički jezik „korišćen u pripremama za dolazak građanskog rata“, kaže Grafton. „U ovom slučaju, to je imalo smisla.“

Ali naša upotreba apokaliptičkog jezika češće je samo egoistična: svaka generacija smatra da proživljava neponovljivo – i neponovljivo zastrašujuće – rasulo. „Skoro svaka generacija za za koju znam bila je ubeđena da svet ide dođavola“, kaže Tia Kolbaba, vizantijska istoričarka koja predaje religiju na Ratgersu. „Pretpostavljam da ima perioda u istoriji kada su ljudi verovali da stvari idu dobro, ali ljudi su oduvek govorili da je ovo kraj kulture i nestanak svega što valja, pa“, zastaje ona – „od Katona Starijeg, koji je smatrao da grčki uticaj na Rim predstavlja kraj Rima“. Katon Stariji je umro 149 p.n.e; smatra se da je Rim počeo da propada oko 450 godina kasnije. „To je još jedna odlika propasti“, kaže ona. „Ako gledate iz dovoljno daleke perspektive, ti ljudi uvek mogu da budu u pravu.“

I u novovekovnoj Evropi, tvrdi Grafton, ljudi su neprestano predviđali kraj. Na primer, 1584. i 1604, zbog naročito snažne „konjunkcije“ Jupitera i Saturna, očekivale su se strašne stvari na zemlji. Najčešće bi katastrofa bila izbegnuta, ali je jedan francuski astrološki istoričar početkom 15. veka rekao je da kraj sveta nastupiti 1789. Nisu bile samo u pitanju tipične predmoderne preokupacije astrološki zacrtanom apokalipsom. I geopolitički problemi su zabrinjavali ljude. U to doba, u 15. i 16. veku, Turci su napredovali. Zauzeli su Carigrad i par puta umalo i Beč. Čitavu Evropu, predviđalo se, preuzeće Saraceni i svi će morati da pređu u islam.

Zapravo, ništa od toga se ne razlikuje mnogo od naših današnjih „lukova nestabilnosti“. Krizu vidimo tamo gde želimo. Godine 1956, priseća se Grafton, strahovalo se da poraz Adlaja Stivensona od Ajzenhauera predstavlja propast zapadne civilizacije. (Tada je imao samo šest godina, tako da se, „verovatno samo o tome pričalo“ ako mu je prodrlo do svesti.) Takođe je vladao strah da crno-bela televizija predstavlja kraj kulture, a da ni stripovi nisu ništa bolji. Zatim smo imali pobedu komunističke horde u Vijetnamu, pa uništavanje američkih gradova. „Tada se predviđalo da će se propast gradova nastaviti, da će svako mesto ličiti na Detroit“, kaže Grafton.

Nasuprot strahu, krizi i apokalipsi, naravno, stoji kontrola. Ali dosad se u 21. veku pokazalo da je „kontrola“ sumnjiva, ako ne i uzaludna ideja. Pa čak i kad „apokalipsa“ nastupi, ona nije uvek tako strašna – niti onakva kakvom je zamišljamo. Ispalo je da poraz Adlaja Stivensona nije toliko važan; stripovi su postali umetnost (U Britanskoj biblioteci je u toku velika izložba.) Amerika je dočekala veliku gradsku renesansu, dok je Detroit izuzetak, a ne pravilo. „Prosto ne znate kako će stvari ispasti“, kaže Grafton. „Ne mogu da zamislim da bi neki analitičar predvideo, dok se Vijetnamski rat bližio kraju, da ćemo imati prijateljske odnose sa Vijetnamom i da će ta zemlja iskoristiti relativno jeftinu radnu kao prednost.“

Nije da stvari uvek ispadnu idealno i da ne treba brinuti; stvar je u tome, makar u Americi, što najgori ishod nije uvek najverovatniji. Ali mi volimo da verujemo u sopstvenu izuzetnost, da smo mi generacija koja konačno „stoji pred Armagedonom“ i pokušava da zauzda posledice sumanutim i netačnim prognozama. Šulman kaže, „Mi smo zapravo jedan vrlo bojažljiv narod.“

 
Julia Ioffe, The New Republic, 15.07.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 20.07.2014.