Vitezovi u Beogradu, foto: Peščanik
Vitezovi u Beogradu, foto: Peščanik

O knjizi Christophera Tyermana „Svet krstaških ratova / The World of the Crusades”, Yale University Press, 2019.

Krstaški ratovi su istorijska epizoda koju šira publika slabo razume i kojoj su hitno potrebna razjašnjenja. Za neke tumače na desnici, krstaški pohodi su starija verzija savremenog „sukoba civilizacija“, poput takozvanog rata protiv terorizma. Ovaj se stereotip oslanja na još opštiji mit po kome su krstaški ratovi bili verski pohodi Evropljana protiv muslimana koji su opljačkali Svetu zemlju, koji je danas namenjen huškanju belih protiv nebelih „ratnika“. Krstaški mit je oduvek inspirisao beli nacionalizam, seme zla koje poslednjih godina bogato rađa. Krajnja desnica obožava templare, vojni red vitezova koji su štitili hodočasnike, i ostale krstaše. Neke Trampove pristalice ukrašavaju se krstaškim drangulijama dok desničarski teroristi, od Brejvika do ubice iz Kristčerča, u svojim manifestima nariču nad muslimanskom „invazijom“ na belačku kulturu. KKK ima svoj njuzleter pod nazivom Krstaš.

Kako oksfordski profesor Kristofer Tajermen konstatuje u svojoj novoj knjizi, Svet krstaških ratova, predstava da su ti ratovi bili rasni sukob obična je izmišljotina koju su stvorili moderni geopolitički interesi. Kada je predsednik Tramp 2017. posetio Jerusalim da bi ga priznao kao glavni grad Izraela, ispunio je ključno predizborno obećanje svojoj fanatičnoj bazi, koja je tom potezu pridala biblijski i istorijski značaj. Postoji uticajna kohorta evangelističkih hrišćana koji veruju da je obnova Trećeg hrama znak nadolazeće apokalipse – što je u suštini antisemitska teorija zavere koja ipak podjednako dobro služi interesima izraelskih desničara i američkih neokonzervativaca.

Daleko od toga je da je Tajermen prvi koji je primetio ove veze: srednjovekovna istorija je postala medijski upadljiva tema, pa se o njoj izjašnjavaju razni specijalisti za srednji vek. Ali mnogi od njih, uključujući Tajermena, prevideli su ulogu interneta u radikalizaciji istorije i podrivanju zapadnih univerziteta.

Nedavno je The New York Times opširno pisao o algoritmu za preporuke na Jutjubu koji je „u stanju da okupira pažnju korisnika pronalazeći srodne veze između različitih videa koje sam korisnik ne bi mogao da prepozna“. Krstaški ratovi su odličan primer teme koja se razvija u takav niz vodeći gledaoce kroz lavirint tumačenja ka potencijalnoj radikalizaciji. Ukucajte „vitezovi templari“ u Jutjub pretragu i u svega tri intuitivna klika stići ćete do teorija zavere („Deset tajnih društava koja vladaju svetom“).

Propaganda inspirisana krstašima postala je doslovno nerazlučiva od mema alt-desnice na Reditu, 8čanu i ostalim mrežama. Na Jutjubu se mogu naći zastrašujući snimci kao što je „Deus Vult – Krstaški rat u Iraku“, video iz 2016. sa naoružanim muškarcima u gradu Bartela, koji rukama grabe zemlju i uzvikuju „Ovo je naš pesak!“ Naslov videa koji se vezuje za krstaške ratove: deus vult znači „bog tako želi“ – iako istoričari nisu sigurni da ga je bilo ko ikada izgovorio na bojnom polju – takođe je sastavni deo zajedničkog jezika ekstremne onlajn desnice.

Moglo bi se pomisliti da će svojom pukom težinom Tajermenova odlična knjiga – čitavih 520 stranica, uz 160 ilustracija u koloru i 14 mapa – biti korektiv neophodan da se iskorene toksični mitovi koji su se kao buđ nahvatali na temu krstaških ratova. Međutim, kriza s kojom smo suočeni seže dalje od prostora akademskog proučavanja krstaških pohoda. Aproprijacija srednjovekovne istorije od strane alt-desnice se ne može razumeti bez odgovarajućeg razumevanja krize poverenja u istoriju – od akademije do interneta.

***

Već na početku svoje knjige, Tajermen pominje kako je nekada davno u gradu Bežaja u Alžiru živeo jedan pametan mladić. Tokom 12. veka Bežaja je bila u sastavu moćnog kalifata Almohad kao prometna luka na trgovačkim rutama po Mediteranu. Mladićev otac je sa porodicom došao u grad 1192. gde je radio kao javni beležnik u carinskoj službi. Sin je krenuo u školu da nauči da računa, a iz nje je izašao opčinjen matematikom. Deset godina kasnije, mladić je u Pizi objavio knjigu pod nazivom Liber Abaci koja počinje rečima: „Ovo su devet cifara kod Indusa: 9 8 7 6 5 4 3 2 1. Koristeći tih devet i još znak 0, koji se na arapskom zove zephirum, svaki se broj može zapisati – kao što će biti pokazano.“

Liber Abaci je prvi evropski zapis ovih cifara i koncepta nule. Reč za nulu je italijanska, zefiro, ovde u verziji venecijanskog dijalekta – što je latinizovan arapski izraz zephirum od arapskog صِفْر‎ [sifr] što znači „ništa“ [prazno]. U knjizi se takođe prvi put pominje reč „algebra“, izvedena iz naslova Hisab Al-Jabr wal Mugabalah (Knjiga računanja, dodavanjem i jednačenjem) persijskog učenjaka Al-Hvarizmija. U njoj se po prvi put pominje izraz „algoritam“, izveden iz Al-Hvarizmijevog imena.

Mladić se zvao Fibonači i mi na zapadu ga smatramo Italijanom. Međutim, tačnije bi bilo reći da je bio iz Pize, grada koji je u srednjovekovno doba postao samostalan centar pomorske trgovine zahvaljujući svom velikom bogatstvu. Isto se može reći i za Veneciju, Đenovu i druge gradove. To su bile dobrostojeće sile, sa značajnom mornaricom i viškom para za pozajmice. Fibonači je živeo u profesionalnom trgovačkom centru Bežaje, koja se tada zvala Budja, ne kao ratnik ili neprijatelj već kao običan građanin i učenik koji je poštovao svoje učitelje.

Fibonači, čiji je svet obuhvatao čitav Mediteran i njegove raznovrsne kulture, nije bio neki poseban slučaj. Znatno pre, kao i tokom bitaka koje zovemo krstaški ratovi, Mediteran je bio integrisano tržište koje je veći deo Evrope povezivalo nizom luka i trgovačkih gradova, sve do Hormuškog moreuza u Iranu gde su se pomorske rute odvajale za put u Indiju. Uspon italijanskih gradova-država podstakao je razvoj globalnih sistema knjigovodstva i bankarstva, što je omogućilo stvaranje široke trgovačke mreže koja će se tokom narednih vekova pružati od Britanije preko Kaira do Kine. Da je srednjovekovni svet zaista bio podeljen napola, s muslimanima na jednoj i hrišćanima na drugoj strani – i svetim ratovima na mestu susreta – globalna ekonomija tog vremena ne bi bila moguća.

Krstaški ratovi – a svakako krstaški ratovi iz imaginacije Holivuda i savremenog desničarskog folklora – nisu se nikada dogodili. Reč je u stvari o seriji bitaka između ljudi koji su već znali jedni za druge, koji su već živeli jedni s drugima u kosmopolitskim gradovima – mada u različitim odnosima u različitim periodima – i koji su neprekidno međusobno komunicirali.

Takozvani prvi krstaški rat počeo je pod specifičnim, lokalnim uslovima koji nisu imali mnogo veze s Hristom. Vizantijski car Aleksije Prvi zatražio je 1095. pomoć od pape Urbana Drugog za odbranu od seldžučkih Turaka, sirove sile nomadskih konjanika koji su već osvojili Jerusalim. Mogao je to biti zgodan povod, a ne pravi razlog, pa je papa spremno pristao: smesta je uputio poziv evropskim vitezovima da krenu u pomoć savezniku pod navalom nevernika. Vojska sastavljena uglavnom od francuskih i nemačkih vitezova i pešadije, pod vođstvom plemića, stigla je 1097. u Malu Aziju i zauzela Nikeju. Ratnici su nastavili ka Antiohiji koju su uspeli da osvoje, jer im je izdajnik iz turskih redova u zoru otvorio gradske kapije. Stanovnike Antiohije su pobili. Sledeća stanica: Jerusalim. Pao je 15. jula 1099.

Početni uspeh je evropskim osvajačima pobudio nerealne nade u buduće poduhvate. Oko njih su se širile glasine o čudima i božanskoj intervenciji, te se činilo da je božija volja jasna. Pošto su se otresli veza sa Aleksijem Prvim kako bi dali primat evropskim interesima, osvajači su uspostavili četiri nova grada-države – u Jerusalimu, Tripoliju, Edesi i Antiohiji, koji su zajedno nazvani Outremer („preko mora“ na francuskom). Tokom narednih par vekova ovi gradovi-države su teškom mukom uspevali da se odbrane, naizmenično gubeći i vraćajući iste kote, dok su evropske koalicione snage više puta morale da priskaču u pomoć. Pošto se to dešavalo u nekih šest talasa, a mi na to gledamo kao na herojske i verske ratove, danas to nazivamo prvi, drugi, treći, četvrti, peti i šesti krstaški rat (sa zanimljivim prekidima, kao što je dečiji krstaški rat).

Verski zanos je omogućio regrutaciju ratnika čak do Norveške. Papa Urban Drugi i njegovi naslednici mešali su verske pouke sa pozivima u rat, pozivajući se na Avgustinove spise i uzor hrišćanskog „svetog ratnika“ koji se služi nasiljem u ime ljubavi.

U stvarnosti, u ovim ratovima nije bilo duhovne čistote: nekoliko pohoda preduzeto je i protiv hrišćana, kao kada je četvrti rat kulminirao pljačkom Konstantinopolja, najvećeg hrišćanskog grada tadašnjeg sveta.

***

Na kraju svoje knjige Tajermen postavlja pitanje: „Jesu li krstaški ratovi važni?“ Odgovor bi morao biti potvrdan, jer se fanatični beli konzervativci širom sveta danas hrane lažima, baš kao što su njihovim navodnim prethodnicima u srednjem veku servirane laži kako bi služili interesima moćnika. Hiljade ljudi je ostavilo svoje kosti na bojnom polju zato što su verovali da će im se to računati u duhovne zasluge ili zato što su mislili da će kao tako doći do novca i statusa. Alt-desnica je samo u tom smislu naslednica srednjovekovnih vitezova – i ona pada na istu destruktivnu propagandu.

Istovremeno, prava istorija krstaških ratova nikada nije bila manje bitna, bar u smislu njenog stvarnog uticaja na popularnu imaginaciju. Profesionalni istoričari nikada nisu imali beznačajniju ulogu u društvu, dok ih desetkuje kriza zapošljavanja na univerzitetima i gubitak autoriteta zbog interneta. Takmiče se sa neofašistima za presudnu reč o smislu prošlosti. Nije to nova borba, ali je na islamofobnom zapadu posle napada 9/11 postala urgentna. Tviter je prepun akademaca koji pokušavaju da opovrgnu razne neistine na mreži. Ali dok oni pišu svoje knjige, novinske kolumne i viralne tvitove, beli suprematisti preuzimaju evropsku istoriju i melju je kroz nacističku propagandu (pogledajte „srednjovekovne“ štitove u Šarlotsvilu).

Ti neofašistički elementi su i sami deo krize našeg trenutka u istoriji, u kome se američka država tetura pod neukom, rasističkom administracijom sklonom autoritarizmu.

Nije slučajno to što su se različite „vrste“ istorije – od mikroskopskog istraživanja arhiva do velikih tema modernosti – našle pod pretnjom u isto vreme. Uticaj interneta na istoriografiju postao je neverovatan. Diskusija o prošlosti se u 2019. potpuno razlikuje od diskusija vođenih samo 20 godina ranije. Mega-dostupnost istorijskih podataka bilo kome, bilo gde, potpuno je transformisala društvenu ulogu ljudi i institucija koji su dosad organizovali naš pristup tim podacima: pismeni, učeni, institucionalizovani, bogati.

Internet liči na beskrajni okean pisanih izjava. Tim okeanom ne upravljaju tradicionalne strukture znanja; korisnike umesto toga usmeravaju komercijalne kompanije koje nastoje da im maksimalno zaokupe pažnju, bez obzira na cenu. Društvene norme tog sveta takođe su haotične, jer korisnici mogu biti anonimni, što njihove društvene kontakte oslobađa svake odgovornosti. Tumačenja tog beskrajnog znanja plutaju kao alge po površini interneta, neometana zakonom, stidom ili „istinom“, na koju smo se ranije oslanjali u pregovorima u ime opšteg dobra. U takvom univerzumu, „krstaški ratovi“ su naplavina narativnog smeća koja pluta do bilo koje kulturalne struje koja se najbrže kreće, zgušnjavajući i ubrzavajući diskurzivne virove.

Usled efekta interneta na istoriografiju, istoriju je 2019. gotovo nemoguće izolovati kao fenomen ili oblast studija. Zastrašujuće je videti kako se sam koncept istorije menja, uz pomoć upravo onih algoritama koje je Fibonači preneo na zapad pre skoro hiljadu godina.

To je i konačna ironija svakog istorijskog podatka: on nema nikakav prirođeni smisao sve dok se ne protumači u drugom vremenu, drugom političkom kontekstu. Svet krstaških ratova je raskošna studija o fascinantno nihilističkim sukobima i svako će imati koristi od njenih čitljivih stranica. Ali je njena pouka negativna, jer Tajermen u suštini želi da dokaže da krstaški ratovi ne znače ono što mnogi ljudi misle da oni znače. Nejasno je da li negativne pouke imaju bilo kakvu korektivnu moć u našem novom informacionom svetu, gde su podaci podjednako vredni bez obzira na svoje poreklo. Savremenim istoričarima Tajermen nudi jednostavnu poruku, koja im može biti slamka spasa, kao mornarima posle brodoloma: istorija je metodologija i ništa više.

Josephine Livingstone, The New Republic, 11.06.2019.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 14.09.2019.