Foto: Chris Goodman, Flickr
Zašto Katalonci žele da odu iz Španije
Volim moje selo: s tri strane more i samo s jedne kopno. I ta jedna mi je previše. Živim ovdje već 21 godinu, otkad sam napustila Sarajevo. Sjećam se prvih nedjelja: olakšanja što sam djecu dovela na sigurno, nevjerice da sam to zaista uspjela i da ima ljudi koji za dobro koje daju ne traže ništa za uzvrat. Takvi su moji Katalonci, barem oni koje ja poznajem, moje komšije i prijatelji. Oni imaju vlastiti jezik, a folklor i tradicije su im daleko od flamenka i koride. Ima Katalonaca koji ne govore katalan, jer je tokom dugih godina frankizma upotreba katalana bila zabranjena. Dok su se nakon završetka Drugog svjetskog rata Evropom širile slobodne ideje, u Španiji si završavao u zatvoru zbog govora na vlastitom jeziku, a crkva je kontrolisala film i muziku.
Postoje dvije struje katalonskog nacionalizma. Independističku struju predvode tri političke partije: Demokratska konvergencija (desnica) i lijevo orijentirane Republikanska i CUP koje ističu da se Katalonci moraju priznati kao nacija i da vlada Katalonije mora imati veći stepen samouprave. Po njima, Katalonci treba da odluče žele li da ostanu u Španiji, ali kao višenacionalnoj i konfederalnoj, ili da se osamostale. Drugu struju, federalističku, brane uglavnom PSC i ICV (lijevo orijentisane), kao i Demokratska unija Katalonije (desna stranka bliska katoličkoj crkvi) koja zagovara asimetrični federalizam. Svi se zalažu za referendum o neovisnosti, ali uz federalnu opciju i pod uvjetom da referendum bude zakonski dopušten. Postoje i katalanisti koji ističu katalonske tradicionalne simbole, vode kampanje u korist priznanja katalonske nacije, ali sebe vide u Španiji.
U kulturnom smislu, Katalonci insistiraju na očuvanju svoje tradicije, povijesno potcijenjene od strane Španije i Francuske, u kojoj je uvriježeno mišljenje da je katalonski jezik iskrivljeni francuski. Vjeruje se kako bi se u nezavisnoj Kataloniji sačuvao katalonski jezik, jer bi se proširio primjenom u pravosudnim i upravnim službama, a bio bi priznat i kao jedan od službenih jezika Evropske unije. Politička argumentacija se bazira na činjenici da Katalonija, sve dok je dio Kraljevine Španije, ne može donositi vlastite zakone. Uprava bi u slučaju nezavisnosti prešla u ruke Generaliteta Katalonije kao njenog vrhovnog organa. Što se tiče ekonomskog argumenta – većina Španaca ga smatra najvažnijim – on se temelji na uvjerenju da samo fiskalni suverenitet vodi poreskoj samostalnosti i raspodjeli sredstava po mjeri i potrebama Katalonaca. Nacionalisti takođe žele stvaranje katalonskih sportskih selekcija koje bi se nezavisno takmičile u međunarodnim susretima.
U protekle dvije decenije, sa porastom žara za nezavisnost u Kataloniji rastao je i španski nacionalizam. Španija je i danas, 40 godina nakon Frankove smrti, podijeljena na dvije: crvenu i plavu, ljevičarsku i desničarsku, i svake 4 godine prevagne jedna ili druga. Obje su protiv nezavisnosti Katalonije, s tim da ljevica poziva na dijalog i sve više se zalaže za konfederalnu Španiju. S druge strane, Katalonci pozivaju sve građane Katalonije da im se priključe, bez obzira na nacionalnost. Tako su se pred regionalnim zgradama državne administracije nekoliko nedjelja prije održavanja Konsultacije o nezavisnosti (prema španskom Ustavu referendum o nezavisnosti je nelegalan čin, pa je izabrana riječ konsultacija), stvarali dugi redovi ne-Katalonaca koji su željeli da regulišu svoj status. Na referendumu 9.11.2014. glasalo je preko 2,3 milona građana, od toga 80 odsto za nezavisnost.
Nedavno je poznati španski novinar Carlos Herrera izjavio da je independizam u Kataloniji trend, to jest da je postalo cool biti independista. Ali ono što meni govore prijatelji i poznanici nema veze sa modom nego sa umorom od dugogodišnjih pokušaja da se nešto promijeni pregovorima. Jedan od tih pokušaja bile su i izmjene Statuta Katalonije koje je 2010. odbio Ustavni sud Španije kao neustavne. Tada je izgubljena šansa za kompromis, iako su i centralna vlada u Madridu i vlada u Kataloniji bile – socijalističke. PP – vladajuća partija desnog centra do sada nije pristajala na razgovor o reformi Ustava, koji priznaje samo špansku naciju. A svako Viva España Katalonce bolno podsjeća na doba frankizma.
Posmatraču je teško da ostane objektivan. Ponekad sa svojim ukućanima poredim špansku medijsku scenu sa medijskim ratom koji je prethodio pravom ratu u Jugoslaviji. Na primjer, zahvaljujući propagandi nekoliko španskih medija, prije nekoliko godina je prodaja katalonskih proizvoda podbacila u dobrom dijelu Španije. Tih božićnih i novogodišnjih praznika malo Španaca je nazdravilo čuvenim katalonskim šampanjcima. To me je podsjetilo na bojkot slovenačkih proizvoda u bivšoj Jugoslaviji. Španske obavještajne službe su ciljano objavile dokaze o korumpiranosti bivšeg katalonskog predsjednika Generaliteta Jordija Pujola, za koje su znale već godinama prije. Protiv rukovodstva fudbalskog kluba Barselona vode se sudski procesi zbog navodnih finansijskih malverzacija i utaje poreza. Itd.
Kada svojim katalonskim prijateljima kažem da nemam namjeru da ponovo pakujem kofere, uvjeravaju me da neće biti rata. Tako smo i mi mislili. Tako valjda misle svi miroljubivi i naivni ljudi. Jesu li Katalonci naivni? Španski ministar odbrane je nedavno izjavio da snage državne bezbjednosti neće reagovati tokom izbora u Kataloniji ukoliko se bude poštovao Ustav. Mali narod – mali nacionalizam, veliki narod – veliki nacionalizam. Španski mentalitet, vojne parade, kralj i njegovi rođaci, bikovi koji umiru pod ubodima toreadora, podsticanih ruljom koja viče ole… strašno. Preziru nas zato što želimo nezavisnost, mrze nas i vrijeđaju. Nikada nijedna španska vlada nije poštovala naš jezik, našu istoriju ni naše pravo da kažemo ono što mislimo, kaže moja prijateljica Judith. I ona će 27. septembra glasati za političare koji joj nude nezavisnost Katalonije znajući da među njima ima i korumpiranih.
Oni koji su za ostanak Katalonije u Španiji kažu da ne žele da budu uvučeni u igre sumnjivih političkih vođa. Takođe ističu da bi eventualna nezavisnost značila i izlazak iz Evropske unije. I šta onda? Ankete pokazuju da većina Katalonaca sukob sa Madridom smatra neizbježnim. Neki smatraju da će septembarski izbori poslužiti za prikupljanje snaga za pregovore sa španskom vladom, nakon opštih izbora u decembru.
U Barseloni se 11. septembra, na praznik Katalonije, prema podacima službe gradskog obezbjeđenja, okupilo 1,4 milona Katalonaca. Prema izvještaju delegacije vlade iz Madrida bilo ih je oko 500 hiljada, dok organizatori manifestacije ističu cifru od 2 miliona građana. Koliko god da ih je bilo, parola im je bila zajednička: Nezavisni u budućnost. Dvije nedjelje prije izbora, ankete pokazuju da bi samo 10 odsto katalonskih nacionalista podržalo samoproklamovanu nezavisnost. Vladaju oprez i strah od mogućih represalija, kao što bi bilo ukidanje teško stečene autonomije. Čeka se 27. septembar, dan kada će Katalonci biti bliže ili dalje od svog sna o Kataloniji.
l’Escala, septembar 2015.
Autorka je novinarka iz Sarajeva, od 1994. živi i radi u Španiji.
Peščanik.net, 24.09.2015.
Srodni linkovi:
Dina Kurtagić Minić – Vrijeme Franka, vrijeme Miloševića…
Dina Kurtagić Minić – No pasarán
