Kosovo, Enis Abullahu

Kosovo, Enis Abullahu

Sva se beda ljudskog roda ogleda u mržnji prema Ciganima.

Kada sam bio mali, nas decu, komšije su plašile, Mutavom Cigankom.

Kada sam postao malo veći, u odeljenju sam imao drugaricu. Romkinju. Imala je poteškoća sa čitanjem. Imao sam i ja. Tokom vežbi čitanja, učiteljica nam je dozvoljavala da čitamo tekst iz Bukvara koji sami izaberemo. Naučio sam jednu pesmicu napamet, pa sam je “čitao” sričući, ali opet dovoljno dobro da prođem bez negativnih komentara. Tome sam naučio i Slađanu, pa se učiteljica manje ljutila na nju što je loša u čitanju.

Na kraju godine (kako sam bio vazda zbunjeno dete), nisam se gurao da stanem ni pored koga, pa me ta ista učiteljica stavila pored Slađane. Kada sam kući doneo odeljensku fotografiju na kraju prvog osnovne, moji su imali osećanje stida jer – stojim pored Cigančice.

Učiteljica je umrla. Sama.

Jednom smo prilikom porodično gledali Nedeljno popodne. Gostovala je neka manekenka, crnkinja, u studiju TV Beograda. Rekao sam da je lepa, a moja je majka preteći odgovorila: Budeš li mi doveo Ciganku, videćeš kako ćeš da prođeš!

Nisam. Peder sam.

Krajem devedesetih volontirao sam u kolektivnom centru za izbeglice pored Zaječara. Tamo su uglavnom ostali ili stari ili emotivno devastirani ili Romi. Najviše sam radio sa Romskom decom, koja su uglavnom bila napuštena ili siročad. Niko o njima nije brinuo.

Seoska škola u koju su išli često je dobijala humanitarnu pomoć. Ne-romska deca su dobijala jakne i cipele u skladu sa svojim rastom, a Romska deca ono što ostane. Moja drugarica Gaga i ja smo im često donosili odeću, oblačili ih, pravili sa njima priredbe i jeli, što im je posebno bilo drago. Koji stepen odbačenosti pruža radost kad te neko udostoji da sa tobom sedne i jede!? Ta su nas deca često grlila i ljubila kada nas sretnu u gradu, onako prljava i musava i mnogi su me pitali: Kako ti nije gadno da te ljube prljavi Cigani?

I ti koji su pitali ostali su tamo gde su i bili, a ja sam video svet.

Jednom sam prilikom sa velikim borcima za ljudska prava krenuo u jedno Romsko naselje. Pre nego smo došli, jedna od tih osoba je rekla: Proverite gde su vam novčanici.

Tada sam sebi rekao da nikada neću, kao aktivista, ispred neke organizacije, da se zalažem za prava Roma i Romkinja. Mogu samo kao ja, sam. Boban. Ljudi nisu roba, njihovi strahovi i njihova ljubav nisu deo moje lične kalkulacije. Ako tako misle “o njima” misliće i o meni.

I najviše volim Romske trandže sa Plavog mosta. To su beskraji duše.

Svako živo biće pored nas postoji s razlogom. Gde god da je ono smešteno u sazvežđu naših vrednosti, ono je tu da nas nečemu nauči i nešto nam pokaže.

Kada odbacujete druge ljude jer su “ispod vas” , odbacujete saznavanja istine o samima sebi.

HVALA Ciganima i Cigankama što postoje.

Srećan Svetski dan Roma.

Peščanik.net, 09.04.2015.