Danas je 17 godina otkako je Jugoslovenska narodna armija nakon višednevnih provokacija napala Dubrovnik iz svih oružja. Snage JNA, teritorijalne obrane i dobrovoljačkih odreda iz pravca Herceg Novog prešle su granicu na Debelom brijegu i krenule u osvajački pohod na šire dubrovačko područje. Grad je demilitarizovan dvadeset godina pre toga, upravo zato da ne bi, kao deo svetske kulturne baštine, postao žrtva rata. Niko pre JNA nije 14 vekova direktno napadao Dubrovnik. Grad je bio pod opsadom iz vazduha, sa mora i kopna od 1. oktobra 1991. do maja 1992. Namera političkih vođa u Beogradu i Podgorici bila je da od dubrovačke regije oružjem stvore »Dubrovačku republiku« koja bi zatim bila priključena »velikoj Srbiji«.

Sud u Hagu je za ratne zločine tokom opsade Dubrovnika optužio četiri zapovednika JNA: Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Borisava Jovića i Aleksandara Vasiljevića.

Prva žrtva napada na Dubrovnik bio je pesnik Milan Milišić, Srbin po nacionalnosti, rođen 1941. u Dubrovniku, koji je mnoge svoje buntovne stihove posvetio svom gradu — Dubrovniku, osećajući ga dublje i intenzivnije od svojih sugrađana.

Ulica koja će se zvati mojim imenom
Neka bude strma
Neosvjetljena —
Gospoda da u njoj slobodno prnu
Pijanci da puste glasa, mačke
Da se prče u veljači
Kiša da je dere
Studen u studenom
Kozomor i tlapnja besanih daju joj boju
I ti, još dijete
Da se prvi put u njoj poljubiš
S jednim, sklapajući oči
Upućujući svoje čiste misli
Onom drugom.

Ulica koja će se zvati mojim imenom iz zbirke Zgrad (1977), Milana
Milišića.

Razgovor sa Jelenom Trpković, suprugom Milana Milišića
(Peščanik, 2001)

Svetlana Lukić: Ove godine, 5. oktobra, proslavićemo godinu dana od naše slavne revolucije ali 5. oktobra navršiće se i 10 godina od pogibije Milana Milišića, prve žrtve bombardovanja Dubrovnika. Milan Milišić je bio pesnik a oni koji vole Tolkina i “Hobita” verovatno znaju da je Milan Milišić preveo upravo “Hobita”. Slušate razgovor sa gospođom Jelenom Trpković, slikarkom, inače suprugom Milana Milišića a na kraju ćete čuti i delove razgovora koji je sa Jelenom neposredno po izlasku iz Dubrovnika vodio Goran Cvetković.

Jelena Trpković: Ja se nadam da su oni razgovarali i o Hagu i onda mi je lakše.

Svetlana Vuković: A, u principu, da li vi verujete Koštunici?

Jelena Trpković: Da, u principu da. Bilo bi strašno da mu ne verujemo. Jer, ipak, nekako smo se i mi tu ugradili, 470 dana sam ja provela na ulici. Znači, i mojih 470 dana je tu ugrađeno. Svi smo mi to zajedno uradili. Ako to sada popušimo, onda stvarno možemo da očekujemo ono najgore.

Ja verujem da iza toga stoji nešto što je on osmislio… E, sad, šta mene u celoj toj priči nervira? To što mi opet nagađamo šta se tu desilo. Ne bi trebalo ništa da nagađamo. Trebalo bi jasno i glasno da se kaže – ja sam njega pozvao ili je on mene pozvao na sastanak i razgovarali smo o tome i tome. A ne da nagađamo.

Svetlana Lukić: To je ta njegova autističnost. To je kao da je tek otkriven — zakonik, pa ja samo treba da širim prava. Pa čpveće, mislim u redu je …

Jelena Trpković: Mislim da smo svi postali užasno nestrpljivi. Prošlo je već tri meseca i trebalo bi da se nešto konkretizuje, da se neke stvari pomere. U stvari živimo potpuno isto. Sve je isto, samo nema Miloševića. Treba da pratimo sve što kažu i da ih stvarno hvatamo za svaku reč. Mislim da je to važno. Da pravimo jedno civilno društvo na taj način što ćemo reagovati, da ćemo ih udarati, govoriti, pisati, opominjati ih za svaku reč koju kažu i za svaki potez. Mislim da je to važno.

Nije lako, opet se nećemo baviti svojim poslom, opet treba da se bavimo nekim drugim poslom. Ali oni stalno daju neke izjave od kojih se ja ježim. Perišić, čovek koji izjavi da se on uopšte onoga što je radio po Hrvatskoj, po Zadru, da se on toga uopšte ne stidi, da njega baš briga što je podignuta poternica za njim ili što je on u Hrvatskoj optužen za ratne zločine zato što je za njega svaki civilni objekt iz kog se dejstvuje vojni objekt. Čovek koji tako nešto izjavi, koji je blizu vojske uopšte, on ne sme da bude u politici. To su opasne stvari. On mora da se skloni i svi oni koji su bili blizu rata, on vuče za sobom neku ružnu priču. I da je 100% u pravu, on ne sme da bude tu.

Ja sam prošla kroz taj Zadar, videla sam šta su radili. Ne može tako da govori, tako ohol da bude posle toga svega, kao i gospodin koji je u Crnoj Gori predsednik. Da li on misli da je to što se izvinio hrvatskom narodu dovoljno? On je šetao po dubrovačkom ratištu, on se tada nije distancirao od tog rata. Vrlo dobro je znao šta se tamo radi. On se sada distancira, sada se izvinjava kada je njemu to potrebno kao politički poen. Ako nisi kriv, kao što tvrdiš šta onda imaš da se izvinjavaš, a ako si kriv, ako si podržavao to što se tamo radilo kako onda možeš da budeš na toj poziciji na kojoj si sada, i još da pričaš sada drugome, Koštunici je sada rekao kako treba i on da se izvini.

I Hrvatska je neobaveštena. Sve te zemlje u kojima se vodio rat neobaveštene su. Sve te zemlje sam ja prošla, svi oni isto reaguju. Sećam se kada sam došla u Dubrovnik, ne znam više koje je to godine bilo, pošto sam stalno putovala, možda početkom ’93, i kada me je jedan čovek koji je oženjen Beograđankom pitao: “Kako je u Beogradu?”, ja kažem: “Kako, puno izbeglica”, on je skočio na mene, on je mene hteo da udari zato što lažem. Kako u Beogradu mogu da budu izbeglice kada su izbeglice samo u Hrvatskoj?

Svetlana Vuković: Imamo jednu saradnicu, pametnu devojku, koja Svetlani pokušava da opiše jednu Koraksovu karikaturu koja pokazuje Slobu sa krvavom satarom i mesarskom krvavom keceljom kako briše ruke o Koštuničin kaput. A ona kaže kako Sloba briše blatnjave ruke. Briše ruke od blata. Tako ona vidi to. Deca u stvari ne znaju šta je Sloba. Oni misle – Sloba je ono kad nemaš struje.

Jelena Trpković: Ili misle – Sloba je onaj koji je ukrao izbore. I nemaju pojma šta se u stvari dešavalo od ’91, od tenkova. Oni se ne sećaju kada su tenkovi krenuli iz Beograda i kada su vikali “Jebaćemo Tajči” i kada su bacali cveće na tenkove i vikali “Idemo na Hrvatsku”. Bili su mali, valjda se ne sećaju šta je bilo pre 10 godina ali ovi odrasli se sećaju.

Ali i oni se jako teško sećaju toga. To je poistovećenje sa narodom. Pojedinac je važan. Ne možeš ti da se poistovetiš sa narodom, ne možeš sa masom. Onda si se poistovetio i sa zločinom toga naroda i normalno da ga potiskuju jer oni to nisu uradili.

Ja isto tako mučim muku i dan-danas, razgovaram sa ljudima, svaki dan me neko pita da li je istina da je Dubrovnik bombardovan? Posle toliko godina, posle toliko informacija. Ko je hteo to da zna taj zna. Ovde je valjda prizazivano da su gume gorele , pa onda stalno govore da su to gume gorele. Tako da non-stpo ljudima pokazujem literaturu, knjige, fotografije, pričam im priče i onda poveruju. Poveruju.

Ali mi se desilo da mi žena koja živi u mojoj zgradi svaki put kada me sretne na stepeništu kaže: “Jao, komšinice moja, kako je strašno, kako je strašno. Vi dolazite iz Dubrovnika, tamo su vašeg muža ubile ustaše”. Svaki put bih ja njoj rekla: “Gospođo, mog muža nisu ubile ustaše, moj muža su ubili Srbi i Crnogorci jer su Srbi i Crnogorci bombardovali Dubrovnik”. Onda bi ona rekla: “Ju, ju, što je to strašno”, da bi mi sledeci put opet istu rečenicu rekla: “Ju, komšinice, strašno je to što su ustaše uradile vašem mužu”, da bih ja opet ponovila to što je strašno i izgovoriti. Treba stisnuti zube pa reći: “Mog muža su ubili Srbi i Crnogorci a ne ustaše”.

Na svetog Nikolu, na Stari grad, znači na staro gradsko jezgro je palo 2.000 granata, ’91. godine u decembru. To je bio najstrašniji dan. Tada je poginuo moj prijatelj, jedan fotograf koji je išao da snima. Baš je snimao Stradun u trenutku kada je pala granata koja ga je ubila, tako da postoji niz fotografija kako on pada, i Stradun koji je onako pust i sav u dimu. A okolina Dubrovnika je sravnjena. Konavli ne postoje, Ćilipi, to je pljačkano i paljeno.

Pa znam podatak da je u Herceg Novom kada su krenuli na Dubrovnik, od šenlučenja, od veselja što idu, da je ne znam koliko ljudi izginulo.

Znam slučajno priču – jedna porodica je u imala u Dubrovačkoj župi radionicu kožnih stvari, pravili su jakne, pantalone, kožne suknje. On je poginuo a ona je sa dva mala deteta, još su bili bebe, autom nekako uspela da dođe do grada, do Dubrovnika i bili smo zajedno u kući jer sam i ja morala da se sklonim iz moje kuće koja je isto stradala.

Iz Nikšića krenu vikend pljačkaši na Konavle. I jedan čovek je išao dva-tri puta i njegova žena je bila nezadovoljna ishodom njegovog pohoda i stalno mu je gunđala – šta ti tako malo donosi, vidi kako druge komšije donose više a ti malo. I jedne nedelje ona pođe sa njim da mu pokaže kako je ona sposobna a on nesposoban. I uđu u tu radionicu i na prikolicu potrpaju jakne, kapute, dođu lepo u svoj Nikšić i njen sin uzme jednu jaknu, obuče jaknu, fina lepa crna kožna jakna, sedne na motor i pogine. Mi smo tu priču čuli u Dubrovniku i to da se sve vrati, u stvari, bilo je samo potvrđeno. Da se sve vrati.

Poslednji put je Dubrovnik bombardovan kada je pao Knin. Znam da su tada na plažu pale neke granate i da su neka deca poginula. Sećam se nekih snimaka one uvale pune krvi. Kada sam došla u Beograd, iste večeri me je pokojna Biljana Jovanović uhvatila i odvela ispred gradske skupštine gde su palili sveće.

Osećala sam se korisno ovde jer smo stalno pravili neke dobre stvari. Ponosna sam na taj Civilni pokret otpora, ponosna sam na taj crni flor koji je evo ovde u ovom potkrovlju rađen i koji je bio stvarno jedna sjajna stvar.

Na jednom od mojih puteva od Dubrovnika ka Beogradu, u nekom autobusu kod Virovitice, šofer autobusa me je prepoznao i pitao me je: “Da li ste vi ona osoba koja je govorila o Dubrovniku i Milanovoj pogibiji?” Naime, ja sam tada javno na televiziji ’91. godine, posle Milanove pogibije rekla da je to uradila JNA. I taj čovek iz Virovitice mi je rekao da sam ja njemu tada pomogla da on javno govori o tome šta se događa.

Valjda nisu smeli uopšte da upotrebe tu rečenicu da JNA to radi. Srela sam čoveka, arhitektu, koji je isto bio na dubrovačkom ratištu. On je pričao kako su svi vojnici koji su bili sa njim po tim kućama i selima, kako su nešto uzimali i nosili, na primer, igračku za dete ili zlatan lančić i takve stvari, a da on nije ništa drugo uzeo nego kada je bio u nekoj kući iznad Dubrovnika da je pronašao neku knjigu koju je godinama tražio. Sećam se da sam mu rekla da je vrati. Mogu li da vam pročitam jedno pismo koje sam dobila juče iz Dubrovnika.

“Ovdje smo nekoliko mjeseci naprijed i već mi je debelo muka od svega. I sama shvaćaš da se društvo koje je dugo i efikasno propadalo ne može tako lako oporaviti. I tu je, vjeruj mi, ono što je vidljivije, materijalno propadanje, puno manji problem od potpune erozije morala i dobrih običaja. A da ne govorim o premreženosti cijelog društva lopovskim i kriminalnim ugovorima koji drže sve u šaci. Vlast deluje kao šačica ljudi koji niti znaju niti mogu neki značajniji iskorak u bolje napraviti. Masa nezaposlenih i dalje raste, posao je teško naći. S druge strane, optužnice za ratne zločine i kriminal druge vrste se množe. Ima se osjećaj da nitko iz bivše vlasti nije bio čist a bilo ih je mnogo i trajalo je dugo.” Ista priča svuda.

Svetlana Lukić: U Hrvatskoj i u Sloveniji kao da gledamo u budućnost…

Jelena Trpkovic: Da, ali u blisku budućnost. Prekosutra već. Mislim da je najvažnija stvar ipak urađena. Mi smo 10 godina imali Slobodana Miloševića, više ga ipak nemamo, bez obzira što ga je ovaj primio u Palati federacije. Ipak smo uradili najveću stvar. Ipak se oni sada kriju. Ipak Mira Marković trajno odlazi iz Jugoslavije. Ipak su oni sada begunci. Dabogda bili begunci, neka im to bude najveća kazna.

Razgovor sa Jelenom Trpković pre 17 godina

Jelena Trpković: Dubrovnik je meni smetao, smetao mi je kao lepota, jer sam se ja školovala u ruznom gradu, navikla sam iz ružnog da idem u lepo, tako da sam bila bombardovana non-stop lepotom. Kada otvorim prozor i kada pokulja sva lepota, svi mirisi i svo nebo oblici i taj grad, i taj kamen, kada sve to uđe kroz prozor onda sam se često našla potpuno bespomoćna, šta ja sada u stvari mogu tu da radim.

Iz Dnevnika Milana Milišića, čita Goran Cvetković

“Krenuo sam u grad. Čula se sirena. Tip u trafici na brzinu mi je dao četiri Vinstona za Jelenu. Pretpostavljam da će cigareta uskoro nestati. Ratna nestašica. Ali sam bio dovoljno glup da ne kupim šteku Ronhila. Točno kada sam prišao Lazaretima, prodavačice su bježale u sklonište. Butiga Merkator u gradu stavila je sto na vrata i prodaje stvari preko banka. Red na ulici. Mima Čampara sa trbuhom do zuba, ima kruha. Placa potpuno prazna sa sandukom koji je Gundulićevo sklonište.”

Jelena Trpković: Zatvorili smo vrata od balkona i sklonili smo se ispod ragastova od njegove radne sobe. Tu smo bili zagrljeni. Bombe su padale okolo. Stajali smo tu zagrljeni i Milan je rekao: “Oni će nas da pobiju”. Onda me je pustio i rekao: “Molim te, moram da se prekrstim”. Prekrstio se. Onda se sve smirilo.

U jednom trenutku Milan je skočio i rekao: “Zaboravili smo juhu, moram da vidim da li je uzavrila”. Otišao je u kuhinju. Na stolu u kuhinji je stajala moja čašica rakije. On mi je dodao i rekao: “Kako ti je tužna ova polupopijena čašica rakije”. To je zadnje čega se sećam. Ne znam da li sam bila u nesvesti, da li sam bila ošamućena. Znam samo da sam otvorila oči, toga se sećam, i videla sam dim, potpuni mrak a sve je osvetljeno. Gledala sam kako kuhinjskih vrata nema, kako nema prozora. Bila je strahovita tišina. I znala sam da je Milan mrtav.

Zaustavili su nas u lučkom kanalu. Tamo vojska dočekuje brodove i tamo je kontrola. Oni su došli, mladi, lepi ljudi, u lepim uniformama i jedino što su na tom brodu radili izvinjavali su se, oni su preskakali preko ljudi i govorili: “Oprostite, oprostite, oprostite”. Otvarali su kabine sa bebama, sa tom decom i sa tim uplakanim majkama i samo vikali: “Oprostite, oprostite, oprostite”.

Peščanik.net, 01.10.2008.