Prije točno stotinu godina, 28. srpnja 1914., započelo je ono što će – kasnije, naravno – biti (opravdano) nazvano Prvim svjetskim ratom. Čini se, nakon tolikog proteka vremena, korisnim upozoriti na važnost interpretacija, logički nastalih post festum, za današnju spoznaju slijeda zbivanja koja su obilježila proteklo stoljeće. Te interpretacije – ma koliko brižljivo bile utemeljene u arhivskoj građi i sl. – ipak nerijetko zapostavljaju realni epohalni kontekst koji onome što se je zbivalo tek daje na vlastito značenje.

Habermas je, upozoravajući na potrebu da se propita uvriježena samorazumljivost naknadnih interpretacija povijesnih dogodovština, svojevremeno upozorio na prividni paradoks: „nije istinita rečenica da su ‘u kasno proljeće 1618. mnogi seljaci u Evropi natjerani na sudjelovanje u Tridesetogodišnjem ratu’. Jer, tek naknadno se je pokazalo da se je o tomu – o Tridesetogodišnjem ratu, naime – odista i bilo radilo; mnogim suvremenicima je samo zbivanje vjerojatno izgledalo kao još jedan od brojnih lokalnih pohoda na susjede zbog osvete ili pljačke“. Načelno sukladno je i pitanje o tomu jesu li brojni akteri zbivanja iz 1914. (i prije, naravno) znali da pripravljaju ne samo široku konflagraciju („Veliki rat“), već da, na perverzan način doduše, konstituiraju ono što se danas zove globalnom političkom scenom (o tomu je u ovoj seriji tekstova već bilo riječi). Jesu li, dakle, brojni dragovoljci na svim stranama s velikim apetitom kretali u još jedan od (do tada uvijek ograničenih) oružanih sukoba, ili – što je malo vjerojatno za veliku većinu – u pravi svjetski rat? Kako bilo, svjetski su rat „dobili“, točnije austrijsko-srpski rat je (sustavom savezništava) dobio značaj kakav za mnoge od aktera uvodnih zbivanja vjerojatno nije mogao imati (jer u tim okvirima nisu ni razmišljali, a kamoli djelovali).

Personifikacija povijesnih zbivanja

Činjenica da je naglasak u stoljetnome obilježavanju bio na Vidovdanu (prema Julijanskome kalendaru, jasno) mogla bi navesti na to da je baš sarajevski atentat razumljen kao ključni ratni trigger. Zamišljeni historiograf iz budućnosti lako bi to mogao zaključiti nakon pažljiva analiziranja izvještaja sa skupova na kojima su (gotovo bezizuzetno) – i u Hrvatskoj i u čitavoj Evropi – sudjelovala najistaknutija imena iz svijeta politike, kulture i znanosti. Znači li to, međutim, doista da je postoji opinio communis o jednoznačnoj svezi sarajevskoga atentata i Prvoga svjetskoga rata? Da su, s današnjega stajališta, sve ranije krize (od 1875. na dalje) nebitne za rat? Da nije bitna ni činjenica da odmah nakon atentata čak i u Austro-Ugarskoj vlasti nije postojao politički konsensus o započinjanju rata (a protiv rata su bili baš oni – uglavnom iz Ministarstva vanjskih poslova – koji su naslućivali „rat svjetskih razmjera“ – iako su tu sintagmu najvjerojatnije shvaćali ponajprije kao oznaku za sukobnu upletenost čitave Evrope i njezinih kolonija)? Ili se, možda, ipak radi naprosto o tomu da faktički početak rata pada u doba godine koje politički (a posebice znanstveni) vrhovi provode u odmoru. A uzme li se ozbiljno u obzir ovakva – čini se svakako moguća – greška, lako je zapitati o mogućim brojnim greškama što su ih (sličnim previđanjem zbiljskoga konteksta razmatranih tekstova) povjesničari činili i – čine.

Nezaobilazna personifikacija povijesnoga zbivanja (koja, valjda, omogućuje lakše, quasi-mitsko probavljanje prošlosti) dovodi stoga, opet jednom, Gavrila Principa u prvi plan (a stvarne povijesne probleme, gotovo automatski, u pozadinu). I srpski nacionalizam, kao i oni koji se tom nacionalizmu suprotstavljaju, povijesno ga subjektiviraju preko svake mjere – jedni zato da naglase „svoju“ povijesnu važnost, drugi pak zato da naglase „njihovu“ ulogu „remetilačkoga čimbenika“ u uljuđenoj evropskoj tradiciji. To, dakako, ruinira ozbiljnu raspravu, pa se i najcitiranijem povjesničaru stogodišnjice, Christopheru Clarku (The Sleepwalkers. How Europe went to War in 1914) događa indikativno mjesečarenje kada tvrdi da su Princip&comp. željeli “stvoriti klimu straha u političkoj eliti dvojne monarhije, ali nisu bili teroristi u današnjem značenju te riječi”.

Gavrilo Princip je, prema svemu, nevažna povijesna figura, jedan od desetaka atentatora koji su u to doba napadali okrunjene glave (nošeni konceptom bitke za simbole – odnosno protiv njih). Čini se nedvojbenim da je bio terorist, a pitanje je – svakomu na odluku – tko ima, ili nema, simpatije za njegov cilj. On, svakako, nije suvremenik današnjice, jer bio je tipično devetnaestostoljetni napaljeni romantični nacionalist, karakteristično nesvjestan posljedica svojih čina. Takvih ima i danas, ali, ipak, na marginama – čak i nacionalističkih gibanja. A „problem“ je, načelno, jednostavan; napadati simboličke ciljeve kako bi se izazvao nered i strah na drugoj strani prema definiciji je terorizam. Braniti ga danas od te kvalifikacije (kao i komunističke, ustaške, palestinske, ili novoljevičarske teroriste, na drugim stranama) jednostavno je besmisleno i završava najgorom posljedicom po javnu diskusiju – prikazivanjem sukoba ideologija (i ubijanja koje izazivaju) kao razmatranja tehničkih definicija. No, i dobri je profesor platio svoj danak kategorijalnoj zbrci (braneći se, izgleda, od napada iz Srbije), pa Principa napuhavaju sve dok nije postao nekom vrstom polemologijskoga demijurga. Kada slične stavove zastupa, na primjer, i Biljana Srbljanović, riječ je o nečemu što se dramskoj autorici može, nekako, i oprostiti – premda njezino insistiranje na Principu kao „žrtvi“ (a ne počinitelju) zapravo, njezinu samorazumijevanju nasuprot, na individualnoj razini ponavlja nosivi obrazac današnjega podržavljenog nacionalizma, od srpskoga do npr. amerikanskoga ili izraelskog; svi se oni uvijek „brane“, jer su – u svojima predstavama – izvorno bili žrtvama onih koje bi potom da pobiju.

Hrvatski vojnik i vojnik hrvatske nacionalnosti

Pojmovni Schmarrn – kada je već o naknadnome obožavanju austro-ugarske kulture riječ (koje, primjerice, u Opatiji dospijeva i do posve grotesknih oblika interioriziranoga „dobrog“ kolonijalizma) – posebno se rado konzumira u domaćoj javnosti. Već na samome početku, premijer je osnivanje vladina Povjerenstva za koordinaciju obilježavanja stogodišnjice Prvoga svjetskog rata popratio (uobičajeno) duhovitim komentarom da je ovo prigoda za spoznaju jesu li Hrvati pobijedili ili izgubili u tom ratu. No, ta je primjedba, izgleda, zadobila direktivno značenje; na veliko se raspravlja o „hrvatskim vojnim postrojbama“ u tom ratu, pa se čak i razmatralo otkrivanje spomenika „hrvatskim vojnicima palim u I. svjetskom ratu“. A hrvatskih vojnika tada naprosto nije bilo, jer ih nije ni moglo biti – budući da nije postojala hrvatska država, pa, konsekventno, ni njezina vojska. Bilo je mnogo vojnika hrvatske nacionalnosti koji su se borili (i poginuli) u jedinicama austro-ugarske vojske (od Krleže na dalje), ali i onih koji su se pridružili srpskoj vojsci (od Stepinca na dalje), ili pak ruskoj (a neki potom i sovjetskoj) vojsci (od Tita na dalje). No, nitko od njih nije bio hrvatski vojnik – kao ni stanoviti Dražen Erdemović, kojega je haaško sudište osudilo na deset godina zatvora zbog sudjelovanja u srebreničkome genocidu. Mnogima je u svijetu bilo teško pojmiti kako je to „hrvatski vojnik“ ubijao za srpsku stranu (o čemu je Kitty Felde napisala i dramu), jer su – poput hrvatskoga mainstreama – propustili pojmiti da država, a ne (etnička) nacija bitno određuje vojsku (i vojnike).

Tek probijanjem kroz interpretacijske naslage koje nerijetko sadašnjost olako projiciraju u prošlost, ili pak nekritički rabe samo jednu vrst izvora, može se doći do onoga što je povijesno bitno. Rat koji je 1914.-1918. poharao prije svega Evropu (točnije: Evropljane) označio je kraj jedne epohe koja je posljetkom Bečkoga kongresa, započetoga prije dvije stotine godina, bila uspostavljena kao poprište međuigre šest imperija. Nestala su transetnički uspostavljena carstva, a nastale nove (po vlastitome određenju nacionalne) države, dobrim dijelom legitimirane Wilson-Lenjinovim (izvorno pragmatički motiviranim) načelom „samoodređenja narodâ“, koje je motiviralo i/ili legitimiralo i niz kasnijih sukoba, pa i ratova. Općenito: moderni je nacionalizam pobijedio upravo s krajem I. svjetskog rata; stanje uspostavljeno prije dva stoljeća dokinuto je u bitnome stoljeće kasnije.

Prije sedamdeset i pet godina, dvadeset i pet godina poslije Prvoga, započinje Drugi svjetski rat, čiji je rezultat formalno gotovo netaknut državni pluralizam, ali Evropa u stvarnosti postaje graničnim područjem dvaju vojno-ideologijskih blokova uz jasno reduciranje faktičke suverenosti praktički svih država u svjetskome sustavu „hladnoga rata“. Prije dvadeset i pet godina „padom (berlinskoga) zida“ (simbolički) završava hladni rat i dolazi do djelomičnoga raspada (ali, u osnovi, do radikalizacije) modela uspostavljenoga 1918., tj. (gotovo) do kompletiranja Evrope kao konglomerata (etno)nacionalnih držav(ic)a, do trijumfa nacionalnoga etatizma.

Ubijanja nisu završena

Uza sve izvanjske paralele s ranijim stanjima, nešto se je ipak fundamentalno promijenilo; odluke više ne donose diplomatski kongresi (rasplesani ili neki drugi) niti zaplotnjački nastrojeni moćnici (iako nisu baš sasvim ni ispali iz „velike igre narodâ“) – demokratska je procedura (svima nedostacima unatoč) neupitno prihvaćena kao odlikovani modus političkih (i socijalnih) promjena. No, nije to, kako je poznato, išlo tako jednostavno i glatko kako su to ideolozi devedesetih željeli vjerovati (i uvjeravati) – zid je, gotovo doslovce, pao na stotine tisuća poginulih u ratovima koji izbijaju nakon 1990., na desetke milijuna onih koji izgubili posao. No, geopolitička slikovnica Evrope se činila stabiliziranom – sve do ukrajinskih događaja, koji upozoravaju ne samo na to da je ideologizirano, posthladnoratovsko, tumačenje demokratičnosti opet moguće, nego, još gore, da ni ubijanja nisu završena.

Sadašnje je, takorekuć nulto, stanje evropske egzistencije nedvojbeno rezultat niza ratova u posljednjih dvije stotine godina. A, nakon svakoga od njih pripovijedalo se je o radikalnome iskorjenjivanju ratovanja, o uspostavi međunarodnoga sustava koji će „osigurati mir za naraštaje koji dolaze“. Povijesno gledano, ratovi su u Evropi bili u pravilu pripravljani propagandističkim postavljanjem ideologijskih „pitanja“ (na koja se odgovaralo oružjem). Od (francuskoga) revolucionarnog, preko kolonijalnoga, balkanskoga, rasnoga, do recentnoga demokratskog pitanja. Iza svih se je njih nalazio skup interesa koji su pokretali ratna stremljenja, ali su upravo „naslovna“ pitanja mobilizirala široke slojeve na (barem privremeno) prihvaćanje ratne prakse.

To pak da su ratovi funkcionirali kao povijesna (ali i historijski ideologizirana) izvorišta država kao političkih zajednica bitno je odredilo ne samo političku geografiju, nego i političku realnost Evrope. Mir nakon rata je pritom bio pretežito poiman kao svojevrsna knjigovodstvena prijelomnica, točka obvezujećega sažimanja bitnoga – ratnoga ishoda, naime. Tako sagledana prošlost Evrope u posljednja dva stoljeća navodi na to da se – nakon niza već povijesno postavljanih – postavi i pitanje Evrope (pod pretpostavkom da je dopustivo smatrati ju prvorazrednim subjektom u suvremenome svijetu). Točnije, pitanje o njezinoj egzistencijskoj mogućnosti da svoje „unutrašnje“ uređenje – jednom za promjenu – uspostavi bez rata, mirom kao metodičkim okvirom, a ne tek završetkom ratnih operacija (to više što je dvadeseto stoljeće doista bilo, prije svega, „stoljeće megasmrti“, kako je to prije dvadeset godina pogođeno formulirao Zbignew Brzezinski).

Temeljna prava ljudi iznad suverenosti država

Ovo što se je u posljednja dva stoljeća zbivalo (ponajprije, no nikako samo u Evropi) bjelodano ukazuje na svakako ozbiljan, a rijetko razmatran problem. Naime, na kontekstualno propitivanje nosivih vrijednosti na kojima se uspostavljaju evropske političke zajednice (a tendencijski i Evropa kao politička zajednica). Kontekst je o kojemu je pritom riječ bjelodano onaj ratni, pa ključno pitanje jednostavno glasi: u kojoj su mjeri sve formativne „evropske“ vrijednosti (od jednakosti i slobode, preko demokracije do pravednosti) obilježene (dapače: oštećene) time što su svagda ostvarivane kao ishod ratova (a ne čitanja knjiga ili očekivanja izbornih ishoda). Ratni ožiljci na temeljnim političkim (ali i moralnim) vrijednostima suvremenih poredaka svakodnevno i nisu vidljivi, ali svaki poremećaj rutiniziranih postupaka socijalne reprodukcije lako ih dovodi na svijetlo dana. Baš je zato važno povijesno razmatrati čak i proceduralne sastojke današnjice, kako bi iznenađenje ružnom slikom koja se pomalja iza institucijske šminke bilo manje, kako, što i jest najvažnije, ne bi paraliziralo građane upravo onda kada je djelovanje najpotrebnije.

Ovo se, izvedbeno, ponajprije odnosi na nasušnu potrebu relativiranja koncepta državne suverenosti u oblasti moralnog prosuđivanja, jer temeljna prava ljudi trebaju biti nadređena suverenosti želi li se makar i razmišljati u redukciji nasilja u preobrazbi (društvenom egzistencijom zadanih) sukoba. Alternativnim se interpretacijskim načinom odustaje pak od klasičnog tipa moralnoga zaključivanja (koje olako skreće u – svaku vrst – sukoba radi realiziranja zadanih vrijednosti), te, zapravo, prelazi na političko zaključivanje koje traži rješenje, pitajući se (za mnoge moraliste skandalozno): kako doći do najmanjega zla? Budući da cjelovito dobro u realnosti nerijetko nije moguće, pokušava se postići barem to, da zlo bude umanjeno, odnosno da (neizbježna) cijena koja se plaća za konkretni boljitak bude što manja. Svagda je bitno unaprijed odrediti granicu prihvatljivosti „manjega zla“ (dvojbeno je, primjerice, što u stvarnosti znači naizgled logično stajalište, razmjerno popularno u devedesetima u ovim krajevima: bolje ih je protjerati nego ubijati?). To su situacije koje poznajemo, u kojima, katkada, pomaže ono što se naziva moralnom intuicijom. No, i opet ostaje striktno političko pitanje: kako moralnu intuiciju učiniti efikasnom u zajednici? Ne odgovori li se na nj na zadovoljavajući način, ratovi bi se mogli i dalje ponavljati – ne samo zbog privrednih, socijalnih ili političkih  interesa, nego naprosto stoga što su ugrađeni i u naizgled najčišće od suvremenih vrijednosti.

Banka, 25.07.2014.

Peščanik.net, 26.07.2014.