Sve za Hrvatsku – zašto?“, piše na postolju velikog spomenika u kutu splitske putničke luke, gdje brojni turisti prolaze put živopisnog Pazara, znatiželjno gledajući nekakvog starog brončanog mrguda zagledanog prema Rivi. Godina je recimo 2044, dvometarska figura prekrivena golubljim govnima već tridesetak godina stražari na okuci prema trajektnoj luci, a turistički vodiči na tvrdom kineskom objašnjavaju tko je brončani mrgud, i što znači neobičan natpis pod njegovim nogama, dakle „Sve za Hrvatsku – zašto?“.
– To je dr. Franjo Tuđman, hrvatski političar iz druge polovice dvadesetog stoljeća – ravnim glasom recitira umorni vodič sa šarenim suncobranom visoko podignutim iznad glave. – „Sve za Hrvatsku – zašto?“ njegov je čuveni citat, upozorenje Hrvatima da ne srljaju u rat za nezavisnost, i da dobro promisle vrijedi li samostalna Hrvatska njihovih života.
Zbunjeni turisti
– Ali zar nije upravo on bio Utemeljitelj i Otac Domovine, Utemeljitelj i Prvi Predsjednik Republike Hrvatske? – zbunjeno pita neki kineski student, štreber s džepnim vodičem kroz Split.
– Da, ali to je komplicirana priča – s vidnom dosadom u glasu odgovara vodič. – Dr. Franjo Tuđman bio je uvjeren da će Hrvatska kao nezavisna država lakše ući u novu jugoslavensku zajednicu. Cijeli svoj život, naime, posvetio je bratstvu i jedinstvu Hrvata i Srba, i najzad umro 1999, shrvan i poražen, i ne sluteći tada kako njegov san o demokratskoj Jugoslaviji nije umro zajedno s njim. Splitska sličica iz recimo 2044. godine vama, jasno, izgleda čak i gluplja nego što je nemoguća.
Čak ni meni, provjerenom mrzitelju svega hrvatskog, nije tako glupa i nemoguća padala na pamet, sve dok usred živih polemika o već famoznom spomeniku dr. Franji Tuđmanu nisam opet prošetao ulicom Natka Nodila i na zgradi stare klasične gimnazije ugledao onu već znamenitu tablu u spomen na jednu od vodećih figura splitskog narodnjačkog pokreta prije stotinu i pedeset godina, kamenu ploču na kojoj se brončanim slovima podsjeća naraštaje kako „Natko Nodilo (1834-1912) um i srce jedinstvu Hrvata posveti“.
Do početka slavnih devedesetih, to svatko u Splitu zna – jasno, to se samo tako kaže, jer uopće više nisam siguran koliko bi Splićana danas to uistinu znalo – na spomen-ploči Nodilu stajalo je – „um i srce jedinstvu Hrvata i Srba posveti“. Sve dok legendarni Nepoznati Počinitelj nije jedne noći ponio skale, naslonio ih na zgradu gimnazije i neznatno intervenirao u tekst, skinuvši onih zlosretnih pet slova – „i Srba“ – etnički tako očistivši spomen-ploču Natku Nodilu.
Neznani je hrvatski povjesničar biografiju Natka Nodila skratio za svega pet slova, i čuveni je splitski narodnjački vođa, klasični hrvatski protojugoslaven i oduševljeni borac za jedinstvo Hrvata i Srba, odjednom – doslovno dakle preko noći – postao hrvatski vitez, domoljub i nacionalist, gorljivi borac za nacionalno jedinstvo Hrvata i vizionar koji je stotinjak godina prije Drugog svjetskog rata anticipirao pomirenje ustaša i partizana.
Cijelih dvadeset godina otada stoji u centru grada vidno istaknut besprizorni povijesni falsifikat, i nikoga to pretjerano ne uzbuđuje. Okreće se Natko Nodilo u grobu kao trotul, ali u Splitu to ne čuju, valjda zato što je pokopan na zagrebačkom Mirogoju.
Ne razmišljate ni vi o tome, ne pada vam ta stvar na um dok svakodnevno prolazite ispod ploče čovjeku koji je takav jedan um jedinstvu Hrvata posvetio – svakako imate pametnijega posla i pametnijih misli – ali ni vama, priznajte, ne bi svejedno bilo da se po gradu priča kako ste prevejani četnik ili žestoki navijač Dinama, a da vi tu ništa ne možete jer ste, recimo, mrtvi stotinu i pedeset godina. Ili da ste, na primjer, dr. Franjo Tuđman.
Domobranska sintaksa
Da ste dakle umrli i pedesetak godina kasnije otkrili kako vam je Nepoznati Počinitelj s natpisa na spomeniku skinuo deset slova, i kako je od vaše slavne rečenice „Sve za Hrvatsku – Hrvatsku nizašto“ ostalo tek – „Sve za Hrvatsku – zašto?“. Ili, još bolje, da je autorima spomenika palo na um da na postament ispišu „Dr. Franjo Tuđman (1922-1999), um i srce pomirenju Hrvata posveti“.
Pa da je Nepoznati Počinitelj otišao doma po onih pet slova. Ukoliko Splićanima danas iz nekog razloga ne odgovara uspomena na Natka Nodila, čovjeka koji je, jebiga, život posvetio jedinstvu Hrvata i Srba, mnogo poštenije – hrvatska domobranska sintaksa, naime, u ovom kontekstu dopušta spominjati poštenje – bilo bi ukloniti cijelu ploču i gospodina Nodila sahraniti u masovnu grobnicu hrvatskog pamćenja. To bi, međutim, bilo tek dovoljno pošteno, ali ne i dovoljno šupački. A u ovom gradu jedini je društveno poželjan odnos prema prošlosti, čak i kad je ona stotinu pedeset godina stara – šupački.
Nema, naime, u hrvatskom jeziku riječi koja bi preciznije označila bijednu, kukavičku reviziju biografije čovjeka kojemu su i čukununuci previše mrtvi da bi se pobunili. Ako bi se, jasno, i oni uopće pobunili. Nigdje povijest nije kraća i relativnija, nigdje nije takva kurva kao na ovim zlosretnim prostorima, pa prije nego se u dva iza ponoći krišom popišate iza spomenika dr. Franji Tuđmanu, čovjeku koji je um i srce posvetio pomirenju Hrvata i Srba, razmislite: jeste li još uvijek sigurni da je glupo, pa čak i nemoguće?
Možda niste ni primijetili nešto neobično na postamentu? Ne razmišljate o tome, ne pada vam ta stvar na um dok otkopčavate šlic ispod Tuđmanova spomenika? Ili stvarno mislite da ste u granitnu čvrstinu i neprolaznost Tuđmanove ideje uvjereniji nego što su to bili vaši djedovi, kad su onomad svečano otkrivali ploču Natku Nodilu?
Slobodna Dalmacija, 15.04.2013.
Peščanik.net, 16.04.2013.
