Foto: Mirëdita, dobar dan! 2023.
Foto: Mirëdita, dobar dan! 2023.

Može li jedna svinjska glava, prepolovljena po dužini i položena u tufnastu kartonsku kutiju da zameni dva književna festivala u Srbiji kao i čitavu produkciju nezavisne kulturne scene kojoj je u Beogradu uskraćeno finansiranje? Izgleda da može. Vidovdanska svinjska glava u imaginiranju Vučićevog režima predstavlja izuzetan kulturni sadržaj kojim se mogu objasniti sve kulturne i političke nedoumice u Srbiji danas. Krenimo redom jer svinjska glava nikad ne dolazi sama, ona ima svoju prethodnicu koja se može prepoznati u paraformacijama, koje su devedesetih nastupale na frontovima diljem Jugoslavije, kao pridružene jedinice JNA, a sada na svakom mestu gde treba izvesti operaciju zabrane neke kulturne manifestacije. Tako je zapečaćena sudbina festivala „Mirëdita, dobar dan!“, koji je najpre provučen kroz toplog zeca funkcionerskih uvreda da bi ga naposletku napao interventni vod MUP-a Srbije – huliganska jedinica pod vođstvom Marka Vučkovića zvanog Komandant, uglednog biznismena iz redova SNS-a. Druga jedinica za urgentne intervencije bila je poslata u Minhen kako bi podržala divljanje na terenu, pri čemu je uhapšen huligan Nenad Radić, koji je tom prilikom nosio majicu „Srbi nisu genocidan narod“. Ispostavilo se, međutim, da to nije nikakav huligan već Šapićev najbliži saradnik, bivši sekretar za obrazovanje i dečju zaštitu, inače stalni saradnik SNS Instituta za ekonomiju i pravo, koji je registrovan sredinom 2013. godine u Beogradu. Nenad Radić je aktuelni kandidat za predsednika opštine Zvezdara. Svi oni vrlo dobro znaju da visoka funkcionerska ili partijska pozicija ne isključuje nikada bazičnu funkciju – huligansku. Čitava režimska struktura u Srbiji sačinjena je od takvih kadrova, koji su jednom nogom u Armaniju a drugom u maskirnim pantalonama.

Uostalom, kada je direktorki Inicijative mladih za ljudska prava, pored verbalnih pretnji, stigao paket sa svinjskom glavom, unutra je bilo pismo sa dodatnim objašnjenjem – svinjska glava je tradicionalno jelo u Šumadiji, a gostovanje Srba na Kosovu biće izvedeno u omiljenoj „zeleno maslinastoj odeći“. Da svinja voli zeleno, poznata je stvar, ali da voli i uniformu, predstavlja kreativni doprinos SNS-a. Uglavnom, preteća poruka koja je po svinji poslata Inicijativi, predstavlja ozbiljnu poruku kojom je režim Aleksandra Vučića prekoračio sve crvene linije kada je u pitanju sloboda kulturne proizvodnje u zemlji. Ona je zapravo gotovo nemoguća, osim ako je ne sprovode organizacije koje su bliske režimu. To nam svedoči i druga zabrana koja se dogodila u roku od 24h nakon zabrane „Mirëdita, dobar dan!“. Reč je o zabrani književnog festivala Kikinda short, koji se nesmetano održavao već 18 godina u prostorijama Narodne biblioteke „Jovan Popović“ u Kikindi. Ovoga puta, nisu korišćene falange MUP-a, niti je poslata svinjska glava, već je glavom i bradom to učinio Nikola Lukač, gradonačelnik Kikinde. Naime, on je obavestio organizatore festivala da „ne može dopustiti da u njegovom gradu govore ljudi koji ne poštuju Kikindu, njegovu državu i predsednika“.

Zaista, kakva je to kultura koja kritički govori o stvarnosti u kojoj živimo, ovoj divnoj svinjskoj stvarnosti koja se servira na tufnastom pladnju? Postoje i drugi načini da se kulturni programi realizuju, poručuje vlast: uzmimo na primer Ložionicu, novi epicentar srbijanske kulture, koji je pokrenula bivša premijerka Ana Brnabić. Nedavno je tu, bez pompe i dreke, osnovana prva Regionalna kreativna mreža, koja ima za cilj da podstakne regionalnu saradnju u domenu kulturne industrije. Iako su u ovoj mreži zastupljeni centri iz Hrvatske, Crne Gore, BiH (isključivo RS), Severne Makedonije i Albanije, nijedan kreativni industrijalac nije zadržan na aerodromu niti deportovan kući. Ložionica je postavila standard izgradnje bezlične naprednjačke kulture koja na prvo mesto stavlja državu i predsednika. Ovakav model bi trebalo da se primeni na sve ostale manifestacije u Srbiji, počev od priredbi u dečjim vrtićima do velikih događanja u nacionalnim ustanovama kulture.

Zabrane kulturnih sadržaja, njihova kontrola i progon umetnika predstavljaju crveni alarm za diktaturu. A Srbija je uveliko čizmom i maskirnom uniformom, svinjskom glavom i bakljom, ukoračila u tu zonu. Kada se u taj prostor uđe, više nema opravdanja jer je jedan vid nasilnog upravljanja normalizovan. Interesantno je da na ovakvo ponašanje države nije reagovala čitava opozicija; zapravo njen desni demokratski spektar je ostao potpuno indiferentan, čak su pojedine partije, poput Novog DSS-a, bile ponosne na svoj podmladak koji se kalio na ulici. Nije bez razloga premijer Vučević nedavno odlikovao Miloša Jovanovića naprednjačkom sabljom za doprinos u sektoru bezbednosti. Njegov naslednik Stefan Saratlić je to pokazao na bojištu kod Dorćol Platza, kada se javno usprotivio kulturnoj razmeni između Srbije i Kosova. Pred Saratlićem je, izvesno, sjajna politička karijera.

Organizatori festivala Kikinda short bili su primorani da se iz javne ustanove kulture povuku na „privatni posed“, gde su uz skromne produkcione uslove realizovali veče polujavnog čitanja literature. Književnost, dakako ona prava, u Srbiji je postala stvar koju možemo praktikovati samo između četiri zida. Praksa intimne kulturne razmene u tišini sopstvene sobe. Bilo bi dobro kada bi se i knjige štampale bez cenzure, ali odavno ni to više nije tako. Domaće tržište je zatrpano estradnom i bofl produkcijom sa vodenim žigom Republike Srpske. S druge strane, priče koje jedni drugima pričamo, kako je to govorio Albahari, postale su opasne po režim. One nadahnjuju osećaj slobode i bitnosti opstanka u mračnom okruženju, dok oko nas grokću svinje u maskirnim uniformama. Književnost se u takvim uslovima vraća svojoj izvornoj funkciji – pripoveda o slobodi, uverava nas da je drugačiji svet moguć, vraća nam smisao koji je davno izgubljen. Tu počinje otpor.

Peščanik.net, 01.07.2024.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)