Nakon što su prekjučer predstavnici Narodne skupštine Srbije Snežana Paunović i Uglješa Marković napustili međuparlamentarnu konferenciju „Prednosti Berlinskog procesa: poseban fokus na zajedničko regionalno tržište“ koja se održavala u Petrovcu u Crnoj Gori uz obrazloženje da su parlamentarne delegacije Bosne i Hercegovine, Albanije i Kosova neprimjerenim napadima na Aleksandra Vučića obesmislile ideju konferencije, jasno je da je krahiralo nešto puno veće od konkretne konferencije. To je, istina, postalo jasno još i ranije, ali je nakon svega što se događalo oko donošenja rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici, razoružalo i najveće optimiste.

Dakle, krahirala je ideja da je dovoljan ekonomski interes bez političkih promjena i iskrenog suočavanja s prošlošću da se regija ponovno poveže. I sad čak i nije ključno pitanje to je li Otvoreni Balkan poslužio samo kao paravan za namirenje dvaju nacionalizama, a Berlinski proces kao utješna nagrada Europske unije, jer su oba suštinski okončana.

Iako u prvom priopćenju srpski parlamentarci nisu precizirali o čemu se točno radi, u onome koje je uslijedilo dan nakon zaključili su kako je Vučić optužen da lično radi pritisak na političare iz Federacije BiH, da se inzistiralo na razgovoru o statusu Kosova i politici Srbije, a da tamo, na toj vrsti sastanka, nije bilo ni mjesto, ni vrijeme za te teme i tvrdnje koje su po njima potpuno deplasirane. Ili konkretnije: „Pod okolnostima da je primarni cilj Konferencije trebalo da bude unapređenje regionalne saradnje, uspostavljanje zajedničkog regionalnog tržišta i unapređenje kvaliteta života građana u regionu, a da je zloupotrebljena za jeftina politikantska, demagoška, neistinita i nestručna izlaganja, predsednici odbora Snežana Paunović i Uglješa Marković napustili su Konferenciju“.

I sad, neovisno o njihovoj ocjeni jesu li napadi i teze deplasirani ili nisu, Paunović i Marković su suštinski u pravu oko primarnog cilja konferencije.Međutim, upravo u tome i jeste problem. Jer je valjda konačno postalo jasno da unapređenje regionalne suradnje ne može doći samo putem zajedničkog tržišta i podizanja kvalitete života ako nema iskrenog razgovora o traumatičnoj prošlosti, suštinskih promjena politika iz devedesetih i ako se barem minimalno ne uvažavamo i ne prestanemo javno forsirati ideje i projekte koji sustavno proizvode tenzije i ruše povjerenje među državama i narodima. Da, tu primarno mislim na svesrpski sabor i njegove poruke, što ne znači da bilo kakvu ideju suradnje ne minira i kosovski premijer Kurti sa svim odbijanjima razgovora i ostalim potezima koje povlači.

Beskrajno je naivno, zapravo, vjerovati da ekonomija krči puteve politici, kad je oduvijek bilo obratno. Dodatno je naivno to činiti iz naše situacije i s poznavanjem nedavne nam prošlosti. Pa da je stvar do ekonomije i poboljšanja kvalitete života, ne bi se ništa od ovoga dogodilo, nego bi savezna vlada Ante Markovića odradila nekoliko mandata u nizu i bili bismo kao Jugoslavija u Europskoj uniji već poodavno.

Štoviše, ekonomija i ekonomska razmjena, ona crna doduše, savršeno su funkcionirale i tokom čitavog rata, ali je prvo veliko otvaranje ekonomske suradnje došlo nakon stvarnih političkih promjena 2000. godine.

E sad, to da ljudi iz međunarodne zajednice, opčinjeni vječnom vjerom u kapitalizam i moć slobodne trgovine, ovo ne vide, to još i mogu razumjeti. Ali da se domaći akteri toliko godina prave, a neki od njih čak i djeluju iskreno u svemu tome, da je moguće stalno šutjeti o slonu koji je u sobi i da će to zbližiti regiju, sad već postaje smiješno.

I bez obzira na to što znam da je entuzijazam za Europskom unijom u zemljama regije koje nisu dosad ušle u nju, a to su sve osim Slovenije i Hrvatske, odavno splasnuo, bez obzira na to što ta organizacija zemalja iskazuje čitav niz organizacijskih i demokratskih deficita, jedini način koji ostaje kao nekakav put kojim će se regija stvarno opet zbližiti, jeste članstvo u toj Europskoj uniji, uz ispunjavanje barem minimalnih standarda koji se očekuju.

Da, postoji i teoretska mogućnost katarze i samospoznaje ovdašnjih društava o zločinima koji su učinjeni u njihovo ime, a oni ih svjesno ili nesvjesno podržavali, ali to je stvarno u domeni teorije.

Stoga bi bilo kakav stvarni pomak po tom pitanju, a najrealnijim se čini nekakav skoriji ulazak Crne Gore u Europsku uniju, značio više od svih berlinskih procesa i Otvorenog Balkana. A to je puno više do EU, nego do domaćih političara.

Oslobođenje, 28.06.2024.

Peščanik.net, 01.07.2024.


The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)