Kada je 90-tih šef Hrvatske radio-televizije donio dekret kako pisati izvještaje s ratišta, a zapravo plitki propagandni uradak, malo ih se – znam iz iskustva – opiralo pretvaranju novinara u puke propagandiste. Ali cilj je opravdao sredstva, pa se isti lik hvalio kasnije kako je HTV dobila rat s TV Srbije. No, što se 35 godina kasnije promijenilo u tom javnom servisu koji guta golemi proračunski novac? Promijenilo se na gore uzme li se u obzir da rata nema, ili ipak? Ima ga, sudeći po društvenoj klimi u Hrvatskoj, umnogome potaknutoj i radom HTV-a, snažnim propagandnim mehanizmom, sluškinjom vladajuće partije. Jer ako se premijer ne pojavi barem osam puta u TV Dnevniku, nižući svoje uspjehe, ostrvljujući se na opoziciju najgrubljim riječima, vrlo je vjerojatno da će dotična urednica dobiti manju plaću. Stoga to nije novinarstvo, nego nedopustivi, izdašno plaćeni oportunizam.
Ipak, da može i gore pokazao je HTV emitiranjem prošloljetnog koncerta M. P. Thompsona u udarnom večernjem terminu, kao kolektivni užitak u trosatnom primitivnom spektaklu, s gospama, mačevima i ratnom retorikom; čula se i imbecilna pjesma, što ju se skladao sam pjevač, o dijelovima Bosne kao izgubljenom, izmučenom teritoriju otetom Hrvatskoj; nije nedostajalo ustaških insignija, a euforija je dosegla vrhunac pjesmom koja započinje ustaškim pozdravom „Za dom spremni“. Na pitanje kako je moguće da pozdrav pod kojim su počinjeni najstrašniji zločini nije odrezan, iz HTV-a su odgovorili kako je uvjet pjevačeva tima bio da se smije emitirati samo integralna verzija koncerta. I? Klanjam se, sluga pokoran!
Razlika stoga između službene propagande 90-tih, u doba rata, i ove danas jest da se tada prokazivalo mahom „bradate spodobe“ iz Srbije, a danas su meta, uz srpsku manjinu, i svi oni koji vjeruju da je veličanje nekadašnje ustaške države civilizacijsko dno na koje se besumnje upravo spustila javna televizija objavom snimke toga koncerta.
Ali mjesta čuđenju nema, s obzirom na efikasnu porobljenost svih institucija u državi od strane vladajuće partije, na činjenicu da sam premijer voli najdražeg ustaškog pjevača, da je sigurno upravo on i odobrio taj fašistički dernek emitiran na HTV-u i da je kreirao nepodnošljivi sunovrat države u antidemokratski primitivizam i rehabilitaciju kolaboracionističke NDH. O antifašističkom nasljeđu danas se, naime, govori isključivo kao o zločinačkoj pojavi, služe tome posebno grobnice „nevinih Hrvata“ koje se danonoćno iskapaju po Sloveniji, da bi se u njima pronašli predmeti koji nedvojbeno ukazuju na pripadnost ustaškim ili njemačkim postrojbama. Te se kosti, uglavnom pripadnika različitih vojnih jedinica, potom pakuju u kovčege, pokrivaju hrvatskom zastavom, uz tronuto lamentiranje ministra branitelja „o borcima za Hrvatsku“, stradalima od ruke partizanskih krvnika. Tako su partizani pretvoreni u zločince, a zločinci, poznati po rasnim zakonima, logorima i masovnom ubijanju Srba, Roma, Židova i hrvatskih antifašista tek su nedužne žrtve.
Isplatio se, eto, višegodišnji trud započet 90-tih, u doba Franje Tuđmana i njegove rehabilitacije ekstremne ustaške emigracije, a kojemu su „borci za hrvatsku neovisnost“ bili i bračni par Bušić, osuđeni u Americi zbog terorizma jer su 1976. postavili bombu u New Yorku i skrivili smrt jednog policajca. Tuđman ih je po izlasku iz zatvora vratio doma, gospođu i zaposlio u svom uredu, a kada je Julien Bušić nedavno umrla HTV je objavio dirljivu sućut premijera kao zahvalu „heroini“ za nemjerljiv „doprinos hrvatskoj nezavisnosti“.
U odličnoj knjizi Patria piše Fernando Aramburu minuciozno o teškoj povijesti Španjolske, na primjeru rasapa prijateljstva dviju seoskih porodica zbog ideoloških neslaganja oko odcjepljenja španjolske Baskije, o besmislu terorizma, razotkriva zloćudnost zagovaranja identitetske isključivosti, kobnu ulogu crkve u promociji terorizma, sve tako primjenjivo na naše prostore. Ali ne čitaju hrvatske barabe takve knjige, niti se ozbiljno suočavaju s prošlošću, čiji bi rezultat onda bio – kao u Patriji – konačno pomirenje ideologijom razdvojenih skupina. Ne, ovdje se vođa partije, zbog svog komunističkog backgrounda, uporno dokazuje radikalnoj desnici i konzervativnoj Crkvi pogotovo, pa je zato odvratni koncert Thompsona emitiran baš na Tijelovo, dan koji, da nije snažne sprege države i crkve, ne bi ni bio nacionalni praznik u državi koja se tobože deklarira sekularnom.
Tretman banalnog, proustaškog pjevača kao nacionalne ikone, govori sve o Hrvatskoj u kojoj je moguće i da notorni desničarski tjednik, financiran također državnim novcem, objavi naslovnicu: „Smrt antifašizmu – sloboda hrvatskom narodu!“, uz preporuku čitavom nizu javnih osoba da se objese! Pa je li se oglasio itko iz vlasti? O gaženju ustavne vrijednosti antifašizma? O pozivu na linč? Ne, jer je terorizmom polusvijeta i vladajuće partije skoro pa obavljen potpuni obrat – antifašizam je zloćudan, neprihvatljiv, a patrija ima da se kolektivno zbije pod povijesno i civilizacijski zlokobnim predznakom. Autentično hrvatskog fašizma.
Mladina, 12.06.2026.
Peščanik.net, 15.06.2026.
SLOBODA MEDIJA, SLOBODA GOVORA
