Foto: Bogdan Spasojević
Foto: Bogdan Spasojević

Oficir policije Srbije kažnjen je oduzimanjem čina zbog objavljivanja karikature na svom privatnom fejsbuk nalogu.

Karikatura prikazuje policajca u punoj opremi kome na pragu porodičnog doma u zagrljaj trči dete, dok za njim ostaju crveni tragovi njegovih čizama. Karikatura je isprovocirala pretpostavljenog koji je podneo incijativu za pokretanje disciplinskog postupka zbog sumnje u „tešku povredu službene dužnosti“, odnosno „ponašanje koje šteti ugledu MUP“. Postupak je odmah pokrenut i u prvostepenim postupku „odgovornom“ je izrečena kazna oduzimanja čina. I potom i potvrđena u drugostepenom postupku.

U pravnom sistemu Republike Srbije, karikatura nije zakonom zabranjena, nikom, naprotiv. Obuhvaćena je ustavnim garancijama slobode mišljenja i izražavanja (član 46 Ustava) i legitiman je oblik izražavanja, političke satire i društvene kritike. Naravno, sloboda izražavanja nije apsolutna. Može se snositi pravna odgovornost zbog objavljivanja karikature ali samo ukoliko ona prekorači granicu dozvoljene kritike i pređe u sferu povrede ličnih prava ili javnog poretka.

Za početak, na fabuloznoj karikaturi ne postoje bilo kakva obeležja koja ukazuju na to da je nacrtani policajac pripadnik MUP Srbije. A tvrdnje da je karikatura nekog uznemirila, a pogotovo da narušava ugled MUP, u potpunoj je suprotnosti sa osnovnim obeležjima i značenjem žanra karikature koji neizbežno podrazumevaju određenu prenaglašenost i preterivanje u izrazu. Ako karikature ne bi podrazumevale izazivanje određenog uznemirenja kod onih koji ih gledaju bile bi lišene smisla postojanja.

Glavno pitanje je – na osnovu čega su odgovorni u MUP, i starešina koji je podneo prijavu i pretpostavljena koja je pokrenula postupak i članovi drugostepene, disciplinske komisije, spornu karikaturu videli kao uvredu za srpsku policiju? Jer, nacrtani policajac je mogao biti pripadnik bilo koje policije na svetu. A oni su iz njima poznatih razloga, crvene, „krvave“ tragove čizmi nedvosmisleno pripisali srpskim policajcima i šta više u njima prepoznali vređanje srpskih policajaca i srpske policije uopšte.

Na osnovu čega?

Da li su za to zaista dovoljne izjave četvorice „svedoka“ koji su se prepoznali i našli uvređeni? Pogotovo ako su svedoci isti policajci koji su navedeni u krivičnoj prijavi, upravo zbog sumnje da su u jutro 15. avgusta prošle godine, na putu svojim kućama, lako moguće zaista ostavljali za sobom tragove krvi građana koje su prethodno tukli. Policajci koji su bili „svedoci“ zapravo su među onima protiv kojih je dosad već uveliko trebalo da se vodi ne disciplinski, već krivični postupak jer su, što je višestruko dokumentovano, grubo kršeći Zakon o policiji brutalno prebijali građane na prošlogodišnjem protestu u Valjevu. Snimci koji su se nakon toga pojavili na društvenim mrežama svedočili su o mučnim scenama teškog batinanja i neshvatljivo brutalnog postupanja prema bespomoćnim ljudima.

A protiv njih do danas nije pokrenut ni disciplinski ni bilo kakav postupak, uostalom kao ni protiv bilo kog drugog identifikovanog policajca čije je nasilje dokumentovano i trajno zabeleženo.

Zato nije slučajno, već sasvim logično da ljudi, mnoštvo njih, misli da je ova odluka o oduzimanju čina kao i ceo ovaj postupak, preko čoveka koji joj je suprug, samo nastavak obračuna s policajkom Katarinom Petrović, koja je bila pritvorena, optužena a i posle oslobađajuće presude opet suspendovana. Taj gotovo neverovatno uporni maltretman koji je otpočeo pre više od tri godine i traje neprekidno, o kom sam pisao i na Peščaniku, sad se dodatno širi i na članove porodice kojoj se svesno ugrožava egzistencija. A sve zato jer je javnosti učinila dostupnom dokaze u vezi sa saobraćajnom nesrećom koju je izazvao „prvi kum Srbije“, kum tadašnjeg predsednika republike.

Crveni trag koji ostaje iza čizama neidentifikovanog policajca je karikatura, legitiman i legalan, ustavom garantovan oblik izražavanja. A odluka o oduzimanju čina čoveku koji je objavio karikaturu je potvrda gadne nedopustive prakse odmazde prema policajcima koji slepoj poslušnosti politici pretpostavljaju doslednu, odgovornu primenu zakona. Iza takve prakse ostaje prljavi trag.

Peščanik.net, 20.10.2026.


The following two tabs change content below.
Rodoljub Šabić (1955), advokat, prvi poverenik za informacije od javnog značaja Republike Srbije. Podsekretar za zakonodavstvo u vladi Ante Markovića, narodni poslanik i potpredsednik Narodne skupštine RS, ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu u vladi Zorana Đinđića. Kao Poverenik dobio brojne nagrade kao što su: 2006. Specijalna povelja (Udruženja novinara Srbije), 2007. Ličnost godine u borbi za slobodu medija (Misija OEBS-a), 2008. Najevropljanin (Prva evropska kuća), 2009. Vitez poziva (Liga Eksperata – LEX), 2010. Reformator godine (Nacionalna alijansa za lokalni ekonomski razvoj – NALED), 2011. Nagrada za doprinos borbi protiv korupcije (Misija EU i Savet za borbu protiv korupcije), Ličnost godine (Misija OEBS -a) i Počasni član Nezavisnog udruženja novinara Srbije. 2012. Nagrada za doprinos Evropi (Evropski pokret u Srbiji i Međunarodni evropski pokret), 2013. Nagrada za instituciju sa najvišim stepenom antikorupcijskog integriteta (BIRODI), 2014. Nagrada za toleranciju (AP Vojvodina, Opština Bačka Topola i Fondacija Plavi Dunav), 2015. Nagrada za unapređenje kulture ljudskih prava Konstantin Obradović (Beogradski centar za ljudska prava), 2015. Nagrada za doprinos unapređenju prava žrtava (Viktimološko društvo Srbije), 2016. Povelja za građansku hrabrost Dragoljub Stošić (Kuća pravde Strazbur), 2016 Dobar primer novog optimizma (Novi optimizam), 2017. uvršten na listu Heroji Balkana (Balkan Insight), 2018. Aprilska nagrada za razvoj demokratskih vrednosti i poštovanja ljudskih prava (Grad Šabac), 2018. Nagrada za poseban doprinos ljudskim pravima (Kuća ljudskih prava i demokratije).

Latest posts by Rodoljub Šabić (see all)