Odavno je poznato kako se čovjeka treba promatrati primarno kroz djela, a ne kroz riječi iako nije baš pametno da mi koji od riječi i od pisanja živimo, to pretjerano naglašavamo. No, to jeste tako, a jednako vrijedi i za politike, partije i ideologije. Evo, npr. Hrvatska demokratska zajednica, skraćeno HDZ, stranka koja je pod identičnim imenom i logom osnovana prvo u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini. I koja je od početka do danas verbalno inzistirala na demokraciji, putu ka Europi, na europskim i tradicionalnim vrijednostima i sl, da bi se to u praksi uvijek svodilo na nacionalisitičku isključivost, brisanje jugoslavenske prošlosti i rehabilitaciju ustaštva. I to bez razlike kad je riječ o Hrvatskoj ili o Bosni i Hercegovini. Nekad sve navedeno bude do kraja brutalno i neprikriveno, nekad kad se međunarodne ili društvene okolnosti drugačije poslože, bude pristojnije upakirano, da bismo u posljednje vrijeme ušli u fazu neskrivenog cinizma.

Čitava regija je u posljednjih sedam dana pričala o nacističkom mimohodu navijača Hajduka, koji je pak logično bio tema broj jedan nekoliko dana u Hrvatskoj. I svega smo se nagledali i naslušali u vezi s tim. Od licemjernih osuda s državnog vrha, preko konačnog imenovanja problema u pravosuđu koje de facto amnestira nasilnike iz navijačkih skupina višegodišnjim razvlačenjem procesa, minornim kaznama i odlaskom u zastaru. Naslušali smo se i nebuloza o tome da je sve izrežirano od Srba i ljevičara. Pa i toga da se obilježavanje Dana mladosti svrstava u istu kategoriju sa zazivanjem Hitlera. Ispratili smo i tragikomično priopćenje Torcide, od čijeg se ustaševanja inače ne može živjeti godinama, a koja u strahu od sankcija odbacuje aluzije na nacizam, uz podršku sklonih joj kolumnista. Ispisalo se tu i ozbiljnih analiza, kao i impulzivnih reakcija. Pa i ja sam napisao nekoliko tekstova o svemu tome, kao o pravom licu hadezeovske Hrvatske.

Ali taj zaključak zaslužuje i poseban tekst jer sve ovo što se događa, još jednom prikazuje suštinsku podvalu koju Plenkovićeva Vlada prodaje građanima, a identični procesi se, zapravo, odvijaju sa svim demokršćanskim i desnocentrističkim partijama u Europi. Koje se prodaju kao oličenje pristojnosti i autentična brana dolasku fašista na vlast, dok istovremeno fašizam buja, a ekstremistička desnica postaje sve jača upravo za vrijeme njihove vlasti.

Kako to izgleda u hrvatskoj verziji? Pa tako da Plenković, npr. osuđuje napade na srpski folklor u Splitu prije nešto manje od godinu ili sada osuđuje nacistički performans tih istih splitskih ultrasa, dok njegov koalicijski partner aktivno čuva leđa tim ljudima, a to isto rade i brojni funkcioneri tog istog HDZ-a, poput bivšeg splitskog gradonačelnika i aktualnog saborskog zastupnika Andre Krstulovića Opare. Andrej Plenković istovremeno napada ljevicu jer nije htjela ući u koaliciji s HDZ-om, zbog čega su ga kao prisilili na koaliciju s ekstremnim desničarima, koju, navodno, nije želio. Da bi onda po želji tih istih desničara izbacio Srbe iz Vlade i većine u Saboru te srezao državnu potporu tjedniku Novosti. U sve to se savršeno uklapa i informacija o tome kako se HDZ navodno odupire ideji i projektu Domovinskog pokreta o izgradnji memorijalnog parka za pobijene ustaške vojnike iz 1945. godine, dok Plenkovićeva Vlada preko ureda za iseljeništvo obilnim dotacijama gradi monumentalno spomen-groblje tim istim vojnicima na Bilima iznad Mostara. A sve to praćeno nastavkom rušenja antifašističkih spomenika diljem zemlje, što je još jedno od neumrlih nasljeđa devedesetih, gdje se to nekad radi institucionalno i zbog navodnih komunalnih uređenja se partizanski spomenici uklanjaju s mjesta na kojima stoje desetljećima, dok se negdje, kao na Pagu ovih dana, već četvrti put razbija spomen-ploča posvećena sjećanju na tamošnji ustaški logor u uvali Slana.

Drugim riječima, marš torcidaša u Splitu ne predstavlja niti eksces, niti provokaciju, niti zahtijeva neku konkretnu sociološku i zakonsku raspravu o nasilju na stadionima i oko njega, a još manje ima smisla zazivati zloglasnu Margareth Thacer i njezina zakonska rješenja. Ništa od toga nema smisla i nije tako zato jer to predstavlja vjeran i krajnji odraz društvenih vrijednosti koje se ili otvoreno propagiraju ili do krajnjih granica toleriraju s vrha. Jedina je razlika sada što spominjanje Hitlera i Auschwitza, za razliku od ustaštva koje je čedo nacizma, još para uši Europi, odnosno onome što je ostalo od nje, te oportunističkom sloju građanstva. A kako je krenulo, neće ni to još dugo.

Oslobođenje, 23.10.2026.

Peščanik.net, 24.10.2026.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Author: Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).